Moje kverulancije J. Novak: Zastor je… Gospoda su meštri… Oni othode

 

 

Zastor je… Gospoda su meštri… Oni othode

 

Netko je kazao: „Proklete Nove godine!“ i ima u tome, u ovo krto zimsko doba, u ovakvome hrvatskome danas, mnogo istine. Filmofili, a i literarni kritičari vrlo vole stajaću frazu o nužnosti i važnosti identifikacije s glavnim likom, filmskim protagonistom ili literatom – auktorom. Tužnim povodom odlaska dvojice Javor Novakstupova hrvatske kulture, dvojca pojedinaca, a značajnih ljudi, gg. Jakše Fiamenga i Ive Gregurevića, konstatiram kako za mene, tako nije.

Fiamengova poezija imponirala mi je i imponira mi desetljećima, bila je i ostala velikim znakom u prostoru koji obožavam, u akvatoriju i mentalitetu za koji prepotentno mislim da sam ga dojedrio. Dosanjao. Gluma Ive Gregurevića također, imponirala mi je još od početka. Od ranih osamdesetih, kada je (naoko) nosio samo ulogu Kreleta. Nisam se (mladac) tada vidio ni u upravo fenomenalnoj ulozi motivirajućeg redatelja, inspirirajućeg šljakera s glumcima, vehementnog auktora Antuna Vrdoljaka, najvećega živućeg hrvatskog redatelja.

Ništa (i opet) od identifikacije, samo osobni dubok naklon tom talentu, znanju, brzoj elekvenciji, spremnosti i spretnosti na geg i ubod i… krvavom, krvavome radu. Samo najveći znaju kako. Prvo scenarističkome radu, punom književnome radu, zatim dorađujućoj eliminaciji kao vivisekciji teksta i njegovoj provjeri na samome setu. Odmah treba reći, od pet najzanimljivijih stvari koje pamtim… eto u bitno više od pola stoljeća… jedna od njih je bila i gušt i fascinacija gledati kako g. Vrdoljak, neposredno prije samog snimanja, u zadnji tren, „podiže glumca/cu“, što mu/joj govori i kako iz njega/nje vrhunski uspjeva izvući ne maksimum već nadnaravno kvalitetnu scenu.

Sjećam se rado, iz tog davna vremena, tada mladog Gregurevića. Imao sam tu životnu sreću, mada sam sasvim Gregurevic Kiklopsmišljeno obrijao glavu pa zatim (oficirima neočekivano) pobjegao iz JNA, doma… imao sam tu sreću biti u drugom dijelu noći u tramvaju, na Trgu bana, u sebi krivome tramvaju, ne u mojoj četrnajstici, kada je organizator snimanja skupljao ponoćne, obnoćne, besprizorne i niže face za scenu obrijanih A-U vojnika. Kad mi je tog mladog jutra, za staro-tramvajskoga mraka, taj prišao i kazao da imam facu koja mu treba, pomislio sam: homić, pijanac ili budala? I mladenački sam spremno izvadio šaku i spustio ju iz džepa uz nogu. Onako, za svaki slučaj da mu razbijem iluziju o „zanimljivoj faci“. No, čovjek je munjevito brzo shvatio kamo vodi njegova neoprezna rečenica i tako sam sâm sebe, koji dan kasnije po prvi put našao statistom. Pred pravom filmskom kamerom. Nema dakle identifikacije… Nije je bilo ni kad je Gregurević maestralno razigrao lik vojnika koji laje na žarulju. Onog koji se podjednako uspješno snalazi za stolom i za (svojim, ali i tuđim) jelom tako i (eskivirajući) u stacionaru.

Našao sam se (u sekundama) u istom kadru s glumčinom, čija je rola izazvala i još mnogima izaziva ne buru već provalu smijeha. Gregurević je tada igrao možda treću glavnu ulogu filma, nakon Eustahija pa Relje Bašića kao maestralnog hiromanta, Ljube Tadića kao Maestra, perfektnog (treba li reći) Dvornika. I Radeta Šerbedžije… Kako onda treću? Pa Gregurević je bio… gradio je, lik a što mi se nakon obnovljenih čitanja, samo nametnulo… koji je literarna spona, filmsko vezivno tkivo cijeloga projekta. On je bio taj meniskus ovog sjajnog uratka (Kiklop) bez kojega glavne role, velike umjetničke role, velikih glumaca, ne bi bile moguće.

