A. Gramsci: Kada se osvoji civilno društvo, bit će dobiveno i političko I. dio

 

Civilno društvo je bojno polje gdje se šire i bore međusobne razne ideologije, ili bolje, različiti svjetonazori, napisao je svojedobno Antonio Gramsci i objasnio da će kada se osvoji civilno društvo, biti dobiveno i političko društvo. Važnost i točnost njegova djela danas se vidi na svakom koraku, čega su itekako svjesni ljudi poput Georgea Sorosa, ali nažalost u puno manjem obimu i naši političari na nacionalnom krilu.

Ovdje prenosimo predavanje o Antoniu Gramsciju koje je o. Antonio Sáenz održao u Hrvatskom Domu u BuenosNacionalna zaklada za razvoj civilnoga društvaAiresu prije desetak godina, a u hrvatskom prijevodu objavio portal Hrvati AMAC. Dobro je da se svaki naš čitatelj može upoznati s idejama Antonia Gramscija koje je on razvio između dva svjetska rata, kako bi se bolje razumjelo što se danas događa sa svjetskim odnosno s hrvatskim društvom.

Ukratko izdvajamo što je po Gramsciju civilno društvo: “Civilno društvo je skup organizama nazvanih privatnima, kojima pripada predvodnički posao, što ga vladajuća skupina vrši nad cijelim društvom”. Civilno društvo je skup “privatnih organizama” koji posjeduju doktrinarnu ili intelektualnu nadmoć nad podređenim staležima, nižim staležima. Civilno društvo je bojno polje gdje se šire i bore međusobne razne ideologije, ili bolje, različiti svjetonazori, u kojima se miješaju počevši od najjednostavnijih izraza zdravog razuma jednostavnih ljudi do najoštroumnijih ili najrazumnijih razrada. Pobjedničke organizacije u toj ideološkoj borbi u društvu, one kojima uspijeva domoći se intelektualne uprave – tj. onoga što se misli – i moralne uprave – tj. onoga što se vrednuje – društva sačinjavaju dio nadgrađe i privlače k upravljačkoj skupini privrženost podređenih staleža. Upravljačka skupina domogavši se ideološkog ustrojstva, nameće svoj način gledanja na stvari stvarajući i šireći s pomoću organizama koji ih tvore određeno poimanje svijeta u narodu, u društvu. Takvi su organizmi škola, Crkva, tzv. sredstva društvenog obavještavanja, itd.

Antonio Gramsci: Civilno društvo

Antonio Gramsci se rodio 1891. godine na Sardinji, kao potomak malograđanske obitelji. Obitelj Gramsci, to jest otac, majka i šestero braće, živjela je u neimaštini, što je ostavilo trajan pečat na Antoniju. Antonio GramsciMada fizički slab, od malena je bio veoma bistar, a u svojoj mladosti oštrouman, što će dokazati njegov književni opus, na kojeg ćemo se kasnije osvrnuti. Nakon gimnazije, koju je završio na Sardinji, siromašnom otoku, upisao se na sveučilište u Turinu. Tamo upoznaje Palmira Togliattia, koji će kasnije, poslije Drugog svjetskog rata, postati velikim vođom talijanske komunističke partije. Za vrijeme dok protjeće njegov život na sveučilištu, oblikuje se revolucionarni mentalitet. Malo po malo, Italija se industrijalizirala. Milano se pretvarao u veliko industrijsko središte i počevši od 1899. funkcionirala je u Turinu tvornica Fiat, pa je rečeni grad postao središte organiziranog proletarijata u nastanku, t.j. talijanskog proletarijata.

 Godine 1914. kada je započeo Prvi svjetski rat, Gramsci se upisuje u Socijalističku partiju, te je tada počeo njegov novinarski rad. Dvije ili tri godine piše razne članke. Međutim, osjeća se neudobno u socijalističkoj partiji. U ono doba talijanski politički život razvijao se oko dvije velike partije, jedna liberala, a druga povijesnih socijalista, kako su ih zvali, ali ove dvije partije bile su istrošene i oronule. Upravo 1919. pojavile su se dvije nove partije mladenačkije i poletnije. Prva je bila ona Don Luigi Sturza, Talijanska pučka stranka, buduća Kršćanska demokracija gdje su prvi put nakon ujedinjenja Italije brojni katolici – dakako ne svi – ušli u politički život zemlje. Gramsci nikada neće izgubiti iz vida ovo što će nazvati političko katoličanstvo. Drugi pokret koji se pojavio i pomladio talijanski politički život bio je Fašizam, jer je Mussolini također 1919. stvorio prve borbene fasce s namjerom da uspostavi u zemlji to što je on zvao “novi poredak”.

Uzevši u obzir dvije stare istrošene partije – liberala i socijalista – i dvije nove stranke – pučka stranka i fašizam, Gramsci je počeo gubiti povjerenje u povijesni socijalizam i tako je potkraj 1920. potpisao manifest koji obuhvaća ideje otpadničke frakcije socijalističke partije – komunističke frakcije. I na taj način se rađa talijanska komunistička partija, dana 21. siječnja 1921., pri čemu je Gramsci bio član Centralnog komiteta i istodobno ravnatelj njegova lista “Novi poredak” (L’ordine nuovo) koji se od tada pretvorio u dnevnik.

Godine 1922. Gramsci je izabran za talijanskog delegata za treći kongres Kominterna održan u Moskvi. Tamo mu se pruža prilika da upozna vrlo prisno Lenjina komu su tada bile 54 godine, iako je u tome času Lenjin već bio teško bolestan, poslije prvog napada paralize. Upravo uslijed ove Lenjinove bolesti Gramsci je nazočio i političkom usponu Staljina na vlast, imenovanog 1922.. Družio se također sa Trockim, pobjedničkim vođom Crvene armije. Tako je imao vezu s velikim vođama komunizma.

Gramsci se osjeća ugodno u Rusiji, ondje živi godinama. U tome razdoblju upoznaje 1922. Juliju Schucht, koncertistkinju njemačkoga podrijetla, s kojom se ženi. Postaje čovjek povjerenja URSS-a za oblikovanje komunističke strategije u Italiji.

S namjerom rada na toj komunističkoj internacionali, koja se učvršćuje godine 1923., Gramsci se seli u Beč koji je bio važno središte.

Godine 1924. vraća se u Italiju jer su ondje bili opći izbori, na kojima je fašizam dobio većinu, dok je on bio izabran sabornikom talijanske komunističke partije. U to doba bile su mu 33 godine. U predstavničkom domu pokazuje se kao pametan čovjek, održava rasprave posebno s fašistima, uključivši i Mussolinija, koji je katkada prisustvovao na sastancima predstavničkog doma, i komu se nikada nije prestao diviti zbog njegovih vrlina kao vlastodršca i zbog njegove političke strategije. Malo po malo Gramsci je počeo shvaćati da njegova situacija u fašističkoj Italiji postaje sve ugroženija, i tada je otpravio ženu u Rusiju, dok je sam bio spreman suočiti se s posljedicama svojih revolucionarnih djelatnosti.

