Vinko Sabljo: Diplomatski uhljebi i dalje se bore za Jugoslaviju

 

 

Vinko Sabljo, poduzetnik sa stalnim boravkom u Švicarskoj, aktualni je predsjednik Hrvatskog svjetskog kongresa (HSK), planetarne organizacije hrvatskog iseljueništva koja djeluje  već 25 godina. Prije nekoliko dana HSK je otvorio Ured u glavnom gradu Hrvatske i održao godišnju Skupštinu…

 

– Gospodine Sabljo, mnogi u Hrvatskoj još ne znaju što je to Hrvatski svjetski kongres, na čijem ste čelu…

Iako postojimo od 1993. nas se naročito početkom 2001., promjenom vlasti, marginaliziralo. Nije u pitanju samo Hrvatski svjetski kongres, već cijelo izvandomovinstvo. Taj odbacujući trend smo jako osjetili kod vladajućih struktura , medija, kao i kod bivših predsjednika Republike Hrvatske, Mesića i Josipovića. Iako smo puno toga napravili, kako na športskom planu tako i na humanitarnom, gospodarskom i društvenom, ostali smo u izolaciji.

Naše se godišnje skupštine održavaju u našoj Domovini, skoro uvijek u Zagrebu. Nazočni su izaslanici sa svih kontnenata, preko 35 država. Mi se ne sastajemo u tišini i skriveno. Mnogi su pozvani, od medija do političara. Kažite mi tko je kriv da se za nas ne čuje ? Zar ne bi bilo dobro da naši građani čuju od nas kako se neke stvari rade u zemljama iz kojih dolazimo. Kad slušamo tvrdnje u Saboru, kako se određena gospoda pozivaju na zakone zemalja Europske unije ili procedure u svakodnevnom životu, vidimo da se istina lažira ili suština ne pozna.

– Ne čini li Vam se da su Hrvati koji žive izvan svoje Domovine pretjerano « skromni « , pa je i to jedan od razloga što se o njima malo zna i čuje ?

Nije problem u skromnosti već u znanju i uspjehu. Ovo drugo u sebi nosi veliku opasnost za mnoge u Domovini koji drže ključne uloge u svakodnevnom životu. Te uloge im je lakše sačuvati ako nema usporedbi, ako se naš glas ne čuje. Pogledajte ulogu pokojnog Predsjednika Tuđmana. Kad se odlučio da Hrvatsku izvuče iz ralja Jugoslavije obišao je izvandomovinstvo, sve ugledne hrvatice i hrvate. Neka ključna mjesta je povjerio izvandomovinstvu i zar to nije rezultiralo uspjehom. Tako nešto bi se moglo primjenit i u gospodarstvu kao i u organizaciji raznih uprava , pa i u politici.

– Kada ste Vi napustili Hrvatsku, i zbog čega ?

Kako sam odgojen u domoljubnom i kršćanskom duhu u meni je, već kao u djetetu, rastao otpor prema komunizmu i Jugoslaviji. Stoga sam kao srednjoškolac u BiH doživio puno neugodnosti zbog svoje hrvatske pripadnosti. Tada sam odlučio napustit to nametnuto bratstvo i jedinstvo, srpskohrvatski jezik i slične gluposti. Tako sam sredinom 1973. izabrao Švicarsku.

– Gdje živite, što radite Vi i Vaša obitelj?

Znači, kako sam rekao, od 1973. sam u Švicarskoj. Moja supruga i ja, Finkinja, smo se upoznali u Švicarskoj i od 1975. smo nerazdvojni. Rodili smo kćer i tri sina koji danas imaju svoje obitelji i podarili su nam trinaestoro unučadi. Upravo radimo na tome da naša unučad dobiju, pored Švicarskog i Finskog, Hrvatsko državljanstvo. Inače, djeca su nam odrasla trojezično, tako se u našoj obitelji komunicira na hrvatskom, finskom i njemačkom jeziku.

Uživamo u mirovini, a djeca u radu za egzistenciju, i ide im jako dobro, Bogu hvala.

– Kako se informirate o onome što se događa u Hrvatskoj?

