Marija Dubravac uz devedeseti rođendan profesoru Šeparoviću: Dragulj iz blata

 

 

DRAGULJ IZ BLATA

POŠTOVANOM PROFESORU ZVONIMIRU ŠEPAROVIĆU

ZA DEVEDESETI ROĐENDAN, A U SJEĆANJE

NA NJEGOVU PATNIČKU MAJKU, ELIZABETU–BETINU ŠEPAROVIĆ

DRAMA ŽIVOTA – OD MALOGA BLATA DO DEVEDESETOG ZLATA

 

Župa Blato. Narod sniva. Kroz noć tihu bor miriše.

Gle, Blaćanin, Ivo Protić, trudnom rukom knjigu piše.

Nije Ivo prazna glava, nit je rođen za dangubu,

U srcu mu roda slava – Božji darak domoljubu.

Crna halja, križ sred prsa ukrasiše slugu Boga,

Vinogradar svetog Trsa, sinak oca hrvatskoga.

Piše čovjek, ne sustaje, od Nebesa snagu prima,

Baci često pogled sneni k slici Svetog Jeronima

I šapće mu: “Moj zemljače, kao i ja, ti si piso,

Sve dok smrt te ne dotače pradjeda si duhom diso.

Potakla me ljubav tvoja proučiti povijest Blata,

Što na ‘tvrdoj stini’ osta neka mi se srca hvata.”

 

Čita Ivo i prevrće davnog doba knjige, spise,

Vrela suza domoljubka kane mu na rukopise.

Skokne časkom k dobu Rima u vrjemena prohujala;

Gledaj brate – ime Blato, stara knjiga upisala.

Izmeđ’ Blata – Vele Luke, jezero je nekoć bilo,

Nekoć bilo, voljom Božjom, jednog dana presušilo.

Digli ljudi krasna zdanja, moć prirode pobijediše,

Sred rađanja, umiranja, nek se nova povijest piše.

A mnogo se toga zbilo kroz tisuće dvije ljeta,

Zla i dobra prohujaše s kraja na kraj bijelog svijeta.

Preko Blata i Korčule car August hodo davno,

Sa kneževske prijestolnice hrabri Mislav vlado slavno.

Tu se ljuta bitka bila, svlado Ilir Rimljanina,

Tu prostrla svoja krila Lijepa naša Domovina.

Kršćanstvom se Blato diči od vrjemena apostola,

Konstantina Velikoga ukrasila a’reola.

Narod Blata, dukat sjajan, Dalmacije čast i dika

Diže spomen dugotrajan – svete crkve katolika.

 

Reci, rode, ima l’ igdje Blaćanima ravan i’ko?

Na koraku kanda svakom, katolički hram je niko.

Remek-djela od otaca u slavu se Nebu nižu:

Župna crkva Svih Svetaca, Svetom Trojstvu, Svetom Križu;

Petru, Luci i Barbari, Jeronimu, Liberanu,

Marijinom Navještenju, Sv. Marku na Morkanu.

Svrni, brate, k Veloj Luci u Poju te Gospa čeka –

Iskopine ukazaju na vrjemena rimska neka.

Božji dom u Veloj strani ‘vanđelista od Ivana,

U Zablaću stara crkva Svetog Kuzme i Damjana.

U Lovu, kraj drevnog groblja crkva Ante pustinjaka,

U Krtinji Martin Sveti i Vid, ‘doktor’ vrh Uč’jaka…

Mihi, Vinku, Svetom Jurju, Majci Božjoj – vrutku zdravlja,

I Gospoji od Karmela kamen zdanje Hrvat spravlja.

Kristu Kralju, Sv. Roku, sagrađena kras-kapela

I Djevici Milosnici – zahvala za dobra djela.

 

Zaspa Ivo, al’ snovi ga ponesoše širom Blata

U domove mirnih ljudi, gdje djedovski duh Hrvata

Stoljećim’ nad Blatom bdije ko anđela bijelih krila:

Mrtvi sinci Kroacije, zemljica im laka bila;

U rodnome vinogradu, plemenitom masliniku,

Bog je dao roda, ploda, Blaćaninu mučeniku;

Usred ‘meje’, suhozida, vinograd do vinograda,

Tu radilo kršno momče i rumena djeva mlada;

A kad blaga noćca pala, uz gutljaje dobrog vina

Sretna pjesma zaječala, svirala je mandolina.

