Zorica Vuković: Škola u raljama biznisa

 

Prije godinu dana puno halabuke oko uvođenja mini računala u nastavu učenika šestih razreda. Među glavnim ‘stručnjacima’ ovog ‘revolucionarnog’ obrazovanja su Lidija Kralj, bivša učiteljica informatike u Velikom  Bukovcu (Varaždinska županija), koja se ‘dobro’ razumije i u odabir lektire za učenike. Zatim je tu veliki ‘stručnjak’ STEM područja ‘filantrop’ Nenad Bakić, koji zna i ‘okrenuti lovu’, i glavna ‘stručnjakinja’ za reformu ministrica Blaženka Divjak, koja 7.9.2017. najavljuje: „U svim školama u projektu, svi učenici šestih razreda će dobiti po jedan primjerak mikroračunala na korištenje godinu dana, a učitelji će biti educirani za rad s njima.

ProMikro je bio zajednički projekt Ministarstva znanosti i obrazovanja ̶ MZO, Instituta za razvoj i inovativnost mladih – IRIM i CARNet-a. Cilj projekta je uvođenje digitalne pismenosti u različite nastavne predmete i izvannastavne aktivnosti upotrebom mikroračunala. Natječaj za kupnju računala bio je takav da ga je mogao ostvariti jedino Bakić.

Bakić oduševljen.

Svaki čas piše članke po ‘babilonskim’ portalima. „Na pragu smo ogromnog cilja, koji se nastavlja na STEM revoluciju, i u stvari bio njen konačni cilj, a to je da svako dijete u šestom razredu dobije mikroračunalo, a nastavnici poduku. Organiziramo sustave poduke i razvijemo edukativni sadržaj. U program, koji ProMikro provodimo u suradnji s MZO i CARNET-om, dobrovoljno se prijavilo 83 % škola u Hrvatskoj, a intenzivno radimo na razvoju sadržaja i danas (4.10.2017.) počinje edukacija za 2 250 nastavnika!“

Kako funkcionira to mikro računalo najbolje se može vidjeti u filmiću koji ga reklamira:

 

 

Ili nešto složenija verzija:

 

 

Edukator Anto Marjanović, profesor informatike u zadarskoj OŠ Šimuna Kožičića 20. rujna 2017. objašnjava: „Microbit računalo je mala pločica 4 5 cm, sa zaslonom. Na sebi ima 2 tipkala kojima učenik može utjecati na njegov rad. Na zaslonu se mogu ispisivati riječi i brojevi, mogu se prikazivati jednostavne ikone. Microbit u sebi ima ugrađen senzor za temperaturu, senzor osjetljiv na pokret, prepoznaje nagib  gore-dolje, lijevo-desno, prepoznaje kada ga protresete, kada ga okrenete licem prema dolje … Pomoću ugrađene antene radiovezom može komunicirati s drugim microbitovima, a preko bluetooth tehnologije može se spojiti i s pametnim telefonom te upravljati određenim mogućnostima na telefonu (kamerom, raditi slike …). Na microbit se mogu  spojiti elektromotori, led svjetla, dodatni senzori …

Prednost rada na microbitu za učenika je u tome što učenik u vrlo kratkom vremenu može naučiti napraviti program i prebaciti ga na microbit, te odmah na licu mjesta isprobati taj program.  Na ovaj način učenik metodom pokušaja i pogrešaka uči sam pronalaziti i ispravljati greške u programu. Za one ‘glazbeno’ nastrojene postoji mogućnost spajanja slušalica ili zvučnika na microbit  te se on može programirati da svira. Na microbitu, mogu programirati i igrati igrice. Mogućnosti su zaista mnogobrojne,“  objasnio je prof. Marjanović.

„Micro-bit je mini računalo koje se treba programirati. Jednostavan je, oslobođen ozbiljne memorije i čita samo jedan kod, a učenicima služi za izvođenje jednostavne operacije koje oni prethodno na kompjutoru programiraju. Cilj je na što jednostavniji način podučiti učenike programskom jeziku kao i uvođenje digitalne pismenosti u različite nastavne predmete i izvannastavne aktivnosti uporabom mikroračunala. Primjerice, svaki stroj u tvornici treba programirati, oni će na ovaj način usvojiti temeljne vještine za takve stvari,“ rekao je tada Martin Brkić, prof.  matematike i voditelj izvannastavne robotike.

I prođe godina dana. Obrazovni birokrati, inače ‘stručnjaci’ za evaluacije, šute. Nema informacije o tome koliko je učenika naučilo programirati, koliko se mikroračunala koristilo u nastavi, koliko nije, a koliko ih je bilo neupotrebljivo jer su bili pokvareni.

Moj rođak, koji ima djevojčicu tih godina u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi, priča da su za ‘besplatna’ mikroračunala platili 60 kn, da su ih djeca izvadila iz kutija i vratili natrag u kutije. Koliko je takvih slučajeva u Hrvatskoj? Nema podataka.

