Ivo Rendić – Miočević: Ništa novo u Bačkoj Palanci – laž i dalje živi

 

U Bačkoj Palanci održan je 4. kolovoza 2018. Dan sjećanja na ubijene i prognane Srbe u “Oluji” pod parolom „Oluja je pogrom“. Tada je do izražaja došlo prikrivanje istine o Domovinskome ratu i negiranje bilo kakve krivnje srpske strane u tim zbivanjima ali i u prethodnim procesima koji traju dva stoljeća. Pri tome je sramotno poništena kronologija u kojoj je brisano sve što je srpka strana realizirala prije Oluje (etničko čišćenje i genocid).

Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga!

Neuki srpski predsjednik Aleksandar Vučić, aktivan u velikosrpskoj agresiji, stvarajući povijest iz vlastite glave a očito štiteći i sebe, Hrvatsku je uporedio s Hitlerovom Njemačkom. Ipak ova je teza u svijetu već preokrenuta na štetu Srbije naročito poslije pravomoćnih presuda koje su ustanovile srpsko etničko čiščenje i genocid (Vukovar, Srebrenica itd.) Američki psihijatar Robert Jay Lifton u knjiziLiječnici nacisti (hrvatski prijevod 2015) protumačio je sličnost „velike Srbije“ i „Trećeg Reicha“, koji su bili spremni likvidirati sve koji su narušavali čistoću Volka.

Analitičari, usredotočeni na Vučića, nisu obratili pažnju na velikosrpski parastos koji je u Bačkoj Palanci održao patriarh Irinej. On je ustvrdio da su u Oluji počinjeni zločini nad Srbima i izgon a jedina je njihova krivnja što su bili Srbi i pripadnici pravoslavne vjere. Nastradali su od braće kršćana, a i nebo se zastidilo. Što je hrvatski narod motiviralo da digne ruku na braću – pita se patrijarh i time iznosi tvrdnju o kolektivnoj hrvatskoj krivnji. Jednostrana patrijarhova frazeologija lišena je bilo kakvih argumenata, a zapravo prikriva srpske genocidne programme u kojima je sudjelovala Srpska pravoslavna crkva. Prikriva se srpsaka krivnju tijekom dvaju stoljeća i posebno u Domovinskome ratu. Zbog toga jasno valja reći da Njegova Svetost Patrijarh srpski naprosto laže i krši Božju zapovijed:Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga! Smije li to patrijarh?

Prijeđimo na argumentaciju koja pobija Vučića i patrijarha Irineja. U ovome članku radi cjelovite analize autor će ponoviti neka svoja razmišljanja iz prethodnih radova.

Kratki kurs velikosrpstva

Velikosrbi su imali državne genocidne programe poput Načertanija I. Garašanina iz prve polovine XIX. stoljeća, prijedloga Isterivanje Arnauta koji je za Stojadinovićevu vladu 1937, sastavio crnorukaš V. Čubrilović te plana homogene Srbije četničkog ideologa S. Moljevića iz 1941. Sve je to jasno izraženo u četničkim dokumentima iz vremena Drugog svjetskog rata uz napomenu da su pojedine nesrpske skupine tada označene šifrom “z” što znači zaklati. Tada se NDH morala braniti od četničke velikosrpske agresije podržavane od Vlade u Londonu i Nedićeve Srbije. Ta je agresija genocidnim etničkim čišćenjem otvarala prostor velikoj Srbiji prema zapadu. Ova potpuno prešućene tema tek se polako otvara, a obradio ju je StjepanLozo (2017.) u knjizi   Ideologija i propaganda velikosrpskog genocida nad Hrvatima – projekt „ Homogena Srbija“ 1941.

SPC bila je uvijek povezana s državom (pa i osmanlijskom). Prema M. Bogoviću (2017.) ako ona narod ne povezuje s državom (srpskom ili turskom), ona nije funkcionalna, a u svojoj vjeri Srbin ima ugrađenu državu. SPC nikada se nije ogradila od velikosrpskih programa. Ona ih je, dapače podržavala. Hrvati takvih otvorenih genocidnih programa nisu imali. Povijest nemilosrdno razotkriva velikosrpski blok koji je u dugome trajnju do kraja XX. stoljeća provodio svoj udruženi zločinački poduhvat ( joint criminal enterprise)- Blok čine: SPC, Crna ruka, “znanost”, državna politika, obrazovanje, i velikosrpske vojne i civilne organizacije. Objedinjujuću ulogu u bloku ima mitologija. Posebno je važan kosovski mit koji je u 19. stoljeću postao srpski državotvorni mit, ali i odabrana narodna trauma koja se mogla lako instrumentalizirati u svrhu poticanja agresivnosti. Zauzevši Srebrenicu general Ratko Mladić uskliknuo je da je konačno osvećena srpska patnja, a vladika Vasilije Kačavenda na dan pokolja Bošnjaka u Potočarima 13. srpnja 1995. izjavio je da su Srebrenicu „naši“ Obilići oslobodili od nekrsta. Evo tragična kosovskoga mita.