 

Sjećao se naš don Ivo svog djetinjstva i Blaćana,

Spomene mu okitila čestitoga roda grana.

Blato Crkvi iznjedrilo plemenite svećenike,

Od pobožnih roditelja redovnice, redovnike,

Učitelje, profesore, glazbenike – kras-bisere,

Zdrava stabla njine gore, nositelje svete vjere:

Marija od Propetoga – blaženica, časna Blajka,

Slavni biskup Kalogjera, ponosna ga rodi majka.

Župnik Frane Franulović iz blaćanskog bio gnijezda,

Doktor Ivi Padovanu tu zasjala prva zvijezda.

Još domovi stari stoje, još imena njina žive,

Još su znojem pradjedova natopljene Blata njive.

Rod junačkog knez Mislava, jedno srce, jedna miso,

Naslijedio domoljublje dok hrvatsku majku siso.

  

Šeta Ivo carstvom snova pa zastao, baš po želji,

Ispred kuće potleuše, Šeparović obitelji.

Uspomena davnog vijeka, gradili ju pradjedovi,

Trošna, skromna, jednostavna, al’ hrvatstvom živim slovi.

Sjećao se finog svijeta, poštenje im rod krasilo,

Otac Franko, mat’ Betina i četvero djece bilo:

Dušan, Zorka i Tomislav, Zvonimir – anđelak mio

Na sam blagdan Uzvišenja svetog Križa, rođen bio.

Lijep dječačić, majke slika, u crkvi Svih Svetih kršten,

Krstom dijete Božje posta, u Maticu bi uvršten.

Skrbni otac, pismonoša, skromnom plaćom kruh privrijedi,

Milu ženu i dječicu ko dragulje pazi, gledi.

Malenoga Zvonka grli, svog mezimca k srcu steže,

Nauči ga prva slova pa u hladan grobak leže.

Osta sinja kukavica, Betina mu, slaba žena,

Sitna djeca, tužna kuća, gorkom suzom natopljena.

 

Il’ u smijehu il’ u plaču, život teče kao rijeka,

Ne brinu ga smrt ni suze, nit sudbina u čovjeka.

Ne pita se što će biti Šeparović od Betine,

Hoće l’ djeci kruha smoći slabe ruke materine;

Udovičke ruke dvije hoće l’ zlu se odhrvati,

Hoće l’ kćeri, sinovima, bit pravedna otac-mati?

Jadna žena k crkvi ide, na koljena golā pala,

Pred Djevicom pomoćnicom, vapijući nabrajala:

“O Marijo, ufanje mi, izvor-snago mog života,

Sjajna zvijezdo u tminama, vječno svjetlo svih sirota.

Ne molim za novca vreću, bogatstvo me ne osvaja,

Samo jakost, Gospo, daj mi, da donesem križ do kraja.

Neka moji sirotani u žrtvi mi primjer vide,

Nek se ni u jednom trenu majke svoje ne postide.

Nek u srce ucrtaju moje vjere sveti znamen,

Ko i meni, ti im budi utočište vijekom. Amen.”

Srebrn mjesec skriven gleda, Šeparović usred dvora,

Gdjeno slaba udovica smalaksala od umora

Ispred Križa podrhtava, krunicu u ruci stisla;

Izmolit ju Gospi želi, od slabosti makar svisla.

Djeca sniju, ona moli, krušac peče, blitvu kuha,

Čisti, pegla, stvari krpa sred sablasnog doba gluha.

Nek u školi djeca njena uredno su obučena,

Nitko da ih golom, gladnom ne nazove, ili jadnom!

Zapjevali prvi pijetli, leže majka iscrpljena,

Kraj sinčića Zvonimira pobjegla sva muka njena.

Mjesečeva sjajna zraka osvijetlila lice malo,

Slatko lice anđeosko majci umor rastjeralo.

Pogladi mu svilen kosu, na grudi ga nježno svinu,

Pa prošapće: “Bože, budi u pomoći mojem sinu.

Najmlađi je, najslabiji, očeva mu treba ljubav,

Al’ ja ću ga njegovati nek mi raste cvijetak ubav.”

 

Zazvonilo Pozdravljenje, jedva oči dana vide,

Vrijedna žena-mučenica k vinogradu malom ide.

Na tovaru đubar vozi, gladnu lozu đubrit hita,

Magaricu mirnu vodi, sućutno ju, meko, pita:

“Je l’ ti teško dobri stvore, stani malo i odani,

Nema našeg kućegazde, pokoj bio mojem Frani.