Često sam u Domovini i pratim zbivanja. Koristim internet, radio i ponekad HRT, kad nije kodiran. Sramota je da bar prvi program HRT nije dostupan. Čudi me da naša TV kuća nema interesa da bar jednom tjedno ugosti poznate i priznate Hrvate koju su uspjeh polučili u izvandomovinstvu. Recimo u tv emisiji „Nedjeljom u dva“ mnoge zovu, ali ne i Hrvate koji žive izvan Domovine. Moguće da im ideologija nameće demokraciju ?

– Koliko, po Vama, ima Hrvata diljem svijeta?

Kako sam jedno vrijeme bio u diplomaciji i tom temom se malo bavio, pa bih rekao, na osnovu podataka do kojih sam došao, u izvandomovinstvu živi više od 2 milijuna Hrvatica i Hrvata. Izvjestan broj njih nije u Hrvatskoj ni registriran. To su za treće generacije nepremostive birokratske procedure. Posebice ako se radi o punoljetnim osobama. Trebalo bi pod hitno prilagodit zakon o državljanstvu i omogućit izravnim potomcima da dobiju državljanstvo i time boravak u Domovini svojih djedova.

– Zbog čega se, gospodine Vinko, iznimno mali broj Hrvata ne vraća u Domovinu?

Gledajte, to bi bilo pitanje za TV i javnost. Moj odgovor bi bio da nema sigurnosti . Tu mislim na tržište, zakone koji se takvom brzinom mijenjaju, da kad ste nešto počeli raditi, naredne godine su pravila nova. Uz to treba pridodat neuređena vlasništva. O tome svjedoče mediji uređenih EU zemalja.

– U Hrvatskom saboru trebali bi imati svoje istinske predstavnike. Zašto ih nemate?

Gledajte, XI. izborna jedinica nije jedinica izvandomovinstva. Nek ostane takva kakva je i pripada našoj drugoj Domovini, BiH. Izvandomovinstvo je sto puta brojnije od nacionalnih manjina i čudi me da se o tome ne povede računa. Neman ništa protiv nacionalnih manjina, ali navedite mi neku drugu zemlju koja ima toliki broj zastupnika nacionalnih manjina a daleko su mnogoljudskije od nas. Da bar imamo po jednog kontinentalnog predstavnika bili bi sretni. Hrvatski narod bi čuo istinu o nama i kako se to vani radi. Bilo bi zanimljivo. Ma znate što, jedni su Hrvatsku državu stvorili da bi danas komunistička baština, u najvažnijim njenim segmentima, njom upravljala. Kako drugačije to pojasnit, odnosno dati odgovor na Vaše pitanje?

– A.kako se u svijetu gleda na Hrvatsku?

U većini slučajeva se otvaraju naizmjenično dva prozora. Jedan prozor su naše ljepote i dobar narod. Drugi prozor su politička nesloga, nedosljednost, birokracija i korupcija. Nijemci i Austrijanci kažu da smo svjetski prvaci u vlastitom ogovaranju. Mi naše domoljublje kod njih proglašavamo fašizmom i tražimo da nam u toj borbi budu pri pomoći. Tako je nastala poljudska svastika, Za Dom spremni, priča oko ustaškog Bleiburga itd. Koliko se njemačko pravosuđe namučilo da se isporuče Mustač i Perković i onda nije čudo da za nas kažu da smo još uvijek komunistički bastion.

-Što zamjerate hrvatskoj diplomaciji?

Čast izuzecima, a većina su uhljebi. Pola ih se bori za Jugoslaviju a žive od Hrvatske.

-Hrvatska, kao što je poznato, ima brojne probleme, kao i drugi. Nu, koje bi poglavito izdvojili, i kako bi ih riješili?

Da smo odredili i javno proklamirali nacionalne interese pola problema ne bi bilo. Treba čuti što narod misli. Švicarska ima desetak referenduma godišnje. Kod nas se sve čini da se onemogući takvo izjašnjavanje. Kad slušam kako elite, koje vladaju medijima, pričaju kao bi trebalo urediti referendumsko pitanje, meni se smrači. Evo nek se posluže, bar u ovom slučaju, Švicarskom. Ljudi mogu skupljat potpise na ulici, u dućanima, kod kuće, bilo gdje. Važno je da se prikupi dovoljan broj potpisa, koji je daleko manji nego u Hrvatskoj.

