DAMIR BELJO ZA DNEVNIK.BA:Nisam šovinist, ponosan sam jer sam Hrvat iz BiH

 

 

Ako je itko imao u svojoj sportskoj karijeri više pehova u proteklih godinu dana, onda je to Damir Beljo. No, ‘Bombardera s Neretve’ je teško poljuljati, znaju to njegovi protivnici. Ali, nisu to uspjele ni silne ozljede, ni operacije koje je imao u kratkom razdoblju. Vratio se u ring i otkrio u razgovoru za Dnevnik.ba koje to velike borbe čekaju mostarskog boksača, boksača koji u profesionalnoj cruiser kategoriji (do 91 kg) ima savršen score od 24 pobjede i 0 poraza, boksača koji je bio među vodećima na rankingu u najjačim organizacijama, boksača koji je bio najbolji u regiji…

„Veliki peh sam doživio u posljednjih godinu dana. Imao sam četiri operacije, zbog kojih sam izgubio titulu prvaka Europe po WBO-u i pao na rankingu. No, nisam odustao od boksa, još uvijek je moj cilj biti prvak svijeta u jednoj od četiri najjače organizacije (WBO, WBC, WBA i IBF). Ozljede su mi srezale ranking. Imao sam po Box Rankingu 133 boda, što ni jedan bokasč na ovim prostorima nije imao, a sada sam pao na 30. Bio sam 4. boksač po WBO-u i jedan od glavnih izazivača u najjačim organizacijama.

Trebao sam se boriti za naslov svjetskog prvaka, protiv Oleksandra Usyka, ali me je ozljeda noge u prometnoj nesreći spriječila. Dolazio sam se na treninge na štakama, nisam se predavao. Poziv na borbu za svjetsku titulu je još vrijedio, ali sam odbio. Veliku financijsku korist bi imao da sam to prihvatio, vjerujte mi većina boksača bi i prihvatila, ali ja poštujem ovaj sport i nije fer prema njemu da nespreman dolazim na borbe. Nije me bilo strah batina, one su sastavni dio mog života i ‘degenek’ mi je k’o dobar dan. Jednostavno, moj ego i moja psiha ne bi mogli podnijeti da izgubim zbog fizičke spreme, odnosno nespreme“, kazao je Damir Beljo za Dnevnik.ba i otkrio nam koja je sljedeća velika borba:

„Uvijek kažem, hvala dragom Bogu na svemu u mojoj karijeri. Možda me je ovim ozljedama poštedio nečeg goreg. Moja sljedeća borba neće biti za titulu, ali to će svakako biti jedna od najvećih borbi u mojoj karijeri. Borit ću se u Las Vegasu i s ponosom mogu reći kako će se u jednoj kultnoj boksačkoj areni vijoriti zastava Bosne i Hercegovine. Protivnik bi trebao biti Steve Cunningham i nadam se kako ću se dobro spremiti. Dat ću sve od sebe, u to možete biti sigurni, uvijek sam spreman i poginuti u ringu, ali i ako izgubim, a dao sam 100% od sebe, neće mi biti krivo. Borba će se održati u lipnju i prijenos će biti na Novoj TV. To je velika stvar za mene, za moj grad i moju državu. Molim Boga, samo da se ne dogodi neka nova ozljeda, to bi mi sada najmanje trebalo.

Čuvam tu šaku, na kojoj sam imao posljednju operaciju i trebalo bi biti sve uredu. Prije dva dana sam dobio poziv da budem sparing partner Oleksandru Usyku koji ima borbu za ujedinjenje titule u sve četiri najjače organizacije. Tako da idem kod njega u Dubai u svibnju da se malo potučemo. Dosta me je velikih boksača zvalo za sparinge, vjerojatno im je fora što mi s ovih prostora imamo tvrde glave pa im u jednu ruku služim i kao pokretna vreća.”

Postati prvak Europe u WBO verziji nikome iz BiH nije pošlo za rukom, a Beljo je tu istu titulu uspio i dva puta obraniti što je još teže. Najbolji je boksač države, ali do toga je morao prijeći trnovit put. Iako na početku karijere nije mislio kako će se baviti boksom, u njemu je ostao, evo, do 33 godine.

