Hrvatsko nebo: Sretan vam blagdan Svetog Antuna Padovanskog

 

Sveti Antun Padovanski
svećenik franjevac, čudotvorac, Evanđeoski naučitelj
(1195. – 1231.)
blagdan 13. lipnja

 

svećenik franjevac, čudotvorac, Evanđeoski naučiteljSveti Antun  po rodu Portugalac, rođen u Lisabonu oko g. 1195., ipak je općenito poznat kao Padovanac jer u tome gradu ostade najživlja uspomena na njegov apostolski rad i jer u njemu svetac nađe svoje posljednje počivalište. Njegov grob u veličanstvenoj bazilici, zvanoj »il Santo«, i danas je cilj neprestanih hodočašća. Štovanje sv. Antuna u Katoličkoj crkvi tako je rašireno i tako općenito da predstavlja pravi religiozni fenomen. Upoznajmo stoga lik sveca koji je kršćanskome puku tako drag!

On je potjecao iz plemenite lisabonske obitelji, a na krštenju je dobio ime Ferdinand. Kad mu je bilo 20 godina, stupio je u red regularnih kanonika sv. Augustina i to u samostanu Sv. Vinka kod Lisabona. Tu je ostao dvije godine, a zatim prešao u samostan Sv. Križa u Coimbru, koja je tada bila najčasnije kulturno središte Portugala. Ondje se dao na proučavanje Svetog pisma i svetih Otaca, osobito sv. Augustina, što će za budućeg velikog propovjednika i naučitelja biti od najveće važnosti. On se za službu naviještanja temeljito pripremio. Vjerojatno je g. 1219. bio zaređen za svećenika.Već sljedeća godina za Ferdinanda postade prijelomna.

Tada je kroz Coimbru prolazila povorka s relikvijama prvih mučenika novoosnovanoga franjevačkoga reda, koji poginuše za vjeru u sjevernoj Africi. I mladog je Ferdinanda obuzela živa želja za mučeništvom, da i on svoju vjeru posvjedoči krvlju. Stoga zamoli za dopuštenje da smije stupiti u franjevce, što mu bi odobreno. Stupivši u novi red, promijeni ime i prozva se Antunom. Još iste 1220. g. kao misionar otputuje u Maroko. Želio je biti mučenik, no Bog je s njim imao druge planove. Jedan ljetopis o tome kaže: »Sam Bog mu se opro udarivši ga teškom bolešću što ga je mučila cijelu zimu.« Pritisnut bolešću, Antun se želio vratiti u domovinu i dao se već na put, ali žestoka oluja baci brod na kom se vozio na sicilijsku obalu. Na Siciliji je u proljeće 1221. ostao posve kratko vrijeme, ostavivši iza sebe neke neodređene uspomene.

Na taj će se otok opet vratiti u ljeto i jesen 1223., no i taj put posve kratko.Na Duhove g. 1221. sveti Antun je u Asizu sudjelovao na glasovitoj franjevačkoj skupštini zvanoj »na hasurama«. Ondje se susreo i sa svetim Franjom. Čini se da osnivač franjevačkog reda nije u Antunu otkrio velik talenat, što se u njemu krio. Ne dobivši od kapitula nikakvo zaduženje, svetac je zamolio fra Gracijana, provincijala pokrajine Emilije, da smije poći u njegovu provinciju. Ondje je jedno vrijeme u molitvi i pokori boravio na osamljenom mjestu Montepaolo kod Forlija. Na taj se način spremao na svoj veliki propovjednički apostolat, koji će mu Providnost uskoro dodijeliti.Dotada posve nepoznat i svojim fratrima, Antun je zablistao kad je nenadano morao održati propovijed u Forliju kod jednog svećeničkog ređenja. Tada je otkriveno njegovo veliko teološko znanje, osobito poznavanje Svetoga pisma, i njegova velika rječitost, koja će ga učiniti jednim od najvećih crkvenih propovjednika svih vremena.

