Hrvatske kronike H. Hitrec: Sarmati na skijanju, Hrvatska nasanjkana

 

2019. započela komemorativno

 

Odjahala su i Sveta tri kralja, vrlo oprezno da izbjegnu Heroda. Jedan od njih je izrazito tamnoput, da ne kažem crn jer nije politički korektno. Znači, korektnim američkim rječnikom, Afroamerikanac. To jest samo Afro, budući da u to doba nije bilo Amerike, a Indijanci kojih je bilo nisu ni znali da žive u Americi. Kada su saznali, već je bilo kasno – bijelci odnosno korektno rečeno europski razbojnici počinili su genocid iliti po haaškoj formuli tek masovni zločin, u svakom slučaju istrijebili ne samo cijeli jedan narod i njegova plemena, nego cijelu jednu rasu. Kada je zabava završena, ili usporedo s njom, Englezi su im na svojim lađama dovezli crne robove iz Afrike, potomke jednoga od Sveta tri kralja, da bi se rasisti i dalje dobro osjećali. I tako sve do kasnih šezdesetih prošloga stoljeća, kada su crnci napokon počeli lakše disati, a i preostala šačica Indijanaca. Amerika se emancipirala, a vrlo brzo i pretjerala s novogovorom i strahom od političke nekorektnosti. Iz tragedije u komediju.

U američki je Kongres prvi put u povijesti ušla jedna Indijanka, i to ne na Bandićevoj listi nego iz redova Demokratske stranke koja se protivi zidu na granici s Meksikom preko kojega žele južnoamerički Indijanci iliti Indiosi, Gregureviću međuvremenu mnogi pomiješani sa svojim svojedobnim genocidašima Španjolcima i Portugalcima, koji očito nisu do kraja obavili posao kao oni u Sjevernoj Americi.

Eto kamo su me odveli sveti kraljevi, a kanio sam pisati o vremenu u Hrvatskoj i iznad Hrvatske. Vrlo tmurno, kišovito, burno, snjegovito, ali prava zima tek dolazi. Stjecajem prilika inače radosni blagdani pretvorili su se u niz komemoracija i sprovoda, što je dobro došlo tiskovinama koje inače u tim vremenima nemaju o čemu pisati. I ostali mediji nisu zaostali, vrlo je dobra bila televizijska emisija o Ivi Gregureviću snimljena još početkom stoljeća kada je urednik dokumentarnoga programa HTV-a bio Miroslav Mikuljan. Mogao bi to biti dobar putokaz: takve portret-emisije o snažnim osobama treba snimiti na vrijeme, dok su još u punoj snazi. Nije to bila samo priča o sjajnom glumcu nego i o Orašju koje se u vrijeme srpske agresije obranilo na upravo čudesan način, o čemu u dokumentarcu govori jedan od Ivinih prijatelja – da nitko nikada ni prije, a ne će ni poslije obraniti svoj dom tako kako su oni učinili u Orašju, pa bi trebalo poći od tih riječi, pojasniti ih i snimiti film o tvrdom hrvatskom orahu s bosanske strane Save, kojemu su i u Daytonu morali skinuti kapu.

Spomenuo sam nebo iznad Hrvatske, na kojemu nema baraka, to jest ef šesnaestica. Stvari su se zakomplicirale, opet imamo pilote, a nemamo malo bolje borbene zrakoplove. Naši su piloti odlični, pa ne znam zašto smo ih morali dopremati iz Kine, osim ako nisam krivo shvatio, čini se da jesam i da je riječ o Pelješkom mostu i ogromnim stupovima dovezenim na do sada neviđenom divovskom brodu koji smo mi, domorodci, doživjeli kao da dolazi iz budućnosti. I to u trenutku kada hrvatska brodogradnja grebe po dnu poradi zajedničkoga zločinačkog pothvata f16dobro zamišljenog još u kukuriku doba. Plan je bio veleban, ma trebalo je imati viziju kako jednim udarcem ubiti dvije muhe i dočepati se dragocjenog zemljišta: prvo pripojiti više-manje stabilan „3.maj“ već dobrano nestabilnom Uljaniku, a zatim ih zajedno uništiti jednim potezom.

Uspjelo je iznad očekivanja, u kreativnoj simbiozi politike (SDP, IDS), uprava koje su pristale biti uvučene u igru nadajući se vjerojatno nagradi kada sve bude obavljeno, u partnerstvu s raznim mutnim tipovima, a dobar dio odgovornosti (ha!) imaju i sindikati koji nisu na vrijeme reagirali, te država koja (bez obzira na vlast) dugo nije ama baš ništa poduzimala, nije nadzirala barem onaj manji dio u njezinu vlasništvu – da jest, onda bi razumjela što se događa s većim dijelom. Uostalom, i o Agrokoru je navodno saznala tek kada je počelo gorjeti.

