Ilija Vincetić: Uz blagdan Svih Svetih

 

Iako nije vrijeme za “svjetovne” stvari, nego za kontemplaciju i molitvu, bar za one koji vjeruju kako molitva za duše umrlih nije uzaludna, ili tek dio rituala, mantre, nego duboko vjerovanje da naše molitve pomažu dušama koje iz čistilišta prelaze u Kraljevstvo Nebesko, teško mi je, kao rođenom Posavljaku, ne osvrnuti se na ovozemaljsko čistilište u kojemu se našao moj narod.

Posvetimo se danas molitvi, obratimo se za pomoć SVIM SVETIMA, a sutra se u molitvi prisjetimo svih naših umrlih.

U ovom teškom trenu, prisjetimo se i svih poginulih prijatelja, suboraca, pomolimo se za pokoj vječni njihovih duša, ali i kao ljudi, prisjetimo se obveze na malene osobne žrtve, kako njihova velika žrtva ne bi bila uzaludna. Bar u ovozemaljskom životu nas koji smo preživjeli strahote nametnutog rata.

Danas na blagdan Svih Svetih, razmislimo malo o svetosti, o smislu i prolaznosti ovozemaljskog života, a sutra, na Dušni dan, prisjetimo se naših bližnjih, i svih (znanih i neznanih) koji u Gospodinu napustiše ovaj svijet.

Jednoga dana u godini Crkva nas poziva prisjetiti se Svih Svetih. Ako se pokušamo prisjetiti svih (nama poznatih) svetaca, bez obzira na vjersko obrazovanje, nećemo se uspjeti prisjetiti „baš svakog“ sveca, kanoniziranog od strane Katoličke Crkve? Puno je smrtnih ljudi uzdignuto na čast oltara. Razmišljajući dalje, čovjek se upita:-„A tko je sve svet“?  Odakle ovo pitanje, ako postoji popis osoba koje su proglašene svetim? Jedan od odgovora se može potražiti već u slijedećem pitanju. Kako se postaje svetim? Činjenica je da nijednoga od nas smrtnika, svetim nije proglasio sam Bog. Da jest, sva pitanja u vezi sa svetima i svetošću, bi bila suvišna. Na oltar svetosti uzdiže Crkva, ljudi u njoj. Već sama ta činjenica (po nesavršenosti ljudskoj), dopušta postavljati pitanja. Proces kanonizacije je ustanovljen od ljudi i provodi se po ljudima. Vjernicima ostaje vjerovati da te ljude, koji odlučuju o svetosti, nadahnjuje i vodi Duh Sveti. U pokušaju odgovora na ova, i mnoga druga pitanja, u crkvenom nauku i praktičnom životu se javlja pojam „općinstvo svetih“, pojam koji obuhvaća sve one koji su umrli „na glasu svetosti“, one koje je Crkva uvela i uzdigla na razne stupnjeve procesa kanonizacije, ali i one, (obične, male, anonimne) ljude, koje su mnogi od nas poznavali. Osobno ili „po čuvenju“. U liku majke, bake, oca, susjeda, učitelja, postolara, kovača, ratara, svećenika, časne sestre….! Oni koji su shvatili da je sva svetost u Gospodinu, i svojim životima to svjedočili.

Je li pravo da se i njih štuje, jednako kao i one koji su kanonizirani? Da im se u pojedinačnom očitovanju vjere svakodnevno iskazuje počast, a na današnji dan posebno slavi. Što znači štovanje svetih?

Nije li to potvrda onoga što evanđelisti svjedoče o Isusovom obećanju blaženima?

Prisjetimo se kome je Isus, u Propovjedi na gori, obećao blaženstvo u životu vječnom.

Gladnima i žednima, siromašnima, nemoćnima, žalosnima, ljudima čista srca, milosrdnima, progonjenima na pravdi i zbog njegova imena.  siromašne, žalosne, nemoćne, gladne, milosrdne, ljude čista srca, mirotvorce i progonjene i naziva ih blaženima. „Općinstvo svetih“ nas upućuje da pored „Svih Svetih“, (proglašenih svetaca, onih koji će to tek biti, onih koji su odlaskom sa ovoga svijeta zaboravljeni, ili žive samo u sjećanjima svojih najbližih, a svojim životima su svjedočili svoju vjeru i slijedili put na koji nas je putio sam Gospodin), štujemo i slavimo i SVETOST.

Crkva na čudesan način pokazuje svoju naklonost ljudskim vrlinama, u nebesa uzdiže život prispodobiv krijepostima, ukazuje na svu ispraznost života bez vjere, a već sutradan, na Dušni dan, podsjeća na Boga koji je ljubav, koji oprašta i poziva nas na sjećanje. Sjećanje na sve naše mrtve. Mrtve u ovozemaljsko obliku, a itekako žive u vječnosti. Poziva nas na molitvu za spas duša naših mrtvih, od najbližih, do ljudi koje nismo nikada upoznali.

Svih ljudi rođenih „na Božju sliku i priliku“, podsjećajući da smo svi mi „djeca jednoga Boga“, i da se, bez obzira na ovozemaljske grijehe možemo ufati u milost Gospodina našega.

Vjera u živoga Boga ne slavi smrt, nego život vječni. Naše molitve za spas duša onih koji otišli sa ovoga svijeta to potvrđuje. Zato, ako ne svaki dan, u svakoj prigodi, bar u ova dva dana koje je Crkva posvetila Svetima i svim umrlima, promislimo o svojim životima i o tome koliko smo se u njima udaljili od svetosti, prisjetimo se bezbrojnih primjera svetosti, od mučeništva, do nesebičnog darivanja sebe u ljubavi za bližnje i potrebite, osvijestimo u sebi činjenicu da su ovozemaljske vrijednosti prolazne i isprazne. Podredimo svoje živote neprolaznim vrijednostima.

A sutra, na Dušni dan, prisjetimo se svih umrlih, koji su, (bar u smrtnom času) tražili ruku Gospodina, imali snage reći:-„U tvoje ruke predajem dušu svoju“, i iskreno se pomolimo za spas njihovih duša, po Gospodinu našem Isusu Kristu, i njegovom obećanju života vječnog u Kraljevstvu nebeskom. Svijeće koje palimo, neka im osvijetle put i odagnaju tminu, kako bi lakše pronašli taj put. Pokoj vječni daruj im Gospodine, i svjetlost vječna svijetlila njima!

 

 Ilija Vincetić /Hrvatsko nebo

Comments

comments