G. Borić: ‘Neue Zürcher Zeitung’ i ‘Spiegel’ zlonamjerno o Hrvatskoj

 

Denuncijacije iz pera autora koji su na strani jugokomunističkih zločina – odavno ti listovi za Hrvate nisu pouzdani izvori informacija

 

Za mnoge je tradicionalni švicarski dnevnik ‘Neue Zürcher Zeitung’ (NZZ), vjerojatno još uvijek pouzdan izvor informacija i umjereni komentator domaćih i svjetskih zbivanja, no za Hrvate to odavno nije. Dopisnik tih novina za Balkan živi u Beogradu gdje je toliko usisao mišljenja tamošnje sredine da se njegovo izvješćivanje Nezbitno ne razlikuje od stavova srbijanskih nacionalista osim što ponekad širi ideje jugoslavenskih političkih nazadnjaka. Neshvatljivo je da to tolerira švicarska središnjica ovih novina koja je nekoć bila toliko pametna pa u Moskvi nije imala dopisnika jer, kako je rekla, ‘Pravdu’ se može čitati i u Zürichu ili u našem slučaju rečeno: mogli bi zaštedjeti dopisništvo u Beogradu i srbijanske novine čitati u Švicarskoj.

Još je gore što ovaj list ugošćuje samo one iz propale SFRJ koji još uvijek pate radi smrti te satrapije i u navedenim novinama šire mišljenja koja spadaju u ropotarnicu povijesti. Tako je NZZ (13.10) dao prostor njemačkoj povjesničarki Marie-Janine Calic, (vjerojatno hrvatskoga podrijetla koja to skriva kao zmija noge i ne prosvjeduje kad ju se oslovljava kao Kalik) da razglaba o neuspjelome ‘svladavanju prošlosti’ u bivšoj Jugoslaviji. Gospođa Calic profesorica je na Sveučilištu u Münchenu i autorica nekoliko knjiga i brojnih članaka, a njezinu se studiju ‘Geschichte Jugoslawiens im 20. Jahrhundert’, Povijest Jugoslavije u 20. stoljeću, smatra standardnom u njemačkoj historiografiji premda ima očite stručne nedostatke.

Naime, autorica je u njoj iznijela brojne podatke i argumente o nefunkcioniranju Jugoslavije da bi na kraju zaključila kako je šteta što je propala. Na knjigu su se posebno oštro osvrnuli predstavnici izbjeglih podunavskih Švaba jer je Calic3autorica napisala da su se nakon 1945. ‘iselili iz Jugoslavije’, a bili su kolektivno prognani i to odlukom Avnoja, te pritom brojni fizički likvidirani.

O Calicinoj knjizi iznijela je vrlo negativno mišljenje Dunja Melčić, sociologinja u Frankfurtu, koja je od oštre kritičarke politike predsjednika Tuđmana evoluirala u njegovu obožavateljicu na znanstvenoj razini. Melčić je osporila stručnu vrijednost Calicine knjige ‘Povijest Jugoslavije …’ I sad je ta njemačka povjesničarka dobila prostor u navodno uglednome NZZ-u da čitateljima objasni kako zemlje slijednice Jugoslavije, a posebno Hrvatska, nisu svladale nedavnu prošlost, konkretno onu iz Drugoga svjetskoga rata. Calicine ocjene ‘povijesnoga revizionizma’ u Hrvatskoj i Srbiji vrlo su paušalne i površne. Ona tvrdi da su prijašnji ‘zli’ (nacionalisti) postali dobri i obratno: ‘U razbuktanoj povijesnoj publicistici nekad poštovane Titove partizane žigoše se kao nepatriotske zločince. Sotonizira se sve što ima veze s Jugoslavijom.’ Prema Calicki: ‘Partizanski rat bio je prvenstveno borba protiv strahota njemačko-talijanske vladavine i tek u drugoj crti komunističko osvajanje vlasti.’ Njezino tumačenje ‘povijesnog revizionizma’ nema veze sa zbiljom jer nije uzela u obzir gotovo polustoljetni komunistički diktat kako pisati o prošlosti, pa je sadašnja ‘revizija’ (ispravljanje) toga više nego opravdana, ipak, rekli bismo, vrlo polagana i treba je intenzivirati.

U Hrvatskoj je na djelu otvorena jugonostalgija

Calic tvrdi da se u Hrvatskoj NDH stavlja u ‘povoljno svjetlo’ te s time u vezi spominje bivšega ministra kulture Zlatka JasenovacHasanbegovića koji je, kako mu podmeće, ‘poraz ustaša 1945. označio nacionalnom tragedijom’. Kod njega nije bilo riječi o porazu ustaša nego o činjenici da komunisti 1945. nisu oslobodili Hrvatsku nego da je to bio prijelaz iz jedne u drugu diktaturu. Calic ponavlja neistinu da su ustaše u Jasenovcu ubili 90.000 ljudi, dok u službenom popisu, koji je više nego upitan, zapisano njih 83.145. Sve brojke su više manje proizvoljne pa i ta; svaki ozbiljan povjesničar to treba istaknuti jer se brojkama naveliko manipulira, posebno od strane srpskih povjesničara, kako bi se Hrvate kao kolektivitet proglasilo genocidnim narodom.