Godine 1926. Gramsci je uhićen optužen da izaziva mržnju među staležima, da potiče na građanski rat i druge krivice. Dvije godine kasnije osuđen je na dvadeset godina zatvora. Zatvoren u ćeliji, 1929. počinje pisati u školskim bilježnicama razna razmatranja o talijanskom građanskom životu i političkoj strategiji koju bi trebalo primijeniti u danim prilikama.

Poslije četiri godine tamnovanja njegovo zdravlje, uvijek slabo, znatno se pogoršalo. Nakon simptoma tuberkuloze i daljnih posljedica, umro je u jednoj klinici u Rimu 27. travnja 1937., i dalje u svojstvu zatvorenika dana.

Pedesetogodišnjicu njegove smrti obilježile su komunističke partije Europe i Argentine, kao i razne skupine ljevičara, spasivši ga malo od zaborava u koji je bio pao.

Gramscijeva žena Julija i dva njegova sina – imala je dva sina rođena u Rusiji zvana Delio i Giulijano – živjeli su do nedavno u Sovjetskoj Rusiji. Delio je bio časnik sovjetske mornarice, a Giulijano violinist u orkestru klasične glazbe.Dakle,  Gramsci ima dva književna djela: “Zatvorske bilježnice” i “Pisma iz zatvora”Kažu da se jedan od sinova Giulijana, unuk Gramscijev, zove se kao djed, Antonio Gramsci. Gramsciev grob nalazi se u Rimu, na protestatskom ili agnostičkom groblju, blizu vratiju Svetoga Pavla.

Središnji dokument za misao i političku strategiju

Reći ćemo nešto sada o njegovu pismenom djelu, prije nego što počnemo iznositi samu njegovu misao.

Gramsci nikada nije izdao nikakvu knjigu. U tom smislu ne može ga se smatrati sistematskim piscem. Od 1914. do 1926. njegovi pismeni radovi svode se na članke i suradnju u časopisima i smotrama. Između 1929. i 1937., nalazeći se u zatvoru, tražio je, kako smo već rekli, dozvolu od tamničara da može imati bilježnice. U njima – bilo ih je više od pedeset – pisao je na temelju glasila koje su mu njegovi čuvari dopustili da čita. Preglede talijanske sadasnjošti (na katoličkom polju čitao je redovito “La civilitta catolica”) pisao je kratka razmatranja od po jedne, dvije stranice, niz bilješki i komentara. To je poslije njegove smrti objavljeno pod imenom “Zatvorske bilježnice”. Bilješke su o vrlo različitim temama, potpuno nezavisnim među sobom, sabrane jedino po temeljnoj liniji njegova mišljenja, to jest, uloga intelektualaca u društvu. Ovo je bila njegova velika tema, ili “kulturna revolucija”: mjesto intelektualca u društvenoj zajednici i koji su elementi važni za osvajanje političke moći. Također je pisao iz zatvora mnogo pisama svojoj ženi, svojim prijateljima, uključivši svoje sinčiće, gdje ih uči primjericu načinu kako treba studirati literaturu, povijest, itd. To su pisma vrlo dirljiva, u nekima se pokazuje slomljen bolesću zbog dugog tamnovanja, u drugima se izražava zaneseno. On je vrlo temperamentna osoba. Ova su pisma objavljena kao “Pisma iz zatvora”. Dakle,  Gramsci ima dva književna djela: “Zatvorske bilježnice” i “Pisma iz zatvora”.

Njegovo najvažnije djelo nalazi se u “Bilježnicama”, koje su postale središnji dokument za misao i političku strategije talijanske komunističke partije.

Poslije Drugog svijetskog rata jedna skupina talijanskih komunista pod vodstvom Togliattija, tajnika partije, dala se na tematsku sistematizaciju pedeset bilježnica, odnosno sredila je materijal po raznim temama: obitelj, vlasništvo, vjera, itd., u šest svezaka objavljenih 1948. i 1951. sa srane izdavačkog poduzeća “Einaudi”. Zatim je tiskano novo izdanje 1975., priređeno od Gamesianskog instituta koji se naslanja na komunističku partiju. Ovaj zadnju put slijeđen je kronološki poredak, a ne tematski.

Prva izdanja na španjolskom objavljena su u Argentini, ne u Španjolskoj ni u bilo kojoj drugoj zemlji španjolskog govora, nego između nas. Zahvaljujući izdavačkom poduzeću “Lautaro” iz Buenos Airesa, poduzeću komunističke orijentacije. Godine 1950. pojavila su se “Pisma iz zatvora”, 1952. “Literatura i život naroda”, odnosno pod raznim imenima bili su skupljeni razni članci iz “Zatvorskih biljeznica”. Gramscijevo djelo privlači teoretski interes, kada ga proučavamo kao djelo jednog filozofa u povijesti filozofije. Neovisno što nema jednog izrađenog sustava ili političkog recepta, koje ćemo uzalud tražiti po njegovim zapisima, Gramsci nudi oštroumno razmatranje o mogućnostima sadržanima u marksizmu, ali i unutar latinskog, europskog, i zapadnog društva.

Za talijanski komunizam njegovo djelo predstavlja način kako uvesti povijesni materijalizam u život zemlje obilježene dubokom kulturnom tradicijom. I u tom smislu neki smatraju Gramscija prevoditeljem na talijanski Lenjina, teoretičarom kulturne revolucije na Zapadu. To je možda jedini marksistički pokušaj postavljanja globalno, odnosno kako ja mislim, velikom inteligencijom razmatraju se pitanja prelaza na socijalizam društva zapadnog oblikovanja. Stvarno, pojava “eurokomunizma” o kojemu se počelo govoriti sredinom sedamdesetih, tipični je Gramscijanski proizvod. Gramsci je izmislio ideju italo-komunizma, strategiju za osvajanje moći od srane partije u latinskim zemljama, gdje je bilo apsolutno nemoguće primijeniti slovo ili tekstove Marxa ili lenjinističku strategiju.

Poslije ovog kratkog sažetka života Gramscija i osvrta na njegove pismene radove, uđimo sada u njegovu misao.

I. Marksizam u procesu suvremenosti 

Prvi aspekt na kojemu ću se zadržati, po mome je sudu vrlo zanimljiv, i pokazuje mjesto marksizma u procesu “suvremenosti”, izraz, koji on rabi. Jer Gramsci misli da marksizam nije neke vrste aerolit koji je pao s neba i koji nenadano posreduje u povijesti, već vrhunac dugog i stoljetnog procesa, dugog povijesnog i filozofskog puta.

