A. Gramsci: Kada se osvoji civilno društvo, bit će dobiveno i političko II.dio

 

 

A. Gramsci: Kada se osvoji civilno društvo, bit će dobiveno i političko I. dio

***

Uloga intelektualaca

Predmet o zdravom razumu uveo nas je u razmatranje uloge intelektualaca u svezi s ostvarenjem, razaranjem i ponovnim stvaranjem zdravog razuma.

1. Povezivački intelektualac

Mada je Gramscijevo razmišljanje prožeto Marxovom naukom, činjenica da je bio svjedok toga kako se Oktobarska revolucija nije odvila prema predviđanjima Marxovih obrazlagaća, jer se revolucija dogodila ondje gdje se nije smjela dogoditi i kako nije bilo predviđeno da se dogodi, potaknula je Gramscija da dadne posebnu važnost čovjećnoj pripremi revolucije ondje gdje se još nije dogodila, posredstvom “intelektualne i moralne reforme”, pridajući veću vrijednost nadgradnji nego ekonomskoj osnovici ustrojstva (strukture).

Istina, takvih je slučajeva već ranije bilo među “ocima” komunizma. Tako su Marx i Engels priznali da je “umijeće stvaranja riječju oruđe u službi Revolucije. Staljin je pak tvrdio da su “riječi tanata”, a “pisci su inženjeri duša…” Međutim, općenito je naglasak otaca komunizma ležalo više na ekonomskoj strani. Gramsci naprotiv nastojat će više na kulturi. Zahvaljujući takvu isticanju on se drži daleko od pretjerane određenosti ostavljajući povijest otvorenijom, žitkijom. Otud proizlazi da ne pridaje isključivo važnost ekonomskoj osnovici, a dodjeluje istaknutiju ulogu kulturi, poimanju svijeta, ideologiji, prema tome njihovim glavnim djelatnicima, intelektualcima.

Gramsci se opire tomu da smatra povijest jednostavno kao povijest borbe staleža. Prema njegovu posebnom tumačenju marksizma, vladavina upravljajućeg staleža, mada je ekonomska, nadasve i prije svega je ideološkog značaja.

To ne znači da se marksizam odrekao nasilja. Nasilje se zagovara kao doktrinarno načelo na koncu (komunističkog) Manifesta i u potpunosti je prihvaćeno od Lenjina kada piše da je terorizam jedan od oblika vojničkog djelovanja i može se savršeno primijeniti, a čak je i neophodan u danome času borbe, u određenom stanju snaga i u određenim okolnostima.

No to što se postiže uvjerenjem mnogo je djelotvornije. Postupak Julijana Apostate koji je kušao “pridobiti” kršćane pokazao se u tom pogledu neizmjerno prikladniji od postupaka jednog Dioklecijana, kako pravo piše Augusto Del Noce.

Povijesno iskustvo to dokazuje. Tradicionalno društvo, kršćansko društvo umjelo je doprijeti do masa više nego posredstvom nasilja, posredstvom prozimanja, polaganog, strpljivog, kulturnog i intelektualnog. Dobro zna Gramasci da su bili intelektualci, a ne drugi “nadahnivatelji” vodeće skupine, koji su Evanđeljem proželi srednjevjekovno društvo. I tako su intelektualci uspjeli stvoriti to što Gramsci naziva “povijesni blok”. Rabi ovaj izraz da opiše položaj u kojemu je nastala prevlast jednoga staleža nad sklopom društva. Vodeći stalež se ozakonjuje, opravdava se posredstvom nametanja svojeg vlastitog poimanja svijeta; a čini to pomoću ideološkog ustrojstva. Podređeni staleži, tj. čitavi ostatak društvenog tijela, osim vladajućeg sloja, osjećaju se predstvavljeni od njega te mu daju svoju suglasnost. Izražajnost naziva “blok”, ideološki blok, povijesni blok, počiva na tome što misleno predstavlja nešto čvrsto, zbijeno, bez pukotina, cjelovito. Eto dakle, stvar toga bloka, te povijesne zgrade nije drugo već ideologija. Povijesni blok je ideološki blok i jedino u mjeri u kojoj je jedinstven, društvo ne će doživljavati tjeskoba, ili, drugim riječima, postojat će mirna i prihvaćena prevlast. A budući da je blok ideološki, spojni njegovi dijelovi su pojedinci koji rade s idejama – intelektualci. Otud važnost ove “elite” intelektualaca uklopljenih u vladajućem staležu, koje Gramsci naziva “organski intelektualci”. Oni nisu samo oružje borbe staleža; oni sami su borba staleža unutar inteligencije, unutar kulture.

2. Intelektualac i mase (mnoštva)

Slična stvarnost prema tome traži inicijativu intelektualaca za postignuće socijalističke preobrazbe društva. Jednako tako kako Gramsci nikada nije prihvatio da su već same ekonomske preobrazbe dovoljne da same po sebi izvrše socijalnu promjenu, na sličan se način opirao vjerovanju da će iste pučke mase odozdo gotovo instinktivno napraviti pobunu protiv važećeg intelektualnog bloka. Potreban je, mislio je Gramsci, poticaj odozgo, poticaj inteligencije i odgovarajući plan da bi se razgranato proširili rezultati ove intelektualne djelatnosti. Gramsci se nije uzdao u “spontanost (samoniklost) masa”. Prvo, jer mnoštvo ne uključuje uvijek pojedince dovoljno svjesne, sposobne da osiguraju stalešku svijest; drugo i najglavnije, jer samonikli pokreti pobune mogu postati protuučinkoviti i biti u prilog vladajućem staležu i opravdavati vojnički ili državni udar. Gramsci vrednuje samoniklost pučke osnovice, zdravog razuma, ali samo do mjere u kojoj je prihvaćena, protumaćena i prerađena od intelektualaca Partije.

Ideje i mišljenja – kaže – ne “rađaju se” sama od sebe u mozgu svakog pojedinca: imaju središte gdje su se oblikovala, središte isijavanja, širenja, uvjeravanja, skupinu ljudi ili čak jednu osobu koja ih je razradila i predstavila u političkom obliku današnjice.

Nemoguće je, prema tome, da spoznaja i kultura niču odozdo, iz mnoštva. Kritička samosvijest tumači se jedino povijesno i politički pojavom “elite” (izabranih) intelektualaca: ljudska se masa nikada ne “odlikuje”, nikada se ne osamostaljuje “sama od sebe”, ne organizirajući se makar u široku smislu, i nema organizacije bez intelektualaca, tj. bez organizatora i rukovodilaca; potrebno je da se teoretski izgled teoretsko-praktične veze konkretno odredi u skupu “specijaliziranih” osoba u pojmovnoj i filozofskoj obradi. Radi se o upravljanju čitave mase i to ne po starom obrascu nego inovirajući, a inovacija, barem u svojim početnim stanjima, ne može biti nešto što je smislila masa, izazvala masa, već mora proći kroz posredstvo “elite” (izabranih), koja je presutno poimanje u masi u stanovitoj mjeri stvorila kao i stvarnu svijest, suvislu i sustavnu, istodobno s određenom i čvrstom voljom. Radi se dakle o postignuću “kulturnog prodiranja”; to je prvi i stalni stupanj revolucionarnog osvajanja civilnog društva. Bez rečenog prodiranja, proletarijat “ne će nikada postati svjestan svoje povijesne zadaće”. Proleterska revolucija ne može biti analfabetska. Još i više: kulturni analfabetizam čini nemogućom revoluciju. Gramsci je uvijek pridavao prvobitnu važnost ideologiji, polaganom ali djelotvornom radu ideja rasprostranjenih u masi.

