Ž. Dogan: Napadi na slobodu govora i temeljne vrijednosti u Hrvatskoj postaju vrlo ozbiljni

 

Zemlja apsurda

 

Ponovo ojačala oligarhija odnarođenih namjesnika naslijeđenih iz bivšeg sustava diže sve veću hajku da se iz hrvatske javnosti isključe ‘nepodobni’ istraživački novinari, povjesničari i političari. Pod Udbaizgovorom da takvi pomažu rastu populizma. Što je malo moderniji naziv za njihovu inače papagajski otrcanu mantru o ‘ponovnom buđenju fašizma’.

Izvana sponzorirana i dobro umrežena pseudointelektualna elita bivših udbaša, jugooficira, orjunaša i njihovih potomaka, tobože je smrtno zabrinuta zbog ‘jačanja ekstremne desnice’ i moguće revizije njihove verzije hrvatske povijesti iz vremena Jugoslavije. Naravno, uz to uvijek ide neizbježna zabrinutost zbog ‘ugroženosti’ vječito ugrožene manjine, a u novije vrijeme i zbog netrpeljivosti prema izbjeglicama, pripadnicima LGBT populacije, posljedica globalnog zagrijavanja na otocima u Tihom oceanu, … i uglavnom zbog svega drugog osim zbog od problema i potreba hrvatskog naroda i države u kojoj danas žive.

Vidite kako se u Hrvatskoj povijest opet ponavlja. Samo ovaj put kao farsa. Konkretno, kako ti odnarođeni stipendisti, nekad Titovog sada Sorosovog fonda, zvijezde repatice današnjeg ‘hrvatskog’ novinarstva, elitni kvazipovjesničari, razni perverzni kulturnjaci i nevladini grupnjaci, svakodnevno prepljavljuju vodeće hrvatske medije Sorosultimativno zahtijevajući punu slobodu govora i djelovanja – samo za one koji brinu o drugima ipljuju po današnjoj hrvatskoj državi, njenim braniteljima i temeljnim vrijednostima.

Za ‘naše’ jugonostalgične revolucionare Novog svjetskog poretka, razne Tomiće, Dežuloviće, Klauške,Puhovske, Jakovine, Markovine, Klasiće, Goldštajne, Pupovce, Dejane Joviće, Frljiće, Kekine, Sarnavke, Teršelićke, Pusiće, … svi oni, koji se zalažu da današnja Hrvatska održi svoje indentitetske vrijednosti i konačno iziđe iz pogubnog mraka, kumrovačkog i jasenovačkog, nisu ništa drugo do ‘priglupi ognjištari’ i ‘primitivni fašisti’. Jednostavno – ‘mrkli mrak’ kako reče Sanja Sarnavka, istaknuta aktivistica udruge BABE.

S druge strane, onima koji znaju razliku između novinarske časti i parazitskog oportunizma (Tihomir Dujmović, Karolina Vidović- Krišto, Marko Jurić, …) koji znaju razliku između povijesti i politike i nikada ih ne poistovjećuju, (prof. Josip Jurčević, dr. Zlatko Hasanbegović, Blanka Matković) gotovo je nemoguće doći do glavnih hrvatskih medija. Osim ako ih se stalnim napadačkim pitanjima i upadicama, kakve je nekad koristila istočnonjermačka tajna policija (Stasi) a danas Aca Stanković, želi ocrniti i poniziti.

Pokušava se spriječiti medijski pluralizam

U Hrvatskoj se dakle očito pokušava spriječiti medijski pluralizam kada su u pitanju intelektualci i javni radnici s Medijidesnog (domoljubnog) društvenog spektra.Poglavito su meta oni koji ne žele prostituirati svoju profesionalnu dužnost i drže svojom moralnom odgovornošću današnju Hrvatsku konačno očistiti od zagušujućeg tereta krivotvorina i manipulacija što su desetljećima bile zaštitni znak velikosrba i jugokomunista. Problem jeu tome što se svaki takav pokušaj rasčišćavanja dočekuje na nož i odmah osuđuje kao ‘ponovno buđenje fašizma’ i mržnja prema Srbima.