Ti si sad mi desna ruka, dječica su sva nejaka,

Još je dugo dok odrastu – mala curka tri dječaka.

Ne izdaj me u tegobi, hranit ću te, poštivati,

Dok ne stignu bolji dani, pomozi mi izdržati.

Korak škrtog vinograda i još škrćeg maslinika

Uzdanje su slabo, jadno, za seljaka mučenika.”

Magarica glavom mahnu kao da je razumjela –

Prikloni se gazdarici, a valjda je reći htjela:

“Vjerna moja Betinice, ja sam skromna kao i ti,

U nevolji kako tebi, tako će i meni biti.

Dijelit ćemo što nas stigne, za prokletstvo skromnost ne zna.

Čarne dvore sanjat neće onaj kom je pamet trijezna.

Kad se ima – hvala Bogu, kad se nema – propast nije.

Kora kruha pa je slatka, imaš puno – gorko ti je.”

 

Rasli ptići Šeparović, ojača im slabo krilo,

Al’ pred okom spomen bdije na sve što je jučer bilo.

Pamte majku mučenicu, lice mukom ispijeno,

Vide ženu Hrvaticu i veliko srce njeno.

Srce štono patnju znalo kao mati malo koja,

Srce što je Gospu zvalo sred životnog teškog boja.

Srce kom Bog snagu dao izdržati što ga čeka,

Srce koje svojem jadu u molitvi našlo lijeka.

Takvu majku, ženu jaku, poštivala župa Blato,

Okiti ju sjećanjima vrjednijim neg’ suho zlato.

 

Divna Zemlja Kroacija od zlotvora otimana,

Meta Fran’ka i Turaka, Madžara i Talijana,

Cara Franje, Aleksandra – srbskog orla krvničkoga…

Svak’ težio biti gazdom mirnog puka hrvatskoga.

Nikad knjiga ne zapisa da je Hrvat tuđe krao,

Polje, kuću ljubio je, strancu, bogcu kruha dao.

A zašto je, reci Bože, prokletnicim’ bio meta,

Zašto li ga stoljećima tare neka sudba kleta

Pa od smrti Zvonimira svoj na svome bio nije?

Zašto li je blijedit stalo ime moćne Kroacije?

Koja sila to odredi da Hrvatu Srbi sude,

Loza Karađorđevića da progoni naše ljude?

De zaviri u tamnice, sin hrvatski mrije gladan,

Satire mu srce, gušu, srbski zloduh goropadan.

Ah, kakve je ljute muke podnosio rod Hrvata,

Al’ se molbe uzdizale Božjem Sinu, Zori zlata.

Natopile suze puka svaki oltar Božje Maje

Pa stoljetnih nakon muka željna zora svanula je.

 

Ne dopusti Pravde ruka da Hrvatsku đavo shrve,

Nezavisna uskrsnula sretne četrdeset prve.

Barjak drevni vijorio, ‘‘Za Dom! Za Dom!’’ vjetar nosi,

Selom, gradom, dolom, brdom, suza oko, obraz rosi.

Pohrlio cvijet Hrvata rodnog praga u obranu,

Odupro se složno, spremno, četniku i partizanu.

Bijesi rata zemljom plamte, iz srdaca pjesme vrisnu.

Vojaci kraj starih međa čuvaju nam Nezavisnu.

Kliče, pjeva Zagreb bijeli, narod jednim duhom diše,

Zvono Svetog Marka javlja: Srbske sile nema više!

Nek Hrvati ko i nekad velikane dične slave,

Nek ih Srbin ne progoni s boje crven-bijele-plave!

Nek u grobu mira nađu mučenici, hrabri Zrinski;

Oj Hrvati, straha nema, pohrlite u “Lisinski”!

Ne bojte se, otjeran je okupator preko Drine,

Vi ste, braćo, slobodnjaci svoje krasne Domovine.

Nek opera “Zrinski” ori, nek “Ognjište” vijekom živi,

Neka usta “Za Dom” kliču, nek se mrtvi pradjed divi!

 

Zaplakala Dalmacija, kćerka majke Kroacije,

Od stoljeća sedmog do sad većeg srama vid’la nije.

Potamnilo ime njeno, svanuli joj crni dani,

Vrle sinke odvukoše komunisti-partizani.

Hoćeš milom – dobro došo, nećeš ići – noć te guta;

Nestane te, a obitelj stiže mnoga kazna kruta.