Istina je, na što se tu cilja jest prevlast proletarijata. Ali, pokušaj takve prevlasti mora biti proveden proleterskom revolucijom, vrednujući zadaću ideologije i intelektualaca. Proletarijat počinje bivati prevlastan, kada postane svijestan sebe, kao stalež koji nadvlađuje, no da bi to postigao, treba mu poimanje svijeta koje prožima civilno i političko društvo. Zajednička volja ove vrste mora biti pripravljena, kako smo kazali ranije, “intelektualnom i moralnom (čudorednom) reformom, a to je zadaća svojstvena intelektualcu, kako bi postigao da marksistička ideologija dopre do zadnjeg stupnja zdravog razuma. Budući da je sadasnji zdravi razum prožet tradicionalnim vrijednostima i toliko nesklon marksističkom poimanju, osjeća se potreba da materijalistički svjetonazor napreduje malo pomalo prema zadnjemu kutku pučkog osjećanja. Zadaća takva obujma ne može se improvizirati. Isto tako ne će je samu od sebe riješiti mase. Bit će potrebno da je pripreme i provedu “radnici ideja”, kako govore marksisti, reći će, intelektualci. Bez njih ne će biti moguće revolucionirati civilno društvo, što je, kako smo vidjeli, jedini način osvojenja političkog društva.

Tako postaje jasna osoba intelektualaca. Doktrinalno rukovodstvo društva koje se ostvaruje posredstvom odgoja u širokom smislu riječi, i koji uključuje stvaranje i podupiranje poimanje čovjeka, svijeta, povijesti, kao i njegovo neprekidno prenošenje novim naraštajima, neophodna je potreba za ustanovljenje i za podržavanja određenog društvenog oblika. U to također ulazi rušenje i zamjena oblika koji se želi nadomjestiti. To, a ne nešto drugo je revolucija. Revolucija, koja je, kako se vidi, prije svega kulturna.

Gramscijev recept je jasan: osvojiti “svijet ideja” da bi one postale “ideje svijeta”.

3. Intelektualac praxe

Izgleda stvarno čudno čuti od marksista poput Gramscija da pučke mase nisu u stanju same odbaciti ideje vladajućih staleža, već da je za to potrebna odgojna zadaća marksističkih intelektualaca. Ovakvo poimanje kao da prikriva paternalistički (pokroviteljski) i elitistički (odabranički) ton. Da se obrani od takva prigovora, Gramsci pribjegava jednoj staroj ideji Marxa: odgojitelj mora biti odgojen. Intelektualac rasčlanjuje, tumaći i daje oblik tome što već postoji u narodu; no, dok to čini, i on se oblikuje i odgaja. Tako se vrši, govori Gramsci, izmjena između intelektualaca koji se “ponarođuju” i pučkih masa, koje pristupaju kritičkom poimanju svijeta, marksističkome.

Već smo istaknuli, do koje je granice Gramsci nepovjerljiv glede bilo kakve “samosvjesnosti” masa. Isto je tako nepovjerljiv prema svakoj “akademskoj” teoriji, čisto razmatračkoj, bez veze s društvom. To je ono s čime se suočuje liberalna kultura. “Suvremena kultura -piše- koja je idealistička ne uspijeva izraditi pučku kulturu, ne uspijeva dati čudoredni i znanstveni sadržaj svojim školskim programima, koji ostaju u nestvarnim i teoretskim šablonama; ona ostaje i dalje kultura malobrojne duhovne aristokracije”.

Gramsci je upravo sklon “filozofiji praxe”. Sastavljanje nije lako. S jedne strane zna kako je provedba u djelo bez teorije slijepa, rastvara se u atome. S druge pak strane, tvrdeći da je na intelektualnoj eliti da “razradi” poimanje svijeta i ostvariti ga posredstvom njegova poistovjećenja s “povijesnim procesom na djelu”, mora biti na oprezu da ne uzdiže odviše teoriju, da ne upadne u to što je za marksista najveća zabluda: prvenstveno bića, prvenstveno istine, priznanje ovoga prvenstva, ove istine razmatrane u metafizičkoj (natprorodnoj) biti stvari, istina koja tumači stvarnost i nadilazi je. Kako uskladiti ove dvije utvrđene činjenice? Prvo, utvrdivši ponovo materijalistički svjetonazor: duh nije drugo već drugo ime materije; drugo, učiniti da se teorija podudara s praxom intelektualnog rada koji provodi u djelo ovu istu teoriju. Ne radi se, prema tome, o oblikovanju akademskih intelektualaca niti intelektualaca koji su jedino reformistički već takvih koji su doista revolucionarni.

Stoga je Gramsci nazvao svoje tumačenje marksizma -stavljanje jednog uz drugo spoj historicizma i materijalizma -filozofijom Praxe.

Ovaj naziv izražava ideju historičkog materijalizma, s jedne strane, a s druge pokazuje teoriju u bojnom poretku. Filozofija Praxe: teorija u bitci, koplje “na sprem!”, ideje na djelu spremne da ubrzaju postupak postignuća prevlasti proletarijata. Filozof je onaj, koji posjeduje poimanje svijeta, ali bit će potpun istom kada stvori pravilo života, volju za preobrazbom svijeta, tvrdi Gramsci na osnovi XI. Marxove teze o Feuerbachu: “Može se kazati da se povijesna vrijednost filozofije može računati po stvarnoj djelotvornosti koju je ta filozofija osvojila”.

Filozof Praxe ne će zaslužiti to ime, ako ostane samo pri izlaganju, ako ne kuša preobraziti zdravi razum, ako ne ucijepi masama ovu novu filozofiju koja prati i daje sustav revolucionarnom djelovanju. Filozof ulazi u Praxi da bi prožeo mase revolucionarnom inteligencijom.

