T. Vuković: Tko smjenjuje kardinala Bozanića?

 

O teološkom ‘kokodakanju’ u hrvatskom istraživačkom i vjerodostojnom novinarstvu

Jedan u nizu, na žalost, gotovo svakodnevnih bombastičnih novinskih uradaka, koji je u biti kastriran jer ne odgovara baš ni na jedan temeljni postulat novinarske profesije – tko, kada i gdje – plasiran je nedavno u hrvatsku javnost i izazvao je silne komentare i osvrte. Riječ je o tzv. ‘smjeni’ tj. ‘umirovljenju’ zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića. Bez obzira na naknadnu zamolbu iBozanić i Kolinda Grabar Kitarović apel predsjednika Hrvatske biskupske konferencije, zadarskoga nadbiskupa mons. Želimira Puljića upućene javnosti da ‘ne nasjeda takvim dezinformacijama’, ljevičarski su se novinarski eunusi (svejedno, nakon Istanbulske konvencije muški ili ženski), koji nisu sposobni donijeti u nasljedstvo nikakva ploda ovome svijetu, natjecali u svome ‘istraživačkome novinarstvu’ i ‘vjerodostojnome’ tumačenju spomenute ‘ekskluzivne’ vijesti.

Kolikogod bila ona, možda, za mnoge čak i logična, suvremeni dvospolci, sinovi Hermesa i Afrodite iz grčke mitologije ili matoševski rečeno, ‘ženomuži’, nisu predočili ni jedan konkretni podatak, dokaz ili ime, nego tek uobičajene maglovite uškopljene ispraznice: ‘po kaptolskim se hodnicima šapuće’, ‘od neimenovanoga sugovornika saznajemo’, ‘visoki nam je crkveni dužnosnik rekao’, ‘od bliskoga Bozanićeva suradnika doznajemo’ i sl. Budući da uglavnom uopće ne poznaju ni crkvenu bit, ni strukturu, ni njezine mehanizme, mnogo puta čak ni osnovno značenje njezine terminologije, onda su ponovno, kao i svaki put do sada, posegnuli za, po njima, ‘uglednim’ i ‘poznatim’ tobožnjim profesionalcima, koji zbog činjenice da su negdje diplomirali teologiju imaju što autoritativno reći o teološko-crkvenim temama.

Tako je i diplomirana politologinja i dugogodišnja novinarka, uz koju se obvezno vezuje pridjev ‘istraživačka’, direktorica komunikacija u SDP-u, Đurđica Klancir objavila članak u hrvatskome dnevnom glasilu intrigantnoga i privlačnoga nadnaslova: ‘Što stoji iza velike promjene u Crkvi?’ Budući da i ona nije baš previše ‘doma’ na crkvenome području, za sugovornicu je izabrala, kako ju je doslovce predstavila, ‘poznatu teologinju’ Annu Mariju Gruenfelder. Austrijska je teologinja odmah spremno, vrlo rezolutno i bez ikakvih nijansi izjavila kako je kardinal Bozanić 1997., kada je izabran za nasljednika Franje Kuharića, dočekan u javnosti sa simpatijama i pozitivnim očekivanjima te da je njegova jedna od prvih poruka o ‘grijehu struktura’ odjeknula ‘poput Lutherovih udaraca na Dvorsku crkvu u Wittenbergu, kojima je javno započela reformacija’, no, da je kasnije postao tek ‘trbuhozborac moćnijih osoba… protiv kurikulne reforme, zdravstvenoga odgoja, Istanbulske konvencije.’

Lutherovo pribijanje teza u Wittenbergu – legenda!

Složili se mnogi ili ne složili s njezinom procjenom, potrebno je ipak osvrnuti se na očitu konstantu vodećih hrvatskih medija, razvidnu i iz nastupa spomenute ‘poznate teologinje’. Iako su u pravu oni koji smatraju da osobama profila dr. Gruenfelder, koje su stekle medijsku slavu u Hrvatskoj isključivo zbog činjenice da su ‘najžešći kritičari Katoličke Crkve u Hrvatskoj’ (formula kojom ju novinari predstavljaju), ne treba pridavati preveliku važnost, u ovome konkretnom slučaju, kao što je već rečeno, treba napraviti iznimku. Naime, riječ je, uz ostalo, o potpunome nepoznavanju nekih osnovnih povijesnih činjenica, koje se provlače desetljećima u hrvatskoj javnosti. Stoga, ne zbog novinarke Klancir ili teologinje Gruenfelder, koje će, uvjerene kako imaju prometejsku misiju u prosvjećivanju ‘zatucanih’ hrvatskih katolika i ‘nazadne’ Katoličke Crkve u Hrvatskoj, i dalje ponavljati uvriježene teološke stereotipe, nego zbog iskreno mislećih ljudi, bezTisak obzira na njihovo političko, svjetonazorsko ili vjersko uvjerenje, potrebno je barem ukratko prokomentirati tezu o tobožnjim Lutherovim tezama pribijenim na wittenberšku crkvu, što se sve do današnjih dana uvuklo u (pod)svijest ljudi, a prenosi se i mlađim naraštajima u školskim udžbenicima.

Nitko dobronamjeran i objektivan ne će osporiti da su svojedobne Lutherove primjedbe bile ‘velikim dijelom opravdana kritika zloporabe indulgencija’, kako to doslovce tvrdi i crkveni povjesničar, dominikanac o. dr. Stjepan Krasić, dugogodišnji profesor crkvene povijesti na Papinskome sveučilištu sv. Tome Akvinskoga u Rimu i emeritus Međunarodnoga sveučilišta ‘Libertas’ u Dubrovniku, autor brojnih knjiga iz hrvatske i opće povijesti. No on također upozorava da su njegove teze ‘također sadržavale neke ideje upitne ili vrlo upitne teološke i dogmatske ispravnosti’ te da je Lutherovo pribijanje 95 teza na crkvena vrata u Wittenbergu 31. listopada 1517. – legenda.