“Čika Moša” govor drži, ‘savetuje’ Tita-boga:

“Komunist je tek nesrećnik, ne sme imat ničeg svoga.

Nema kuće, zemlje, stoke, nema platu, parče leba,

Takvu bedu gologuzu partizansko društvo treba.

Imam način kako stvorit komuniste od seljaka:

Pucat ćemo po Nemcima i begnuti sred busnjaka.

Nemac misli: Puca Hrvat!, pa mu lepo sve zapali,

A nama će da prebegnu cela sela – vel’ki, mali;

Drečati će: ‘Spasite nas od Nemaca i ustaša!

Drug’ Staljinu nek je slava, mi bit ćemo vojska vaša!’

Kada bude celo krdo tih traljavih beskućnika,

Imat ćemo proletere – vojsku jaču od čelika.

Tako se to, Joža, radi; treba imat pamet lije,

Tako ćemo predobiti i sinove Dalmacije.

Oni su vam crkvenjaci, orah kog se ne razbija,

Al’ će klicat: ‘Živeo nam maršal Tito i Partija!’

Samo mudro i polako, čika Moša kuje plan’e,

Sredit ćemo Dalmatince, ustaše i Talijane.

U prilog nam dobro ide i ‘izdajstvo Poglavnika’:

Da ‘prodade Dalmaciju’ svud se širi besna vika!

Znamo mi da nije tako – al’ mora da tako bude,

Jer ćemo na mamac dobit dalmatinske hrabre ljude.

Lažimo ih, ubedimo, obećajmo krevet cvetni,

Koji neće, maknimo ga, u tome smo uvek spretni.”

 

Majka Beti’ san usnila, ‘mal joj srce ne prepuče,

Donijela joj bijela vila crnu robu nek obuče.

Zabugari: “Prosti, sestro! Na dan sami Sv. Roka,

Ranit će ti jadno srce rana ljuta, preduboka.

Nevolja me tvoja boli, golema te žalost čeka,

Preko Blata i Korčule odjeknut će bolna jeka.”

Vila rekla, ne porekla, zbiljom posta san taj ružni,

Šeparović obitelji kob zacrta danak tužni.

 

Vedar usto Duško mladi, Svetome se moli Roku,

Majci njeg’voj briga leži u dobrome brižnom oku.

“Sine”, reče, “pripazi se, ružan sam ti san usnila,

Ne daj Bože da nastradaš, umrla bi majka mila.

Ti si, ranko, moj prvijenac, dvades’t četir’ ljeta ti je,

Doma našeg ti si vijenac, oženi se, vrijeme ti je.

Nek dječica plačem, smijehom, srcu mojem radost vrate,

Babi svojoj ispaćenoj dane žića nek pozlate.”

“Hoću, majko, ženit ću se, al’ nek prođe nemir rata,

U vremenu krvi, suza, sudbina mi nepoznata.

Danas jesmo, sutra nismo, odasvuda neman vreba,

Našoj Zemlji, majko, treba blagoslova Božjeg s Neba.

Jednog dana dovest ću ti Hrvaticu, snahu mladu,

Skupa ćemo sadit lozu u očevom vinogradu.”

Sunce ljetno grije, peče, ode Duško na kupanje,

Prigradica, morska voda, ljudskom stvoru radovanje.

Gleda mati zabrinuta, loš joj sanak na pameti,

Žarki vapaj otkida se: “Budi s njime, Roko Sveti!

Gospe moja, pomoćnice i Vincenco sveta, čuj me,

Vrnite ga živog, zdravog, smiluj se o Sveti Dujme!”

 

Divna li je Prigradica, taj Korčule dragulj mali,

Maslinici, vinogradi, ljepotom ga opasali.

More toplo, plaža fina, uživanje svakom biću,

Mladi Duško pravi društvo Mirku, Petru Sardeliću.

Braća, ljudi župe Blato, poštenjaci u svom kraju,

Otvorene priče vode – Staljinizam ne priznaju.

Sva trojica ufaju se u Englesku, u Churchilla,

Pomoći će Amerika nek sotonska padne sila.

Ufaju se, mozak viče: ‘Vi ste mladci prazne glave,

Okrnjiste ugled Rusu – cilj konačni njeg’ve slave.

Protiv Moskve ne govori, smrtni grijeh ćeš skupo platit,

Široke su šume, polja, svom se kraju nećeš vratit.’