4. Partija kao intelektualac

U tome odgojnom radu Komunističkoj partiji pripada nenadomjestiv položaj. Za Gramsija rečena Partija je sila koja čini provedivim nepovratni prijelaz od starinskog pogleda na život usmjerenog na trascendentalnu svrhu povijesnog bivstva, prema suvremenom svjetonazoru imanentističkom i svjetovnom. Veliki nacrt gramscijanskog marksizma jest uspostava duha imanencije, uspostava suvremenosti, prenošenje starinskog čovjeka koji ne živi u duhu suvremenog svijeta, svijeta idealista, u okruženju suvremenosti, imanencije. Ove dvije riječi, suvremenost i imanencija, shvaćene kao apsolutno isključenje vjerske transcendencije, za Gramscija vrijede više od tradicionalnih marksističkih ideja “staleža” ili “proletarijata”. Važno je suvremeno poimanje života. U redu dakle: Partija, pozvana da izvrši rečenu uspostavu, za Gramscija je nosilac istine, kovač “zdravog razuma” novog društva. Zato zaprema u svijetu “mjesto božanstva”, kako je rekao jedan Gramscijev komentarist. Partija će morati vršiti intelektualnu nadmoć na način sličan načinu kako je to činila Crkva u Srednjem vijeku. Svaki čin morat će biti ocijenjen kao koristan ili štetan, krjepostan ili poročan, pri čemu će točka ravnanja biti suvremeni Princ (riječ je o “Princu” iz političkih spisa talijanskog povijesničara i političara N. Machiavellija. Op. prevoditelja), koji u savjestima zaprema mjesto božanstva ili besprigovornog zakona.

Da bi Partija mogla ostvariti ovaj odgojni posao, treba, tvrdi Gramsci, kao temeljni zahtjev, strogo ideološko jedinstvo monolitnih svojstava, postignuće savršene istorodnosti rukovodilaca i vođenih, između glavara i masa. Gramscijev govor tu poprima vojnički prizvuk. “Glavari” (časnici), tvrdi on, moraju se oslanjati na “kaplare”, srednji sloj, koji povezuje prvi sa zadnjim slojem -s “vojnicima”. Jezik posve vojnički: časnici, kaplari, vojnici. Posljednji sloj, vojnici, “skup su” -veli- “običnih ljudi, čije je sudjelovanje zajamčeno stegom i vjernošću, a ne stvaralačkim i visoko organizatorskim duhom”. Očito je da bez tih vojnika Partija ne bi mogla učiniti ništa; međutim, ne valja im davati rukovodeću dužnost, jer im nedostaje u nekom smislu sila starješinske povezanosti, koju tvore kaplari i časnici; bez njih bi se razvodnila i ponovno postala bezoblična i nemoćna. Gramsci utvrđuje tako strogu razliku između komunističke “elite” i komunističke mase. On to doduše ublažuje govoreći kako elita preuzima zahtjeve masa da ih pretvori u teoriju, da smisli strategiju i rukovodi osnovicu prikladnim odgojem.

Jednako kako stranke u građanskoj državi izražavaju i organiziraju obranu probitaka jednog ili većeg broja društvenih staleža, pri čemu te različite stranke u biti stvaraju samo jednu “ideološku” stranku u obrani i promicanju ideja vodećih staleža, tako je revolucionarna stranka, Komunistička partija bitno stvaratelj, organizator i širitelj novog poimanja svijeta -marskisitičkog. Kao stvaratelj, organizator i širitelj nove ideologije, Komunistička partija začinja prevlasnu svijest proletarijata, čime postaje sposobna privući sebi podređene staleže posredstvom osvojenja ideološkog ustroja civilnog društva.

***

Strategija za pobjedu

Već smo opazili nekoliko razlika između Gramscija i Marxa na polju doktrine. To se također primjećuje kada se radi o strategiji koju valja primijeniti. Prema Marxu moguće je poznavati s točnošću dijalektički proces povijesti, odakle je izvodio da je povijest prava znanost. Gramsci utvrđuje kako nije moguće “u pomisli predvidjeti budućnost društva. Može se znanstveno jedino predvidjeti borba, a ne njezine stvarne zgode, koje ne mogu biti drugo nego posljedak sukobljenih sila u stalnom pokretu, nikad svedivih na određene količine, jer se u njima količina neprekidno pretvara u kakvoću.”

1. Kulturna ofenziva

Gramsci, još kao mlad, razmišljajući o tome što se zbilo u Rusiji – naime nasilni zahvat političke vlasti – prvo je pomislio kako bi trebalo organizirati nešto slično: “tvornički svijet” koji bi bili zametak buduće diktature proletarijata, osnovne čelije revolucije. No kada je propao taj pokušaj, razumio je da revolucija u Italiji ne može biti jednaka onoj u Rusiji.

Ako je za Lenjina, još vjernog marksističkom poimanju, prvi cilj osnovanje Države, za Gramscija, naprotiv, osvojenje civilnog društva, shvaćeno u smislu idealnom i kulturnom. Lenjin je tvrdio da revolucija mora početi zahvatom Države kako bi se završila preobrazba društva. Gramsci obrće pojmove: mora se započeti s društvom da bi se završilo zahvatom vlasti Države.

Suglasno s Gramscijem, potreban je “molekularni napad”, kako on veli, na civilno društvo. Kako smo već vidjeli, za njega je društvo složen sustav kulturnih odnosa, sredina gdje se središnji boj odvija na polju vjerskih, filozofskih, znanstvenih i umjetničkih ideja. Tako dalje, veli, sve su ovo tvrđave, koje treba osvajati malo pomalo, podzemni bunkeri koje valja zaposjesti. Kako se vidi, jako mu se sviđa vojnički govor: tvrđave, bunkeri, rovovi.

Takav je svakodnevni, neposredni izgled djelotvorne proleterske revolucije. Revolucija je sama po sebi sveobuhvatna, dakako, revolucija je sama po sebi, potpuna, ali priprema za nju mora biti potanka i po odsjecima. Stoga će biti potrebno, nastavlja Gramsci, proučiti koji dijelovi civilnog društva odgovaraju obrambenom sustavu u pozicionom ratu. Jer u tom slučaju nije pitanje pokretnog rata, rata na otvorenom, poljskoj bitci; radi se o rovovskome ratu, ratu položaja. Između Države i masa ima mnoštvo rovova. No radi se o zauzimanju Zimskog dvorca, tj. sjedište Cara već bunkerima kulture koji dijele Državu od puka.

Suglasan je u tome s posljednjom Lenjinovom koji je govorio: “Valja nadomjestiti napad opsadom.”

Gramsci tako nije ciljao na sredstva proizvodnje poput Marxa, ni na sredstva političke moći poput Lenjina već na sredstva obavještavanja i odgoja smatrajući ove osnovnom metom za osvojenje moći. Za to je od životne važnosti nadzor nad središtima širenja ideja, nad sveučilištima, školama, tiskom, radijom, itd. To što valja istaknuti je bitno: osvajanje nadmoći je važnije od zahvaćanja političke moći. Politička moć koja nema civilnog društva koje ju ideološki slijedi, vrti se u praznini. Ako se postigne da većina prihvati imanentističku ideologiju, socijalističku ideologiju, zahvat političke moći bit će kao ubiranje zrelih plodova.