“Boksom sam se počeo baviti 2003. godine i nisam imao podršku roditelja u tome. Pogotovo od mame za koju je to bilo katastrofa. Morao sam skrivati od njih da idem na treninge, ali su sve saznali nakon moje prve borbe. Lagao sam im kako idem gledati Darka Hrkača, našeg lokalnog boksača u to vrijeme, a zapravo sam imao borbu u Banovićima. U svom debiju sam nokautirao protivnika za devet sekundi, o tome su javili na vijestima i tako su roditelji saznali. Nakon toga s mamom nisam pričao tri mjeseca. Tada nisam mislio kako ću se dugo baviti boksom. Meni je to služilo da drugi ljudi pričaju kako sam boksač, da putujem, upoznajem nove ljude, djevojke naravno, bio sam nestašan i boks mi je služio da malo pobjegnem iz grada. Ali uz sve to, stvarno mi je dobro išlo. Od 101 pobjede kao amater 78 sam ih završio nokautom. Za ovo područje takva karijera je bila preuspješna, bio sam jedan od najuspješnijih boraca u državi. Bilo je nas par koji smo bili okosnica reprezentacije BiH, kasnije sam postao i kapetan reprezentacije BiH. Prvi sam u povijesti ove zemlje koji je osvojio ‘Beogradskog pobednika’ gdje sam tukao u četvrtfinalu prvaka Ukrajine, u polufinalu prvaka Njemačke, a u finalu Rusa, tadašnjeg prvaka svijeta. Boksao sam WSB ligu u Milanu gdje sam živio devet mjeseci. Davali su mi novi, bolji ugovor, no ja sam se želio vratiti kući. Bio je jedan trener Ukrajinac koji me zvao ‘čobanom’. Govorio je dajte mi ‘čobana’ i od njega ću napraviti prvaka svijeta.

No, meni je Milano služio kao dobar provod. Živjeli smo u Sheratonu, a Dolce&Gabbana nam je bio sponzor. Imao sam prijatelja Nizozemca Zimmermana koji je bio izvrstan K1 borac, i skontali smo da će nas puštati u noćne klubove jer smo imali sportske kartice pa smo još mogli ući u VIP. Čekao sam samo da mi taj ugovor više završi i da se vratim u Mostar. I tek kada sam se vratio, kada sam ponovno postao državni prvak, shvatio sam ‘pa čovječe, možda se ja s ovim boksom mogu i baviti’.

Tako da sam relativno kasno sazrio u nekim stvarima. Ali, eto, Bog mi je dao vrijeme da sam mogao ispraviti neke svoje gluposti i tako sam tek tada ozbiljnije shvatio boks. Znam reći da ako mi Bog nije dao neku inteligenciju, dao mi je tvrdu glavu, ali nije to daleko od istine. Poznat sam po tome da mogu puno udaraca primiti, ali i da imam jedan od najjačih udaraca u svojoj kategoriji. Imao sam olimpijsku normu i trebao sam ići na dva kvalifikacijska turnira. Ovaj drugi je bio, da tako kažem, relativno lagan i mogao sam otići na Olimpijadu.

No, BiH me nije poslala na taj turnir jer kao nisu imali sredstava. Nakon toga sam (2012. g) odlučio prijeći u profesionalce i nisam se pokajao. Da više ništa ne napravim, mogu biti ponosan na svoju karijeru. Bio sam prvak BiH sedam puta, bio sam europski prvak (WBO), dva puta to obranio i nadam se kako neću biti posljednji iz ove zemlje koji je to ostvario.”

Iako je svojim sportskim postignućima zaslužio mnoge pohvale od strane medija, nekako su ga pojedini više prozivali, bez ikakve osnove, o stvarima koje se i ne tiču boksa.

„Dosta puta su me prozivali u vezi zastava koje nosim sa sobom u ring. No, opet ponavljam; ja volim BiH, to je moja zemlja i ta zastava će uvijek biti sa mnom. Isto tako, ja sam Hrvat i zastava hrvatskog naroda u BiH mi je podjednako važna. Treća je zastava Rame, to je moja djedovina, ćaća mi je od tamo i ponosan sam na svoje korijene iako sam rođeni Mostarac. Mnogi govore kako nešto glumim s tim zastavama i kako ih nosim samo iz koristi. Vjerujte mi, ni izbliza nije tako. Više su mi odmogle jer su mi neki sponzori s kojima sam imao ugovore okrenuli leđa.

No, neka… Damir Beljo će uvijek ostati onakav kakav je bio na početku i dok god budem boksao te tri zastave idu samnom.Ako su Hrvati zviždali zastavi BiH, to nije bilo zato što ne vole BiH, već zato što nisu zadovoljni svojim položajem u državi. Ponavljam još jednom, nisam šovinist, volim ovu zemlju i ponosan sam što sam Hrvat koji živi u njoj.“ 

No, kako kaže, više ne mari za prozivanja. Naravno, pogode ga, ali ne kao prije. Više mu smeta uzvišavanje po medijima nekih nebitnih pobjeda jer smatra da to odmaže boksu i mladim boksačima.

„Profesionalni boks je više biznis nego sport. Mnogi se hvale kako su neki prvaci u nekim bezveznim kategorijama, a ne mogu biti ni prvaci države i zato nam mladi boksači propadaju jer su profesionalci svu medijsku pozornost i sponzore skrenuli na sebe. Mostar i cijela BiH imaju dosta dobrih boksača i nažalost niti jedan nije još uvijek bio prvak u one četiri najjače organizacije.