Tad na plažu Prigradice stiže čovjek mrkog oka,

Otjerao ‘buntovnike’ na spomendan Svetog Roka.

Sin Betine Šeparović protiv crven-Rusa bio –

U mladosti, nježnom dobu, kobnom smrću završio.

Strašna jama Paklenica žive ljude progutala,

Teške grijehe krvnicima Božja Pravda upisala.

Vrišti majka: “O moj Duško, najljepše u vrtu cvijeće,

Pod zemlju ću jadna leći, a minuti boli neće.

Odgovori prokletnice, sudbo moja, sudbo crna,

Hoću l’ ikad ubrat ružu mjesto bodlja oštra trna?

Hoće l’ iznad doma moga grom i kiša više stati,

Kad će jednom duga sjajna moje nebo obasjati?

Ajme, sine, zar u jamu baciše te bijesne zvijeri,

Nemaju li plod od srca partizanski krvožderi?

Proklet nek je komunizam jer sinove naše ote,

Oduze im čast, slobodu – oduze im i živote.”

 

Sretnih je na svijetu malo, kojim’ med i mlijeko teče,

Al’ je puno krštenika, koje boljka prži, peče.

Duška nema. Sin Tomislav u zagrljaj majci hiti.

“Ja ću, majko, našoj kući temelj-kamen čvrsti biti.

Mlađan jesam, ma ne brini, na ramenu mudra glava,

Školovo me kruti život – oko budno i kad spava.”

Tješi momak milu majku; sutra, zorom, eto jada,

Odvedoše partizani Tomislava, momka mlada.

Ne brinu se za Betinu, ni za momče golobrado,

Tuđi sinak, tuđa briga, il’ živio ili strado.

“Ne dam vam ga”, majka vrisnu, “on je samo nježno dijete,

Za anđela puška nije, ostav’te ga duše klete!”

“Šuti, majko” ‘duše’ vele, dobit ćeš ga živog, zdravog,

Stvorit ćemo od tvog sina, partizana, borca pravog.

Mi na fronti, on pozadi, partizani tako rade.

Maršal Tito, brižan otac na živote misli mlade.”

Iz naručja materina otrgnuli blago njeno,

Cerila se sudba opet – Plači, plači, jadna ženo.

Tako ti je upisano, je l’ ti pravo ili krivo,

Prekasno si, tugo, došla, kad Bog sreću dodjeljivo.

 

Pravde nema. Nestala je kada Kain ubi brata,

Kada čovjek mjesto Božjeg, zakona se vražjeg hvata;

Kad mu ljudski plod utrobe znači isto što i smeće,

A jauk mu udovice omekšati srce neće.

Netom prošla tri mjeseca, stiže u snu ista vila,

Gorkom suzom dobrog oka majci jastuk natopila.

Pa ju budi, pa joj šapće: “Partizan te prevario,

Tvoj Tomislav na Pelješcu teške rane zadobio.

Gurnule ga ‘dobre duše’ nek na prvoj bude crti,

Probudi se, nije varka, za čas koji eto smrti.

U Blato ga dovezoše, ustaj brzo dok još diše,

Anđeli mu nebesnici rajska vrata otvoriše.”

 

Kom crna smrt djecu štedi, taj ne pozna muke što su.

Udovica Šeparović rida, cvili, čupa kosu.

Grli sina umirućeg, materinsko srce puca,

A kraj njenog, tiho-tiše, srce milog čeda kuca.

“Tomislave, čuješ li me, oživi mi, dijete slatko,

Tek si jučer svijet ugledo, Blatom našim hodo kratko.

Oj, ne umri, preklinjem te, jer ću s tobom umrijet i ja,

Nek u zemlji ruka moja plod utrobe k srcu svija.

Moj Isuse, uskrsni ga, dosta mi je crne kobi,

Zar će vječno u snovima progonit me hladni grobi?”

Zadnji kucaj srce kucnu. “Zbogom sine!”, majka vikne,

Mrtvo dijete na grud stisne, ko ranjena srna krikne.

U razredu svoje škole, na rukama majci mrio

Cvijet iz Blata; mlad ko rosa – ni osamnaest nije bio.

Dva sokola, braću milu, ugrabiše orli kleti –

Jadna ženo, hoćeš li kad ranu srca preboljeti?

 

Dovijek zamro na usnama nekad mio osmijeh majci,

U dvorima Šeparović odzvanjali kobni vajci.