Radi se, kako se može vidjeti, o strategiji bez vremena, koja će nekoga zbuniti potpuno neočekivanim savezništvima koje će sklopiti marksizam koji radi u rovovskome ratu. Savezništva se mogu mijenjati, ali mete su nepromjenjive: zamijeniti vrijednosti na kojima počiva društvo. Ova se strategija prožeta machiavellističkim crtama. Nije bez uzroka da za Gramscija suvremeni Princ koji je Komunistička partija ne će smjeti samo tako prezreti mudre savjete Machiavellija. U kojem smislu je Partija novi Princ? Prije svega po svome krajnom realizmu koji potiće da se koristi svim prilikama da bi postigla svoje ciljeve. Suvremeni Princ, piše, “odlikuje se najvećom odlučnošću, energijom, rješenošću i ovisi o fanatičkom vjerovanju u čudotvornu krepost svojih ideja.” Machiavellijev Princ kretao se, dakako, u posebnoj sredini renesansne povijesti, među dvorskim spletkama i u malenome svijetu za koji se prepiralo više desetaka “condottiera” (“condottiere” = vođa plaćeničkih vojnika u doba Renesanse u Italiji -op. prevoditelja). Partija kao suvremeni Princ djelatnik je cijele povijesti, nadomjestak jedne prevlasti drugom. Ne će biti dogmatski već podatni Princ, lukav, koji nikada ne će zaboraviti da učini pažljiv račun, zbrajanja i oduzimanja probitaka i ideja koje su u igri, kako bi se potom umio okoristiti tuđim slabostima i pripremiti “izdaju staleža”, o kojoj ćemo govoriti u nastavku.

2. Razgradnja i gradnja

Upravo smo vidjeli kako je Lenjinova pogreška, barem prema Gramscijevu mišljenju, možda bila zahvaćanje političke moći dok je rusko društvo i nadalje bilo prožeto tradicionalnim idejama i vjerovanjima. No, to je društvo bilo nalik na hladetinu, veli Gramsci, i to donekle raznjašnjava Lenjinov postupak. Nije takvo zapadno društvo temeljeno na prilično određenom svjetonazoru.

Po Gramscijevu sudu, proletarska prevlast postiže se u potpunosti samo kada se uspijeva uništiti svjetonazor koji je prethodno postojao u stanovitome društvu i kada se uspješno ljudima usadi nova svijest potpune imanencije. Valjat će djelovati na državno ustrojstvo, na sredstva izražavanja javnog mišljenja, na sveučilišta, na škole, na župe. Kao Mao dugi mars, ali ne preko planina već kroz državne ustanove. Revoluciju će trebati pripremati vremenom, sa strpljenjem i računicom alkemista, razgradjujući dio po dio civilno društvo, uvlačeći se u njegovo ustrojstvo, mijenjajući duh večine. Nisu dakle dovoljne gospodarske promjene, kao što nije dostatan zahvat državne vlasti. Sve bi to bilo nedovoljno i nestalno, budući da bi buržujska vlast i dalje mogla računati na suglasnost podređenih staleža, te bi buržoazija uskoro povratila političku moć s izlikom da spašava “narušeni red”, možda posredstvom kakva vođe poput Cezara, Napoleona ili Mussolinija. Pod svaku cijenu valja izbjeći kaos, jer u kaosu svi gubimo: kaos može ponovo pozvati nazad snage starog svjetonazora.

Sazevši, Gramsci rasuđuje ovako: Suvremeni svijet je svijet imanencije, a izmedju imanencije i trascendencije nije moguće posredovanje. Jedino uvođenjem imanencije do njezina krajnog oblika moći će se uspostaviti “novi red”. Uvođenje rečene prevlasti uključivat će dva razdjela. Prije svega, odlučni razdio koji se sastoji od podrivanja i razaranja prethodno postojećeg svjetonazora; to je intelektualna borba, kojoj je cilj ukljanjanje temeljnih načela koja tvore duhovni ustroj društva. Drugi je izgrađen, a cilj mu je uvođenje novog svjetonazora na način da prožme duhove društva. Postigavši ove ciljeve, bit će postignuta željena prevlast.

Zadržimo se malko na ova dva velika razdjela Gramscijeve strategije: prvo razoriti, da bi se potom gradilo.

2a. Razorni razdio

Točno ukazuje Gramsci na to da je svakoj ozbiljnoj revoluciji prethodio snažan red kritike, kulturnog prodiranja i prožimanja ideja. Zadnji veliki povijesni primjer, nama najbliži i stoga najmanje različit od našeg, primjer je Francuske revolucije. Kulturno razdoblje prije Revolucije, zvano Prosvjetiteljsko, nije bilo, veli Gramsci, kakvim ga prikazuju površni teoretski kritičari, komešanje brbljavaca, plitkih akademskih i enciklopedijskih inteligenata, koju su se sastajali u aristokratskim salonima da raspravljaju o svemu i svačemu, nije bilo prosta pojava sitnićavoga i ispraznog intelektualizma oko nove Biblije, “Velike enciklopedije D’Alamberta i Diderota, “Bila je to veličanstvena revolucija, zahvaljujući kojoj se diljem cijele Evrope oblikovala kao neka jedinstvena svijest, neka buržujska duhovna internacionala, osjetljiva na svim svojim dijelovima na boli i opće nedaće, i koja je bila najbolja priprema za krvavu pobunu, koja je zatim uslijedila u Francuskoj”.

I tako se dogodilo da se u Italiji, u Francuskoj i u Njemačkoj raspravljalo o istim stvarima, istim ustanovama, istim načelima. Svaka nova Voltaireova komedija, svaki novi “letak” bio je iskra, koja je prolazila nitima razapetima izmedju Države i Države, između oblasti i oblasti, a koja je nailazila na istu suglasnost i na isto suprostavljanje istodobno svuda. Na taj način, kada su bajunete Napoleonove vojske došle u zaposjednuta mjesta, naišle su na utabane putove nevidljive vojske knjiga, rasprava, letaka prosutih od Pariza počevši od XVIII. stoljeća, a koji su bili pripremili ljude za revoluciju. “Kasnije, kada su događaji u Francuskoj nanovo učvrstili svijest, dovoljan je bio pučki pokret u Parizu da izazove jednake pokrete u Milanu, Beču, čak i u najmanjim selima.Sve ovo izgleda naravno za površne ljude, ali u stvari bi bilo nerazumljivo kada se ne bi poznavali kulturni čimbenici koji su doprinijeli stvaranju raspoloženja duha spremnog da eksplodira za stvar koju smatra zajedničkom.”

Pa eto, povodeći se za strategijom koju je primijenila Francuska revolucija, veli Gramsci, marksizam, koji je zakonito dijete Revolucije, prvo će morati razgrađivati. Morat će izvršiti taj “volterijanski” rad, rad letka, komedije, izrugivanja stare države. Ne će uvijek biti lako, ali valja ga obaviti. Valjat će polako rastakati povijesni sklop, vladajući ideološki sklop, valjat će se uvlačiti u pukotine, ma koliko malene bile, kako bi se vršlilo drobljenje, valjat će nastojati da zakaže postojeći ustroj civilnog društva.

