Marija Dubravac Svećenički znamen krvlju: MUČENIK DON IVO JELINOVIĆ – ŽRTVA KOMUNIZMA

 

 

U mjesecu svibnju, spomen-vremenu teške Kalvarije Križnoga puta našega patničkoga naroda, evo nam još jednoga svjedočanstva o ‘DOBROTI CRVENIH DRUGOVA’. Svakoga dana u godini Hrvati mogu paliti svijeće za svoje mučenike brutalno umorene zbog Boga i domoljublja. Ogroman ih je broj! Pogledajmo ovo nevino anđeosko lice mladoga don Ive Jelinovića iz Grude. Zar ćemo ga ikada moći zaboraviti? NIKADA!

O Zemljo moja, krvlju natopljena…

 

Dubrovniče, Grade stari, dična slavo od predaka,

Pjesmama te okitilo tisuć’ grla div-junaka.

Što j’ krasote na ‘vom svijetu, što j’ pameti Nebo dalo,

Dubrovniče, lijepi cvijetu, u krilo ti rodno stalo.

De poćuti Gundulića o slobodi kako poje,

Karlo Pucić, Ruđ’ Bošković, k srcu svili ime tvoje.

Menčetiću, Getaldiću, svetinja si djeda bio,

Vojnoviću i Držiću, u dušu se usidrio.

Drevne crkve, Božji dvori, Sv. Vlaho gradom bdije –

Čuva dragulj na Jadranu, ponos Majke Kroacije.

 

Uz obalu sinjeg mora grud ti resi niz bisera:

Cavtat, Daksa, Ston, Konavle… Dubrovačka Rivijera.

Sred Konavla selo Gruda, glavno mjesto vrijednih ljudi,

Domoljuba, junačina, mirotvora blagih ćudi.

Što zemljica dala njina zadovoljni tim su bili,

Komad kruha, čašu vina, sa prosjakom podijelili.

Tu ognjište toplo stoji Jelinović obitelji,

Skroman otac, brižna mati, djeci uzor-roditelji.

Odgajaju uzdanicu – vrlog sina, malog Ivu,

U srdašce tisnuli mu katolika vjeru živu.

Raslo dijete, lik anđela, krunice se ruka prima,

Molbe niže, oči diže, Idealu, k Nebesima.

I ponavlja: ‘‘Moj Isuse, želim znati tvoje pute,

Čari žića za me nisu, stazom trnja slijedit ću te.’’

 

Dolom, brdom ‘‘Za Dom!’’ ori, Gruda Mladu misu slavi,

Vijorio u slobodi barjak crven-bijeli-plavi.

Ječi pjesma radosnica; sretni Ivo pred oltarom

Nebeskome idealu prionuo duše žarom.

Mladomisnik, sela dika, rajski sjaj mu licem blista,

Ispunio davnu želju – kreće putem svojeg Krista.

U kolijevci, rodnom kraju, dv’je godine pastir bio,

Pobožnošću, čestitošću Konavlima omilio.

 

Osta spomen iz vremena Nezavisna kad je pala:

Krv potekla do koljena, Domovina zaplakala.

Ajme ljudi, vraga eto, na čelu mu crven-zvijezda,

Znamenje mu smeta sveto, ruši, pali topla gnijezda.

Kroacija – jedna rana! Kćeri, sinke vrazi kolju,

Grozna banda partizana maršal Broza vrši volju.

Boris Kidrič pismo šalje: ‘‘Svećenike pomorite,

Časne sestre povješajte, vrata crkvam’ zatvorite.

Naredba je druga Tita mantijaše utamanit,

Glasno, jasno, nek se čita: što je sveto – sve zabranit.

Strah u kosti utjerati onim’ koji štuju papu,

Stepinca u zatvor spratit, nadbiskupsku spalit kapu.

Inženjere, profesore, doktore i domoljube

Smaknut prije rane zore, šumom, gajom nek se gube.’’

Strah, beznađe, sumnja vlada, Zemlja drhti s tuge puka,

Ubog narod gine, strada, svud je smrti i jauka.

Bleiburg, Macelj, tisuć’ jama – pobijena vojska naša,

Hrvatskoj nam zakon kroji ruka OZN-e i UDB-aša.

 

K dubrovačkoj Rivijeri, zemaljskome lijepom kraju,

Nahrupiše jugo zvijeri, hapse, kolju i haraju.