Ipak!  

Blaženka Divjak se dosjetila. Pozvala je u pomoć Promociju Plus i nakon provedene ankete se hvali: „Tijekom lipnja istražili smo na 800 ispitanika mišljenje o javnim politikama mog tima, tako da vam ekskluzivno mogu predstaviti rezultate na koje sam doista posebno ponosna! Upravo ovi rezultati mi daju snagu u borbi protiv onih koji ne žele svim učenicima osigurati jednake šanse u 21. stoljeću i koji dižu ustavne tužbe protiv napretka oko kojeg jasno postoji suglasje u društvu.“

Jesu li tih 800 ispitanika članovi antifa udruga „mog tima“?

Proces digitalne transformacije škole podržava nešto više od 78 % ispitanika.  Sumnju u digitalnu transformaciju izrazili su ispitanici dobne skupine od 25  ̶ 34 godine. Gotovo svaka treća osoba ili 31 % njih ne podržava taj proces.

Znaju mladi ljudi u čemu je problem.

Onda je počelo medijsko bombardiranje uvođenjem eksperimentalnog programa pod nazivom ‘Škola za život’ u kojoj se reklamiralo kako učenici ‘neće trebati učiti napamet’, samo će zaključivati  i kako ‘će torbe biti 30 % lakše’.

Kako sad shvatiti to ‘neće učiti napamet’? Je l’ i tablicu množenja? Pitagorin poučak?  Je l’ i padeže? Neće naučiti ni jednu pjesmicu napamet? Kako će onda oplemeniti dušu kad neki stih može biti nit vodilja za cijeli život? Neće znati simbole kemijskih elemenata i nazive kiselina, soli, oksida… ? hoće li znati što je akceleracija? Pa kako će onda moći zaključivati?

Unatoč tome što sam u nastavi koristila razne tehnike i metode, uključujući i kompjutor, laboratorijske vježbe, terensku nastavu…, moje iskustvo govori da je ponavljanje majka učenja  (‘Repetitio est mater studiorum’), a papir i olovka (odnosno kreda i ploča) najbolji ‘instrumenti’ za učenje, ali i zaključivanje.

Ludo bi bilo u ‘informatičkoj eri’ negirati ulogu računala.  

(Nekada je to bio grafoskop i element film na čijoj revolucionarnoj primjeni u nastavi je jedna bivša viša savjetnica magistrirala, a potom doktorirala).

Ali! Kao i uvijek, treba imati ‘i mjeru i takta’. U ovom eksperimentu ništa od toga. Ovdje se u biti promovira ovisnost (slična ovisnosti o drogama ili alkoholu) da bi ‘bakići’ zaradili prodajući nepotrebnu opremu.

Onda je tu još famoznih 30 % lakša torba … Zašto baš 30 %?

Tijekom rada, kao profesorica, puno puta su naši vrli ‘viši prosvjetni savjetnici’ smanjivali obim gradiva za 30 %. Da smo zbrajali njihova smanjivanja, bili bi u minusu.

Onda su nam servirali ‘Katalog znanja’ koji je predviđao da učenik srednje škole mora znati kao da je završio fakultet. Jasno da taj ‘katalog’ nije imao nikakvu svrhu kao ni 30 % manje gradiva.

Sada umjesto ‘Kataloga znanja’ izmisliše ishode učenja koji zahtijevaju da učenik koješta zna, da misli, zaključuje, vrednuje… Ne vodi se računa o psihofizičkom razvoju djeteta, kad apstraktno razmišljanje slijedi nešto kasnije-tek u srednjoj školi. A ni tada, kod svih učenika.

Glavni projektant ‘Škole za život’ je Ministarstvo znanosti i obrazovanje na čelu s ambicioznim ‘damama’ Divjak i Kralj, uz svesrdnu podršku šefa ‘moje vlade’. Divjak je ‘izbrisala’ sve koji znaju više od nje: akademike, sveučilišne profesore, suradnike-legalno izabrane,  a na dar dobila od ‘moje vlade’, protuzakonito, Radovana Fuchsa kao savjetnika.

U ovaj projekt uključeno je 26 srednjih i 46 osnovnih škola. Iz Zagreba su 3 srednje i samo jedna osnovna škola.

U tom poslu partneri MZO su  ‘viši prosvjetni savjetnici’ iz Agencija za odgoj i obrazovanje i  strukovno obrazovanje, CARNET, Agencija za mobilnost i programe EU i fenomenalni   Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje. Ciljevi su preuzeti iz Jokić-Budak-Jovanović Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije iz 2014. .

Ovaj put će oni pratiti koliko su učenici ‘kompetentni’ i kakvi su ‘ishodi učenja’. S čim će to usporediti? Ne pišu. Naravno da će rezultati biti spektakularni. Samo za koga?