U ovome radu razgradnje, na što valja prije svega ciljati, očito je prevlasni stalež, intelektualni stalež, stalež koji vodi i vlada, jer on drži koliko prevlast toliko i političku moć; potrebno je da stane gubiti prevlast i da postane samo vladajući. Reći će, da više nema nadzor nad idejama već da se obrne samo o vladajući stalež, stalež čiste prisile, isključivo redarstvene i pravosudne. Na Zapadu vodeći je stalež prevlastan, primjećuje Gramsci, zahvaljujući tijesnoj, nezavisnoj povezanosti političkog i civilnog društva.

Što mora učiniti revolucija jest razbiti prevlast koju drži civilno društvo, nastojati da vodeši stalež izgubi suglasnost, reći će, da ne bude više upravljajući već samo “vladajući” koji vrši vlast čistom prisilom. “Za ovo treba lišiti njegova duhovnog ugleda, oduzeti tajanstvenost njegovu svjetonazoru posredstvom neprestane rušilačke kritike. Ta kritika mora sijati dvojbu, nevjericu i rušenje ugleda onih koji vode. Mora razarati njihova vjerovanja i ustanove, mora kvariti njihovo čudoređe.”

To bi bio početni cilj strategije razaranja: postići gubitak ugleda prevlasnog staleža, Crkve, vojske, intelektualaca, profesora, itd. Trebat će upotrijebiti čak i iste ideje vodećih staleža služeći se primjerice njihovim načinom govora. Trebat će dignuti zastave građanskih sloboda, demokracije za proboj u civilno društvo. Trebat će se makiavelistički predstaviti kao branitelji tih demokratskih sloboda, ali znajući vrlo dobro da ih se smatra samo oruđem za opću marksistizaciju zdravog razuma puka.

Cijepanje građanskog svijeta bio je za Gramscija jedan od znakova koji mu je davao najviše nade na pobjedu. Društvo se raspada, na povijesnom sklopu se pojavljuju pukotine kada počinju zakazivati ustroji civilnog društva. Taj lom je velikim dijelom djelo intelektualaca koji počinju izdavati. Gramsci smatra da je dobivena velika pobjeda kada se postigne da otpadne jedan intelektualac, kada se pridobije jednog teologa, izdajnika, vojnika, izdajnika, profesora, izdajnika, izdajnika svoga svjetonazora. Ništa nije djelotvornije nego ovo: izazvati izdajstvo nekoličine intelektualaca tradicionalnog svjetonazora s posljedstvenim zbliženjem s novom prevlasti koja se pojavljuje na obzoru. Ne će biti potrebno da se ovi “obraćenici” izjave marksistima; važno je da više nisu neprijatelji, oni su prihvatljivi za novi svjetonazor. Stoga je važno dobiti tradicionalne intelektualce koji, prividno stavljeni iznad politike, odlučno utjeću u promicanju ideja, jer svaki intelektualac (profesor, novinar ili svećenik) povlaći sa sobom znatan broj obraćenika. Sklop se počinje raspucavati kada stanovit broj tradicionalnih intelektualaca izda predstavnike postojeće prevlasti.

Ovo je vrlo važna meta Gramscijeve strategije: postići pad ugleda staleža koji ima prevlast. A još i to: postići da oni koji se opiru ili se kušaju oprijeti novome poretku, posebno oni koji odaju njegovu strategiju da budu ušutkani. To se postiže lako posredstvom glasila koja šire kulturu: treba ocrnjivati i ismijavati one koji se bore protiv novog svjetonazora kao da sa radi o nazadnjacima, pećinskim ljudima itd. koji nisu na visini današnjice. To je bio način koji bi po Gramsciju trebao biti najomiljeniji talijanskom komunizmu, način žigosanja protivnika .

Zahvaljujući utjecaju takovzanih “oblikovalaca mnijenja”, dandanas više nisu potrebni koncentracijski logori za protivnike marksizma. Više neće biti potrebno primjenivati tvorni teror protiv intelektualnih otpadnika od novoga svjetonazora, nove prevlasti. Bit će dovoljno da ih se “marginalizira” (odgurne na rub) u čudorednom smislu. Dobro veli Del Noce: “takozvani demokratski razvoj komunizma sastoji se u prijelazu od tvornog terora na čudorednu marginalizaciju.”

Ali ne će samo biti potrebno ograničiti se na rušenje ugleda prevlasnom staležu. Valjat će se također obratiti masama. Mada je Gramsci ponešto elitist (tj. od odabranih), mogli smo opaziti da ipak ne zaboravlja mase. Intelektualci proletarijata, kako on govori, i Partija kao “skupni intelektualac” morat će strogo voditi računa o tome što ima pozitivno u načinu mišljenja puka, “zdrava jezgra” zdravog razuma i, otud širiti materijalističko poimanje života.

Već smo vidjeli kako Gramsci, pametniji od mnogih “materijalista”, izvrsno zna da se u kršćanstvu nemalo vrednuje materija, kako je posebno vidljivo na području sakramenata. Valjat će poći od tog “materijalizma” kršćana da bi “materijalizirali” smisao njihova života, da bi “imanentizirali” smisao njihova života, raznjašnjavajući sve materijalizmom uključivši najobičnije stvari, najosnovija razmatranja jednostavnih ljudi. Gramsci ne podcjenjuje preobrazbenu moć koju mogu predstavljati pučki staleži. “Prvobitnost” njihovih ideja, samotnost kojom se odlikuju, kaktad ih je učinila neprodornima za ideje vodećih staleža, i tada, ako se uspije uvesti u način života puka i njihove neposredne koristi marksističko poimanje života, uspješno se cijepa postojeće civilno društvo.

2b. Izgradni razdio

Dotud zadaća razgradnje. No, zatim treba nastaviti uvođenjem novog svjetonazora, najzad izgradnje. Potkapanje ustanova koje sačinjavaju civilno društvo priprema praznjenje ideja, ali oprez, veli Gramsci, ne smije se ostaviti društvo bez ideja da se ne bi pojavio kakav “diktator”; prazninu će odmah valjati popuniti ljudima novog vjerovanja, vjerovanja u tajanstvenost revolucije. “Dok se svuda kritizira “konfesionalizam” (vjeroispovjednost), komunisti pripremaju bezbožni konfesionalizam, prvo uzdižući na stupanj svetinje dolazak demokracije čije su oni pučki nadahnitelji. Sve u svemu, novo izdanje zasade “vox populi, vox Dei” (glas naroda, glas Boga) s vjerovanjem prepuštenim dvosmislenosti, da privlaće one koji iz različitih razloga već ispovijedaju dvosmisleno vjerovanje”. Tako se izražava jedan komentarist našeg autora.