Nakon literarnog maestralnog „predloška“ tu svakako treba uključiti vrhunsku scenarističku, umjetničku Vrdoljakovu rolu. Nakon što je organizator bio kano ćorava kokoš, za sljedeće filmske kadrove, kao jednog od brojnih statista (u mili-sekundama) kadrove kojima sam s velikom znatiželjom pribivao te koji su mi iskustvo nad stotinama iskustava… ako nije pretenciozno… imam zahvaliti očevu djelu i redateljskoj fascinaciji: Krležom – Raosom – Novakom – Marinkovićem…. Sulicom, četverozubom hrvatske literature. Mada… Gregurević mi je ostao u sjećanju upravo od tada, od prije trideset i osam godina, izračunajte sami koliko je godina tada imao.

U špici prošle godine otišao je, nakon dvaju dalmatinskih pjevačkih legendi i posljednji splitski, da bude opći hrvatski, slavuj, sjajni poet i uvjereni bohem, prije svega umjetnik i hrvatski književnik, a akademik. Burnica nad Mosorom i Biokovom a prvo nad svojim Marjanom, nad najljepšim morem, nad Visom, nad žalom i strmcima Visa.

Šjor Jakša Fiamengo ostaje živ u poeziji, ostaje djelo… Vječnosti sada pribiva svjetao i nadahnut pojedinac, sluga umjetnosti pokoran; ostaje petrificirana i pamtljiva njegova duhovna izohipsa kitice i neuhvatljiv, a osobit perpetuum inspiracije u nemogućem stvaranju pri cjeloživotnoj oskudici. Otišao je značajan čovjek i velik, velik slobodan, rodni, komiški fenomen. Dovoljno je reći – Fiamengo… Otočanin, komiški prijan i svat, poput mnogih, vratio se u konačnici, svratio je na osobni početak, u dječački zavičaj. U buduće, svraćat će se k Njima. Poslije blistava Ranka Marinkovića, upisat će se eto i Jakša Fiamengo u brežuljak ponad bogovskoga Komiškog zaljeva, odakle se za oblačna vremena, vidi vatrena kugla meteora u luku poetskih dometa i sva značajnija mediteranska, a hrvatska, a Jaksa Fiameno2otočka, literarna nebula… A možda… možda i koja kosa i krasna galaksija. Probranih artista. Upisao se u vječnost kao hrvatski i dalmatinski versoznalac, onaj ponajveći. Osušilo se pero da bi nastupilo vječno djelo.

Tu, na bogovski razvedenu žalu, On je htio sastaviti timbar jednog Vice Vukova, Vinka Cocea i Olivera Dragojevića kao najvećih od najpopularnijih, uz pučkoga Mišu. Bog je htio uzidati note jednog Zdenka Runjića, pa inokosnih, nikako konkurentskih, ali prezimenjački obilježenih izdanaka zanimljive, šire loze Božanića. Od iste majke luške i komiške, od zemlje crljene, htjeli to oni ili ne. I kad se krene od naturalističke izvedbe, kao maštom izvedene okupacije i interakcije Pepeovih versa i njima pogođenih, zatečenih domorodaca, silom slušatelja u lebićadi njegovih deklamacija… i u živo i in situ obilježavajućeg procesa nastajanja autohtonog insularnog melosa, sinergije lika i djela pučkoga pjesnika i pomalo oriđinala, pomalo se dolazi i do konteksta duha i mora. Komiže i Otoka. Insularnosti i zavičaja. I pripada se time (i) zavičajnom, a krupnome Jakši Fiamengu.

Šjor Joškova, božanićevska insularnost vrlo je daleko od pučke. Pepe provaljuje i poezijom uhićuje korakom; u hodu po komiškim i viškim zvonkim kalama i skrovitim pjacama te za upada u privatne dveri. Profešur i dotur i pjesnik i etnolog i tradicionalist i ljubitelj drvene brodogradnje i njen spasitelj i komiški spiritus movens kroz glasovitu višku gajetu… sveučilišni profesor g. Joško Božanić može s njime dijeliti samo more, sunce i tlo. I temperament. I ne mora. Sve su drugo guste meštrove tvorbe halieutikonskog epa i dijalektalne, kampanilističke vrhunske zavrzlame u versima mediteranskim, hrvatskim, viškim pa komiškim. Versima uzmorskim. Tu je naravno i linqua franca kao gradbeni dio poezije iz rječnika suboraca s pučinom, ribara. One otrantski, gibraltarski otvarajuće. Stvarni je to poj težaka i ribara, slobode i muke, života za i s odtrpljenim morem i na njemu… kao i za trgatve, u miru zelenila i pitoma, obilata ploda.

