NEKA IH TAMO, TAMO DALEKO Filozofija (Bačke) palanke

 

U pravu je Basara kada tvrdi kako nije Vučić napravio ovakav sistem, nego je sistem, kakav je u Srbiji već dvjesto godina ‘na snazi’, napravio Vučića, a u stanju je da Vučića napravi i od Mahatme Gandhija. Na ravnanje, dakle, svima onima koji u regionu sanjaju neku Drugu Srbiju, Evo već dva i pol desetljeća.

Sarajevski filmski festival samo što nije počeo. To je za Sarajevo uvijek k’o (nekad) Olimpijada. Ove godine, međutim, gledatelji neće imati prigodu gledati dokumentarni film Kamen, renomirane francuske umjetnice Florence Lazar. Film je, inače, prikazan potkraj srpnja na 58. Annaleu u Poreču, a zagrebački filmski kritičar Nenad Polimac nije se mogao načuditi zašto je hrvatska publika dobila mogućnost vidjeti ga s četiri godine zakašnjenja. Baš kao što nije lako znati zašto se ovaj dokumentarac nije (nikad) uspio probiti do Sarajeva. E, tomu se, pak, čudi i sama autorica.

 Jedan je Otac (nacije)

Djelo je, naime, premijeru doživjelo 2014., baš, uostalom, kao i pompozno otvoreni Kamengrad 20. lipnja 2014. godine. Na Vidovdan, dakako. Kojom je prigodom Emir Kusturica učinio sve e ne bi li Ivu Andrića, Nikolu Teslu i Petra II. Petrovića predstavio kao stupove srpske znanosti i kulture. Svim kontroverzama vezanim za rečene srpske velikane usprkos. Uz (još) i zaludniji pokušaj da se kamenu neimara Nemanje (do)da patina prošlosti.

„Tu je sve lažno, lažne zidine, lažni ostaci, lažna povijest, lažna ideologija… To je po meni nova vrsta genocida“, tvrdi Lazari, nesvjesno, u biti, citirajući  Dobricu Ćosića koji je – uvijek je dobro sjetiti ga se – kazao: „Laž je srpski državni interes. Laž je u samom biću Srba. Srbe je toliko puta u povijesti laž spašavala“ … i da ne nabrajam dalje što je sve otac srpske nacije govorio o ovoj karakternoj osobini (političkog) potomstva i, više-manje, sljedbe. A i osobno je bio žrtva laži; Kad je ono nasjeo na lažnu (srpsku) vijest da je dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Povijesna je činjenica, slijedom Ćosićeve rečene definicije potpuno, dakako, Srbima nevažna, kako je takozvani Andrićgrad nastao na mjestu na kojemu su Bošnjaci zvjerski ubijani, živi, dakle, spaljivani, silovani i – oni sretniji – deportirani. U istom gradu, na mitskome mostu iznad, također, mitske rijeke Drine, isti sudbinu su doživjeli i njihovi pretci u Drugom svjetskom ratu. Krvava Drina teče svakih četrdesetak godina. To je, dakle, fašizam, a ne ono o čemu je u Bačkoj Palanci palacao Aleksandar Vučić. Fašizam koji se vraća – i koji, evo, Srbi slave.

 Neka frižidera!

Nakon bačkopalanske Vučićeve filozofije, čitamo, istina neslužbene vijesti, iz hrvatskog državnog vrha kako slijedi duboko zahlađivanje odnosa na relaciji Hrvatska-Srbija. Prava je, međutim, istina kako su ti odnosi već stanovito vrijeme u dubokom frižideru. I tu trebaju i ostati! Naime, sva, gdjekad možda i naivna, nastojanja službenog Zagreba da (makar) normalizira odnose s Beogradom propala su.

Stoga vjerujem kako je konačno došlo vrijeme da Hrvatska ostavi Vučićevu Srbiju da se bori s svojim demonima (prošlosti). Sa svim onim izgubljenim ratovima iz devedesetih i, jasno, sa svim onim lažima koje neumorno producira bivši(?!) radikal na čelu države; Od Gline ’95. do Bačke Palanke 2018. Prizivanje nekakve Druge Srbije, osobito u vrijeme Ive Josipovića i njegova libinga Borisa Tadića, danas izgleda potpuno promašeno. Zašto je to tako, objasnio je – vidjeli smo! – Ćosić. Ima, međutim, tamo daleko i aktualnijih tumačenja.

Književnik Svetislav Basara se ovoga tjedna u kolumni u Danasu vraća u period između 2010. i 2012. Tada nam je, sjeća se taj, inače, ustrajni Vučićev biograf, „patrijarh serbski obznanio kako nam je gospod Bog poslao Njega Vrhovnog“. Aleksandra takoreći Velikog, naime. Nije Basara bio naročito sretan ni s tadašnjom vlašću, protiv koje je glasno ustala tadašnja oporba zbog erupcije prostakluka, uspona podnaredničke psihologije, sveopće bezobzirnosti, korupcije, lopovluka, laganja, mašćenja…

U takvim se neveselim okolnostima, dakle, pojavio on, Vrhovni. Nije se, uči nas Basara, pojavio niotkud i nije razvalio jednu uređenu državu i solidan pravni sistem, nego se uz pomoć današnje oporbe a ondašnje vlasti dokopao vlasti i samo nastavio da razvaljuje državu, jer se pokazalo da je u stanju da sve ono što je radila prethodna vlast radi brže, jače, bolje.

Nisam – da pojasnim! – slučajno spomenuo ex-predsjednika Josipovića;  Predvučićevskoj Srbiji vjerovali su redom: Stjepan Mesić, Josipović, Jadranka Kosor… i malo manje – i navrijeme se, čini se, dozvala – Kolinda Grabar Kitarović. Aktualna hrvatska vlast mora imati na umu osobito ono na što Basara upozorava. „Nije Vučić napravio ovakav sistem, nego je sistem, kakav je u Srbiji već dvjesto godina ‘na snazi’, napravio Vučića, a u stanju je da Vučića napravi i od Mahatme Gandhija, a kamoli od srebroljubivog i slatkorječivog đuvegije koji će naslijediti Njega Vrhovnog, kada mu istekne desetogodišnji rok trajana“. Ako, dodao bih, Aca majstor ne posegne za kakvom putinovskom fintom. Ili, malo je to nama u zemljici Bosni ipak bliže, Erdoganovom.

Kako bilo, kontinuitet – i to je važno detektirati – je zagarantiran. I poslije Vučića –  Vučić. Konačno, Srbi su u prošlom mandatu na Andrićev (ah, opet On!) vijenac u predsjedničku palaču uzvisili četničkog vojvodu Tomu, a naslijedio ga je, kažu, bivši četnik i (ne)suđeni vojvoda. Nema laži koja to može skriti.

 

Josip Vričko/Dnevnik.ba /https://www.dnevnik.ba/Hrvatsko nebo

Comments

comments