Gramsci podsjeća s time u svezi onaj stari način Crkve, način kojemu se toliko divi, tj. njezina upornost da propovijeda uvijek isto, ne odstupajući ni najmanje od svoje nauke, ponavljajući nepokolebljivo svoju obranu, boreći se uvijek i u svako doba sličnim razlozima, i držeći u spremnosti zbor svojih intelektualaca. Mi, marksisti moramo mnogo toga naučiti od takva načina. Nikada se ne smijemo zasititi toga da se služimo jednakim razlozima, no smijemo im dati različite oblike.

“Ponavljanje” je najpoučnije sredstvo za utjecanje na pučki duh, dok istodobno ne prestaje napor da se ideološki pridignu pučki slojevi, reći će, da se stvore intelektualne skupine, koje će zatim biti u stanju prosvijetiti ostale.

3. Nadmašenje kršćanstva

U Gramscijevoj strategiji zauzima vrlo važno mjesto predmet kršćanstva. Izgleda neobično da premda i Marx i Gramsci smatraju kršćanstvo nećim što je završilo, ostatkom iz proslosti, mrtvim tijelom, no ipak ne propuštaju priliku da ga spominju i čak ga drže za najgoreg neprijatelja. Gramsci je, piše Del Noce, “mislilac najstrože protuvjerski, barem kao kritičar vjere u Boga transcendentnog (nadsaznajnog) i Stvoritelja. Njegova je briga kao filozofa dosegnuti toliko strogi imanentizam (urođenost) koji ne će ostaviti mjesta ni za pomisao o vjerskom preporodu.” To je veliki neprijatelj. Gramsci misli da dok katoličanstvo bude utjecalo na zdravi razum, nema izgleda za marksizam, on veli izrijekom: nema izgleda. Otud proizlazi da unutar velikih taktičkih smjernica, on ukazuje na posebnu strategiju o kojoj valja voditi racuna u protu-vjerskoj borbi.

Nije da Gramsci ne pozna ostvarenja kršćanstva, njegov povijesni razvoj, stalan rad Crkve usmjeren na oblikovanje osoblja, njezinu neprestanu brigu za pučke slojeve, brižni nadzor nad svojim voditeljima, koliko na ideološkom toliko i na praktičnom polju. Gramsciju je dalek slijepi stav fanatičkog marksista, materijalističkog idolatra, koji hotice tvrdoglavo ništa od tog ne priznaje onesposobljujući se tako za to da istinskom djelotvornošću radi na iskorjenjenju vjere.

Kršćanstvo je, sviđalo se kome ili ne sviđalo, povijesna stvarnost, tvrdi Gramsci, ne može ga se nijekati, jer je posve stvarno, ne valja ga ismijavati, jer nema ništa što bi bilo smiješno, naprotiv, predstavlja uspješno povijesno djelo. Valja dati do znanja kršćanima da sve ono za što su se borili i u što su vjerovali, nije drugo nego nestvaran svijet i privid stvarnih potreba, dobiti i težnja. Filozofija Praxe preuzet će te potrebe, dobiti i težnje, ali će ih korjenito preobraziti. Preuzet će ih “imanentiziravši” ih . Vi tražite raj? Imat ćete ga, ali ne za grobom već na zemlji; raj, da, ali na zemlji. Saćuvat će se čak i bogoslovni jezik davši mu drugi sadržaj, sadržaj imanentistički. Ovo je važna strana za razumijevanje Gramscijeve protu-vjerske borbe. Za Gramscija vjera je najgolemija opsjena koja se ikad pojavila na zemlji, najveličanstveniji pokušaj izmiriti, u obliku bajke, stvarna protuslovlja povijesnog života. Vjera se očituje kao da cijeni čovjeka, kao da traži njegovo dobro, no s obzirom na “drugi svijet”, u oblasti nestvarnosti. Svakako treba istaknuti važnost koja se pripisuje čovjeku, ali ne valja je povezivati s nekom ispraznom “transcendencijom” (nadspoznajom) već s istom poviješću čovjeka, koju je napravio čovjek i to za čovjeka, a pomoću koje čovjek stvara sam sebe.

To je dakle posao intelektualan i istodobno praktičan: teoretski pobiti kršćanstvo, oduzivši mu glavne dijelove njegova sustava, ponudivši kršćanima mete prave koristi, dodirljive mete, osjetne i zemaljske, koje olakšavaju prijelaz od transcendentnog na imanentno poimanje, a koje je jedino stvarno. Ne valja, prema tome, ostaviti katoličke mase bez poimanja svijeta već treba postupno nadomjestiti transcendentno poimanje, koje su naučili, imanentim poimanjem, u kojemu se poistovjećuju filozofija, politika i zdravi razum. To je posvjetovljenje, kojega je krajna točka posvjetovljenje (sekularizacija) čak i vjere. Tvrdnja da je Partija novi Princ koji u savjestima zaprema mjesto božanstva ili besprigovornu vlast, ukazuje na to da je marksizam doslovno “svjetovna vjera”. Komunizam je za Gramscija suvremena istovrijednost Katoličke crkve, istovrijednost potpuno oprečna u načelima, jer jedina stvarnost o kojoj se ne samo moze već se i mora govoriti jest stvarnost ovoga svijeta.

Također u tijeku protu-vjerske borbe, rasuđuje Gramsci, potrebna su dva razdjela – razdio razgradnje i razdio gradnje. Ako se osvrnemo na prvi od ta dva razdjela, ne možemo a da ne opazimo velike nade koje je uložio u rastakanje crkvenog sklopa, u cijepanju Crkve, prateći razne unutarnje sukobe svećeničkog staleža. Kako smo kazali u početku, za vrijeme godina provedenih u zatvoru upoznao je časopis “Civilta Cattolica” koji je neizostavno čitao: iz tog lista doznao je o stvarnim teškoćama s kojima se morala nositi onih godina Crkva. Posebno ga je zanimala pojava suvremenosti koja je bila krivovjerje početka ovoga (XX., op. prev.) stoljeća, osuđena od Svetog Pija X., a koja je bila silno raširena unutar same Crkve, do te mjere da su u katoličkim tiskovinama, u župama, na seminarima, itd., obilovala imena novinara, profesora pa čak i biskupa modernista. Sa ciljem da izlijeći tu tešku bolest, Sveti Pio X. bio je prisiljen izvršiti bolan kirurški zahvat u razderanom tijelu Crkve. I eto, Gramscija je taj predmet jako zanimao. Sigurno je u modernizmu vidio smrtnu pogibelj za Crkvu, pogibelj da se pojavi kabinetsko kršćanstvo odabranih intelektualaca, s kojima se puk ne će poistovijetiti, no koje će imati snage da razbija ustroj crkvenih ustanova. Kako smo već prije kazali, katoličko svećenstvo smatralo je jednako vjernima prosvjećenog bogoslova i skromnu ženu, koja puna vjere moli pred likom Presvete Djevice. Modernizam – u svome nastojanju pojednostavnjenja – postići će da će doći do raskola između svećenstva i osnovice, ostavivši ovu u velikoj mjeri izloženu naučavanju drugih intelektualaca, marksista.