Odmah mu je bila povjerena propovjednička služba i on poče svoj propovjednički križarski pohod, koji će biti vremenski kratak, ali će u Božjem narodu ostaviti ipak neizbrisive tragove.Pohod je započeo u Riminiju, gdje je obratio krivovjerca Bonilla, uputivši se prema sjevernoj Italiji. O tome njegov prvi životopisac, neki nepoznati fratar, u takozvanom Životu ili Prvoj legendi, zvanoj i Assidua, po latinskoj riječi kojom započinje, bilježi ovo: »Circumibat civitates et castra, vicos et campestria, et vitae semina… cunctis spargebat.« A to znači da je poput Isusa obilazio gradove, utvrđena naselja, sela i ravnice sijući svima sjeme života. Ono je sadržano u Božjoj riječi, što ju je naviještao.Kao propovjednik borio se protiv tadašnjih nauka katara, patarena i albigenza, protiv zlih običaja, a nastojao je pomiriti zavađene stranke te obnoviti vjerski i ćudoredni život kršćana.

Žar i energija kojima se borio protiv krivovjernih nauka pribaviše mu naziv »malj heretika«. Danas nam taj naslov ne mora zvučati simpatično, ali se zbog njega nipošto ne moramo svecu manje diviti koliko je revnovao za istinu i čistoću kršćanskog nauka.Od g. 1223–1225. sv. Antun kao učitelj svete teologije u bolonjskom samostanu Santa Maria della Pugliola postavlja temelje franjevačkoj teološkoj školi koja će kasnije dati velikih učitelja, od kojih su najveći sv. Bonaventura te Ivan Duns Skot. Kao profesor teologije Antun je dobio pismo od utemeljitelja reda sv. Franje, u kojem mu serafski otac mudro napominje: »Sviđa mi se što braći predaješ teologiju, samo ako studirajući ne gasiš duh molitve, kako i stoji u našem Pravilu.«Od 1225–1227. Antun se nalazi u južnoj Francuskoj. Ondje poučavaše teologiju u Montpellieru, Toulouseu i Puy-en-Velayu, a propovijedao je u Bourgesu, Limogesu, St-Junienu, Briveu i Arlesu, nastupajući apostolskom slobodom protiv brojnih krivovjeraca, čak i na trgovima, što nije bilo bez opasnosti.

No Antun se nije bojao jer je čeznuo za mučeničkom krunom.Slušajući ili čitajući o sv. Antunu, navikli smo na čudesne stvari u njegovu životu. Od svega toga dosada nisam ništa spomenuo. To je zato što u stvarima čudesa želim biti što kritičniji. Da, vjerujem u Isusova čudesa, i u ona što ih je Bog činio preko svojih svetaca, ali samo u ona koja su nam povijesno zajamčena. Više vrijedi jedno sigurno čudo nego tisuću izmišljenih i preuveličavanih čudesa.Dok se Antun nalazio u službi kustoda u Limogesu, za što je najvjerojatnije bio izabran na kapitulu u Arlesu g. 1226., i jednom propovijedao o križu, ukazao mu se sv. Franjo obdaren Kristovim ranama. Bilo je to malo pred smrt velikoga sveca, jer je upravo te godine 4. listopada umro sveti Franjo.Nakon Uskrsa 1227. Antun se vratio u Italiju da u Asizu, kao limoški kustod, sudjeluje na generalnom kapitulu reda. Tada je bio izabran za provincijala emilijske provincije u Italiji i tu je službu obnašao tri godine.

Sveti Antun Padovanski

Bio je to znak povjerenja prema njemu, njegovoj svetosti i sposobnosti da upravlja. No i kao poglavar zadužen upravom nije prestajao propovijedati, već je i dalje marno navij

eštao Božju riječ.Baš u to je doba sastavio svoje propovjedničko djelo Sermones dominicales (Nedjeljni govori). Za vjerodostojnost toga djela jamče nam 13 kodeksa, napisanih između XIII. i XIV. stoljeća. Svečeva je metoda propovijedanja bila ova: najprije bi naveo koji tekst iz Svetoga pisma, načinio uvod oslanjajući

se opet na jedan biblijski tekst te zatim razvio temu o kojoj je želio govoriti. Od četiri načina na koje se može tumačiti jedan biblijski tekst: doslovno, u prenesenom smislu, anagoški ili uzdižući se od riječi Svetog pisma k Bogu, Antun je najviše upotrebljavao tropološki ili moralni način izlaganja, izvodeći iz svetoga teksta ćudoredne pouke za konkretan život svojih slušatelja. Propovijedi je napisao da bi se njima u propovjedničkoj službi mogla poslužiti i njegova subraća pa je na taj način postao preteča, uzor i zaštitnik svih onih koji pišu i izdaju propovijedi.

