J. Jurčević: Ubojice za pisaćim stolom djeluju u hrvatskim institucijama

 

O izvješću pučke pravobraniteljice Lore Vidović

 

Nedavno službeno izvješće pučke pravobraniteljice Lore Vidović – pod naslovom “Relativizacija zločina NDH narušava temeljne vrijednosti Ustava, a izostanak reakcija otvara prostor mržnji” izazvalo je vrlo burne i potpuno oprečne javne odjeke te je pridonijelo daljnjoj i sveopćoj socijalnoj destrukciji hrvatskoga društva. Odnosno, institucija pučke pravobraniteljice i ovim se izvješćem uklopila u predugo trajući proces sustavnoga obezvrjeđivanja opljačkanoga i osiromašenoga hrvatskog društva te na taj način bitno otežava hrvatsko Lora Vidovićsuočavanje s tegobnom prošlošću i sadašnjošću, as to suočavanje pretpostavka je fokusiranja na zbiljske probleme radi donošenja kvalitetnih odluka o budućnosti.

Prema tome, Lora Vidović postupila je potpuno suprotno misiji i nadležnostima koje ima kao “opunomoćenica Hrvatskoga sabora za zaštitu i promicanje ljudskih prava i sloboda” jer institucija pučkoga pravobranitelja je “središnje tijelo za suzbijanje diskriminacije.”

Zapanjujuće je golema količina i razina različitih vrsta neznanja koja u izvješću iskazuje Lora Vidović. Ta neznanja krajnje su skandalozna ne samo za obnašateljicu dužnosti pučke pravobraniteljice u formalno demokratskoj državi, nego i za osobu koja je formalno akademski obrazovana. Mračni ponor neznanja Lore Vidović proteže se od nepoznavanja značenja osnovnih termina i pojmova preko nerazumijevanja osnovnih i složenih činjenica do ostrašćenih i neutemeljenih interpretativno-vrijednosnih prosudbi.

Posve je razvidno da neznanje Lore Vidović potječe od preduboke ideološko-političke indoktriniranosti, prema UDbamatrici agitpropovskoga jednoumlja i bezumlja s kojim je Hrvatska zatrpavana u najradikalnijim razdobljima i situacijama olovnoga vremena zločinačkoga komunističkog režima. Radi lakšeg prepoznavanja šire umreženosti koncepcije izvješća pučke pravobraniteljice (ishodište, ciljevi, svrha) te da izvješće nije slučajno, korisno je podsjetiti na neke lako provjerljive povijesne činjenice.

Godine 1948. jugoslavenski komunistički režim je uhitio i na do danas nepoznat način pogubio najistaknutijega hrvatskog komunista, Andriju Hebranga, pod montiranom optužbom da je surađivao s ustaškim režimom.

Već 1962. godine, na kongresu jugoslavenskih povjesničara, akademik Vaso Bogdanov (istaknuti komunist, profesor povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, pripadnik srpske manjinske etničke zajednice u Hrvatskoj) javno je upozorio kako su interpretacije osjetljivijih pitanja iz Drugoga svjetskog rata, a napose problematika žrtava , krenule u smjeru koji je samo “jedan korak do onog zlonamjernog, klevetničkog, šovinističkog, reakcionarnog generaliziranja da su svi Hrvati ustaše.”

Nakon toga uslijedile su mnogobrojni događaji i situacije u Hrvatskoj koje svjedoče da je zabrinutost Vase Bogdanova bila više nego opravdana. Odnosno, gotovo svaki spomen ili treptaj u korist hrvatskih društvenih i Račannacionalnih interesa proglašavan je ustaštvom i fašizmom te kažnjavan svim vrstama tortura, utamničenjima ili pogubljenjima bez ikakvog suđenja.

Pošteđeni nisu bili ni brojni pripadnici komunističke partije u Hrvatskoj. Primjerice, u drugoj polovici 1980-ih, tijekom pripreme srbijanske oružane agresije na Hrvatsku, čak su i Ivica Račan i Stipe Šuvar (čelne osobe partije i vlasti u Hrvatskoj, koji su karijere napravili na gušenju hrvatskoga proljeća) sve su učestalije javno prozivani za ustaštvo.

I najvažnije: nacističkim načinom konstruirana i sustavno korištena velikosrbijanska teza o navodnoj ustaškoj opasnosti u Hrvatskoj bila je istodobno glavno motivacijsko sredstvo nacionalne homogenizacije za izvođenje srbijanske oružane agresije te sredstvo kojim se na međunarodnoj razini opravdavala agresija na Hrvatsku te najteži ratni i humanitarni zločini koji su pritom počinjeni.

U svemu tome, cijelo vrijeme je glavni i predugo trajući problem Republike Hrvatske u tome što se glavna i sve Crnosnažnija uporišta proizvodnje navodne ustaške opasnosti u Hrvatskoj nalaze unutar hrvatskih državnih institucija. Na to punom jasnoćom ukazuje i najnovije izvješće pučke pravobraniteljice Lore Vidović. O opasnim nakanama te još širim dosezima i uporištima njene destruktivne djelatnosti govore i podaci da je ona u prosincu 2015. izabrana “za predsjedanje Europskom mrežom nacionalnih institucija za ljudska prava (ENNHRI), na mandat od tri godine s početkom od ožujka 2016. Dolaskom na čelno mjesto u ENNHRI-ju postala je i članica Biroa Međunarodnog koordinacijskog odbora nacionalnih institucija za ljudska prava (ICC) pri Vijeću za ljudska prava UN-a.”

Zar nije krajnje vrijeme da se Hrvatska ozbiljno sučeli sa ovom naslijeđenom destruktivnom strukturom u svojim institucijama, a Hannah Arendt je osobe koje čine takvu strukturu s pravom nazvala “ubojicama za pisaćim stolom.”

 

 

prof. dr. sc. Josip Jurčević/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Comments

comments