Tako čitamo u jednome od njegovih pismenih sastavaka: “Filozofija praxe – ime, kojim on uvijek spominje marksizam – pretpostavlja svu tu kulturnu prošlost, renesansu, reformu, njemačku filozofiju, Francusku revoluciju, kalvinizam i klasičnu englesku ekonomiju, laički liberalizam i historicizam koji se nalazi u osnovici svakog modernog poimanja života”. Ili, ništa manje nego, od Renesanse do danas dugi stoljetni proces, koji nudi ovo voće, recimo tako – marksizam.

Posebno se Gramsci poziva na svjedočanstvo Hegela, prianjajući nadasve za onu ulančanost koju filozof iz Berlina ustanovljuje između teoretskih i praktičkih djelatnosti. Kao što znate, Hegel je otkrio vezu između duha Francuske revolucije i filozofije Kanta, Fichtea i Schellinga ili, kako to naziva Gramsci, klasične njemačke filozofije, ukazavši na to da samo dva naroda, Nijemci i Francuzi, ma koliko bili među sobom suprotni, ili upravo zato što su suprotni, što je tema draga Hegelu i njegovoj dijalektici, jesu oni koji su odlučno sudjelovali u uspostavi velikog Modernog doba modernog duha – izraz, obilježe kojim se Gramsci često služi – započeto krajem XVIII. i početkom XIX. stoljeća.

Novi princip, moderni princip probio se u Njemačku – piše Gramsci – kao duh i pojam, dok se u Francuskoj raširio kao djelatna stvarnost. Nijemac je doprinio ideju, Francuz političko djelovanje. Ima, dakle, nadopuna ovih dviju djelatnosti, francuska politička djelatnost i njemačka filozofska djelatnost, koju su – veli Gramsci – preuzeli teoretičari filozofije praxe.

Što mora biti potpuno jasno je to da je filozofija praxe rođena od ovih roditelja. Ali, ako bismo htjeli biti potpuniji i obuhvatiti čitavu gramscijevsku misao, glede rodoslovlja marksizma, mogli bismo reći da je roditelja troje, jer, osim Njemačke i Francuske moramo dodati Englesku s njezinim novim poimanjem ekonomije. Filozofija praxe, prema Gramsciju, rodila se od kulture predstavljene klasičnom njemačkom filozofijom, od francuske književnosti i ostvarenja i engleske liberalne ekonomije.

Dakle, izvora su tri: liberalna engleska ekonomija, idealistička njemačka filozofija i francuska politika i književnost. U vrelu filozofije praxe nalaze se, prema tome, tri kulturna pokreta. Nije da Gramsci tvrdi kako je svaki od rečenih pokreta doprinio izradi, na svoj način, ekonomiji, filozofiji i politici filozofije praxe, već je filozofiji praxe uspjelo sistematski upiti u sebe sva tri pokreta, reći će, čitavu kulturu prve polovice XIX. vijeka do te mjere da se u novoj sintezi (spoju) u svakoj sastavnici koju se ispituje, u sastavnici ekonomskoj, u sastavnici teoretskoj ili sastavnici političkoj, nalazi kao pripremna sastavnica jedan od ta tri pokreta.

Gramsci misli da može identificirati jedinstvenu sintetsku sastavnicu u novom pojmu “imanencija” (urođenost, udomaćenost), što je po mojemu ključna riječ gramscijanskog poimanja marksizma. Kao što znate, imanencija (udomaćenost) je suprotnost transcendenciji (nadmisaonosti, nečemu što je iznad ljudskog znanja) čovjeka koji je na prolazu na zemlji put zagrobnog života, put neke nove zemlje, neba, itd.; imanencija je stav čovjeka koji je odlučio nastaniti se ovdje (“in-manere” = “ostati-u”), čovjeka za kojega je raj na zemlji, kako bi rekao Marx.

Sinteza (spoj) engleske ekonomije, njemačke filozofije i francuske politike za Gramscija je imanencija. Takav je zajednički nazivnik: polazeći od spoznajnog oblika što ga nudi klasična njemačka filozofija, pretvorio se u historicistički oblik s pomoću engleske liberalne ekonomije i francuske politike. Oštroumno ističe kako čak ni nova pravila što ih je uvela engleska ekonomska nauka nemaju samo vrijednost kao oruđe nego i značenje kao filozofska inovacija: “homo oeconomicus” što ga je izmislila Engleska imanentni je čovjek, čovjek za zelmlju, taj “homo oeconomicus” posjeduje također gnoseološku (spoznajnu) vrijednost, uključuje novo poimanje svijeta. Bit će stoga potrebno istražiti kako je filozofija praxe uspjela stvoriti na uvjerljiv način na osnovi onih triju struja ideju imanencije očišćenu od svih ostataka transcendenije i teologije.

Tvrdnje su liberalizma – piše Gramsci – ideje-granice koje se, kad su priznate kao razumno potrebne, pretvaraju u ideje-sile, i one su se ostvarile u Buržujskoj (građanskoj) državi, poslužile su da potaknu suprostavljanje toj Državi kod proletarijata, a zatim mu se potrošile. Univerzalne (Sveobuhvatne) za buržoaziju, nisu dovoljne za proletarijat. Za buržoaziju su bile ideje-granice, za proletarijat ideje-minimum.

I doista cijeli liberalni program pretovorio se u program-minimum Socijalističke partije.”Buržuja (Građanina) francuske revolucije nasljeđuje proleter marksizma.”

II. Filozofske pretpostavke 

Pređimo sada na iznošenje ponešto opširnije filozofskih aspekata Gramscijeva mišljenja. Poći ćemo otud napređujući postupno prema praktici, zatim prema strategiji, koja će biti posljednje što ćemo obraditi, ali mora biti jasno koje su filozofske ideje, ako ih tako možemo zvati, kojima se kreće Gramsci, jer su to one koje će biti u izvorištu cijele njegove strategije.

Kada se čita Gramscija, čovjek ima utisak, ili može biti sklon mišljenju da je suočen s nepravovjernim marksistom zbog novine njegovih tvrdnji. Međutim, tome nikako nije tako. Gramsci je iskreni marksist, čvrsti učenik Marxov, iako prigodice istiće neke pojedinosti, koje Marx nije smatrao zgodnim isticati. Nikada ne izlazi iz okvira marskističke pravovjernosti. Najviše što bi se moglo kazati jest to da se radi o historicističkom isticanju marksizma, upravo zato da mu se dadne potpuna djelotvornost na polju političkog rada.

1. Materijalizam

Prvi aspekt koji Gramsci naglašava u svojoj filozofiji praxe je materijalizam. Već znamo da je to jedno od temeljnih počela Marxove misli. Međutim, odmah moramo reći da Gramsci pokazuje stanovitu odbojnost prema izrazu “materijalist”. Premda to izgleda čudno, a nekima bi moglo mirisati na nepravovjernost, činjenica je da mu je odbojna ta riječ. No, zašto mu je odbojna? Jer je ustanovio da je za mnoge marksiste materija svoje vrsti idol, neke vrste božanstvo, nešto što se nalazi izvan mene, nešto čvrsto, vremenski prije čovjeka, više od čovjeka a što čovjek ne može preoblikovati što čovjek ne može nikako promijeniti i zato Gramsci više voli značenje tog izraza s kulturnom prevagom, sa širim smislom, gdje se pod materijalizmom razumije to što se suprostavlja vjerskoj duhovnosti, reći će, odbacivanje vjerskog svjetonazora postojanja. To će za njega načelo biti materijalizam. Materijalist je dakle za Gramscija onaj koji želi naći smisao života na ovoj zemlji a ne drugdje, onaj koji izrijekom odbacuje zagrobni svijet.