Propovjednička djela sv. Antuna sadržavaju veliko blago svetopisamskog, ćudorednog i mistično-asketskog nauka. U apostolskome breveu Exulta Lusitania (Portugalu, kliči!) papa Pio XII. pokazuje na sv. Antu kao na odličnog teologa u osvjetljavanju istine vjere. Tim je breveom Pio XII. u našem stoljeću proglasio velikog srednjovjekovnog propovjednika Antuna Padovanca naučiteljem Crkve. Nakon te počasti, iskazane sv. Antunu, uslijedile su g. 1946. dva »Antunovska tjedna«, jedan u Rimu, drugi u Padovi, na kojima su sudjelovali teološki i povijesni stručnjaci te svojim referatima osvijetlili misao i nauk velikog sveca. Među njima je bio i naš hrvatski stručnjak, sada već pokojni o. Karlo Balić, koji je održao dva predavanja: »Sveti Antun, evanđeoski naučitelj, i drugi naučitelji franjevačke skolastike« te »Spisi svetog Antuna«.Na temelju Akata spomenutih kongresa ili tjedana možemo zaključiti da se teologija sv. Antuna može nazvati kerigmatskom, to jest naviještačkom, a svrha joj je konkretna pastoralna praksa, briga za duhovno dobro svakog vjernika.

Zato sv. Antun razvija naročito ove teme: zapovijedi i kreposti kršćanskoga ćudoređa. Od kreposti osobito naglašava: vjeru, ljubav prema Bogu, samilost prema siromasima i potrebnima, duh molitve, poniznost, samozataju, a obara se na sve poroke svoga vremena kao što su: oholost, škrtost, bludnost, lihvu. Na ovu se posljednju naročito žestoko okomio i nemilosrdno je šibao pa je na taj način pridonio i društvenom nauku Crkve. Prilično je razvio i nauk o sakramentu pokore. Kad sve to imamo u vidu, onda lako razumijemo zašto ga je Crkva odlikovala naslovom svoga naučitelja.Negdje oko Uskrsa g. 1228. svetac se u poslovima svoga reda nalazio u Rimu. Tada je propovijedao u prisutnosti velikog franjevačkog prijatelja pape Grgura IX., inače veoma učena čovjeka. Taj se zadivio nad njegovim velikim poznavanjem Svetoga pisma. Zato ga je i pozdravio kao »škrinju zavjeta«, tj. Staroga i Novoga zavjeta, u kojoj leži pohranjeno veliko svetopisamsko blago.

Antun je godine 1230. na kapitulu bio riješen dužnosti provincijala pa se vratio u Padovu, gdje je već boravio barem dva puta. Ipak je morao još jednom poći i u Rim kao član jedne komisije, koja je imala zadatak da prouči neka dvojbena pitanja o tumačenju Pravila franjevačkoga reda. U zimi 1231. u Padovi je napisao svoju drugu veliku zbirku propovijedi Sermones in solemnitatibus Sanctorum (Govori za blagdane svetaca). Uz to je napisao i šest govora za svetkovine Majke Božje, u kojima je sadržana njegova mariologija. Ti se govori odlikuju izvanrednom toplinom i mističnim zanosom. Na svakoj se strani osjeća da su sve proizašle iz srca sveca koji je veoma štovao i ljubio Majku Božju. U njima Antun zamjernom teološkom točnošću i genijalnošću u stvaranju pojmova, slika i usporedaba osvjetljuje misiju, dostojanstvo, kreposti i povlastice Presvete Djevice. Na području mariologije sveti Antun je odličan svjedok marijanske tradicije između sv. Bernarda i sv. Bonaventure.