Calic dalje tvrdi da je ‘povijesni revizionizam poslije raspada Jugoslavije postao gotovo državnom ideologijom’. Kao što i sama navodi, Republika Hrvatska jedina je država na prostoru propale SFRJ koja je partizanski ustanak dana 22. lipnja 1941. proglasila državnim praznikom, Danom antifašističke borbe, ali zaboravlja da je toga dana Njemački Reich napao Sovjetski Savez i Kominterna pozvala sve komuniste u Europi da se pridruže borbi sovjetskoga naroda protiv nacizma. Isto tako, na tisuće bivših jugokomunista nesmetano slave Titov rođendan u Kumrovcu 25. svibnja, sa svim simbolima komunističke Jugoslavije.

U Hrvatskoj je jugonostalgija vrlo raširena, gotovo bi se ona mogla proglasiti državnom ideologijom. Dovoljno je Jugoslavijaprolistati ‘Leksikon jugoslavenske mitologije’ pa se uvjeriti koliko je jugonostalgija svenazočna, pogotovo u intelektualnim krugovima. Za vrijeme komunizma nitko od značajnijih intelektualaca nije otišao u egzil, danas ih ima nekoliko koji su odbijajući Hrvatsku otišli na Zapad ili ostali u nevoljenoj domovini u ‘osobnom egzilu’ da djeluju protiv nje, bilo stalno ili povremeno, (Dubravka Ugrešić, Slavenka Drakulić, Miljenko Jergović, Slavko Goldstein, Dragan Markovina ). Jergović nesmetano izjavljuje u NZZ-tu (24.4.2012) ‘…jugoslavenski sam književnik, ne mogu i ne želim biti nešto drugo’.

Na pitanje španjolskog novinara iz ‘Al Paisa’ Goldsteinu kako da ga oslovi, ‘hrvatskim ili jugoslavenskim piscem’, ovaj odgovara: ‘Nazovite me Jugoslavenom’. Osnivač nekakve ljevičarske partijice Dragan Markovina slobodno izjavljuje ‘Veći sam Jugoslaven nego ikada’. Za Dubravku Ugrešić sadašnja je Republika Hrvatska skrojena po modelu NDH, (portalnovosti, com, 27.10.2017.). Lingvistkinja Snježana Kordić objavljuje knjigu ‘Jezik i nacionalizam’ u kojoj tvrdi da ne postoji hrvatski jezik, a knjigu je sufinanciralo Ministarstvo kulture pod vodstvom HDZ-ovca Bože Biškupića. Odobrio je to njegov zamjenik srpske nacionalnosti Čedomir Višnjić, neka se vidi tko stvarno vlada u Hrvatskoj.

Komunistički ustanak u Hrvatskoj kao priprema za boljševičku revoluciju

Nije teško dokazati da je komunistički ustanak u Hrvatskoj bio priprema za boljševičku revoluciju. Sve je bilo u znaku sovjetskoga komunizma i slavljena Staljina. Vladimir Nazor je stihotvorio: ‘Uz Tita i Staljina dva narodna sina nas ne će ni pakao smest…’ i ‘Sovjetski je Savez ogroman i jak, njega su sagradili Staljin, Lenjin, Marks…’ Partizani su pjevali: ‘Kada ideš majko ti u vojnike, međ’ drugove i braću boljševike…’ Tito je osnovao proleterske Tito Staljinbrigade čiji su pripadnici imali na kapama crvenu zvijezdu sa srpom i čekićem, tako da je i Moskva morala upozoriti vođu jugoslavenskih komunista neka odustane od toga jer bi ti simboli mogli iritirati zapadne saveznike, ali Broz je bio staljinskiji od Staljina i nije promijenio svoju odluku.

Partizani nisu tajili da će poslije rata uvesti komunistički sustav što se jasno vidjelo iz odluka Avnoja da se bez referenduma ukine monarhija, uvede republika i ne dopusti djelovanje svim ostalim političkim snagama koje se njima nisu pridružile, a one koje su to učinile bile su degradirane na ‘korisne budale’. Shvatljivo je da su tijekom Domovinskoga rata uklonjeni neki partizanski spomenici jer je iza njih stajala agresorska ‘JNA’ i komunistička Jugoslavija, no neki su u međuvremenu obnovljeni. Nije istina da su hrvatski emigranti zagovarali ‘veliku Hrvatsku’, u najboljem slučaju bilo bi to ujedinjenje republika Hrvatske te Bosne i Hercegovine ako bi se Muslimani vratili svojim hrvatskim korijenima, i tako bi ta ‘poveća Hrvatska’ imala oko 75 do 80 posto hrvatskoga pučanstva, ali to je ostao samo projekt bez posljedica.