Do te smo bremenite gajete dojedrili sada, s ove dvije značajne smrti, odignutih madira med slanim grmaljima Jadrana i s barilima natisnute ribe, kano duše koja stisnuta jeca. Preživljavamo u zimskom moru… U viru od fosforne pjene velikoga Fiamenga. U tom je sveobuhvatnom krilu disao. Među potankostima. U iznimnosti i izvornosti vlastite kancone i maloga škerca, u svomu malomišćanskome akcentu… na letu od mora i lupara, u kongruentnosti sveg postojanja na moru i uz more. U senzaciji od modrine i bure. Od Komiže, čiju gravitaciju, upravo po njegovim stihovima, prepoznajemo. Dalmatinski su pjesnici nikli iz rosulje šarenog jesenskoga arhipelaga i sve ih je manje. Sada miruju pokošeni, u žarištima smrti prijateljā dok Fiamengo i Gregurević smjerno brode i s mirom dodiruju daljine.

Bio je to svijet umjetnika, različit i isti. Njihov revir, habitus i pogled s uzvišice, prirodni alat i métier jednih, po svemu, vječno zaigranih dječaka. Fiamengov je to slani dom na uzvišici i istinsko odmorište duše. U komiškoj je „Zajedničkoj kupki“, kao špici svih špīcā i vrhova, svih prethodnih ispaljenih sulica jedne sasvim moćne kreativnosti i gromka stvaralačkog ushita. Za onih ostiju, na kojima se tvrdo koprca rima… kao da je oborita. U tom okviru bez okvira i s tim pribrojenim saldom, med tim valovljem i od Bepa Pupačića i od Tončija Petrasova Marovića i od Danijela OliverDragojevića i od Tonka Maroevića i od Drage Štambuka… na toj slavljenoj mahovini, kao plodnoj račjoj posteljici, pred tim skupom i pod tim gustim bračkim pljuskom, resli su svi, ne tražeći onaj svoj lovor i opći ditiramb. Svi ponajbolji težaci versa i vjesnici života, tu su. Ovdje su mu. I stoje. Stoje kao akordi svevremenskog, poetskog arhipelaga u kojemu samo sada, samo danas, zastaje usidren, kao da se čudi, ostaje usidren kao samo na privremeno, neumrli Jakša Fiamengo. I uspravan morem bježi.

S barbom Jakšom odlazi amblematska Dalmacija da bi se reinkarnirala u slično, možda nedovoljno značajno. Ona (srećom) još ima imanentnom sve svoje ključne težišnice i ima svoj izboj i u jesen i u proljeće jer nije jedino zimzelena.

Dalmacija ostaje lebdjeti u posolici vremena i živjeti u škrapi naraštaja koji dolaze i koji će ju pokušati rekuperati nakon svih nedavnih seizmičkih gubitaka te nakon životnog zalaska maestra Jakše Fiamenga.

Ne, Dalmacija ne umire, ona mnogo gubi. Život će pokazati kako iz ovog jodnog vrta mogu nastajati i novi izboji, pojavni oblici, novi naraštaji i novi mladi ushiti u recepciji. I kada nam se učini da je do opustošena korpusa nacije već došlo… u narušenu nam identitetu, treba se vratiti Tinu, Nazoru, Matošu… vraćati nam se slikama putopisa. Viaggio… Dalmaciju krasi izrazito ljetopadna i listopadna vegetacija i to je to što zadnjih godina gledamo i za čim žalimo. Ali eterična ulja njihovih iznimnih stabljika, u djelima ostaju!

Netko je kazao: Proklete Nove godine! I ima u tome, u ovo zimsko doba, danas, mnogo istine. U špici Nove godine ekscesno nam je iščezao, od nas je nestao, oteo nam se na naglo i kao demonstrativno… od nas takvih i ovakvih… otišao je hrvatski umjetnik, izniman glumac i pun osobenjak, pravi krvavi hedonist, kano Hemingway sa Save i s Bosne, iz emocionalnog zavičaja Orašja, gotovo vršnjak, cijenjeni Ivo Gregurević. Živio je da bi ga kolege i publika Gregirurevićvoljeli, živio tako na to i ne misleći, trajao je da bi se utoplio u malih ljudi seoske Hrvatske, a tako stradale Posavine. Smijao se zarazno i šalio bučno kao da sve to među ljudima ni najmanje o njemu ne ovisi.

