Zorica Vuković: “Pero moje sanja”

 

Volim pogledati emisije Roberta Knjaza. Iz njih se može nešto novo naučiti, iznenađujuće su, kreativne, duhovite… Tako sam u nedjelju 8. 4. pogledala emisiju Hrvatski velikani u kojoj se govorilo o  Mariji Jurić Zagorki. Što me veže uz Zagorku? Djetinjstvo i mladost. Nekada su romani Marije Jurić Zagorke izlazili u nastavcima. Čekalo se svako novo izdanje. Ne sjećam se kako je to točno bilo jer sam još bila mala, no u sjećanju se zadržala toplina doma, zimske večeri i čitanje romana.

Naime, odrasla sam u malom selu nedaleko Požege i u doba moga djetinjstva nismo imali struje. Moj tata je bio šuster. Kako se u kasnu jesen i zimu mrak rano spušta, tata je pripremao petrolejku broj 12  da bi tijekom večeri mogao raditi. Tada su k nama dolazili moji stričevi, strine i susjedi kako bi izmijenili po koju riječ, tim prije što smo imali tranzistor preko kojeg su slušali Radio Vatikan i Grgu Zlatopera (Glas Amerike). Žene su radile ručne radove. Ponekad je moja mama čitala romane, pripremala seoske predstave ili pjevače za misu kad svećenik dođe u selo. U korizmi se molila krunica.

Od knjiga, koje je čitala, bili su Zagorkini romani u nastavcima, zatim Kozarčeva „Šana se udaje“, „Sunce Lahoria“  … neka knjiga o životu Eskima čijeg se naslova ne sjećam, ali sam je voljela jer je imala lijepe crteže Eskima, iglua, bijelih medvjeda, tuljana.

Kad sam malo odrasla, čitala sam Zagorku tijekom ljetnih praznika. Tada sam mami prepričavala dijelove koje sam pročitala dok smo vezale lozu u vinogradu. Zagorkinih djela u lektiri nije bilo jer su ih tadašnje jugo vlasti smatrali  šundom, a meni su utisnuli ljubav prema domu i domovini. U hrvatskim školama, neobavezno, za lektiru se može čitati Kći Lotrščaka.

Marija Jurić Zagorka (1873.-1957.) bila je prva hrvatska novinarka. Taj posao radila je zbog talenta, ali i spleta okolnosti u kojima se našla.

Nakon školovanja kod sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog u Zagrebu, otišla je kući u Zagorje. Već tada je pokazivala talent za pisanje. No majka ju je natjerala na brak 1891. s čovjekom  koga nije ni poznavala. Bio je to mađarski nacionalist koji je sanjao mađarizaciju Hrvatske i koji je bio sedamnaest godina stariji od Marije. S njim je živjela u Mađarskoj. Tjerao ju je da piše protiv Hrvatske kako bi mogao unovčiti i politički iskoristiti njen talent.  To je Mariju činilo nesretnom i jednostavno je pobjegla od njega zbog ljubavi prema domovini, ali i zbog neslaganja s njim.

„O, čuješ li to, Sveznajući, vidiš li? Zašto dopuštaš zloći da vlada dobrima? Zašto me je bacio u takvu nesreću? Možeš li to gledati?“

Vratila se u Hrvatsku 1896. i  kao nepotpisana autorica počela raditi na uređivanju časopisa „Hrvatski branik“ i „Posavska Hrvatska“. Krajem iste godine postala je članicom redakcije „Obzora“. Jedno vrijeme je kao dopisnica izvještavala čitatelje „Obzora“ o radu Ugarsko-hrvatskog sabora.

Pod pseudonimom objavljuje članak „Jedan časak“ u kojem piše o mađarizaciji Hrvatske. (Podsjetilo me to na istanbulizaciju Hrvatske). To joj osigurava potporu biskupa Strossmayera koji joj predlaže da se svojim spisateljskim talentom zalaže za dostojanstvo hrvatske žene. Potporu joj je pružio i Frano Supilo.

Marija je pokrenula časopise za žene „Hrvatica“ i „Ženski list“. Podrška biskupa Strossmayera urodila je pisanjem romana koji su u nastavcima izlazili u „Malim novinama“, „Jutarnjem listu“, „Ženskom listu“, Hrvatskom dnevniku“, „Obzoru“… tako da je  od 1912.-1953., napisala dvadeset romana povijesno-ljubavne tematike. Događaje, koje je opisivala,  istraživala je u arhivima Zagreba, Budimpešte i Beča. Pisala je komedije, jednočinke i satire, čime pridonosi razvoju hrvatske dramske književnosti.

