ERDOGANE SULTANE! BAKIRE PAŠO! Carstvo, to smo mi!

 

Nisam psiholog ali mogu pogledati, dopustite ovu parafrazu na račun nedjeljnog posjeta turskog predsjednika Erdogana Sarajevu.

Što drugo pomisliti i poželjeti predsjedničkom dvojcu na velikoj bini Zetre, a pogotovo onim koji su im oduševljeno, gotovo ekstatično pljeskali nego znanstveni pristup. I to onaj koji će se pozabaviti njihovim mentalnim zdravljem. U 21.stoljeću, u jednoj, a recimo to tako, modernoj europskoj zemlji, u srcu kontinenta koji je nadahnuo čitav svijet svojom kulturnom renesansom, znanošću i napretkom političke misli, stoje dva lika pred gomilom i prosipaju nebuloze o božjem poslanju. Pritom još i lažu o patnjama i pobjedama, a rulja im i dalje oduševljeno skandira.

Pa da barem ovih dana odnekud ispliva informacija kako je svaka ona ručica pospremila bar 100 maraka u džep prije nego li će odučiti zapljeskati. Bilo bi lakše prihvatiti to, nego saznanje da oko tebe žive ljudi koji su unatoč prilici za obrazovanje i razvijanje kritičke svijesti, unatoč svedostupnosti Interneta i svih informacija ovog svijeta tu, na dlanu, još uvijek u stanju povjerovati da su dva političara, od kojih je jedan siguran despot, a drugi mu se barem na tome divi, dva Božja izaslanika na zemlji.

Luj XIV, Kim JongUn, pokrijte se po glavi.

Možda najogavnija scena, birajući barem između onih koje su prenijeli mediji, definitivno je ona sa bebom. Nespretni babyhandling između Bakirove Hillary, pa Bakira, pa Tayipa, a sve dok izbezumljena Emina gleda što se događa demonstrirao je jučer iz Zetre čitavom svijetu svu perverziju autokratskog sustava sa Bospora, ali i čemerne težnje za neoosmanizom i ponovnim buđenjem kmetstva u Bosni i Hercegovini.

Nakon one scene u Turskoj kada je ratoborni Erdogan zvan Maslinova grančica rasplakao nesretnu djevojčicu obučenu u maskirno odijelo, obećavši joj da će na nju položiti zastavu umre li u borbi (protiv križa?), sarajevski primjer dilanja dojenčeta, srećom bez Sultanovih monologa, za svaki bi normalan um trebao biti alarm za uzbunu.

A tko će ga oglasiti kada iza sportske discipline dobacivanja tuđim djetetom pred razularenom svjetinom, a sve poradi niskih strasti političke kampanje i malo maknutog uma, stoje omađijani roditelji kojima je sve to na ponos. A svi ostali ljubomorno promatraju, šta je falilo mom, što moje ne uzbaca ili, samo da mi je roditi pa da odnesem dijete Sebiji, Bakiru, Tayipu i Emini da ga dotaknu.

Nebo na zemlji!

Jadna beba do Tayipa izgubila čarapu. Jadan svijet do Tayipa izgubio pamet.

Zamislite situaciju u kojoj u Mostar dolazi austrijski predsjednik Sebastian Kurtz. Momak je već poprilično diskreditiran među građanskom opcijom, pa će poslužiti kao zoran primjer. Dočekuje ga Dragan sa ženom, pozdravlja ga sa Hvaljen Isus i Marija! , oduševljeno mu plješće, govori mu da je on Božji izaslanik kojega nebesa pošalju svakih stotinjak godina da spasi vjeru svog naroda, a onda ide i korak dalje u približavanju nebesima, pa baci okupljene u ekstazu riječima da je Božja intervencija učinila Hrvate pobjednicima u ratu, i naposljetku osvijesti puk da je to samo zato što su Hrvati tih devedesetih imali Franju Tuđmana, jednako kao što Austrijanci danas imaju Sebastiana Kurtza koji će ih vratiti na pravi put.

Pao bi Internet ljudi moji. UZP bi još jednom bio potvrđen, a Hrvati, ako je dotad bilo iole sumnje proglašeni ustaškim zločincima i neofašistima.

Erdogan je u nedjelju izrekao puno laži ali i jednu istinu. Europa je pala na ispitu demokratičnosti. Ali ne zato što ne prima Tursku već zato što podržava licemjerje i dvostruke standarde.

Europa i svijet jučer su pali još jednom na ispitu ljudskosti. Labavo su prenijeli Bakirove ispade iz Zetre i sada mudro šute. Jer, nad vječitom žrtvom krivica je čitava svijeta. Dogma u koju se ne smije dirati.

Erdogane, Sultane, Bakiru pašo!

Kralj Sunce reče, država to sam ja. Carstvo, to ste vi! Tayip i Bakir, Sulejman Veličanstveni i Omer paša Latas. Osvajač i poturica.

Nikolina Lovrić/Dnevnik.ba/http://dnevnik.ba/Hrvatsko nebo

Comments

comments