Ni jedan Lutherov suradnik ne spominje “wittenberški slučaj”

Naime, prema svim dosadašnjim podatcima, nema ni jednoga izvornoga dokaza za neko pribijanja teza na vratima spomenute crkve. O tome u onodobnim vrelima nema ni spomena – ističe dr. Krasić – niti je LutherLuther ikada o tome govorio. On se, naime, u svojim djelima često i rado osvrće na događaje iz vlastitoga života, ali nikada nije spomenuo takav događaj. Da se to dogodilo, on bi ga, zbog njegove stvarne i simboličke važnosti, nesumnjivo ne samo spomenuo, nego i opširno opisao.

Osim toga, dana 31. listopada 1517. padala je uočnica blagdana Svih svetih pa se, zbog mogućnosti dobivanja uobičajenih crkvenih oprosta, u gradu našlo mnogo naroda. Bučno pribijanje na crkvena vrata takvoga spisa zasigurno ne bi prošlo nezapaženo, a vjerojatno bi i u cijeloj Njemačkoj izazvalo veliku pometnju i sablazan. Do Lutherove smrti g. 1546. ni jedan reformator ili Lutherov suradnik ne spominje neko pribijanje teza na vrata crkve u Wittenbergu. Prvi je, koliko se zna, o tome tek g. 1547. pisao bliski Lutherov prijatelj i suradnik Philipp Melanchthon (1497. – 1560.) u predgovoru 2. sveska reformatorovih djela. Danas je teško naći nekoga ozbiljnijega povjesničara koji bi vjerovao u pribijanje teza na vrata wittenberške crkve.

Nadalje, sama činjenica da su teze pisane na latinskome kao ‘Rasprava o pitanju indulgencija’ dovoljno govori o tome da nisu napisane za narod, nego kao predmet rasprave s teolozima o razjašnjenju nauka o oprostima koji službeno crkveno učiteljstvo još nije bilo definiralo. Taj je Lutherov spis bio preveden na njemački malo prije Božića 1517. u Nürnbergu, dakle, gotovo dva mjeseca nakon njegova tobožnjeg pribijanja na crkvena vrata zadnjega dana listopada iste godine. Njega su na svoju ruku tiskali i proširili, ne pitajući Luthera za dopuštenje, dva njegova prijatelja, tiskara: Wilhelm Nesen i Konrad Nesen, što je imalo neočekivano velik učinak.

Simbolika falusa (erectusa) na naslovnici

Dr. Gruenfelder tek je jedan u nizu primjera kako je nekolicina medijski poželjnih teologa u Hrvatskoj, koje se stalno poziva da javno govore o raznovrsnim crkvenim problemima i temama, ‘ugledna’ ne temeljem znanja (što je ovoga puta dokazano), nego zbog upornoga isključivo negativnog odnosa prema katolištvu u hrvatskome narodu. Tako ona npr. za hrvatskoga blaženika, u hrvatskome narodu obljubljenoga i štovanoga zagrebačkog nadbiskupa bl. Alojzija Stepinca, smatra da je bio ‘čovjek proturječnosti’, da je kardinalu Bozaniću veliki grijeh što je ‘propisao’ katolicima u Hrvatskoj ‘Stepinčevu Crkvu’, što je Katolička Crkva upozorila na neprihvatljivost nekih dijelova kurikulne reforme, zdravstvenoga odgoja i Istanbulske konvencije itd. Zanimljivo, austrijska se teologinja istodobno zdušno zalaže za poštivanje pluralnosti mišljenja u hrvatskome društvu! Usputno, nameće se i pitanje na koje je vrlo jednostavno dati odgovor – ima li uopće barem malo izgleda da za razliku od različitih klancirki i gruenfelderki od vodećih hrvatskih medija bude pozvan npr. dr. Stjepan Krasić, ili netko njemu sličan, koji sigurno poznaje Crkvu bolje od njih, a i zna mnogo više od njih o njezinoj prošlosti i sadašnjosti, da iznese mišljenje o bilo kojim crkveno-teološkim problemima i temama?

Zaključno, teško je razumjeti tu stalnu, često na granici mržnje, zagriženost, dr. Gruenfelder, koju je sve do današnjih dana otvoreno iznosila u brojnim medijima, posebice na stranicama nekadašnjega splitskog tjednika ‘Feral Tribunea’. Nadovezujući se na seksualni background spomenut na početku teksta, možda bi se freudovski trebala analizirati njezina strastvenost u teološkome ‘kokodakanju’ (stalnome ponavljanju uvriježenih ispraznica često bez elementarnog znanja). Naime, dok je ona žučno kritizirala hrvatsko katolištvo u tjedniku koji je svojedobno na cijeloj naslovnici objavio fotografiju falusa (erectusa), ‘zatucani’ su (ne samo katolički) roditelji, odvraćali pogled djece, posebice ženske, od kioska na kojima je bila izložena naslovnica. No zahtjevan je to posao jer iziskuje dobro poznavanje svih nijansi psihoanalize pa se najbolje prepustiti narodnoj mudrosti – svaka koka (Gallus gallus domesticus) koja ima ‘dobroga’ pijetla liježe brojnija i kvalitetnija jaja, i mnogo je mirnija u jatu od onih koje su ‘zakinute’.

 

Tomislav Vuković/Hrvatski Tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Comments

comments