Ne ide nam dobro s avionima, ne ide s brodovima, ne ide s vlakovima, ne ide s referendumima, da nismo na vrijeme Snjezna kraljicaizgradili nacionalističku autocestu prema Dalmaciji, ne bi nam išlo ni s autima, a i tu smo u danima i noćima gužva na naplatnim kućicama pokazali kako majstorski znamo zakomplicirati stvari koje bi trebale biti jednostavne. Ma ne ide nam ni sa žičarama, to jest sljemenskom žičarom koja je navodno ipak pred startom. S nostalgijom se sjećam stare koja je bila rođena za avanturiste: malo je vukla, malo zastajala visoko izand drveća i zastoji su znali dugo potrajati, vjetar je njihao kabine a djeca premrla od straha – jedan osobni doživljaj pretvorio sam svojedobno u radijsku komediju koja je dosta puta reprizirana. No da, kakva bila da bila, ipak je bila, u vrijeme dok Snježne kraljice nije bilo, tek crkva Kraljice Snježne i dobre male gostionice u ne previše čistim planinarskim domovima ili samostalne s jeftinom ali ukusnom domaćom kuhinjom. Ničega od toga sada nema (osim crkve), ili je ostalo tek ponešto, Medvednica u tom smislu izgleda gore nego kada su četrdeset pete crvenokraki izvukli bolesnike iz Brestovca i postrijeljali.

Davna vremena, kako za koga. Današnja viša klasa (te viši dijelovi srednje klase i financijski pustolovi iz niže klase Politikatzv. sarmati), luta ionako po austrijskim, slovenskim i francuskim planinama gdje se snijeg plaća kao da ga uvoze s tamne strane Mjeseca. Hrvatski tjedan. Neka, barem nešto hrvatsko nakon hrvatskog mjeseca u Rusiji, prošloga ljeta. Nakon što su nasanjkali birače, na skijanje je otišao i dobar dio zastupnika u Hrvatskom saboru, a opet će se sastati, preplanuli i svježi, oko polovice siječnja, na užas publike. Donosit će silu zakona koje od drugih obveza ne stignu pročitati, ulaziti s vremena na vrijeme u sabornicu i izvikati se na odabranu žrtvu (što donosi medijsku vidljivost) pa otići na ručak ili večeru sa sličnima, i tračati. Hoće li pročitati novi zakon o znanosti i visokom obrazovanju, koji je već u nacrtu užasnuo humanističko područje? Ne će. Hoće li se javiti HAZU? Ne znam. Nakon što su tu veleustanovu izignorirali u pitanju hrvatskoga jezika i pravopisa, sve manje ju pitaju i za sve drugo.

Kako bi trebao izgledati idealni saborski zastupnik? Samac ili samica, bez djece koju treba zaposliti, bez uže ili šire obitelji koja stalno nešto hoće, neporočan, govore čita da ne muca bedastoće, glasuje po savjesti, ako mu šef kaže da treba drukčije – opali mu čvrgu i zalupi vratima, u sabornici ne kopa nos, ne lupka po mobitelu, pristojan je i Crnosamo ponešto ironičan, govori što misli i misli dok govori. Gdje ćemo naći takvoga? U Hrvatskoj? Teško. No, nađu se neki i neke, s nekim od rečenih svojstava. Premalo.

A nije ni važno, ionako izvršna vlast dominira, što ona (On) predloži, to prolazi, ako ima naznaka da ne će proći, onda se i ne prepušta Saboru, što će se mučiti i gubiti dopodne ili čak propustiti zrakoplov za Bruxelles i slične destinacije gdje treba podnijeti račune što je učinjeno. Slično postupa i vlada (Komisija) Europske unije koja progura što želi u europskom parlamentu, u koji, znači, ni iz Hrvatske ne treba birati prgave zastupnike, populiste, nacionaliste i slične lupeže, da ne naruše tradiciju. Glede referenduma o promjeni izbornog zakona, Marakešu i Istanbulskoj, u zemlji Hrvatskoj je sve prošlo glatko: nema te nema, Alija. Vidite, poštovani čitatelji, pravi čovjek bi se zamislio i rekao: Ma goni ih, idemo napraviti te referendume pa nek se vidi, nek se zna. Naime, tako vlast može utvrditi svoj demokratski legitimitet između dvaju izbora. Ali ne, ne usuđuje se. I još se u to uvaljaju ministri po habitusu potpuno različiti od vođe, ali preko volje pristanu biti glasnogovornicima nečega protiv čega tiho gunđaju. Tako se stvara nezdrava klima, a prividna stabilnost vlasti u jednom trenutku može završiti provalom pompejanskih sličica.