On veliča naročito Marijino djevičanstvo, čistoću i svetost. Izričito uči da je Marija dušom i tijelom uznesena na nebo, pa je zaslužio da ga u dogmatskoj buli o Marijinu uznesenju na nebo Munificentissimus Deus Pio XII. uz drugih 13 otaca i učitelja izričito navodi. Njegovi govori idu u prilog i nauku o Marijinu posredništvu. Mariologiju svetog Antuna stručno je obradio Lorenzo di Fonzo, konventualac i pročelnik Papinskog teološkog fakulteta Sv. Bonaventure u Rimu.Sv. Antun je 1231. godine s velikim uspjehom održao korizmene propovijedi. Propovijedao je i poslije Uskrsa obilazeći mnoga sela. Dvadesetak dana pred smrt povukao se u samoću Camposampiero, dvadesetak kilometara daleko od Padove. Ondje se pogoršala njegova vodena bolest od koje bolovaše neko vrijeme. Htio je da ga prenesu u Padovu, ali je umro na putu u samostanu dell’Arcella.

Prije smrti, u viđenju je ugledao svoga Gospodina, a izdahnuo je u petak 13. lipnja podvečer pjevajući himan O gloriosa Domina.sv. Antun PadovanskiBog je odmah počeo s proslavom svoga sluge jer je skupina dječaka pohitila u obližnju Padovu vičući kroz grad: »Umro je sveti pater.« Ni punu godinu kasnije papa Grgur IX. svečano ga je u katedrali u Spoletu uvrstio u broj svetih. Pripisuju mu se mnoga čudesa pa je vjerojatno i zbog njih postao toliko štovani svetac. Već je za života ozdravio mnoge bolesnike pa čak i oživio neke mrtvace. Neke je opsjednute oslobodio vlasti sotone, a proricao je i buduće događaje. Neka je svečeva čudesa ovjekovječila likovna umjetnost, tako njegovo propovijedanje ribama, čudo s mazgom što je pala na koljena pred Presv. Sakramentom, ukazanje Djeteta Isusa.

Neposredno poslije svečeve smrti pripisuju mu 19 čudesnih ozdravljenja koja su bila službeno ispitana i zajamčena. No čudesna su se uslišanja po zagovoru sv. Antuna nastavila i dalje pa traju sve do današnjih dana.

Božji narod štuje sv. Antuna naročito na tri načina:

  1. Slaveći njemu u čast utorke. To je zato što je svetac bio pokopan u utorak 17. lipnja 1231. i što se toga dana dogodilo više velikih čudesa.
  2. Noseći uza se njegovu medaljicu, sličicu ili kipić. Važno je napomenuti da to ne smijemo smatrati nekom amajlijom jer bi to bilo praznovjerje. Želimo li u pravom duhu to prakticirati, onda nas mora podsjećati na sveca da mu se s pouzdanjem utječemo, a ne kao da sama medaljica ili slika ili kip može izvesti neko čudo ili očuvati od kakve nesreće.
  3. Darivajući za kruh svetog Antuna u korist siromaha. Čini mi se da je ta praksa danas najodličniji način štovanja sv. Antuna jer njome pomažemo siromasima, činimo stvarno djelo milosrđa i bratske ljubavi, što je pred Bogom veoma vrijedno. Postanak te prakse pripisuje se čudu po zagovoru sv. Antuna.

Neka je majka po njegovu zagovoru zadobila milost da joj je oživjelo dijete koje se bilo utopilo u nakapnici za kišnicu. Dok je molila za čudo, obećala je da će u korist siromaha dati toliko kilograma žita koliko je dijete teško.Za one koji hodočaste u Padovu na grob sv. Antuna navest ću nešto iz svoga putopisa u Lurd g. 1972., kad smo se s našim hodočasnicima zaustavili i u Padovi te ondje kroz dva sata razgledali velebnu baziliku Sv. Antuna koja je, uz katedralu Sv. Justine, pravi ures Padove. Ta divna bazilika izgleda kao neka veličanstvena vizija koje se ne možeš do sita nagledati. Ona je meta hodočasnika iz svih strana našega globusa, jer je sv. Anto jedan od najpopularnijih svetaca. Njezina gradnja počinje g. 1232., godinu dana nakon svečeve smrti.