Radi shvaćanja povijesnih zbivanja važno je uspostaviti njihov pravilan redoslijed iz kojega se jasno razabire ono „tko je prvi započeo“ te što je uzrok, a što posljedica. Ubijanje Hrvata započelo je već za vrijeme Prvoga svjetskog rata, kada su u Odesi 1916. ubijeni hrvatski zarobljenici koji se nisu htjeli uključiti u Srpsku dobrovoljačku diviziju. Godine 1918. Hrvatska uključena u Jugoslaviju gubi autonomnost, a cijela crta vremena od 1918. do 1941. „načičkana“ je podacima o ubijanju i progonu Hrvata. Vrhunac velikosrpskih zločina ubojstvo je Stjepana Radića u Skupštini 1928. Sljedeće 1929. Aleksandar uvodi diktaturu. Hrvatski je odgovor bio slab. Tek 1930. godine osnovana je ilegalna organizacija Ustaša – hrvatski oslobodilački pokret, a 1932. izbio je Velebitski ustanak Hrvata. Kralj Aleksandar ubijen je 1934. Godine 1937. zbog straha od jačanja katoličanstva odbijen je Konkordat s Vatikanom i osnovan Srpski kulturni klub, čija je parola bila „Gdje je Srba – tu je Srbija“. U tom slijedu valja napomenuti da je 1938. u Jugoslaviji bilo 500.000 četnika, a 1940. u jugoslavenskoj vojsci ustrojena je četnička komanda i šest četničkih bataljuna. Nije, dakle, tragediju 1941. uvjetovalo navodno ustaško prihvaćanje fašističke i nacističke ideologije 1930-ih, što se u znanosti još uvijek zastupa pod utjecajem komunističke historiografije, a što nije posvjedočeno u ustaškim dokumentima iz tog vremena. Prastari racionalni i iracionalni strahovi prenošeni kroz generacije od davnih vremena, oživljeni položajem Hrvatske u monarhističkoj Jugoslaviji bili su glavni agensi u otporu Hrvata. Ipak, NDH se još uvijek ocjenjuje kao fašistička tvorevina što nije istina (Trpimir Macan). Jugoslavenska komunistička historiografija, koja još uvijek dominira u Hrvatskoj, dvostrukim mjerilom gleda na ustašku osvetu 1941. i istodobne srpske zločine te komunističku osvetu 1945. godine. Ustaška zlodjela nitko ne poriče ali njihovo enormno tendenciozno uvečavanje valja znanstveno revidirati. Ta su zlodjela prema navedenoj historiografiji, ničim izazvan zločin, a srpski odgovor (ujedno i agresija na NDH) i komunistička osveta razumljive su reakcije na ustaške zločine. Uz sve navedeno važno je napomenuti da za razliku od Srbije između dvaju ratova u kojoj se zapaža fašizacija, prema Philipu J, Cohenu (Serbia’s Secret War, 1996.) takve pojave nije bilo u Hrvatskoj.Hrvati su uoči Drugoga rata bili među rijetkima u Europi koji su masovno pristajali uz jedan liberalni i demokratski pokret glasajući za HSS. Među članovima HSS-a bilo je doduše onih koji su u Hitleru vidjeli “reformatora duha”, ali otklon od fašizma uvjetovan je liberalnim shvaćanjem demokracije i pacifizam braće Radić (V. Aralica, 2016.). Dapače bilo je osuda svih totalitarizama. Isusovac Stjepan Tomislav Poglajen, koji je bio protivnik fašizma, nacizma i komunizma, u časopisu Život, koji je uređivao, napisao je članak u svezi s paktom Hitler–Staljin 1939. pod znakovitim naslovimNastala je noć. U isto vrijeme SPC i mnogi srpski intelektualci podupirali su nacizam, o čemu svjedočiApel srpskom narodu koji su potpisali kada je Nedić došao na vlast s pozivom na lojalnost nacistima.

Ustaštvu, kao nacionalističkom oslobodilačkom pokretu, jedina je solucija bila oružana borba i pristajanje uz nacifašističke države uz pogubno prihvačanje rasističkih zakona što je rezultiralo nepobitnim zločinima.