Na temelju takva tumačenja Gramsci se ne koleba da napadne tradicionalni materijalizam koji je, da se bori protiv najraširenije ideologije među pučkim masama kao što je vjerski transcendentalizam (nadspoznajnost), mislio da je dovoljno dignuti zastavu sirovog, običnog i grubog materijalizma. Ne samo to. U kršćanstvu, u kršćanskom svjetonazoru – jako umno piše Gramsci – ima više materijalizma nego se obično misli, budući da u kršćanstvu materija čuva nimalo prijezira vrijednu zadaću, kako se može primijetiti u istoj dogmi Riječi, koja se utjelovljuje u sakramentima, itd. Kršćanin govori mnogo o materiji; prema tome, nemojmo misliti da idemo protiv kršćanstva zbog same činjenice da istićemo materiju; to što moramo propagirati jest materijalizam, da, ali u smislu protuduhovnosti. To je ono što valja utvrditi.

Materija je, prema Gramsciju, istoznačnica stvarnosti, i ne samo ono na čemu prave pokuse prirodne znanosti, ili nešto poput prvog donjeg sloja, ili nešto izvanduševno, pa se stoga povezuje s ljudskom djelatnosti. Materija ne smije biti smatrana kao takva već kao nešto socijalno i povijesno organizirano proizvodnjom. Materija je ljudska zahvaljujući procesu preobrazbe što je čovjek vrši nad prirodom. Usporediva je s elektrikom koja je postojala prije nego je bila otkrivena kao produktivna sila, ali nije djelovala u povijesti, bila je povijesno ništavilo, jer nitko nije za nju znao.

Takvo je bilo njegovo prvo isticanje, materijalizam, prvi aspekt onoga što bismo mogli zvati njegovom filozofijom.

2. Historicizam

Rasčlamba materije dovela nas je do pojma historije (povijesti), koja će biti drugi aspekt njegove filozofije koji želim istaknuti. Za Gramscija koji u tome zavisi od filozofske tradicije Njemačke preko Marxa i Crocea, povijest je kruta stvarnost, pokret, proces ostvarivanja stvarnosti. U povijesnom zbivanju čovjek se stvara. Pod riječi čovjek ne smije se razumjeti riječ osoba, činioca povijesti, koji čini povijest; čovjek je goli pojedinac, recimo to tako, u činu povezivanja sa socijalnom cjelinom. Na pozadinskom zastoru materijalističkog sklopa, u odnosu čovjek-priroda, čovjek očovjećuje prirodu, a priroda prirađa čovjeka. Praveći svijet, čovjek se preobražava u obrtnika samoga sebe, čovjek se “izrađuje” u neprekidnom međusobnom mijenanjem s prirodom.

Ova sveza što je Gramsci utvrđuje između materije i povijesti dopušta mu da izbjegne svaki tvrdi i grubi materijalizam. Materija je u stanovitom smislu nešto što postoji, što se nameće čovjeku, da, ali istodobno je rezultat prethodne praxe i polazna točka nove praxe, ona je očovjećena narav radom, preobražena, povijesno organizirana produktivnim snagama čovjeka. Točno to je povijest. I tako Gramsci može izbjeći izraz “materijalizam” zbog njegova pogrdnog drugog značenja, kako bi ga nadomijestio drugim, privlačnijim izrazom “historicizam”, to jest, čovjek koji postaje svjestan samoga sebe i svoje stvarnosti.

Kako se može vidjeti, u Gramscijevu poimanju ima prilična količina “voluntarizma” (učenje po kojemu je volja pokretač svih zbivanja). Gramsci se ne plaši – recimo to tako – staviti volju u povijest. Nasuprot onima koji podržavaju mehanički i neizbježni napredak povijesti, on veli da ljudska volja ima u njoj nenadomjestivu ulogu. Gramsci se ne zača ukazati na to kako u povijesti posreduju volja i ljudska djelatnost. Jednako tako poistovjećuje povijest s filozofijom i filozofiju s politikom. Ovakvo je miješanje smišljeno zato da pokrene političko osvajanje moći sa strane proletarijata: povijest se pretvara u filozofiju, filozofija se pretvara u politiku, u praxu. Stoga je filozofija praxe postići preobrazbu stvarnosti.

Određenost cilja prema kojemu vodi povijesno zbivanje je ono na čemu Gramsci temelji uvjerenost. Njegova filozofija ne može biti pogrešna, jer je filozofija povijesnog procesa na djelu, a marksizam je jedini koji posjeduje ključ rečenog procesa. Budući da je ova revolucija najbolja, jer stavlja na vrh proletarijat, već se ne može očekivati daljnja revolucija, niti postoji mogućnost da se pojavi neki drugi stalež koji bi mogao težiti za vodstvom. Pobjeda marksizma će zaključiti povijesni proces. Pitanje mogućnosti nekog post-komunizma besmisleno je. Isto je s Marxom.

3. Imanentizam

Kada u izrazu “povijesni materijalizam” Gramsci jače istiće pridjev nego imenicu, to je, kako smo vidjeli, zato da ne zapadne u filozofsku lakovjernost običnog materijalizma, koji on naziva metafizički (natprirodni) materijalizam.

Materijalizam, rekli smo, historicizam, a sada imanentizam. Kako smo već istaknuli, imanentizam je za Gramscija pozadinski zastor ili temelj svake marksističke zgrade. On ima za to zaista oštre riječi, koje ne mogu a da ih ne navedem. Marksizam je “apsolutan (potpun, cjelovit) historicizam”, apsolutno svjetovnjaštvo i tuzemaljštvo misli, apsolutni humanizam u povijesti.” Nastojanje na oznaci “apsolutan” nije slučajno već namjerno. Obilazujući svaku od tih imenica historicizam, svjetovnjastvo i humanizam na taj naćin, to što on želi jest izraziti potpuno i konačno odbijanje bilo kakve transcendencije.