Treba li se onda čuditi sto se s TV postaja u Hrvatskoj izbacuju novinari poput Tihomira Dujmovića, Karoline Vidović Krišto ili Marka Jurića? Ili što je Tihomiru Dujmoviću zabranjeno pisati u ‘Slobodnoj Dalmaciji’, a onima poput Ante Tomića, koji svoje duboko ukorijenjeno antihrvatstvo jasno demonstriraju u svakoj prigodi, nije i nikada neće.

Najnoviji primjeri takve medijske blokade su povjesničari Igor Vukić i Roman Leljak, zbog dokumentiranog pobijanja Leljakzlonamjerno podmetnutih laži i preuveličavanja u vezi s ustaškim logorom Jasenovac iz II. svjetskog rata.

Naravno da nitko pri zdravoj pameti ne može negirati da je u jasenovačkom logoru bilo strašne torture i zločina. Ali braniti danas da se dira u manipulativne laži jugokomunističke historiografije nije ništa drugo nego ponavljanje prakse bivših totalitarnih režima.

Tako što se i dalje nastoji okupirati i blokirati cijeli medijski prostor kako bi se zaštitila vlastita ‘istina’ i ‘vrijednosti’.

Zašto se ti samozvani antifašisti izbjegavaju javno i argumentirano suočiti s Vukićem i Leljakom? Ili ako se time ne žele ponižavati, u Hrvatskoj postoji zakon po kojem je negiranje zločina iz II. svjetskog rata kažnjivo djelo, pa zašto ih onda ne tuže? Nego glume nekakve moderne Goebbelse koji zahvaljujući monopolističkom tretmanu u mainstream hrvatskim medijima imaju moć medijski sasjeći i marginalizirati svakoga tko izražava sumnju ili dovodi u pitanjekanone njihove povijesne ispravnosti.

Izbjegava se sintagma „velikosrpska agresija“

Mučno je doista gledati kako ti negdašnji jugokomunistički tirani, koji su u bivšem sustavu bili apsolutno netolerantni 1984u svom jednoumlju, danas glume velike demokrate i dijele lekcije iz humanosti. Kako sada, okupljeni pod Sorosovim sponzorskim kišobranom, opet oduševljeno pozivaju na borbu protiv ‘ponovnog buđenja fašizma u Hrvatskoj’ i apsolutnu toleranciju prema svim mogućim nastranostima koje razaraju zdravoobiteljsko tkivo i društvene vrijednosti. Kako bleiburškom hrabrošću svakodnevno bombardiraju normalan narod u Hrvatskoj pričama o zastarjelosti domoljublja, vjere i tradicionalne bračne zajednice koja se sastoji od oženjenih muškaraca i žena i njihove vlastite dijece. Kao o nečem prevladanom. Nečem što mlade ljude sputava i vraća u srednji vijek.

Pokušajte na trenutak zamisliti današnju Hrvatsku dez domoljublja, bez katoličke crkve i tradicionalnih obiteljskih vrijednosti. Što onda u njoj ostaje? Zaista što ostaje? Orwellova 1984.

Osim toga, jeste li primijetili kako se u Hrvatskoj u zadnjih 15-ak godina, uz zabranu diranja u luđačko prenapuhivanje žrtava jasenovačkog logora, otkrivanje istine i kažnjavanja za bestijalne zločinim nad Hrvatima nakon II. svjetskog rata i u Domovinskom ratu, sve više izbjegava uporaba sintagme velikosrpska agresija? Kako se povratkom ‘bivših’ Jugoslavena na vlast 2000-te, javna pozornost lagano i smišljeno udaljava odgolemih žrtva, razaranja i posljedica koje je ta agresija ostavila za sobom u Hrvatskoj? A u prvi plan sestalno guraju srpske patnje i žrtave. Koje je, usput rečeno, ta ista agresija donijela jednima i drugima.

Ima li još nekoga tko nije primijetio kako se s vremenom u vodećim ‘hrvatskim’ medijima i publicistici (u Srbiji je to DRmasovna pojava) pila istine sve više zaokreće naopako kako bi se legitimna obrana Hrvatske od velikosrpske agresije izjednačila s njome? Odnosno kako se, uz osporavanje slavljenja ‘zločinačke’ Oluje i nametanje mita o ‘protjeranim’ Srbima, Domovinski rat sve više prikazuje kao ‘nepotreban’ ili ‘dogovoren rat’, a postignuće slobodne i samostalne hrvatske države kao’promašeni projekt’.