Za Gramscija opadanje vjere počinje kada vjerski intelektualci, a to su svećenici i bogoslovi, uzmu manje cijeniti transcendentno, pretjerano vrednovati imanentno i modernizam. U tome se slučaju stvari razvijaju povoljno. Ovi novi bogoslovi, već otpali od vjerovanja, djeluju tada por uzoru koji je rastumačio Gramsci kao intelektualci, koji su izdali svoj stalež. To su oni, kako veli naš autor, “koji se nalaze pred time da zapadnu u intelektualnu nedoumicu, koji se kolebaju između staroga i novoga, koji su izgubili vjeru u staro, ali se još nisu odlučili u korist novoga.” Na ovakve svećenike ne utjeću previše intelektualni razlozi njihove stare vjere; sada na tradicionalno gledaju sumnjičavo, ograđuju se od tradicije, pa ako i ne prigrle u potpunosti novo, počinju živjeti u dvojbi. Spojevi “kršćanin-marksist”, udruženja “kršćana za socijalizam”, itd. koje će se kasnije pojaviti sjajna su slika Gramscijevih rasčlambi. “Svećenici marksisti” upravo su izdajnici intelektualci, koji su se “obratili” na modernizam približavajući se novim voditeljima koji su na putu da se domognu kulture.

Svi pokušaji eurokomunizma, velikim dijelom proizvoda strateških misli Gramscijevih, krenuo je kako bi postigao ovo približavanje između marksizma i naprednjačkog krila Crkve, nasljednice onoga modernizma, koji Gramsci tako dobro poznaje. Željeni spoj bio je takav: duhovnik više ili manje sklon komunizmu govorio bi općenito o oslobađanju, dok bi komunistički vođa propovijedao revoluciju jezikom gotovo svetim. Za to je bilo važno da učestaju “političke” propovijedi, da se svećenici bave prekomjerno svjetovnim pitanjima, da mjesto i vrijeme ranije posvećeno duhovnosti sada bude upotrebljeno za svetovne i socijalne predmete, makar bilo pod nazivom “evangelizacije pravde.” Posto se podupre to da socijal-političko proguta vjersko, iskoristit će se postojeće veze kako bi takvi svećenici svakoga tjedna dolazili s “obnovljenom” porukom te vrste i obratili se širokim slojevima pučanstva.

Komunistička strategija posljednjih vremena, od jasno gramscijevske vrste, pošla je tim putem nastojeći uvesti svojevrsno “marksističko kršćanstvo” ili “kršćanski marksizam”. Rafael Gomez Perez u svojoj knjizi o Gramsciju opširno je razradio taj predmet posebno s obzirom na nedavni slučaj Španjolske i Italije. Sažet ćemo ovdje njegove primjedbe:

U Španjolskoj, u prvome redu Dolores Ibarruri, la Pasionaria i Santiago Carrillo, koji za vrijeme Druge republike nisu sakrivali svoj protuvjerski bijes, naučili su novi rječnik. Vođe španjolskih komunista izbacili su iz svoga rječnika zastarjeli antiklerikalizam te su u društvu gdje su se iz raznih razloga, stali javljati znaci praktičkog raz-kršćanjivanja; rabili oblikom “sveti govor”. Tako je primjerice Carrillo jednom rekao: “Vjerovanje u ideal može pomaknuti brda. A spoj našeg vjerovanja u pravednost naših ideala, s vjerovanjem kršćana namijenjen preobrazbi i socijalnom napretku može činiti čudesa.” U istom časopisu gdje je objavljena naprijed spomenuta izjava, čitamo i ovu, koju je dao isti Carrillo: “Španjolska komunistička partija jedina je komunistička partija koja ima svećenika u Centralnom komitetu.” Ova obavijest bit će bez osnove nekoliko mjeseci kasnije, kada je rečeni nedostojni svećenik postao svjetovnjak, no na gramscijevski način je poslužio svrsi neposrednog utjecaja na javno mnijenje.

U Italiji, politika domaće Komunističke partije bila je jako slična, ali mnogo inteligentnija nego politika njezine sestrinske partije Talijanske socijalističke partije. Talijanski socijalisti pokazali su svoju posebnost tjerajući do krajnosti jednu od dvije točke svog programa: antiklerikalizam. A postavili su kao pitanje broj jedan pitanje rastave, za koje su poveli nacionalnu kampaniju i tražili da se provede referendum. Komunistička partija učinila je sve da bi spriječila taj referendum, valjda je precjenjivala vjerske osjećaje zemlje i pretpostavljeni upliv svećenstva i državne vlasti u Italiji. Međutim, godine 1974. zaista je referendum proveden. Tek što je objavljen njegov ishod – samo 30% se izjasnilo protiv rastave – Komunistička partija je izjednačila rezultat ubrzavši svoju gramscijevsku strategiju. S katoličkim masama na taj način odriješenima od “službenog nauka” već je bilo moguće otvoreno postaviti pitanje prevlasti marksističkog načina mišljenja. Partija je napravila račun, iako je veliki dio demokršćanskog biračkog tijela i nadalje ostao antimarksistički nastrojen u općoj politici; partija je tražila javni mir, stoga je bila sklona nagodbi. S druge pak strane, Socijalistička partija pokazala se vješta u razaranju čime je pogodovala komunistima, ali je očito bila nesposobna da poveća broj svojih birača.

Onda je, god. 1975., Komunistička partija uključila po prvi puta kao kandidate na biračkim popisima nekoliko osoba podrijetlom iz “službenog katolištva”: negdašnje djelatnike Katoličke akcije, negdašnje ravnatelje katoličkog tiska, itd. Čak je imala potporu bivšeg opata samostana “Sv. Pavla izvan zidina” (San Pablo Extramuros). Zanimljivost u toj pojavi nije toliko birački manevar koliko točna primjena savjeta gramscijevske strategije. Niz “tradicionalnih” intelektualaca, ranije povezanih pupčanom vezom sa starim svjetonazorom, pojavio se sada uz bok Partije, premda strogo uzevši nije bio dio nje. Oni se nisu predstavljali kao komunisti, ne! već kao “katolici”, čime se pokazalo da je Partija u stanju zadovoljiti željama i koristi katoličkog pučanstva.

Sučeljeno s toliko bučnim slučajem, Poglavarstvo je podsjetilo na to da je marksizam nespojiv s kršćanstvom, no s vrlo slabim uspjehom.

Crkva se našla u stavu obrane, nasuprot jasnog napadačkog stava marksizma. Jedna skupina intelektualaca nekomunista, da bolje pokažu svoju “nepristranost”, optužilo je Poglavarstvo da se “miješa” u politička pitanja. U ovom “pozicionom ratu” – prema gramscijevskom nazivlju – suvremeni Princ napao je prvi, daleko nadmasivši “neprijatelja”; prisilivši ga na manevar nalik na povlaćenje.