-Srbija i Hrvatska još uvijek „ratuju“, ali ovog puta, srećom, ne oružjem. Što to Srbi imaju, a mi nemamo?

Srbi hoće svoj poraz u nametnutom nam Domovinskom ratu pretvorit u pobjedu. To je bio njihov fašizam koji smo pobijedili. Oni taj fašizam od vajkada imaju, pa tako i danas i isti nama pripisuju. Kako kod nas imaju dosta glasnogovornika i organizirane medije, to im na žalost umnogome polazi za rukom. Zar Srbi nisu rehabilitirali četnički pokret i Dražu Mihailovića? Vidite, mi svega toga nemamo. Na žalost, kod nas se domoljublje etiketira fašizmom. Ovo je živa istina, bilo kome pravo ili krivo.

-A, kako gledate na Hrvate, osobito u BiH, odnosno Hercegovini?

Katastrofa koja je harala dvanaest godina, ostavila je pustoš. Ova današnja Vlada I Predsjednica države pokušavaju stvari popravit. To čine, ali će popravci bit dugi i teški.

-Bili ste uspješan organizator Hrvatskih svjetskih športskih igara. Ne čini li Vam se da takvih i sličnih manifestacija treba biti mnogo više?

Da, četvrte Hrvatske svjetske igre, održane prošle godine u Zagrebu, pokazale su da ima zajedništva ako se ono želi. Iz preko trideset zemalja, sa svih kontinenata, došli su mladi u Zagreb. Pored športskih natjecanja bilo je tu i drugih vrijednosti. Međusobna druženja, nova prijateljstva, turizam, nastale su tu i tamo trajne veze… Koristim ovu prigodu da istaknem Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Vladu RH, Grad Zagreb i gradonačelnika koji su nas srdačno prigrlili i u jednom zajedništvu to sve organizirali. Naravno da slijede V. igre kao i mnoge druge manifestacije. Želimo samo da nas mediji bolje prate i daju više osvrta na naše aktivnosti.

-Kako, po Vama, poboljšati rad Hrvatskog svjetskog kongresa?

Mi se želimo Domovini nametnuti. Imamo ogroman potencijal koji Domovina mora iskoristiti. Hrvatski svjetski kongres (HSK) je planetarna organizacija i postoji već 25 godina. Radimo volonterski i to polako iscrpljuje. Zahvaljujući gradonačelniku Zagreba, gospodinu Bandiću, otvorili smo Ured u glavnom gradu Hrvatske. Iako smo u iznajmljenom prostoru, shvaćamo to kao dar. Ti birokratski poslovi odrađeni su dosta brzo. HSK ima i svoj arhiv, izdavačku djelatnost, humanitarni, gospodarski, kulturno- športski i društveno-politički odbor. Kroz novootvoreni ured lakše će se raditi, a i država će polako shvatit da smo jedno. Cilj nam je našu djelatnost, barem u nekim djelovanjima, profesionalizirati. Izrael je svoj Židovski svjetski kongres institucionalizirao. Nešto slično očekujemo i mi od naše države.

-Želite li još nešto reći, dodati, poručiti…?

Sredinom svibnja smo u Zagrebu imali Godišnju skupštinu i otvorenje Glavnog ureda, pa kako medijski nitko nije ni riječi o tome rekao, evo u prilogu naše Izjave za javnost. Objavite je. – rekao nam je Vinko Sabljo, prvi čovjek Hrvatskog svjetskog kongresa.

Razgovarao: MLADEN PAVKOVIĆ

HRsvijet.net/ http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo

Comments

comments



Kriv Sam, Kriv sam što sam branio svoju Domovinu. Kriv sam što sam ostao živ. Kriv sam jer nisam dezertirao i napustio Domovinu. Kriv sam u svakom pogledu jer nisam prodana duša i ne dam nikom da manipulira sa mnom. "BOG I HRVATI" "ZA DOM SPREMNI" MIŠO