Dalje piše kako su zagovornici ustaškoga režima pripremili teren devedesetih godina za djelovanje Hrvatskih obrambenih snaga, HOS-a i nastupe Marka Perkovića Thompsona, što je čisto prepisivanje ekstremno ljevičarskih HOSautora iz odgovarajućih medija koji prevladavaju u Hrvatskoj. U HOS-u su osim Hrvata sudjelovali i muslimani hrvatskoga opredjeljenja, posebno se hrabro boreći protiv srpske agresije u Bosni i Hercegovinu. HOS je kasnije uključen u redovitu Hrvatsku vojsku i danas se spominje samo kao povijesna činjenica. Zanimljivo je da autorica navodi kako negdašnji pripadnici ustaške vojske primaju mirovine i zaboravlja da to dobivaju i bivši partizani kojih ima mnogo više . Kad već piše o pozdravu ‘Za dom spremni’, trebala je navesti da o njemu postoje različita mišljenja, negativna i pozitivna, i različite sudske presude. Spominje i Bleiburg i navodi nedokazanu tvrdnju da je na Bleiburgu ove godine u svibnju bilo 10.000 fašista iz cijele Europe koji su se kitili svojim simbolima i pjevali svoje pjesme, što je uglavnom prepisala iz platforme spiegel.online gdje je riječ o nekoliko tisuća hodočasnika, dok mjesni župnik govori o oko 300 neonacista. Ponovno je ovo igra s velikim brojkama tipična za srpske krivotvoritelje povijesti. Samozvani austrijski antifašisti potaknuti svojim hrvatskim doušnicima prosvjedovali su protiv komemoracije na Bleiburgu koja se odvijala sasvim po austrijskim zakonima. No ako bilo tko ima pravo na ovakve prosvjede, sadašnja službena Austrija nema jer njezina vladajuća stranka Slobodnjaci potječu iz nacističkoga brloga, a vlada u Beču i danas sufinancira sastanke bivših SS-ovaca.

Začuđuje da povjesničarka Calic tvrdi kako su hrvatske ustaše ‘fašisti’, a četnici samo ‘ekstremni nacionalisti’. O tome jesu li ustaše bili ili nisu bili fašisti, u njemačkoj historiografiji postoje različita mišljenja, za jedne jesu, za druge nisu, a to autorica ne uzima u obzir; ona je u tome preuzela komunističku terminologiju ili nazive koji šire neznalice. Šteta, jer činjenice nije teško opisati, naime nitko s obje strane barikade, ni nacionalisti, a niti komunisti, nisu isključivo u pravu : istina je negdje u sredini ili točnije rečeno: potpunu istinu nikad ne ćemo doznati, pa ozbiljni znanstvenici gotovo sve svoje brojke i tvrdnje moraju navoditi s opaskom, vjerojatno, možda, po svoj prilici, i tome slično.

Ne uvijek solidni ‘Spiegel’ donosi krive podatke i zaključke o Hrvatskoj

Utjecajni njemački tjednik ‘Der Spiegel’, (u posljednjih nekoliko godina ne baš solidan koliko se hvali) ponekad donosi člančiće o Hrvatskoj koji vrve nepotpunim podatcima i krivim zaključcima. Tako je bilo izvješće o tome kako je predsjednik Europske komisije (EK) Jean-Claude Juncker ignorirao mišljenje svoje pravne službe o hrvatsko-slovenskome prijeporu o granici u Savudrijskoj vali , a ona je prihvatila slovensku tvrdnju da Hrvatska mora provesti odluku arbitraže, što je Juncker ostavio po strani preporučivši sudionicima u sukobu da se sami nagode. ‘Spiegel’ je morao znati da su mišljenja pravne službe EK samo preporuke, da je pravna služba EK-a u konkretnome slučaju Ćovićizgubila iz vida činjenicu kako je Hrvatska napustila Arbitražu oslanjajući se na određena pravila Bečkoga protokola o arbitražnim postupcima i da, prema tome, mišljenje Arbitraže za nju ne važi, to više što Arbitražni sud ne smije donositi odluke o sebi jer u tome nije objektivan. Sve je to ‘Spiegel’ prešutio potpuno pristajući uz slovensku stranu.