Gradila ju je pobožnost prvih franjevaca, uz velikodušnu pomoć grada Padove i brojnih hodočasnika koji su željeli da njihov svetac ima što veličanstveniji nadgrobni spomenik. XIII. stoljeće poznato je u crkvenoj povijesti kao vrijeme izvanrednog kršćanskog idealizma i zanosa, koji je dolazio do izražaja i u gradnji velikih i umjetnošću bogatih katedrala i bazilika.Povijest nije zabilježila ime arhitekta ili više njih koji su idejno zamislili tako bogato i tako veličanstveno zdanje. Ali, iako ne znamo za njihovo ime, znamo da su imali bogat duševni i kršćanski život jer takvo što ne bi mogao zamisliti neki zakržljali duh. P. Sartori misli da bi začetnik tog neobičnog umjetničkog djela mogao biti genijalni brat Ilija iz Assisija, koji je umro g. 1253.

Crkva, iako po svojim kupolama donekle oponaša baziliku Sv. Marka u nedalekoj Veneciji, ipak po svojoj apsidalnoj strukturi posve je originalna i možemo reći jedinstvena na svijetu. U kasnijim stoljećima nije pretrpjela nikakve promjene u svojoj originalnoj arhitekturi. Pretrpjela je mnogo štete od strašnog požara godine 1749., ali je na sreću tako obnovljena da se poštivala njezina prvotna izvornost. Stoljeća su ipak obogaćivala nutrinu, no ne uvijek najsretnije.Bazilika ima osam kupola, dva tornja blizanca te nekoliko manjih tornjića. Ulazeći u baziliku, oku se pruža veličanstvena panorama koja djeluje čarobno.

Koliko šarenilo boja, kamenja, mramora, stupova, oltara, prozora! Daleko bi nas odvelo opisivanje pojedinosti, zato radije krenimo na lijevu stranu u kojoj se nalazi grob evanđeoskog naučitelja, velikog srednjovjekovnog propovjednika i čudotvorca svetog Antuna, koji, iako Portugalac, postade Padovanac za sva vremena. Svečev grob okružuje bogato urešena kapela u kojoj se stoljećima okušavala umjetnost svake vrste i stila. Mramorni natpis: »Divo Antonio Confessori Sacrum RP PA PO.« U slobodnom hrvatskom prijevodu rekli bismo: »Ovu svetinju sv. Antunu priznavaocu podiže Padovanska Republika«. U gornjoj niši uz svečev kip stoje i kipovi padovanskih svetaca, mislim onih koji se u Padovi veoma poštuju: sv. Ivana Krstitelja, sv. Justine, sv. Prosdocima i sv. Danijela, mučenika.

Grob sv. Antuna, koji se nalazi na oltaru, neprestano obilaze njegovi štovatelji, dotičući se živom vjerom kamena koji krije njegove tjelesne ostatke. I to je jedno mjesto žarke molitve koja sadržava tolike ljudske potrebe, vapaje, suze, što se dižu iz ove suzne doline pred onoga u koga Božji narod ima toliko povjerenja. I ja sam velikom svecu preporučivao svoje velike, bar za mene, i one male, sićušne nakane, koje u srcu nosi gotovo svaki kršćanin. Kao gimnazijalac osjetio sam jedanput neobičnu pomoć sv. Antuna. Sjećam se toga još danas. Čitajući iz sjemenišne biblioteke Šenoin roman Čuvaj se senjske ruke!, koji je bio umotan kao i sve druge knjige, stavio sam u omot jednu prilično veliku novčanicu, koja je za moj đački džep bila jedno malo ali nužno bogatstvo.

Knjigu sam vratio u biblioteku, a kad opazih da nema moje novčanice, nisam ni pomišljao kamo sam je stavio. Bilo je to u lipnju pred polazak kući i novac mi je trebao za vlak. U svojoj stisci preporučio sam se sv. Anti. I gle čuda: već sutradan tu istu knjigu dobio je za čitanje jedan moj kolega iz razreda, pogledao što se krije u zamotu, nabasao na novac, a i na mene pokazavši mi to. Zar je to zbilja sve slučajno? Ne vjerujem. Biblioteka je bila velika, mnoštvo knjiga; knjigu s mojim novcem mogao je posuditi dečko iz kojeg drugog razreda a ne baš iz moga, a naišavši na novac mogao ga je i zadržati. Nisam baš na to mislio u Padovi, već mislim sada, dok pišem ove uspomene, da moja povezanost s padovanskim svecem bude još veća.