Danju, noću, rano, kasno, prolamo se vrisak isti:

“Prokleta vam grešna klica, bezbožnici komunisti!

Djeco moja, dva bisera, od mog srca otpali ste,

Dva pupoljka krasna svela – procvjetali nikad niste.

Uzalud vas draga čeka i ružmarin zalud cvate,

Dušku svom i Tomislavu neće majka spremat svate.

Trnje, kamen pratit će me, trudna noga kuda krene,

Zašto nisi, Bože sveti, mjesto djece pozvo mene?”

 

Jeca mati, a Nebo joj odgovore mahom vraća:

“Umiri se, o Betina, u raju su mila braća!

Ima jedna divna bašča – tek Hrvati u njoj budu –

Živi, mrtvi, poslije groba, vole svoju rodnu grudu.

U toj bašči sva ljepota kakvu zemnik viđo nije,

Tu pjevaju Bogu, Rodu, domoljubi Kroacije.

Nema tamo komunizma, ni prokletstva, nit nasilja,

Brat sa bratom mirno živi, ljubavi je izobilja.

Veseli su sinci tvoji, o koliko, kad bi znala,

Skinula bi crno ruho, više ne bi zaplakala.

Pravda Božja, u dan Suda, nikog neće mimoići,

Krvnika i siledžiju puna mjera mora stići.

Bližnjeg svoga tko ubija blagoslova neće imat,

I unuk će njegov – jao! – teških grijeha kaznu primat.”

 

Vrag ne voli Sveto pismo, nit se boji rijeke krvi,

Ne plaše ga mrtve duše, ne preza od ljudske strvi.

Gramzi, žudi moć i slavu, zakon mu je: Otmi, ubi’!

Kada s paklom savez sklopiš, ne pomažu domoljubi.

Zalud Hrvat išo putem hrabrog djeda, ideala,

Mučenica Nezavisna gorku sudbu dočekala.

Pade crna pomrčina gdje je jučer sunce sjalo,

Komunisti marširaju – mlado, staro, zaplakalo.

Gle, povorke duge kroče, primit će ih dobri stranac,

Utočište željno bit će Englez i Austrijanac.

Ali, jao, taj poganac, pravdu neku što blebeće,

To zlurado ljudsko smeće, što Hrvatu pomoć neće –

Predade ga nemilosti sotonista partizana;

Poklana je silna vojska, hrvatskoga roda grana.

Žene, djeca, stari ljudi, napuniše tisuć’ jama,

Bio užas neviđeni, kano Sudnjeg dana tama.

Ne bje zemlje jedna stopa gdje zakopan Hrvat nije,

Izvirala krv pravedna mrtve djece Kroacije.

Zar ih majke porodiše da ih sila vraga satre,

Da ugasnu u ognjištu pradjedova slavnih vatre?

Čuj vapaje, grozne krike, materinskih bolnih usta,

Gdje nekada život vrio, danas zjapi kuća pusta.

Gdje je onaj divan narod kneza Borne i Mislava,

Gdje su ljudi div-junaci, kud propade njina slava?

 

Usred doma Šeparović tri voštane gore svijeće;

Franu, Duška, Tomislava okitilo svježe cvijeće.

Betina ih ljubi, gleda, a ne plače, jadna, više,

Gorke suze žalosnice sve po malo presušiše.

Osta samo grč na licu, ožiljak u bolnoj duši,

Teret golem što noćima stvoru miran sanak ruši.

Progoni ju kleto ime Paklenice, strašne jame,

Čuje vapaj – njezin Duško jauče iz crne tame.

O da može, sirotica, drago tijelo dokučiti,

Kod Frane i Tomislava dostojno ga sahraniti.

Srce bi joj našlo trunčić željnog mira i spokoja,

A kad umre, grlila bi tri voljena bića svoja.

Dvoje djece smrt ukrala, al’ još dvoje živih ima:

Lijepa Zorka i Zvonimir – dragulji joj u njedrima.

Sin Zvonimir marno uči, Bog mu dao bistru pamet,

U svom Blatu i Korčuli dobre loze dobar zamet.

Glavom kruže vel’ke stvari – bit će Blatu ponos dika,

Želja mu se domoć Splita i staroga Dubrovnika.

“Majko, reci”, veli momak, “ako je po tvojoj volji,

Išao bih znanje steći nek nam život bude bolji.

Žao mi je, mučenice, izpaćenog tvoga tijela,

Predugo si čemer pila, prerano si, tugo, svela.