Još već propust napravio je ‘Der Spiegel’ u kratkom izvješću o izborima u Bosni i Hercegovini koji su glede sastava Predsjedništva države triju konstitutivnih naroda završili pobjedom srpskoga člana Predsjedništva Milorada Dodika, bošnjačkoga člana Šefika Džaferovića i ‘hrvatskoga’ člana Željka Komšića. Namjesto da izvijesti kako je Komšić izabran golemom većinom bošnjačkih glasova, a njegov suparnik Dragan Čović (HDZ) izgubio, iako su 80 posto hrvatskih birača njemu dali svoje glasove, ‘Spiegel’ gromoglasno napada vodeću hrvatsku stranku HDZ da se ‘miješa u unutarnje stvari etnički razjedinjene Bosne i Hercegovine’ te sponzorira istoimenu stranku u BiH koja želi dobiti hrvatski etnitet, što se ‘jasno krši s Daytonskim mirovnim sporazumom koji nadgleda EU’. Prema ‘Spiegelu’, ‘bosanski HDZ političari naveliko su podjarili etničke napetosti u posljednjoj predizbornoj kampanji’.

Bilo je baš obratno: Čović i sve hrvatske stranke stalno su pozivali narode u toj zemlji da uspostave snošljivost i suradnju, a Komišićeva fantomska ‘Demokratska fronta’ izvlačila je iz naftalina izmišljene optužbe o fašizmu, ustaštvu i ekstremizmu hrvatskih stranaka u Bosni i Hercegovini. Za ‘Spiegel’ Fronta je ‘liberalna i zalaže se za sporazumijevanje i poravnanje’, što je gola laž koju nije teško dokazati, baš je obratno! Očito je ‘Spiegelov’ autor (kratica JPU) prepisao propagandističke tvrdnje bošnjačkih i Komšićeve stranačke središnjice. Jednostavno rečeno: Komšić ne predstavlja bosansko-hercegovačke Hrvate, nego Bošnjake, te je drugi njihov član u tročlanome Predsjedništvu BiH. Njemački tjednik dalje piše da su Hrvati u ‘mnogim mjestima provokativno izvjesili zastave Herceg-Bosne koje su koristili hrvatski borci u bosanskome ratu na teritoriju koji su okupirali i na kojemu je došlo do progona Srba’. Koliko riječi, toliko neistina. To je službena zastava hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini, Der SpiegelHrvati su branili svoj teritorij i u tzv. bosanskome ratu podnijeli proporcionalno svome broju najviše žrtava, broj Hrvata u BiH se prepolovio, samo iz Republike Srpske protjerano je oko 200.000 Hrvata.

Sve to ‘Spiegel’ prešućuje, što je sramota za tako utjecajne novine. Njemački tjednik zamjera predsjedniku hrvatske vlade Andreju Plenkoviću da ‘i dalje podupire radikalne nacionaliste’ u Bosni i Hercegovini. Još je to jedno izvrtanje istine, upravo bošnjačke stranke i njihov poslušnik Komšić raspiruju nacionalne strasti. Hamburški tjednik se u svome člančiću poziva na Europsku pučku stranku u kojoj je HDZ učlanjen da ga ukroti jer Hrvatska ‘ugrožava mir na Balkanu’. A Komšić je odmah nakon proglašenja rezultata izbora najavio da će obustaviti izgradnju Pelješkoga mosta na hrvatskome moru, a taj most sufinancira Europska Unija s 80 posto uloga. Tko tu ugrožava mir, gospodo iz Hamburga? „Spiegel“, također, nije naveo da je Ustavni sud BiH poništio Izborni zakon temeljem kojega su bili održani posljednji izbori u Bosni i Hercegovini, što znači da su bili protuustavni i da bi tek novi izbori temeljem zakona da svaki narod posebno bira svoje predstavnike mogli biti pravovaljani. Osim toga, Republika Hrvatska kao potpisnica Daytonskoga sporazuma ima pravo izjašnjavati se o prilikama u Bosni i Hercegovini. To rade i druge potpisnice, najčešće Sjedinjene Američke Države.

Sve to prešućuje ‘Spiegel’, ovoga puta u službi bosanskohercegovačkih Bošnjaka, čije stranke itekako surađuju s muslimanskim ekstremistima u Turskoj i arapskome svijetu. Kome je u interesu ovakvo pisanje? Samo onima koji žele protjerati sve Hrvate iz Bosne i Hercegovine, a to bi onda itekako išlo u korist tamošnjim Srbima da se priključe svojoj matici zemlji Srbiji pa bi BiH postala islamistička država u srcu Europe, ono što već sada daje pogonsko gorivo antimuslimanskim snagama u Njemačkoj, tzv. Patriotima Europe protiv islamizacije Zapada (Pegida) i Alternativi za Njemačku (AfD). Jesu li ‘Spieglovi’ urednici svjesni toga da rade u korist tih antidemokratskih snaga?

 

Gojko Borić/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Comments

comments