Naš Mostarac Emil Markić se borio za naslov, i izgubio. Ali izgubio je od vrhunskog protivnika i to nije nikakav bauk. Smeta mi što se hvale neke bezvezne pobjede, imao sam ih i ja, pa mi nije padalo napamet dičiti se time. To samo upropaštava ovaj sport. Amaterski, tj. olimpijski boks je po meni pravo mjerilo koliko si dobar. Imamo par dobrih, perspektivnih mladih boksača. Našeg Elvira Šendru, kao i Adema Fetahovića koji su odlični u pravom, olimpijskom boksu. S ovih prostora svakako treba istaknuti i Hrvate Hrgovića i Sepa, koji su bili gazde u olimpijskom boksu i za koje vjerujem kako će u profesionalcima napraviti dobre karijere.“

Iako voli ovaj sport i iako ga očekuje još velikih borbi, priznaje kako ga je i umorio, te da će uskoro okačiti rukavice o klin, posvetiti se obitelji, sinovima koje ne bi želio vidjeti kao boksače.

„Imam dva sina Mijata i Matiju i što da im kažem, da se bave boksom? Da meni sada netko daje deset milijuna da prođem sve iz početka, nabio bih ga nogom u stražnjicu. No, sada kada sam već došao do ovoga što sam sada, neću odustati. Želim još uvijek imati tu borbu za prvaka svijeta i nadam se kako ću doći do nje, ne samo zbog sebe. Želim da BiH ima prvaka svijeta, da mladi boksači koji dolaze imaju motiv da budu bolji. Neću se još dugo boriti. Od svih tih napora i operacija moje tijelo nije kao prije. Potrošeno je i fizički i psihički… Moji sinovi će svakako morati proći školu boksa, kao što će morati naučiti Boga moliti. Ali ne bih volio da se s njim nastave baviti, no opet neka oni odluče što žele biti i ja ću ih u svemu podržati. Volio bih da budu u sportu, samo da mi ne kažu tata ja bih želio upisati balet. To bi me ubilo…“

Osim sportske karijere, Damir se okušao i u glumačkim vodama u filmu ‘Hajduk Mijat Tomić‘.

„Ja i gluma k’o krava i balet. Ali, opet drago mi je što sam sudjelovao u ovom filmu. Dobio sam ulogu ‘malog Marijana’ koja mi je u jednu ruku i odgovarala jer je moj lik bio šaljivdžija. Dosta su puta morali ponavljati scene zbog mene, ali dobro je ispalo. Sviđa mi se film i ekipa u njemu je bila sjajna. Obitelj Perić je odradila sjajan posao s budžetom koji je imala.

Ne možete očekivati kako će to biti film kao što je neki holywoodski, ali je stvarno gledljiv i ima zanimljivu priču i gdje je god bila premijera, bilo je krcato. Mijat Tomić me je oduvijek fascinirao, dao sam sinu ime po njemu i prije poziva u ovaj film. Što se tiče ekipe, iznenadili su me Sado Seferović i Amer Tarabar koji nisu nešto vele prije glumili, a poderali su uloge. Josip Tabak i Goran Grgić su već bili ‘Amerika’ i od njih se to i očekivalo. Nažalost, nisam stigao na nedavnu premijeru u Širokom Brijegu jer sam išao kod prijatelja u Banja Luku, koja je moj drugi grad i u kojoj imam braću u BK Slaviji. Sljedeći dan sam išao u Šurkovac na duhovnu obnovu sa suprugom, šta ću moram malo poraditi na sebi, tako da nisam stigao u Široki.“

Kako kaže, sada je napokon svoj čovjek, sa svojom obitelji i ipak je osvojio najdraži ‘naslov prvaka svijeta’ s kojim će ostati u svojoj zemlji.

„Poradio sam na sebi, porazio najvećeg protivnika – samoga sebe. Odmakao se od loših stvari. Imam divnu suprugu koja mi je oduvijek bila prijatelj. Bog mi je dao dva sina i mogu reći kako sam u tome ‘šampion svijeta’“, govori Beljo i zaključuje za kraj:

„Vjerujte mi, dosta sam svijeta proputovao i bio dugo i daleko od kuće jer takav je sport kojim se bavim. Ali nigdje nije lijepo kao ovdje. Ova zemlja, ali i sve zemlje u regiji su Bogom dane. Nažalost neka loša politika je dovela do toga da su ljudi ovdje gladni i da do posla mogu doći samo podobni ljudi. Vjerujem, dat će Bog da se popravi situacija. Kada bi ljudi dobro živjeli, uz ovakvu klimu i podneblje kakvo imamo, vjerujte mi nitko ne bi gledao na nekoga drugačije tko je Bošnjak, tko Hrvat, tko musliman, katolik ili pravoslavac…“

 

Dnevnik.ba/ http://www.dnevnik.ba/Šport/Hrvatsko nebo

Športski komentari

komentara