Htio bih ti ljubav platit, nek počine ruka tvoja,

Dosta se je žrtvovala sirotica majka moja.”

 

Uzdahnula mati glasno, pri duši joj nije lako,

Al’ mu reče: “Srećo slatka, kad želiš, nek bude tako.

Idi sine svojim putem, nek te barka žića nosi,

Blatu našem ostaj vjeran i zapiši tko si, što si.

Pamti da je tvoja mati seljačkoga roda bila,

Žuljevima, znojem, postom, kruha djeci priskrbila.

Pamti da je SKROMNOST blago, a POŠTENJE kras-vrlina,

Tako živi, to ponovi kad imadneš svoga sina.

 

Pratit ću te molitvama kud god barka tvoja krene,

Kroz nevolje ’mah se sjeti u crnini jedne žene.

Bit će bura i oluja, pa kad puta nećeš znati

Draga Gospa će ti pomoć’ svjetionik ugledati.

Nikada ju ne zaniječi, pamti da si moje dijete,

Odavno te preporučih toplom Srcu Djeve Svete.”

 

Blizu crkve Svetog Ive jedna kuća broji ljeta,

Zla i dobra proživjela – uspomena starog svijeta.

Uredna je, sve je čisto, al’ tu više nikog nema,

Usahnula smokva, loza, bor stoljetni tužno drijema.

Kud nestade udovica koju trla mnoga muka,

Gdje je njena magarica, vjerna druga – desna ruka?

Gdje su ona lijepa djeca, ima li im igdje traga,

Sjećaju l’ se svojeg Blata i rodnoga kućnog praga?

Okrećeš se tamo, amo, a don Ivo Protić zove:

“Dođi, dijete, pričat ću ti tužnu priču kuće ove.

Ruka moja upisala pripovijesti našeg Blata,

Neka mladi naraštaji pamte zgode u Hrvata.

U toj kući živio je pismonoša, Frankom zvani,

Oženio krasan cvijetak, od Nebesa odabrani.

Potrajala sreća kratko, osta s djecom žena jadna,

Zbog četvero siročadi hodala je žedna, gladna.

Kalvariju pretrpjela ko patnica malo koja,

Stigla tako na kraj puta životnoga svojeg boja.

Ali nemoj krivit Boga što propati žena dobra,

Bog u Nebu oko trona mučenike sebi probra.

Za mekušce slava nije, oltar ti je svetost sama,

Svetačka se kruna stječe samo mukom i žrtvama.”

 

Pričao je župnik Ivo i brisao suzu koju,

Pa dometnu: “Al toj ženi starost prošla u spokoju.

Udade se njena Zorka u Dubrovnik, za Bunetu,

Imala je plod od srca, potomaka cijelu četu.

Sin Zvonimir, zvijezda Blata, pokupi svu mudrost svijeta,

Kud krenuo, reklo bi se, za korakom ruža cvijeta.

U Splitu i Dubrovniku sa uspjehom maturira,

Na pravnome fakultetu u Zagrebu diplomira.

U Ljubljani doktoriro pravnu znanost svjetskih prava,

I postiže golem ugled dičnog roda vrla glava,

Pa titula ko bisera naš Blaćanin nanizao!

Zalud slava. Sin Betinin skroman bio i ostao.

Pamtio je svega vijeka što učila majka sina:

Čovječje je blago SKROMNOST, a POŠTENJE kras-vrlina!

Pamtio je trošnu kuću, korak zemlje, magaricu,

Pamtio je brižnu majku, seljakinju, mučenicu,

I cijenio kruha koru, poštivao ubožnika,

Bolnim suze otirao, obranio pravednika.

U Zagrebu mati njeg’va odmorila stare kosti,

Mala Duška, unučica donije baki sreće dosti.

Kao da ju ona rodi, dijete k svetoj vjeri teži!

U crkvu ju baka vodi, na srdašcu Bogo leži.

Krasno dijete, anđel mio, nauči sve molitvice,

Potiče ju ‘nona’ često na poniznost i žrtvice.

Odrasla je, reć bi, sveta, uzor djeva svugdje bila,

Još u društvu sekularnom tri zavjeta položila:

Skromnost, posluh i čistoću… Čestitog li ljudskog stvora!

Isprosi joj dobra baka Božju milost odozgora.

Da ukrasi konac djelo – doktoricom slavnom posta,

U dalekoj Americi plemeniti rad joj osta.