Apsolutni historicizam znači da se ne može priznati ništa vječno, ništa izvanpovijesno, ništa nad-povijesno, reći će, sve je unutar povijesti. Gramsci čini povijest apsolutnom smatrajući da davanje bilo kakve transcendentalne stvarnosti povijesti otkriva lakovjerno, primitivno, nekritično mišljenje. Apsolutno svjetovnjaštvo i tuzemaljstvo koje je drugi izraz što ga rabi, znači da ne postoji zagrobni svijet, da je sve ovdje, sve je ovaj svijet do te mjere da tvrdnja kako ima “drugi svijet” ili “nove zemlje” nije nego utopija, izbjegavanja i to opasno izbjegavanje, jer sprječava bavljenje s time što je jedino stvarno. Apsolutni humanizam znači da valja odbaciti bilo kakvo poimanje čovjeka koji ne smatra humano (čovjećno) kao najviše i kao konačno. Stoga, ponavljam, apsolutni historicizam, apsolutno svjetovnjašštvo i tuzemaljstvo, apsolutni humanizam povijesti.

Toliko silna Gramscijeva formula mogla bi se sažeti kao “apsolutni imanentizam”, čime se vraćamo na temeljni predmet, reći će, potpuno i svjesno odbacivanje transcendencije.

Kada Gramsci spominje filozofiju imanencije, on vrlo dobro zna kako je rečeno filozofija, koja na neki način započinje s Descartesom, s cartesianskim “cogito” (Prva riječ Descartesove rečenice: “Cogito, ergo sum” = “Mislim, dakle postojim”, op. prevoditelja), gdje se po prvi put uzdiže prvenstvo spoznaje nad izvanduhovnim bivstvom, a ono se nastavlja kod Kanta i Hegela koji teže tome, u raznim oblicima, da ustanove odnos između stvarnosti i ljudske svijesti o stvarnosti. Marx ne bi učinio drugo već materijalizirao rečeni klasični imanentizam. Jer iskušenje imanentista – tvrdi Gramsci – bilo je samoposebistvo i pretjerani subjektivizam, individualni atomizam. Nije slučajno da je i politički liberalizam nastao od ove imanentističke filozofske jezgre, premda pod likom empirizma (iskustvenosti). Unutar idealističke struje Hegel je bio taj koji je kušao ispraviti taj pretjerani individualizam i subjektivizam, učinivši od stvarnosti povijest promljenljivosti duha. Marx će preuzeti od Hegela ovo shvaćanje nadomjestivsi duh dijalektičkim odnosima između prirode i čovjeka.

Kako se moze opaziti, izrazi apsolutnog historicizma, humanizma i imanentizma mogu se spojiti u jasan protutranscendentski stav. Odlučivši se za imanenciju, Gramsci misli da je izbjegao jalovost pogibli bilo kakva djetinjastog i prostog materijalizma.

III. Civilno društvo i političko društvo

Jedna od Gramscijevih osebujnosti je jasna razlika koju uspostavlja između toga što on naziva civilno društvo i što zove političko društvo, oba se izraza odnose na superstrukturu (nadgradnju).

Kako znate, za Marxa snage i odnosi proizvodnje, reći će, zamršena organizacija materijalnih uvjeta postojanja, tvore u društvu temelj, ustrojstvo, koje uvjetuje sve ostalo, politiku, pravo, moral (čudoređe), obitelj, vjeru, itd. Prvo je ustrojstvo, ostalo je nadgradnja. Takav je klasični položaj Marxa. Tako u “18. Brumariju Luisa Bonapartea” (tj. “9. studenog 1799. Luisa Bonapartea” = To je nadnevak kada je Napoleon Bonaparte izvršio državni udar ukinuvši Direktorij i uspostavivši čast Konzula -op. prevodioca) piše: “Nad razne oblike vlasništva, nad socijalne uvjete postojanja uzdiže se čitava nadgradnja osjećaja, iluzija, načina mišljenja i osobitih filozofskih poimanja. Čitavi (društveni) stalež stvara i sastavlja ove sastavne dijelove na temelju materijalnih uvjeta i odgovarajućih socijalnih odnosa.” Reći će, postoji osnovno ustrojstvo, ekonomski odnosi koji stvaraju takvu vjeru, takav moral, takvu državu, takvo društvo, takvu obitelj. Sva ta nadgradnja izum je, recimo, čovjeka, a ne nešto što izvire iz ljudske prirode već tvorba čovjeka počevši od osnove ustrojstva.

Da bi ustvrdio ovo, Marx se temelji na prvotnoj spoznaji, koju izražava stara uzrečica: “Primum vivere deinde philosophari” (prvo zivjeti, a potom mudrovati). Nijedan pojedinac, nijedna zajednica ne postoji bez ekonomije. Ovaj toliko obični zaključak, toliko očit sam po sebi, omogućuje Marxu da napravi skok, izvod. Potom, sve ostalo zavisi od toga . Taj izvod je toliko nestalan, toliko malo očit sam po sebi, da njegova snaga zavisi od toga da bude prihvaćen kao dogmatski priznata postavka poput kakve bajke ili krilatice.

Gramsci početno slijedi Marxa u poimanju infrastrukture (podgradja), on je razumije kao skup društvenih odnosa unutar kojih se ljudi rađaju, razvijaju se i rastu. Međutim, odmah je primoran postaviti se na stanovitu udaljenost od učitelja da ne padne u opasnost “ekonomizma” ili “ekonomicizma” (ne znam dobro kako valja reći), ili od stava koji tvrdi da između podgrađa i nadgrađa postoji potreban uzročni odnos te je drugo jednostavno posljedak prvoga. Iskustvo uči Gramscija kako nije baš, da svaka promjena ekonomskih odnosa neminovno određjuje političku ili ideološku promjenu. I tako je on, koji je bio pažljiv promatrač povijesti, nijekao uzročni odnos između osnovice i nadgrađa priznavši ovome originalnu važnost, i to glavnu.

Da bolje razjasni svoj položaj, uveo je ovu novu sastavnicu, na koju sam se osvrnuo ranije i to je razlika između civilnog (građanskog) i političkog društva, jedna od centralnih tema njegova razmišljanja.

Što je civilno društvo? Civilno društvo je skup organizama nazvanih privatnima – kaže – kojima pripada predvodnički posao, što ga vladajuća skupina vrši nad cijelim društvom. Civilno društvo bilo bi dakle skup privatnih organizama koji posjeduju doktrinarnu ili intelektualnu nadmoć nad podređenim staležima, nižim staležima. Civilno društvo je bojno polje gdje se šire i bore međusobne razne ideologije, ili bolje, različiti svjetonazori, u kojima se miješaju počevši od najjednostavnijih izraza zdravog razuma jednostavnih ljudi do najoštroumnijih ili najrazumnijih razrada. Pobjedničke organizacije u toj ideološkoj borbi u društvu, one kojima uspijeva domoći se intelektualne uprave – tj. onoga što se misli – i moralne uprave – tj. onoga što se vrednuje – društva sačinjavaju dio nadgrađe i privlače k upravljačkoj skupini privrženost podređenih staleža. Upravljačka skupina domaže se ideološkog ustrojstva, nameće svoj način gledanja na stvari stvarajući i šireći uz pomoć organizama koji ih tvore određeno poimanje svijeta u narodu, u društvu. Takvi su organizmi škola, Crkva, tzv. sredstva društvenog obavještavanja, itd.