Partija je vidjela da su vremena zrela za ovu vrstu strategije. Katolički intelektualci koji su stali uz bok Partije bili su, dakako, manjina nikako reprezentativna, ali znakovita za prilično raširenu zbrku u katoličkim redovima. I tako su izbori u talijanskom glavnom gradu predali vlast komunistima. Nešto što Gramsci nikada ne bi sanjao. Trebalo je pokazati da ova činjenica nikako ne označava početak vjerskih progona i da će katolici Rima imati sva potrebna jamstva za mirno vršenje svojih vjerskih obveza. Komunistička partija nije se pokazivala kao jakobinska banda gotova paliti crkve već kao časna stranka od koje jedan čovjek upravlja Rimom i opći srdačno domaćim s crkvenim vlastima.

Pošto je pridobiven jedan dio “tradicionalnih intelektualaca buržoazije”, makar samo dio, sada je valjalo položiti most prema “katoličkim masama”, suglasno sa strogom gramscijevskom teorijom, prisilivši stranku koja je predstavljala kršćane, Socijal-demokraciju, na sporazum, na nagodbu- nazvali su to “compromesso storico” (povijesni sporazum)- koji će dopustiti opću suglasnost i s time i upravljivost (tj. mogućnost upravljanja) zemlje. Tako je Gramsci bio upotrebljen za novu strategiju povijesnog sporazuma. “Radi se o tome da kršćani ne-marksisti i marksisti rade zajedno -pisao je u to vrijeme jedan Gramscijev komentator – Kršćani i marskisti moraju se boriti rame uz rame za osvojenje budućnosti, a moraju to učiniti, jer su oni snage budućnosti. Ali, hoće li biti te budućnosti, ako se ne zapoćne sada i ovdje?” Prema Del Noceu, talijanska kršćanska demokracija mora priznati jednu pretešku pogrješku: da nije znala prepoznati i odrediti, nakon tolikih godina, tko je bio njezin stvarni protivnik. Nije potrebno obratiti se na nekog velikog teoretičara političkih znanosti, veli Del Noce, da shvatimo da odrednica političke stranke nije njezina platforma, koja je nužno nejasna, već stvarna bit protivnikova. I tako, talijanska kršćanka demokracija mislila je da ima pred sobom komunističku partiju Lenjinove vrste, dok je imala pred sobom komunističku partiju Gramscijeve vrste.

Zaključak

Glavne Gramscijeve postavke temelje se na osnovici dogmatskoga kova: njihova je neizbjezna značajka, premda nerazrađena, proleterska revolucija. Konačni je cilj isti kao Marxov, Engelsov, Lenjinov, Mao-ov: komunističko društvo, sa snažnom Partijom i željeznom organizacijom, koje kao Kolektivni intelektualac (taj je izraz iz Togliattija), nosi na jedinim svojim plećima stvarni život zemlje.

Posebni doprinos Gramscijev je isticanje uloge čovjeka u tome pothvatu. To je što Gramsci nasljeđuje od filozofa Crocea. On to treba da ne bi zapao u mehanicizam i determinizam prostoga materijalizma, treba to nadasve zato da mogne pružiti nekakvo tumačenje za to što se povijest nije stvarno podredila marksističkim predviđanima, nepobitnom zakonu gradnje koja stvara nadgradnju. Stoga on tvrdi kako zakoni povijesnog razvoja ne poništavaju volju čovjeka.

Razni su, dakle, putovi da se dođe do pobjede: put Lenjinov, put Mao-vov, put socijal-demokracije. Takva raznolikost izgleda kao da razbija marksistički sklop. Međutim, valja reći da se drugovi Internacionale ne uznemiruju odviše zbog pojave da se komunistički sklop cijepa. Više je oštećen povijesni sklop buržoazije. I ako ovaj, koji je već u vidljivom opadanju, ne dopušta više nego govoriti o “pluralizmu”, nema razloga zašto marskisti ne bi rabili isti govor.

Jednom, kada se osvoji civilno društvo, bit će dobiveno i političko društvo. Tada će nastupiti čas da se zalijeće sve rane što ih je pretrpjela Internacionala u pobjedničkoj bitci.

Valjanost Gramscijeva mišljenja ponovno dovodi na razmatranje predmet Kulturne borbe kao sredstvo za osvajanje političke moći. Rečeni predmet i pripadajuća strategija nazočni su, s potrebnim prilagodbama u današnjim pokušajima globalizacije u korist Novoga svjetskog poretka.

Suvremeno prevratništvo (subverzija), koje započinje u vrijeme Renesanse (Preporoda), a njegova je zadnja karika, barem dosad, projekt “globalnog sela”, ne može se svesti samo na područje oružanog sukoba, na način na koji ga nameće terorizam. Radi se o ratu koji se prilagođuje raznolikosti okolnosti, ali, povrh svega, radi se o totalnom ratu, koji je naposljetku teološki rat kako ga je izlozio sv. Augustin u svojoj knjizi “De Civitate Dei” (O Gradu Božjem), rat između dva grada, grada Božjeg, koji uzdiže Boga nad čovjeka, i grad čovjećji pravi boga od čovjeka na štetu Boga. To tvrdi i isti Gramsci: “Komunistička Partija u današje je doba jedina ustanova koja se može ozbiljno usporediti s vjerskim zajednicama prvobitnog kršćanstva, s ogranićenjima unutar kojih Partija već postoji u međunarodnom razmjeru. Moguće je napraviti usporedbu i nabrojiti redom prosudbe između pobornika Grada Božjeg i pobornika Grada Čovjećjeg: komunist, dakako, nije niži od kršćanina iz katakomba. Roz Luxemburg i Karl Liebknecht veći su nego najveći sveci Kristovi”.

Alfredo Saenz
(preuzeto s portala amac.hrvati-amac.com)

Autor o. Alfredo Saenz

O. Alfredo Saenz zaredio se za svećenika dne 21 prosinca 1962. u Rimu, na Papinskom sveučilistu San Anselmo dobio je doktorat teologije sa specijalizacijom za Svetu liturgiju.

Predavač, propovijednik Duhovnih vježbi, profesor teologije, razvio je osim toga snažnu kjiževničku djelatnost. Svjedoče o njoj njegove kjnige: “Viteštvo”, “Sveta žrtva Mise”, “Sveti Mihail, Arhanđel Božji”, “Kako evangelizirati s katedre”, “In Persona Christi” (U osobi Krista), “Kardinal Pie”, “Od Rusa Vladimira do novog sovjetskog čovjeka”, “Ikona, sjaj svetosti”, “Kršćanstvo i njegov svjetonazor”, “Junaci i sveci”, “Novi svjetski poredak u zamisli Fukuyame”, “Kraj vremena i šest suvremenih autora”; “Suvremenik čovjek”, “Sedam zaboravljenih kreposti” i “Uzačašće i Mars” osim niza “Parabole Evanđelja i Crkveni otci” od kojega je već u tisku četvrti svezak. 

 HKV/http://www.hkv.hr/kultura/Hrvatsko nebo

Comments

comments