Doživjela baka sretna zagrliti i unuka,

Nek Boruta malenoga blagoslovi njena ruka.

Nasljednika otac dobi, ime loze propast neće,

Zvonimir joj lijepo živi, što će baki više sreće?

Svakog pustog blaga ima, ko svetinju sin ju gleda,

Žrtvu majke mučenice zaboravu otet ne da.

Poznato sveučilište Amerike rad mu daje,

Neće sinak, draže su mu svete ruke mile maje.

Vrjedniji je njezin pogled od čitave Amerike,

Na majčinom srcu toplom čekaju ga lovorike.

Dočekala stara žena devedeset i tri ljeta,

Pa se mirno preselila u ljepote drugog svijeta.

Ostavila Zvonimiru spomen priču svojeg žića –

Nek se sjeća drage Majke – Betine Šeparovića.

Dostojan joj pokop dade, ko kraljica da je prava,

U Blatu, kraj muža Frane i mlađanog Tomislava.

 

Šeparović Zvonimiru ljuta briga sanak krati,

Doziva ga iz grobnice jedna duša – mila mati:

‘Ne mogu se, sine, smirit, duhom tražim Duška svoga,

Tražim dijete usmrćeno, dio srca majčinoga.

Kleta jama Paklenica prkosit će svega vijeka!

Zar mi, Bože, ni u grobu gorkoj muci nema lijeka?’

Time dirnut, sin čestiti kucao na mnoga vrata:

“Pomozite da sahranim pored majke svojeg brata.”

Čovjek moli, vlast je gluha: “Čemu dražit kob prošlosti!

Što je bilo, to je prošlo, ne diraj u mrtve kosti.

Crna zemlja tu il’ tamo – kad te nema, isto ti je,

Pojedu te mravi, crvi, gdje si, da si – važno nije.

U ratu je tako bilo, a danas je drugo doba,

Gdje kom sudba odredila tu je našo hladnog groba!”

Tako vele oni hudi s čijih ruku krv još curi,

Čija savjest grčevito od svog grijeha pobjeć juri;

Oni što se boje jama gdje nedužni Hrvat trune,

Oni što na tuđoj krvi zaradiše milijune.

 

Šezdes’t devet ljeta minu, odjeknule vijesti nove:

Iz duboke Paklenice izvukoše kras-sinove –

Kosti Duška Šeparović, Mirka, Petra Sardelića,

Žrtve kobnog komunizma, nesretnoga krv’prolića.

Župa Blato kraj predaka dostojan im stanak dala,

Od radosti majka stara u Nebesim’ proplakala.

Milo dijete, prvijenac joj, sred grobnice sniva njene,

Ispuni se žarka želja dobre Blajke ispaćene.

 

Sin Zvonimir, sijeda glava, desetljeća devet broji,

Kosa bijela – pamet zdrava, još uspravan ko bor stoji.

Domoljublja sveto sjeme još u brazdu roda sije,

Još pronosi dično ime naše slavne Kroacije.

Dok je srca junačkoga, duh blaćanski ne sustaje,

Još u društvu Žrtvoslovnom doprinose Rodu daje.

Okreni se, profesore i pogledaj stazu žića,

Ostadoše dobra djela slavnoga Šeparovića.

Još te prati niz vrlina – skromnost, sućut i dobrota,

Još se sjećaš siromaštva, teških dana svog života.

Glasno, jasno poručuješ – savjet mudar vrijedi dovijek:

Što kom život teži bio taj postao bolji čovjek.

Nije dragulj u diplomi, titulama i znamenju,

Već je dragulj u dobroti, poniznosti i poštenju.

 

Profesore, dobri stvore, Zemlje naše harna diko,

Bog ti dao vječnog mira u Korčuli gdje si niko.

Pokraj Majke, mučenice, zlatne zvijezde, jakog štita –

Najslađi ti sanak bit će, Šeparović gdje je svita.

Mukom tvojom Zemlja naša sokole će mlade imat,

Hrvatske će kćeri, sinci, iz knjige ti znanje primat.

Dok ih snaga tvoja krijepi, domoljublje dok izvire,

Imat ćemo uzdanice – Višeslave, Zvonimire.

Rođendan ti bio sretan, poživi do stotog ljeta,

Srce ljudsko kuca dotle, dok u njemu ljubav cvjeta.

 

Marija Dubravac, Brisbane

Lektorirao don Anđelko Kaćunko

 

Marija Dubravac/Hrvatsko nebo

Comments

comments