Ritualna osveta za izmišljene brojke ubijenih Srba. Ubojice za pisaćim stolom i križem u ruci

U cijeloj ovoj priči o falsificiranju krononogije mit o Jasenovcu ima važnu ulogu. Još se uvijek provlači brojka o 700.000 i više ubijenih u Jasenovcu među kojima je bilo najviše Srba. Laž se rodila već tijekom Drugoga rata. SPC je tada lažno tvrdila da je u NDH u prva dva mjeseca njena postojanja ubijeno  100.000 Srba (Valerijanov memorandum), a do rujna broj je povećan na 350.000. Čemu zapravo služi mit o Jasenovcu? Pa njime se nastoje prikriti zločini izvršeni za veliku Srbiju. Ujedno, ovo enormno uvećavanje broja žrtava, ali ne samo jasenovačkih, služi za poticanje instrumentalizirane agresije i osvete.

Srbija je u potpunom okružju NATO-a

U Srbiji je u osamdesetim godinama prošloga stoljeća uz pomoć SANU, sveučilišta, medija i drugih činilaca kao priprema za agresiju nastala enormna produkcija literarnih i historiografskih djela koja su, oživivši stare mitološke matrice (mit o Kosovu i dr.) kao odabrane nacionalne traume, optuživala i sotonizirala Hrvate kao ustaški genocidan narod. Usto se optuživalo i Katoličku crkvu u Hrvata i Vatikan. Dakako, optuživani su i drugi – posebno bosanski muslimani i Albanci. To optuživanje potaknulo je nacionalističku euforiju u Srbiji i među Srbima izvan nje. Veliku ulogu u poticanju velikosrpske nacionalističke atmosfere imala je Srpska pravoslavna crkva (prijenos mošti Sv. Lazara po srpskim zemljama, obnova mita o 700.000 ubijenih i Jasenovcu i dr.). Tada se SPC pridružila mnogim srpskim intelektualcima – zločincima za pisaćim stolom. Ona je to bila s križem u ruci. Tada se u Srbiji govorilo o povratku ustaša, uz silne laži i krivotvorenje povijesti To se pred međunarodnu zajednicu iznosilo kao „argument“ za obranu tobože ugrožena srpstva. Srpska propaganda i dalje širi laži o Jasenovcu. Srpski neuki ministar vanjskih poslova Ivica Dačić, zvan mali Sloba zbog suradnje s Miloševićem, otvorio je nedavno u UN izložbu ‘Jasenovac – pravo na nezaborav’. Ustvrdio je kako je to bio jedan od najvećih logora smrti u Europi, ‘dvaput veći od zloglasnih Dachaua i Buchenwalda’. Posebnu pažnju privlači njegov podatak da je u Jasenovcu Petar Brzica u jednoj noći zaklao 1360 Srba. Ovo je dio priče o masakriranju starca Vukašina koji zapravo nije ni postojao, a SPC ga je 1998. proglasila Svetim Vukašinom Jasenovačkim. Sramotna kanonizacija Vukašina Jasenovačkoga temelji se na oćito lažnom svjedoćenju samo jednoga svjedoka vrhunskoga neuropsihijatra Nede Zeca koji je bio zatočen u Jasenovcu. Zar još ima naivaca koji bi povjerovali da je jedan čovjek mogao zaklati u jednoj noći toliko ljudi? Osim toga Dačić nije naveo da je u istoj noći Žile Friganović navodno zaklao još 1000 Srba. Valjda je i ministru vansjkih poslova to bilo previše. Ovakvi enormno uvećani zločini izmišljeni od opsjenara zločinaca za pisaćim stolom bili su i još su uvijek podražaji za strahovite patološke reakcije i vapili su za osvetom („Tko se ne osveti, taj se ne posveti“) i istim surovim odgovorom na pažljivo izmišljene okrutnosti Hrvata.

Srpska politika i „znanost“, uz dugotrajnu pomoćSrpske pravoslavne crkve, i obrazovnoga sustava pate, kao i za razdoblje prije 1941. godine, od zaborava kronologije iz doba Domovinskoga rata i uvijek prešućuju primat srpske agresije i genocida. Odlazak srpskoga stanovništva poslije Oluje proglašen je zločinom stoljeća (Svetozar Livada). Kronološki posloženi događaji ipak daju drukčiju sliku. Progon Hrvata iz Vojvodine te iz Republike Srpske, genocid u Hrvatskoj praćen ritualnim masakrima (masakr policajaca u Borovu Selu, zločini u Iloku, Baćinu, Tordincima, Širokoj Kuli kod Gospića,Vukovaru, Škabrnji itd.) i Bosni (masakr nad 224 bošnjačkih i hrvatskih civila na Korićanskim stijenama, Srebrenica itd.) zločini su stoljeća koje je počinila srpska strana prije Oluje. Takvih kronoloških zaborava u srpskoj promidžbi ima napretek.