A ovo nije bio moj prvi posjet bazilici Sv. Antuna. Prvi put sam je posjetio i u njoj služio sv. misu za vrijeme hrvatskog hodočašća u Rim prigodom kanonizacije sv. Nikole Tavelića. No, tada nije bilo mnogo vremena za razgledanje jer je valjalo odmah juriti dalje. Zato sam se sada mirno i nesmetano mogao dati na razgledanje te divne crkve i uočiti mnoge pojedinosti koje su u žurbi prvi put izbjegle mojem oku.Stručni tumač tumačio je u isto vrijeme skupini francuskih Antunovih hodočasnika sve što je vrjednije i značajnije. U bazilici sam susreo i dvije redovnice u neobičnim redovničkim odorama. Upitao sam ih odakle su i kojem redu pripadaju? Odgovorile su mi da su iz Venecije i da pripadaju redu Male Gospe, koji su osnovale Bartolomea Capitanio i Vincencia Gerosa. Kad sam im se predstavio kao isusovac rekoše mi da smo duhovni rođaci jer brojne njihove sestre djeluju u Indiji skupa s isusovačkim misionarima.Stručnjaci za baziliku Sv. Antuna preporučuju da se nakon razgledanja bazilike pođe u ulicu Cesarotti na Pontecorvo, jer se s te točke pruža najslikovitiji pogled na tu divnu građevinu.

Mi se nismo okoristili tom mogućnošću jer nas nitko na nju nije tada upozorio. Pošli smo odmah u autobuse da krenemo opet na kolodvor i nastavimo svoje putovanje prema cilju, prema Gospinu Lurdu. Našim nemoćnim bolesnicima, koji su nas čekali u vlaku, donijeli smo svetu pričest da i oni budu dionici našega padovanskog hodočašća.Završimo ovaj prikaz s nekoliko misli iz jedne propovijedi svetog Antuna! »Onaj koji je ispunjen Duhom Svetim govori različitim jezicima. Različiti su jezici različita svjedočanstva za Krista, kao što su poniznost, siromaštvo, strpljivost, poslušnost. Njima govorimo kad ih drugima pokazujemo životom. Riječ je živa kad govori život. Neka zato prestanu riječi, a neka progovore djela. Prepuni smo riječima, prazni djelima. Stoga nas stiže prokletstvo Gospodnje, koji prokle smokvu na kojoj ne nađe ploda, nego samo lišća. ’Zakon je propovjedniku’, veli Grgur, ’da ono što propovijeda provodi u djelo’. Uzalud se hvasta poznavanjem zakona onaj tko djelima razara nauk.«

Sveti Antun Padovanski je glavnim zaštitnikom male djece, nerotkinja – žena koje mu se željne potomstva usrdno obraćaju ; pomoćnik je i potencijalnim udavačama, koje ga zazivaju u traženju dobrog muža; ozdravljenje vida i pronalaženje izgubljene stvari.

Sveti Antun štovatelj Euharistije

Godine 1220. kroz Coimbru je prolazila povorka sa relikvijama prvih mučenika franjevca, koji poginuše za vjeru u Africi. I Ferdinad se oduševio da svoju vjeru posvjedoči darujući život.  Prelazi u Franevački red i prima ime Antun. Putuje u Maroko. Bi udaren teškom bolešću. Uputio se natrag borodom. Oluja je potisnula brod do sicilijanske obale.  Na Duhove 1221. i Sveti Antun se našao na zajedničkoj skupštini braće te  susreo osobno Svetog Franju.  Kod njega je bila prisutna velika euharistijska pobožnost. Nastoja je sudjelovati kod svake Svete Mise koja se prikazivala u samostanskoj crkvi. Jednom zgodom bio je zaposlen u samostanskoj kuhinji. Čuo je znak zvoda da je u crkvi Pretvorba. Okrenuvši se prema crkvi spusti se na koljena. Pred njime se u viđenju otvore zidovi te se pokaže oltar gdje je svećenik podizao svetu Hostiju. U spomen na taj događaj  kanonici samostana Svetog Križa su običavali na znak zvona za Podizanje kleknuti makar gdje se nalazili.