Prema tome, sazevši: civilno društvo bilo bi skup organizama, koji stvaraju način mišljenja puka, koji, prema tome, posjeduju intelektualnu nadmoć nad društvom, stvaraju zdrav razum, opće osjećanje ljudi. To bi bilo civilno društvo koje, prema Gramsciju, pripada krugu nadgradnje.

A političko društvo – što je to? Političko društvo je skup organizama, također od nadgrađa, koji vrši službu prisile i izravnu vlast na području prava (građanskog i kaznenog), politike i vojske. To je, nadasve Država, kojoj je dužnost “nadzor nad javnim redom i poštivanjem zakona”. Takvo bi bilo političko društvo, vladajuće društvo, da tako kažemo. Razlikujemo dakle nadmoć (hegemoniju) od vlasti (dominacije). Nadmoć (prevlađe) je osebujnost civilnog društva, vlast je osebina političkog društva, koje ima oružje, redarstvo, sudove, sve što predstavlja prisilu. Predvlađe i vlast dvije su ruke koje nadziru određeno društvo.

Civilno društvo i političko društvo redovito su sporazumni. Država koja ne može računati na privrženost civilnog društva teško se može održati. Vladajuća skupina to dobro zna; stoga uvijek nastoji postići za svoje pravne, političke i vojničke ustanove privrženost osnovice, njezinu etičku privrženost posredstvom civilnog društva.

Teškoća nastaje kada se civilno društvo udaljuje od političkog društva, kada političko društvo raskine slogu s civilnim društvom, kada se prevlađe i vlast sučeljuju, kada se vojska sukobljuje s idejama što prevladavaju u društvu. To je čas kada nastupa društveni kaos.

Poimanje civilnog društva i političkog društva od najveće su važnosti za razumijevanje Gramscijeva mišljenja. Kao što se može vidjeti, Gramsci mijenja klasično marksističko poimanje nadgradnje. Za našega autora nadgradnja je uzajamna međjusobna ovisnost civilnog društva i političkog društva. Tako u krugu nadgradnje djeluju vjerske organizacije, pravosudne uredbe, umjetnički oblici, znanstvene organizacije, književnost, folklor, izrazi zdravog razuma, to što se vidi u kinima, to što se čita u tisku, itd.

Intelektualni i moralni poredak, tvrdi Gramsci – reći će, stvari koje valja znati i koje valja raditi – to je okvir u kojemu se kreće civilno društvo. Političko društvo namiče oružje za obranu toga, služi se prisilom, prisilom protiv skupina koje se opiru učenju hegemonijskog (nadvladavajućeg) društva.

Gramsci je uvjeren da nema trajne revolucije bez prethodnog osvješćenja, a ovo nastaje i razvija se u krugu nadgradnje. Stoga, za razliku od Marxa, nadgradnji pripisuje važnost. Ne ćemo praviti revoluciju tako da promijenimon ekonomske odnose, nego promijenivši nadgradnju, reći će, stvorivši prije svega novu hegemoniju (prevlast) koja će preobraziti društvo; zatim će doći osvajanje Države, ali ova će morati proći kroz preobrazbu civilnog društva na koje se Država oslanja.

Stoga ga nadasve brinu “intelektualni uvjeti revolucije”. O tome ćemo govoriti opširno kasnije, no već možemo nešto kazati unaprijed. Gramsci je istaknuo revolucionarni rad ideologije. Vi znate da je “ideologija” riječ koja je dobila tisuće značenja, zbog čega ju je vrlo teško sažeto protumačiti. U književnom krugu marksizma također je pretrpjela više mijena. Marx joj je, gotovo bez iznimke, dao pogrdno značenje; ideologija je za njega bila prijezira vrijedna stvar. Lenjin ju je, medjutim, oslobodio toga smisla i rabio je izraz “revolucionarna ideologija” za obilježavanja marksizma, svoga marksizma.

I Gramsci se isto tako njome služi bez poteškoća: “Ideologija je poimanje svijeta koje se očituje u umjetnosti, u pravu, u ekonomskoj djelatnosti, u svim očitovanjima zivota pojedinaca i zajednica.” To je što treba stvoriti, dakle novu ideologiju. Prevladavajuća ideologija daje sama sebi niz sredstava za njezino širenje, za vršenje svoga utjecaja: ona je “ideološko ustrojstvo” koje nastoji podržavati i razvijati frontu doktrinalne teorije. Ovo “ ideološko ustrojstvo” sačinjavaju tisak, organizirana vjera u Crkvi, škola, knjižnice, uključivši -veli- arhitekturu, jer arhitektura uključuje čitav jedan nauk, i ima pravo, jer već sam raspored ulica i čak njihova imena, sve ovo stvarno određuje način mišljenja ljudi. To je ono što valja preobraziti, to je promjena koju valja izvršiti ako se zaista želi postići preobrazba načina mišljenja ljudi.

Ovakva je originalnost Gramscija na polju marksizma. Posredstvom projekta koji iznosi, političko društvo jednoga će dana biti usisane od civilnog društva stavljeno pod novu hegemoniju, pod marksističku hegemoniju, onu pravu. Doći će čas prevlasti proletarijata, “diktatura proletarijata”, sa sljedstvenim intelektualnim i moralnim vodstvom društva (Prisjetimo se: nazivaju se poretkom istine i tvrdnje, a moralom to što se vrednuje, pravila ponašanja). I tako će biti sve dok se potpuno ne sliju u jedno ustrojstvo i nadgradnja, dok civilno društvo ne proguta političko društvo: dok cijela kultura -počevši od filozofije intelektualaca do filozofije “maloga čovjeka” -ne prihvati na naravan način materijalističko poimanje svijeta, imanentno i moderno poimanje svijeta. Tada Država kao “oklopljena hegemonija prisile” -sjajno Gramscijevo tumačenje : hegemonija je svojina civilnog društva; Država ga oklopljuje prisilom- više nema razloga postojanja, te će nestati. Postojat će bez-staleško društvo, gdje će se probitci društvenog tijela konačno poistovjetiti s probitcima proletarijata.

IV. Zdravi razum

Vidjeli smo kako često Gramsci rabi izraz “zdravi razum”. No dakako ne u klasičnom značenju što ga dajemo onome osjećaju koji proizlazi iz urođenog poznavanja prvih načela metafizički usađenih u čovjeku, nego kao obični način mišljenja, obično osjećanje ljudi, koje je po predaji pretežno među članovima društva. On ga opisuje približno ovako: “Zdravi razum – kaže – ili pučko tradicionalno poimanje svijeta, stvar koja se naprosto zove “instinkt” (nagon), a nije drugo nego isto tako predajna tekovina, samo što je primitivna i elementarna.” Naziva se naprosto “instinkt” kao da je nešto što izvire iz unutrašnjosti čovjeka, iako zapravo nije drugo već nešto povijesno, nešto stvoreno.