O njegovim stotinama uloga, adaptacijama, tolikim filmovima, radio igrama, kazališnim uprizorenjima, pisat će se još godinama… Prenosit će se s koljena na koljeno sve o njegovim predavanjima sebe i svojih specifično vrijednih životnih iskustva, znanja, mladim glumcima, početnicima, koji bez njegova entuzijazma glumu, scenu, daske ili filmski kadar nikada ne bi voljeli isto. Jednako. O takvom Ivi Greguroviću kao spontanu Učitelju mislit će, vjerovati i memorirati brojni mladi glumci i kazališni i filmski kreativci. Svi, s kojima je taknut velikim osobnim talentom, ali posvećen radu, prvo radom, Gregurević kreativno ušao u dodir.

Ono što danas, trenutno, kao poputbina velikoga Gregurovića izlazi, nisu kurtoazije potaknute šokom njegove naprasne smrti, ni posmrtna lijepa slova, to je duh njegov spojen s duhom legendarne Marije Kohn i predragocjene Nade Subotić… tog maloga broja velikih Fulira Hrvatskoga glumišta. I duh je Sokola, Fabijana Šovagovića s njima i nemiran duh internacionalnog, šeretskog, a dramatičnog Relje Bašića tu je… Mlad i zelen duh Ivin u carstvu jetih zvonkih legendarisimusa i sad leluja… i kartao bi se, pio, smijao… i putovao sa svima njima. U slavonskim zapregama ili na Harleyu, svejedno: s kazalištem i u srcu i u gostima.

Tko je ostao na ovim opustjelim lijehama? Na nepravednome samome vrhu… Tko nam danas, tko će sutra braniti hrvatski emocionalni obor ili naše prirodno pravo na maštu i pamćenje… „cijelog jednog naroda“? Tko se sada vrzma hrvatskim umjetničkim alinejama? Tko nam brani žive prostore glume, pjesme, stiha ili proze, tko pamti za nas to dragocjeno doba, a koje nam sad, eto tako očito i egzistencijalistički vulgarno… pred stisnutim nam očima vene? Vrijeme smo koje nestaje. Ostaje tek u tvrdoj bronci. Vrijeme smo novih nepouzdanih i krhkih pokušaja, citata i imitacija, koauktorstva i nadauktorstva, taština i sebeljublja ili tzv. novih čitanja, reprogramiranja, salatiranja čak i više svjetski poznatih auktora. I ponosnog ponavljanja (osobnih) grješaka. U najboljem: mi smo u pregradnjama, u metamorfozama… u starim duhovnim klopkama. Srećom, još ima postojanih toplih mimo-klišejnih tragova. Još su dlanu dostupni…

Vrijeme je velikih, koji su uvijek odlazili (da, lako je reći)… sada pri kraju. Kao što smo otišli i mi sami kroz njih. Odlazimo svi sa svakim od naših pokojnika. Fiamengo, Gregurević… oni su djelići toga maestralna svijeta. I odlasci su se zaredali. Ali ovaj zajednički odlazak, koji neki odurno zovu berba, berbom… ova kosidba najvećih… je pomalo i jeziva. Dok tužna i velika. U svojoj neminovnosti neobična. Vrijeme je okrutnih odlazaka, napuštanja po Njegovoj volji, vrijeme je malih ljudskih okrutnih ocjena. Svi ostavljeni, svi doživljeni u strahu od pustoši, čitaju i stvaraju. I bježe vlastitim od mislima…

Fiamengo i Gregurević… postala su dva sestrinska planeta koja se još za dana razilaze. S njima nam je mnogo otišlo. Šačica je ostala, šačica s poslanjem da održi duh i galaktiku kulture vegetirajućom, memorirajućom, s nadom i s vjerom u one prošle. a najbolje dane… I sada smo u hladnim krošnjama kontinenta i u srčanu, vjetrenom bȉlu Dalmacije. Na ledenilu smo vjetra kontinenta koji nas valja ma gdje bili. U mrazu cijele jedne sante od metropole.

Malo je vremena, a i ono će nam fugit… Stasajte napokon Vi mladi, Vi novi. A ne budite roblje. Stasajte Vi mladi, važniji u supstanci nego ikad, Vi hrvatski naraštaji. Pođi tim putem i ti… i ne osvrći se (moj) sine.

A dani nam postaju sve svjetliji i duži.

 

 

Javor Novak/HKV/https://www.hkv.hr /Hrvatsko nebo

Comments

comments