Predsjednici ne pakirati

Jedna fama, tko zna gdje i kada zakuhana, kazuje da je predsjednica izgubila potporu desnice. Ne znam koje KGKdesnice, jer ja sam primjerice desnica a moju podršku nije izgubila. Ista fama kruži da je Kolinda otpilila desnicu kako bi se približila hadezeu i dobila vjetar u leđa za predsjedničke izbore. Zašto bi predsjednica trebala otpiliti desnicu, a približiti se desnici, ostaje nejasno. Jer HDZ je bio i ostao desna stranka sada ručicama svoga vrška umotana u celofan desnoga centra iliti umjerenjaka, ali ja tu stranku, taj pokret, poznajem u dušu. A ta je duša ostala nedirnutom, koliko god se zalutali i namenuti koji nemaju veze s korijenima i izvorima trude – izabrani doduše legalno – odvesti stado (takvim ga drže) u nekom drugom smjeru, imitirajući autoritarni stil u birokratskom obliku sa slabo prikrivenim prijezirom prema narodu i neopazice (ha) skrećući prema lijevom centru, što je u ovom trenutku lako jer ondje nikoga nema. A nikada nikakvog lijevog centra ionako nije ni bilo, kao što smo vidjeli kada su se u dva navrata neokomunisti orjunaške provenijencije dočepali Pantovčakvlasti i proveli kulturnu revolucije u vrijeme dok su Kinezi liječili i izliječili rane zadobivene u toj mračnoj epizodi. Tako sada bivša nepostojeća umjerena ljevica pretrčava u nepostojeći desni centar i kontaminira cijeli politički prostor, koji na kraju postaje neprepoznatljivim. Eto, tu smo na početku 2019.

Prekomjerno granatiranje predsjednice svršetkom prošle godine, štoviše pakiranje odnekud poznato, ne dolazi iz razborite, moderne desnice, nego iz orjunaškog podzemlja koje i dalje živi i djeluje, prati što se događa, koristi osjetljivost – ponekad opravdanu – suverenističke scene koja u načelu dobro misli, ali se u praksi prečesto podaje strastima i egotripicama te na kraju pada u orjunašku mrežu i od njezina gustoga tkiva ne vidi da radi u korist pauka i njegova predsjedničkog kandidata. Mislim da se to sada događa, ali i da paucima ne će uspjeti. Na kraju krajeva, Kolinda nije učinila ništa drugo no maknula savjetnika koji se otrgnuo nadzoru, a detalje cijele pripovijesti ionako ne znamo. Nije promijenila mišljenje oko Marakeša, očito ni oko Naroda koji odlučuje, nije vratila Titovu bistu na Pantovčak kako je jedan novinski orjunaš sugerirao, nije ničime pokvarila svoj image u svijetu gdje je bez sumnje postala brendom, i u okviru svojih ovlasti vrlo dobro prezentirala, reprezentirala Hrvatsku. Niti se javno odrekla i jednoga od Tri mora. Pa gdje je onda problem? Hoće li zbilja netko pametan i desno nasađen učiniti glupost i omogućiti milanovićima i josipovićima da preko Šestina gdje je Starčevićev grob dođu na obližnji Pantovčak?

Julijanci

Obavili su svoj domjenak na pravoslavni Badnjak, s manje političkoga žara nego inače. Pupovcu ne ide dobro, njegov gazda Vučić ima velikih problema s jednim od milijuna, a može se dogoditi da dođe novi gazda koji nije bio Pupovacčetnik. Potajne srpske čežnje za bratstvom i jedinstvom iz sretnoga doba Jugoslavije, javno je i nediplomatski drčno obznanio haesesov Beljak u stilu partijskog komesara ili nositelja štafete, koju je odnio kući pred nosom milicije.

Da Srbijanci i dalje drže Hrvatsku svojom pokrajinom, svjedoči način na koji su se obrecnuli na Hrvatsku televiziju i njezina reportera koji je prenosio što je vidio, a Televizija Srbije prešutjela masove prosvjede, pa joj nije bilo drago što komšije stavljaju događaje na velika zvona. Nije bilo prave suradnje. Od sada HTV treba prvo prikazati prilog srbijanskom vodstvu, pa ako ono odobri, tek tada s njim na ekran. Kao što je Jovanović nosio hrvatske udžbenike na pregled u Beograd.

Kad smo već kod pravoslavnih: ukrajinska je Crkva dobila samostalnost, što se Rusima nikako ne dopada. Kao što se SPC-u ne sviđa makedonska ili crnogorska crkvena (državna) samosvojnost, ni bilo koja druga u srpskim pokrajinama. Problema nema samo u Hrvatskoj, gdje srbijanska državna Crkva djeluje kao svoja na svome.

Ispravak i isprika

U prošloj, novogodišnjoj kolumni pisanoj pod petardama, potkrala se krupna pogrješka – zahvaljujući brzini i nehotičnom izostavljanju dijela rečenice ostalo je nejasnim tko je čiji nećak. Riječ je bila o Božidaru Mažuraniću. Iza riječi „nećak“ našao se mojom nepažnjom ban Ivan Mažuranić umjesto Ivane Brlić Mažuranić. Točno je ovo: Božidar Mažuranić bio je nećak književnice Ivane, a praunuk bana i pjesnika Ivana Mažuranića. Ispričavam se, a računalo nosim na popravak.

 

Hrvoje Hitrec/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Comments

comments