B.Ristić: Boljeg nemamo, goreg nećemo naći

 

Prvo su za stabilnost trebali predizborne koalicije, pa onda postizborne. A kada se i taj bunar iscrpio, vrč je puknuo i na scenu je stupila “banditokracija”.

 

Kada su, krajem prošloga stoljeća, nacije istočne Europe smogle snage zbaciti okove komunističke tiranije, znale su točno što žele – slobodu, samostalno odlučivati o vlastitoj sudbini. Demokracija je postala magična riječ kojoj su te nacije ulile novu snagu i elan. U nju su ugradile snove generacija koje je iskustvo naučilo kako je najgore od svih zala na ovome svijetu izgubiti vlastitu slobodu.

A gdje smo mi na putu prema tom idealu? Ako je suditi po medijima, mi smo u skupini moralnih arbitara koji “iliberalnim demokracijama” nazivamo zemlje koje uživaju sve ekonomske blagodati uspješno provedene tranzicije. Naši nas medijski analitičari uvjeravaju kako nas je jedino novi vođa spasio od opasnosti skretanja putem neuspješne Poljske i Mađarske.

Za razliku od njih, mi uspješno kročimo zacrtanim putem stabilnosti. A stabilnost kod nas znači kako je političarima dobro, a vama narode kako bude. Prvo su za stabilnost trebali predizborne koalicije, pa onda postizborne. A kada se i taj bunar iscrpio, vrč je puknuo i na scenu je stupila “banditokracija”. Igru preuzima Mamić hrvatske politike koji, nakon velikih političkih transfera, saziva presice na kojima bahato vrijeđa one koji mu postavljaju legitimna pitanja, pritom prefreirajući one slabijeg spola.

A sve je počelo objavom da se Hrvatska nalazi pod udarom “hibridnog medijskog rata”. Potom je u vladu doveden stručnjak za medije, koji nam je trebao objasniti kako je nama ustvari dobro, a da je svo nezadovoljstvo rezultat naše loše obaviještenosti. Tako se stalo na kraj manipulacijama, a slobodom mišljenja je proglašeno zagovaranje demagogije poput one koju plasira Vlada. Sve ostalo je populistička galama.

Potom je sve postalo scenski igrokaz, a mediji su stavljeni u službu tog igrokaza. Tako smo imali mali politički pokus s Istanbulskom, kojom je na kušnju stavljena vjera viđenijih demokršćana. Svi oni su pretvoreni u stup soli, jer se nisu našla ni trojica koja bi pokazala stav i poslušala glas svojih birača. Računali su da je od toga važnije naći se na izbornim listama, ali sada vidimo kako su svi ti dvoličnjaci posmicani jedan po jedan. Nije problem takve micati, jer takvi i nemaju što tražiti na izborima, već što ih se miče samo kada smetaju, a dok slušaju mogu haračiti koliko ih volja.

Ne kaže se uzalud kako je budala uvijek sigurna, dok samo pametan sumnja. A i kada pametnom netko napuni džepove, onda nema problema da se i on napravi budala. Tako se u interesu naše stabilnosti ponajviše trgovalo voljom vlastitih glasača. Sezonu rasprodaje otvorili su “životno školovani” Vrdoljak i njegov HNS. Potom su svoj polog stabilnosti dali SDP-ovci. Bernardić može biti pojam političkog diletantizma, ali više od bilo kakve njegove nesposobnosti padu rejtinga SDP-a više su kumovali šibicari, koji su iznevjerili one koji su im povjerili svoj glas. Ljudima koji se osjete izdanima teško ćeš povratiti povjerenje.

Kulminacija novog shvaćanja hrvatske demokracije bila je predstava kojom se udarilo na referendum, a 400 tisuća potpisnika je Kuščevićevom bračansko-škotskom matematikom proglašeno nepismenim marginalcima. Ne moramo se slagati s referendumskim pitanjem da bismo razumjeli kako je temelj demokracije procedura, a ne mijenjanje pravila u toku samoga procesa, neovisne institucije i ustavni sud, a ne privatne tvrtke i medijsko-politički igrokazi. Nametanjem rješenja preko koljena stvara se politička kultura krda, u kojoj imamo one za i one protiv, a nikakvih argumenata. A uvijek treba biti protiv onih koji ne znaju obrazložiti posljedice svojih odluka.

Ali, što očekivati od institucija pored kojih je transparentno prošla čitava afera Borg? Što očekivati od sudstva koje kažnjava psa Medu, dok nam se politički medvjedi smiju u lice?
Što reći za državno odvjetništvo koje smjelo pliva između Scile i Haribde, lijeve i desne političke nemani? Što reći za demokraciju u kojoj bez otpora prolaze postizborne trgovine? Imamo priliku gledati nešto što ne postoji nigdje na svijetu, kao da se nalazimo u 7. krugu političkog pakla. Imamo demokraciju u kojoj loša politika nema alternativu. Narodski rečeno: “Boljeg nemamo, goreg nećemo naći”.

Živimo u sustavu šverc-demokracije, sustavu u kojem politika svakim svojim postupkom bezobzirno narodu krade svaku nadu kako se išta može promijeniti na dobro. Davimo se u živom blatu ove naše močvare. U njoj je jedino što se čuje je kreketanje žaba, koje nam kažu da samo trebamo sačekati princezu. Jer samo jedan njezin poljubac će našu žabu pretvoriti u princa. Ali ta princeza je kao Godot. Vidjela na primjeru naroda kakve halucinacije izaziva ljubljenje kiselih žaba.

 

Borislav Ristić/VL/https://www.vecernji.hr/Hrvatsko nebo

 

Comments

comments