Uzdrhtalo mirno stado, pastire im vuci gone,

Gutaju ih crne jame – osmrtnicu zvona zvone.

Selom, gradom, otocima, partizanski noži sjekli,

Sluge Božje raspinjali, gulili i žive pekli.

Nadvio se tamni oblak nad pitomim selom Gruda,

Odvedoše mladog Ivu, izdao ga podli Juda.

 

Na postelji samrtničkoj jug-oficir muku muči,

Ne može se s dušom rastat dok dugove ne izruči.

Kruha, vode, on ne želi, zvjeravo mu oči blude,

Od Nebesa oprost traži, mirna raka nek mu bude.

Nemir strave titra zjenom, jučer kurjak – danas janje,

Ko djetešce bezazleno zbori gorko pokajanje:

”Zgodilo se jednom davno, no sjećanja i sad žive,

Svjedokom sam kobne smrti Jelinović mladog Ive.

Mnoge noći sanka ne bi, crv savjesti grizao je,

Ostah vječnim izdajnikom svog Naroda, Zemlje svoje.

Zbog fotelje skupe, meke, dušu, tijelo, vragu prodah,

Al’ me krici mučenika progoniše kud god hodah.

Zbog tih krika ne bi sreće, fotelja mi posta tvrda,

Prisjeli mi srebrenjaci i Partija – neman grda.

Natjerasmo čednog Ivu nek se svuče sve do gola,

Zaboravit nikad neću tužne oči pune bola.

Stidio se, skrhan, nevin, niz obraze suza tekla,

Pio kalež – gorki pelin, usta kletvu nisu rekla.

Vrijeđali ga, pljuvali ga, komad mesa jadnik bio,

Sažaljenja ljudskog ne bi – đavao nas predobio.

Mlati, udri iz sve snage, pucala je šiba mnoga,

Ivo plačuć zazivao sveto ime Krista Boga.

Tresao se, uvijao, ocrnje mu tijelo jadno,

Ma se ne htje zadovoljit srce naše goropadno.

Kazna s Neba? Kakva kazna? Treba sudit ‘svetom gadu’.

Mi nemamo s Nebom ništa, naš je bog u Beogradu.

Jauci nam ne smetaju, nit’ pobijedit pravda može,

Na zloćama opstadoše komunista grješne kože.”

 

Jug-oficir odahnuo pa obrisa suze dvije:

”Ja sam”, reče, ”mirno gledo jadnog Ivu kako mrije.

Ječao je otegnuto, u glavi mi njeg’va jeka,

Gledam krvcu usirenu – groznu sliku od čovjeka.

Kanda su ga zvijeri klale… Ne d’o Bog vam vidjet toga,

Sudjelovah u mučenju svećenika čestitoga.

Umirao, jadnik, dugo, Kalvariju prošo svoju,

Spasitelju vjeran bio i usnuo u spokoju.

Zbog Jelinovića Ive, anđeoskog Grude sina,

Progoni me sramna prošlost – kazna Božja iz visina.

Sto puta je noćna mora kratila mi tihi sanak,

O da znate kakav mi je križ golemi – svaki danak.

Da se život nazad vrne, ime svoje ne bih prod’o,

Ko i naši pradjedovi obraza bih čistog hod’o.

Izjede me krivnja teška, danima već mrijet ne mogu,

Udrite, me, kamenujte, dug nek platim vječnom Bogu.

Sedam stotin’ svećenika smače Tito i Partija,

I ja bijah u tom leglu otrovnica ljutih zmija.

Nek požive riječi ove: ČOVJEK KRVNIK NEMA SREĆE!

KOMUNIZAM NEK SE ZOVE LJUDSKOG RODA ZLO NAJVEĆE!

Oprosti mi, Ivo, prosti, savjest kruta srce guši,

Nek se makar smire kosti, ak’ ne bude spasa duši.”

 

Dubrovačka Rivijera ko i nekad broji ljeta,

Još ju diči čvrsta vjera i predaka ljubav sveta.

Kras-ljepotom poručuje: ”Dok je mene, dok je Boga,

Neće dušman utamanit Zemlju slavnog kraja moga.

Gdje je Ivo Jelinović upisao krvlju znamen,

Gdje Perica Petar zginu, tu će biti roda. Amen!”

 

 Marija Dubravac, Brisbane

 

 

Marija Dubravac, Brisbane/Hrvatsko nebo

Comments

comments