Povjerenstvo za praćenje i evaluaciju eksperimentalnog programa ‘Škola za život’ čine:

Svjetlana Kolić-Vehovec, psihologinja, Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci, predsjednica,

Helena Valečić, prof. biologije, Ministarstvo znanosti i obrazovanja, zamjenica predsjednice,

Aleksandra Huić,  psihologinja, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu,

Žaklin Lukša, prof. biologije, Gimnazija Josipa Slavenskog, Čakovec,

Ružica Vuk, prof. biologije, Prirodoslovno-matematički fakultet, Zagreb,

Dragica Vrgoč, viša stručna savjetnica za poljoprivredu, (obrazovanje-nedostupno), Agencija za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih,

Ines Elezović, (obrazovanje-nedostupno), Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja,

Natalija Gjeri Robić, (obrazovanje-nedostupno), Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja,

Žarko Bošnjak, viši savjetnik, (obrazovanje-nedostupno), Agencija za odgoj i obrazovanje,

Claire Sinnema, pedagoginja, Faculty of Education and Social Work, The University of Auckland, New Zealand.

Sastav Povjerenstva ‘očaravajući’!

Financiranje ovog eksperimenta, osigurat će Ministarstvo znanosti i obrazovanja iz  Državnog proračuna, Europskoga socijalnog fonda i Programa potpore strukturnim reformama.

Lovro (FB): „Postoje zdrave i patološke ambicije. Ovo je primjer patološke ambicije, a patološke ambicije političara su uvijek narod vodile u propast.“

Svoj obol ‘Školi za život’ dao je i šef HNS-a Vrdoljak, oduševljen projektom ‘svoje stranke’, ponosan što je Hrvatsku sa svojima uvalio u još jedno ‘razdjelničko’  i ‘vjetrenjačko’ razdoblje, pročišćeno četkama iz Gunje.

Usput, Vrdoljak je pokazao da je ‘završio’ eksperimentalnu i propalu Šuvarevu reformiranu školu u kojoj nije naučio pravopis. Ovako nepismeno izgleda i Jokić-Divjak strategija obrazovanja.  

Nakon svega, kakvi bi mogli biti rezultati ovog eksperimenta?

U prirodi, pa i u ljudskom društvu, postoji neka ‘bitka’ za prevlast. Npr. dva jelena se bore za ženku, ali nikada podlo. Slabiji napušta ‘ring’.

Kod ljudi je to počelo s Kainom i Abelom. No ‘slabiji’ nije napustio ring. Ubio je boljega.

Kako je MZO odbacilo fer borbu, izbacujući pojedine ljude iz ‘reforme obrazovanja’, može se izvesti zaključak tko je u ovom slučaju ‘Kain’, a tko ‘Abel’.

Opet sve ovisi o učiteljima, nastavnicima i profesorima, njihovom radu ili neradu,  sebedarju ili divjakodarju, ljubavi ili ‘baš me briga’…

I za kraj.

 

Hvalospjev ljubavi jednog učitelja

 

Kad bih poučavao vještinom najboljih učitelja, a ljubavi ne bih imao,

bio bih samo pametan govornik i simpatičan zabavljač.

 

I kad bih poznavao sve tehnike i ispitao mnoge metode,

i kad bih imao toliko obrazovanja da bih se osjećao kompetentnim,

a ne bih shvaćao način na koji moji učenici razmišljaju i osjećaju se,

ne bi bilo dovoljno.

 

I kad bih provodio mnoge sate u pripremanju da bih postao manje napet i nervozan,

a ne bih imao ljubavi i razumijevanja za osobne probleme mojih učenika,

to još ne bi bilo dovoljno.

 

I kad bih provodio mnoge sate u pripremanju da bih postao manje napet i nervozan,

a ne bih imao ljubavi i razumijevanje za osobne probleme mojih učenika,

to još ne bi bilo dovoljno.

 

Učitelj koji ljubi je strpljiv, dobrostiv, ne sablažnjava se kad mu se ljudi povjeravaju,

ne ogovara, ne obeshrabruje se lako, nije nepristojan,

nego je uvijek svojim učenicima živi primjer dobrog načina života o kojem govori.

 

Ljubav nikad ne prestaje.

 

Programi?-zastarjet će.

 

Metode?-postat će staromodne.

 

Tehnike?-bit će napuštene.

 

Jer, ograničeno je naše znanje i samo malo ga možemo predati svojim učenicima.

 

Ali, ako imamo ljubavi, onda će svi naši napori postati stvaralački,

i  naš utjecaj ostat će zauvijek prisutan u životima učenika.

 

A sada ostaju vještine, metode i ljubav, to troje,

ali najveća među njima je ljubav.

 

Anonimni učitelj prema Korinćanima 13.

 

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo

 

 

 

 

 

Comments

comments