Danas srpski historičari među kojima ima i njih koji poštivaju moralnost struke kojom se bave (Olivera Milosavljević, Branka Prpa) razotkrivaju da je u četiri logora u Beogradu u Nedićevoj Srbiji ubijeno oko 80.000 ljudi. Dakle više nego u Jasenovcu čija se povijest danas dobrano revidira uz razotkrivanje laži. Osim toga Stepinac se proglašava zločincem iako je istupao protiv rasizma i osuđivao ustaške zločime, dok se prikriva činjenica da je svetosavlje bilo ponuđeno Nedićevom režimu kao činilac u novom svjetskom poretku (Olivera Milosavljević). Uz to dakako ide i prešućena činjenica da je u Srbiji najdetaljnije riješeno židovsko pitanje. Lažima se prikriva srpski genocid, a Hrvati postaju   „žrtveni jarci“ koji su krivi za sve. Andrija Hebrang u knjizi Zločini nad civilima u srpsko-crnoorskoj agresiji na republiku Hrvatsku jasno znanstveno dokazuje agresorovu genocidnu politiku činjenicom da je na hrvatskoj strani bilo više ubijenih civila (7263) u gradovima i naseljima nego poginulih vojnika (6891). Važna je činjenica da su mnoga ubijanja Hrvata bila popraćena ritualnim masakrima. Navodimo sjećanje hrvatske borkinje Larise Lole Lucić (2017.) o ubijenima koji su predani poslije razmjene: “Mrtve muškarce su vraćali sa nožem urezanim U preko leđa. To su im, naravno, radili naživo. Zdrobljeni ili odrezani testisi ili čak i spolovilo, počupani nokti su bili već uobičajeni pri razmjenama.Počupani zubi, analni otvori popucani, bradavice odrezane… A tek žene?” Ovakvih primjera je mnogo.

Usput valja napomenuti da srpski masakr nije novija pojava. To se događalo i poslije sloma NDH.U tom je smislu zanimljivo pismo Milke Vukušić o represiji i zločinima partizana nakon dolaska u Gospić upućeno 18. listopada 1945. Vladimiru Bakariću. U pismu se spominju slučajevi srpske osvete. Navodi se ubijanje bez suda, osude bez ispitivanja okolnosti i saslušavanja svjedoka, mučenje, kopanje očiju, rezanje grudi djevojkama, rezanje nosa, paljenje kuća.

Zaključak

Ovaj kratki povijesni pregled dovoljan je dokaz da je u Bačkoj Planci Aleksandar Vučić izokrenuo tezu o sličnosti Hrvatske i Hitlerove Njemačke. Toj njemačkoj slična je zapravo Srbija (R. J. Lifton). Laž Njegove Svetosti Patrijarha srpskoga Irineja o progonu i zločinima nad Srbima poslije Oluje samo zato što su Srbi i pravoslavci potuno je razvidna zbog svoje jednostranosti i zanemarivanja mnogih povijesnih činilaca.   Mnogi srpski intelektualci iz kruga „druge“ Srbije razotkrili su tragičnost velikosrptva, a Bogdan Bogdanović 1995. ovako ocjenjuje mentalno stanje srpskoga naroda: „Moja braća Srbi nisu svesni razmera tragedije u koju su uvukli i druge i sebe. Otpočeli su dekompoziciju srpske nacije i njeno moralno ubistvo. Srbi su rat izgubili, to je gotovo, ali su izgubili i dušu, izgubili su čast, izgubili su sve, jer posle izgubljene duše i časti ne ostaje ništa više. Sve je potrošeno. I to je rezultat srpskog nacionalizma, te neverovatne ludačke istrajnosti u stvaranju velike Srbije.“ (Izvor: Neznase.ba, 7. srpnja 2015.).

Srbi konačno moraju shvatiti da je spas u istini inače će ostati, kako je 1991. godine rekao Slobodan Blagojević, u stanju epohalnoga kukavičluka u kojem se prihvaća čak i izvjesnost smrti, u ratu i pokolju, samo da ne dođe do suočavanja sa sobom, sa svojom stvarnom civilizacijskom mjerom. Otpor velikosrpskoj genocidnoj ideji o čistoj naciji ipak u Srbiji postoji. Na primjer srpske hrabre majke – „žene u crnom“, čiji su sinovi mobilizirani u JNA i uzalud poginuli za vrijeme srpske agresije, u Beogradu pale svijeće za Vukovar i posjećuju taj grad prigodom dana sjećanja na žrtve. Dostojno divljenja! Nada ipak postoji!

Na kraju važna napomena. Tragičnost veikosrpskoga projekta spašavaju i mnogi Hrvati. Tako na primjer premijer Plenković često spominje „miloševićev veliksrpski projekt“ čime na pojedinca koji je i sam proizvod toga projekta svaljuje cijelu krivnju a sam projekt duga trajanja abolira.

 

Ivo Rendić – Miočević/HRSvijet.net/http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo

Comments

comments