Kako se pojavljuje zdravi razum, zašto ljudi misle kako misli Zapad, na primjer u Italiji, u Argentini? Znamo da se sadržaj zdravog razuma uglavnom izražava svakodnevnim jezikom. Vidjet ćemo sada kako se u svezi s jezikom može otkriti tko je taj što stvara zdravi razum. Gramsci rasčlanjava s tom svrhom neka saznanja o ruskom jeziku, koji je dobro naučio, budući da je, kako je sam rekao, bio nekoliko godina u Rusiji. Ondje su riječi “Dios” (Bog) i “ricos” (bogati) srodne: “Dios” se veli “Bog”, a “ricos” se veli “bogati”. Bog je bogataš, bogatstvo; bogataši i Bog su bliski rođaci. Kao u latinskom, dodaje Gramsci, “Deus”, “dives”, “divites”, “divitae” ili Bog, bogat, bogati, bogatstvo prividno su značenjski istoga korijena. Zapadni svijet dakle (uključivši slavenski svijet zbog utjecaja kršćanstva) za razliku od azijskog (Indija, na primjer) povezuje poimanje Boga s poimanjem “vlasništva” i “vlasnika”, tako da je, jednako kao što je težište i korijen čitavog zapadnog i kršćanskog pravnog sustava, ono također težište i korijen azijskog građanskog i duhovnog ustrojstva. Čak i poimanje teologije, primjećuje Gramsci, često je skovano po ovome obrascu: Bog je prikazan kao vlasnik svijeta; tako se u Vjerovanju zove Stvoriteljem i Gospodinom (Dominus (gospodar) je onaj koji dominira (gospodari), vlasnik, gazda) neba i zemlje. Na taj način jezik se uklapa u zdravi razum. No jezik je proizvod ljudi, svjesne hegemonijske volje, koja želi stvoriti zajednički način mišljenja toga društva nad kojim vrši hegemoniju (prevlast).

Gramsci pokušava odrediti pojam: “Zdravi razum je filozofija ne-filozofa, reći će, poimanje svijeta poprimljena nekritički od raznih društvenih i kulturnih krugova u kojima se razvija čudoredna posebnost prosječnog čovjeka.”

Zdravi razum bio bi prema tome načelno prihvaćanje poimanje svijeta, “Weltanschauung” (“svjetonazor”), da upotrijebimo njemačku riječ, izrađeno od mozgova hegemonijskih (prevladavajućih) staleža: Crkve, sveučilišta, škola, svih koji posjeduju ideološku moć, a pod zaštitom vlasti koja raspolaže silom. Stoga se ne može kazati da je tijekom svih stoljeća postojao samo jedan zdravi razum već ih je bilo nekoliko: ili bolje rečeno, zdravi razum nije nešto što izvire samo po sebi iz šovjeka, već nešto što se razvija s poviješću, nešto što izvire iz nekakve svijesti, iz moći iz neke hegemonijske volje, ovisno od staleža koji vrši hegemoniju, što opet, veli Gramsci, dopušta opaziti ostatke složene jedan nad drugi uzastopnih poimanja svijeta, već preživjelih, ideja koje su preostale od starih svjetonazora i koje se miješaju s kasnijima.

Gramsci, dakako, hvali filozofiju i razlikuje ju od običnog zdravog razuma. “Filozofija je -piše- intelektualni red, stvar koja ne može biti ni vjera niti zdravi razum. Filozofija je kritika i nadmašenje vjere i zdravog razuma.” Kako se vidi, smatra da je filozofija na drugoj razini, međutim dok tvrdi da je filozofija visoko nad zdravim razumom, ne žaća se reći da je običan čovjek filozof, jasno u proširenom smislu. “Valja razbiti izvanredno raširenu predrasudu da je filozofija nešto vrlo teško.” Nekakva filozofija uvijek postoji u puku, jer “svi su ljudi filozofi.” Iz kojega su razloga filozofi? Zbog zdravog razuma, jer taj zdravi razum uključuje čitavo viđenje života. Zdravi razum se pokazuje tako kao poimanje prvobitnog svijeta, nekritičko, nesustavno, ali koje sadrži ideje, i to ideje koje pokreću. Gramsci podcrtava ovaj aspekt koji sadrži ne samo teoretske ideje već i ideje koje pokreću, ideje koje potiću na određeno djelovanje, na to da stvaraju povijest, da preobrazuju povijest, i s toga gledišta zdravi razum dodiruje stvarnost mijenjajući je. To što zdravom razumu nedostaje na kritičkoj snazi i strogosti načina, ima u rasprostranjenosti, jer “sav svijet” tako misli. Zdravi razum može prema tome biti smatran kao filozofija, kultura širokih slojeva pučanstva, većine društva.

Za Gramscija je ovo bila zanosna tema, a meni se čini da ona to zaista jest, proučavanje u stvarnosti kulturne organizacije, koja održava na snazi ideološki svijet određene zemlje i istrađivanje njezino, praktičko djelovanje, reći će, kako je uspjela stvoriti i održati takav zdravi razum rečenog društva. Prema njemu, Crkva i školstvo dvije su najveće kulturne organizacije svake zemlje makar već i zato što zaokupljaju najveći broj osoblja. No mediji ove kovače zdravog razuma valja uključiti također novine, časopise, izdavačku djelatnost, pa i određena zvanja, koja uključuju u svoje posebne djelatnosti nimalo prijezira vrijedan kulturni doprinos kao na primjer liječnici, vojnici i suci.

Od svih tih izvora zdravog razuma, vjera je za Gramscija glavni, prevladavajuća vjera. Razne uvjerenosti zdravog razuma bitno proizlaze iz vjere, a na Zapadu iz kršćanstva, jer vjera, premda ne posjeduje pokazni ili dokazni značaj, ipak je u stvari najviše ukorijenjena i rasprostranjena ideologija. Istina je da se za Gramscija vjerovanje kreće u pred-razumnom, djetinjem stanju, svojstvenom zaostalim društvima, ne-odraslima. Polazeći od pretpostavke ili predrasude nastale u XVIII. stoljeću, smatra da je svaki napredak u razumnoj spoznaji jednak dokazu ispraznosti transcendentnom poimanju svijeta, nemoći vjere, reći će, da svaki napredak na području znanosti povlaći sa sobom nazadak vjere. Kreće se ova u krugu tajanstvenosti; ali kako znanost napreduje, ostaje sve manje prostora za tajanstvenost. No u međuvremenu, dok se ne dođe do potpunog skidanja vela tajanstvenosti što će ga izvrsiti razum i znanost, vjera stvarno posjeduje golem povijesni utjecaj na puk. “Među masama kao takvima -veli- filozofiju se ne može doživljavati drukčije kao nekakvo vjerovanje. Zamislite, uostalom, intelektualni položaj jednog čovjeka iz naroda, ovaj čojek stvorio je sebi mnijenja, uvjerenja, mjerilo rasuđivanja i pravila ponašanja. Svaki branitelj gledišta suprotnog od njegova, ukoliko je intelektualno nadmoćan, potkrijepit će svoje razloge boje od njega i “dati mu sah.” No da li je to dovoljno da čovjek iz naroda mora promijeniti svoja uvjerenja? Na kakvim se dakle načelima zasniva njegova filozofija, posebice njegova filozofija u obliku koji je za nj najvažniji, u obliku pravila ponašanja? Najvažnije načelo bez sumnje je razumnog značaja, vjerovanja. No, u čemu? Posebice u društvenoj skupini kojoj on pripada, u mjeri u kojoj cijela skupina misli točno kao on; čovjek iz naroda misli da se svi koliko ih zajedno ima ne mogu varati kako ga želi uvjeriti protivnik svojim obrazloženjima. Ne pamti točno dokazne razloge i ne umije ih ponoviti, ali zna da oni postoje, jer je čuo kada su ih iznosili i ti su ga razlozi uvjerili.”