Čak i profesori na Zagrebačkom sveučilištu proturaju teze kako je samo 13% hrvatskog naroda htjelo svoju samostalnu državu,da je Domovinski rat – mit, a hrvatski branitelji paraziti i teret društvu (Dejan Jović). Nije mali broj profesora na zagrebačkom Filolozofskom i Fakultetu političkih znanosti koji još uvijek uče mlade hrvatske naraštaje da mrze svoju povijest i svoju državu. S jasnim ciljem da, tako odgojenim, nikada im više ne padne na pamet braniti ili se boriti za svoju zemlju.

Može li nam itko reći čega su to zapravo profesori razni Dejani Jovići, Jakovine, Markovine, Pupovci, Goldštajni, Klasići, Puhovski, Pusići…? Čega god jesu, nije to nešto zbog čega bi ih današnja hrvatska država trebala plaćati. Ako hrvatski studenti i učenici budu šopani naukom takvih profesora, Hrvatska će postati luda kuća.

Diktat nelustriranih jugoljevičara i Sorosevih neoliberalnih globalista

Ovakva vrsta rastućeg diktata nelustriranih jugoljevičara i Sorosovih neoliberalnih globalista koji drži ključne pozicije u vodećim ‘hrvatskim’ medijima, kulturi i obrazovanju, trebala bi izazvati masivnu zvonjavu na uzbunu. Jer ako se njih Goli otokbude pitalo, u Hrvatskoj će u buduće biti sve manje slobode govora i indentitetskih vrijednosti a sve više rijalitija, Regije i cajki.

A i Goli otok bi mogao ponovo profunkcionirati. Jer ovi, iz bivšeg sustava nametnuti dušobrižnici, današnju hrvatsku državu, izvan njihovog svjetonadzora, smatraju apriori neprijateljskom. I spremni su uraditi sve kako bi je ‘doveli u red’.

Hrvatska je doista postala zemlja apsurda. Jedan od najvećih je da su njeni bivši zatvorski čuvari postali stupovi ljudskih sloboda i demokracije. Ljudi koji se danas brinu o jednakosti, pravičnosti, moralu, političkoj korektnosti i slobodi govora hrvatskog naroda, njegovi su bivši jugotamničari. Udbaši, velikosrpske sluge i mitomani, lažovi i šarlatani. Koja odvratna hipokrizija. Nešto je otišlo strašno kako ne valja kada takvi još uvijek drže glavnu riječ u ključnim hrvatskim institucijama, medijima i Crnoobrazovnom sustavu. I još uvijek prave unosan posao na račun borbe protiv hrvatskog rodoljublja, crkve, i ‘ponovnog buđenja fašizma’.

Sva sreća što takvi profesionalni protuhrvatski aktivisti mogu imati utjecaja samo na one Hrvate koji su odavno izgubili doticaj sa svojim korijenima.

Kako bilo, nesporna je činjenica da se hrvatski narod nalazi pod snažnim pritiskom medijskog terora razularene jugo-soroševske ljevice koja svaki izražaj nezadovoljstva takvim stanjem proglašava ‘buđenjem fašizma’.

I tako se vrtnja u ‘bivšem’ krugu nastavlja. Hrvatskoj je očito potrebna svekolika preobrazba takve društvene klime i izlazak iz začaranog kruga ‘bivših’ međusobnih podjela i sukoba. A toga nema bez snažne pluralne javnosti i lustracije.

No, kada na vlasti imate više jugoljevičarski nego demokršćanski i narodnjački HDZ, kojeg u šaci drže zastupnici Pupovčeve srpske manjine, što drugo narod u Hrvatskoj može očekivati? Nego da mu bivši odnarođeni jurišnici marširaju kroz ključne državne i društvene institucije, a ucijenjeni premijer bude preslab da ih u tome spriječi.

 

Željko Dogan/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Comments

comments