U  pokori o kruhu i vodi posvetio se molitvi u jednoj spilji franjevačkog samotišta Montepaolo kraj Forila. Tu su poglavari otkrili njegove talente. U proljeće 1222. u Forliju je primio svećenički red Sv. Antun je poslan u Francusku da pobija krivovjerce. U mjestu Bourgesu Sveti Antun se  trudio vođi albigenza Gvijaldu dokazati stvarnu prisutnost Isusa u Presv. Oltarskom Sakramentu. Krivovjerac pristane da će vjerovati uz uvijet da gladna životnja ostavi hranu i pokloni se pred Presvetim Sakramentom. Gvuiljardo je svom magarcu kroz tri dana uskratio hranu. Treći dan je Sveti Antun prikazao Svetu Misu u  stolnoj crkvi i uz pratnju braće sa gorućim svećama stupio na trg. Tu je bilo veliko  mnoštvo.Dok se približio Sveti Anto sa Kristovim Tijelom, Gvijaldo pruži ogladnjeloj životinji zob. Tad Sveti Antun naredi životinji i iskaže čast Bogu prisutnom u Svetoj Hostiji.

Dogodilo se čudo: izglednjela životina ostavi zob i spusti se na koljena pred Tijelom Kristovim.  Krivovjerac Gvijardo odrekao se zabluda  pa su njegov primjere slijedili drugi heretici. Bilo je to u kasnu jesen 1225. U znak zahvalnosti je obraćenik podigao župnu crkvu  u čast Svetog Petra u Burgesu. Tu novu crkvu posvetio je 1232. nadbiskup Šimun de Sully iz Bugresa, a stari pariški povjesničar Petar Rosset stihovima je opjevao taj čudesni događaj koji se zbio u Burgesu.Kada se Sveti Antun nalazio u franjevačkom samostanu u Toulusu, na svetkovinu Marijina Uznesenja, nije se mogao odlučiti da pođe na zajedničko moljenje časoslova.  Molio se upravo Prvi čas, kada se čitao Uzuardov martirologij –  popis svetaca. Navješćivala se Bogorodičina smrt, ali se o Njezinom uznesenju tijelom i dušom u tom popisu govorilo kao o nečemu dvojbenom.

To je čitanje vrijeđalo uvjerenje i nježnu pobožnost Svetog Antuna, pa je stoga ostao u svojoj ćeliji da to ne čuje. Ipak je njegova savijest bila nemirna radi prekršaja redovničke stege.  No Presveta Djevica Marija je umirila svojeg vjernog slugu. Ukazala mu se sva u  svjetlu te mu je rekla da je tri dana bila u grobu, bez i najmanjeg raspadanja uzašla u Nebo tijelom i dušom u pratnji Anđela. Tako je od tada Sveti Antun popstao jedan od najvećih branitelja te Marijine povlastice. Iz Toulusa je Sv. Antun poslan u “sveti grad Francuske” le Puy en Velay. Tamo je bio poglavar novog samostana. U tom mjestu je često propovjedao  u to doba najvećem Marijinom svetištu u Francuskoj – katedrali Naše Gospe. Na Uskrs 1228. godine po poslu Sv. Antun dolazi u Rim.

Propovjeda pred papom Grgurom IX. koji mu daje naslov “škrinja zavjetna.”.  Postao je glasoviti propovjednik i čudotvorac u Italiji od Venecije, Istre do Furlanije. U Genovi je uskrisio mrtvaca. U Riminiju ga krivovjerci nisu htjeli slušati. Otišao je na morsku obalu uz ušće rijeke Marekije. Tu se pomoli i  progovori ribama koje se u velikom mnoštvu okupe. Mještani to doznali i poveli Sveca u grad.  Vođa krivovjeraca  Bonvilla na gozbi je podmetnuo Svetom Antunu otrovano jelo. Svetac blagoslvi jelo te mu nije  naškodilo. Ta čudesa potaknu mještane da prihvate ispovjest vjere Svetog Antuna.

Sveci.net/https://sveci.net/Hrvatsko nebo

Comments

comments