I tu Gramsci iznosi zapažanje koje je jako zanimljivo. Vjera ili određena Crkva, veli, čuva svoju vjerničku zajednicu u mjeri u kojoj podržava vlastito vjerovanje na čvrst i postojan naćin ponavljajući neumorno jedno te isto učenje (doktrinu). Gramsci misli da je djelotvornost što ju je pokazala Crkva uspjevši stvoriti zdrav razum kod ljudi ima zahvaliti tomu da je neumorno ponavljala jedno te isto učenje, iste razloge svoje apologetike (obrane svoga nauka), boreći se u svako doba sličnim razlozima i čuvajući poglavarstvo sastavljeno od intelektualaca, koje daje vjerovanju makar nekakav “privid” doktrinarnog dostojanstva.

Drugi od razloga kojim Gramsci pripisuje snagu vjera, nadasve kršćanstva, je okolnost, a to je također vrlo zanimljivo, da je za razliku od suvremenih idealističkih filozofija, itd. koje nisu uspjele “upaliti” kod naroda, vjera umjela ujediniti u istoj vjeroispovijesti intelektualce i vjerni puk. Ono isto što vjeruje intelektualac Sveti Tomo, vjeruje i nepismena starica premda s razlicitom dubinom spoznaje.

Crkva je uspjela ujediniti u istoj vjeroispovijesti te dvije, recimo, krajnosti. Navodimo njegove riječi: “Snaga vjere i posebno Katoličke crkve sastojala se i sastoji se u tome da energično osjeća potrebu doktrinarnog jedinstva čitave vjerske mase, i trudi se da se intelektualno viši slojevi ne odijele od nižih. Rimska Crkva uvijek je bila najupornija u toj borbi da spriječi “službeno” stvaranje dviju vjera, vjere “intelektualaca” i vjere “jednostavnih duša”. Naprotiv -dodaje- jedna od najvećih slabosti imanentističkih filozofija općenito sastoji se upravo u tome da nisu uspjele stvoriti ideološko jedinstvo između “jednostavnih” i “intelektualnih”. Stoga, kako ćemo vidjeti kasnije, Gramsci je pripisivao golemu važnost razornoj sposobnosti modernističkog krivovjerja početka ovog (XX.) stoljeća, koja da je pobijedila bila bi stvorila dvije Crkve, Crkvu razboritih intelektualaca, i narodnu Crkvu, koja bi išla svojim putom i nastavila bi s vjerovanjem otaca, svojih otaca.

Za Gramscija ovo jedinstvo intelektualaca i jednostavnog naroda sačinjava jedan od ključeva čudnog preživljenja i utjecaja katolištva, koje on dakako nije mogao tumačiti s nadnaravnog gledišta, koje nije posjedovao. Bilo je to stvarno, nešto činjenićno. Kako je Crkva trajala toliko vremena? Za njega nema drugog razjašnjenja osim ovoga: Monolitno doktrinarno jedinstvo između najvišega i najnižega. Premda Crkva u svojim njedrima ima učenu elitu i primitivnu masu, uvijek je odbijala da ih razdijeli, pazeći da temeljna načela, tj. učenje (doktrina) i čudoređe (moral) ili, to u sto se vjeruje i to kako se živi bude jednako za sve. Crkva nikada nije prestala biti pučka, nadasve posredstvom naučavanja župnika koji su praktički od svake župe napravili neke vrste vjerskog “komiteta”, ako nam je dopušteno izraziti se tako. Crkva je radila ovako: svake nedjelje u svakoj stambenoj četvrti okuplja velik broj vjernika koji slušaju isto učenje (doktrinu) i učce isto čudoređe (moral). To se posebno događa na selu, primjećuje Gramsci: seoski župnici su glavni odgovorni za stvaranje tradicionalnog zdravog razuma koji prevladava u Evropi. Katekizam je doktrina teologa, ali je usitnjena da bi je svi razumjeli. Zato je Gramsci držao da je u Italiji Crkva glavna hraniteljica kršćanskog zdravog razuma koji će, kako ćemo vidjeti, valjati iskorijeniti, isćupati s korijenom, da bi mogao uspijevati novi materijalističko-imanentistički zdravi razum.

Najzad, što objašnjava postojanje i tvrdokornost zdravog razuma pretežno je uloga intelektualaca, članova vodećih staleža, koji su postigli suglasnost njima podređenih staleža, i stvorili zajednički svjetonazor. Vodeći staleži posredstvom raznih odgojnih ustanova stvaraju jednoobrazni način mišljenja, zadržavši za sebe intelektualno i moralno upravljanje civilnog društva, stvar daleko važnija od toga što može postići prosta prisila organa političkog društva kao vojska, redarstvo i sudovi.

Alfredo Saenz
(preuzeto s portala amac.hrvati-amac.com)

Autor o. Alfredo Saenz  

O. Alfredo Saenz zaredio se za svećenika dne 21 prosinca 1962. u Rimu, na Papinskom sveučilistu San Anselmo dobio je doktorat teologije sa specijalizacijom za Svetu liturgiju.

Predavač, propovijednik Duhovnih vježbi, profesor teologije, razvio je osim toga snažnu kjiževničku djelatnost. Svjedoče o njoj njegove kjnige: “Viteštvo”, “Sveta žrtva Mise”, “Sveti Mihail, Arhanđel Božji”, “Kako evangelizirati s katedre”, “In Persona Christi” (U osobi Krista), “Kardinal Pie”, “Od Rusa Vladimira do novog sovjetskog čovjeka”, “Ikona, sjaj svetosti”, “Kršćanstvo i njegov svjetonazor”, “Junaci i sveci”, “Novi svjetski poredak u zamisli Fukuyame”, “Kraj vremena i šest suvremenih autora”; “Suvremenik čovjek”, “Sedam zaboravljenih kreposti” i “Uzačašće i Mars” osim niza “Parabole Evanđelja i Crkveni otci” od kojega je već u tisku četvrti svezak. 

 HKV/http://www.hkv.hr/kultura/Hrvatsko nebo

Comments

comments