Najpoznatiji Zagorkin roman je Grička vještica koji se sastoji od sedam dijelova: Tajna Krvavog mosta, Kontesa Nera, Malleus maleficarum, Suparnica Marije Terezije I, Suparnica Marije Terezije II, Dvorska kamarila i Buntovnik na prijestolju.

Opis  ljubavi mladića i djevojke u Gričkoj vještici: „Njihovi se pogledi susretoše i stopiše u jedno. U dodiru njihovih zjenica zadršće ljubav što u taj čas ne osjeti ni čeznuća, ni strasti, ni težnje ni želje  ̶ ljubav što se rodila u patnjama. Ni ruke im se nisu dotakle ni usta primakla. Samo se suze u njihovim očima nijemo zagrliše čistim zagrljajem. Ni jedno nije progovorilo. Kao da su oboje željeli da se taj trenutak vine u vječnost.”

Godine 1936. sudjeluje u osnivanju Društva hrvatskih književnica, koje je postojalo do 1939. godine. Podupirala je i surađivala s drugim ženama koje su dale doprinos boljem položaju žene u tadašnjem društvu. Jedna od njih je bila i Mara Matočec (1886.-1967.), članica Hrvatske seljačke stranke  i članici glavnog odbora Seljačke sloge, koja je tijekom svoga života mnogo učinila na političkom obrazovanju seoskog stanovništva.

Među  čitateljima, Zagorka je bila vrlo popularna. Možda su zato neki tadašnji književnici bili malo ljubomorni. Tako je Ksaver Šandor Đalski njezina književna djela nazivao „šund literaturom za kravarice“.  Pored Đalskog njenu književnost osporavali su i A. G. Matoš, Lj. Maraković, M. Hanžeković koji su joj „tepali“ „grafomantkinja koja piše literarni korov“, „duševna isparavanja“, „književne zafrige“, „poknjiženi trač“… Matoš se u jednom feljtonu sprdao: „Od karnevala odlučih nositi suknju. Žene počeše nositi u Londonu hlače, kao Bosanke, pa zašto da mi ne nosimo ‘kikle’ (suknja)? Nose ih svećenici, a iz muških sukanja mogla bi se razviti široka, plastična moda Helade i Rima. Kada gospođa George Sand (francuska književnica) mogaše nositi pantalone, zašto da ja ne nosim ženskog ruha? Zvati ćete me gospođica. Dobro. Zovite me i gospođom. Ja ću se kao dama sasvim dobro osjećati, naročito kada mi budu ljubili (ili ljubile) ruku. Pošto sam učitelj, vlada bi me mogla namjestiti kao predavača na uhlačeni licej. Tamo bih predavao o slobodnim predmetima, npr. o razlici između hlača i suknje!“

Je li Matoš slutio Istanbulsku konvenciju?

U Marijinom stanu, Dolac 8, nalazi se muzejski prostor kojim upravlja Centar za ženske studije. Tako je u Knjazevoj emisiji gostovala i Radojka Borić koja je svakim svojim istupom, kao papiga, ponavljala kako je Marija Jurić Zagorka bila prva feministica u Hrvatskoj. Što ima zajedničko Zagorka i Borićka?

Marija se zalagala za dostojanstvo žene, Borićka se bori za „prava žena“ koja sežu do ubojstava vlastite djece.

Marija je voljela Hrvatsku i ostavila o tome trag u svojim djelima: „Domovina je ovo: kad si u njezinom naručaju, sve su muke života snošljive, u tuđini i bijeli kruh je crn, u domaji i crni krušac.“  Borićka bi utopila Hrvatsku i Hrvate u kapi vode.

„Ako netko pred nama lupa glavom o zid, a mi ga silom otklanjamo od zida, to je čovječanska dužnost, a nipošto narušavanje osobne slobode. Pogotovo kada to lupanje po zidu skupo plaća vjernik zdravog razuma,“ pisala je Marija. Borićka bi do besvjesti lupala glavom o zid i tužila bi vas ako biste je od toga odvraćali jer uskarćujete „njezina prava“.

I da ne nabrajam dalje…

Što je učinila ta hrpetina niškoristi sa Zagorkinim djelom? Ništa! Nisu snimili ni film ni seriju, za razliku od kazališta „Histrioni“ koje je postavilo „Kći Lotrščaka“ 2017. godine i „Komedije“ koja je upriličila operu „Grička vještica“ 1979., koju su postavili Ivica Krajač, Karlo Metikoš, Miljenko Prohaska i redatelj Vladimir Štefančić. Što bi učinili Englezi da imaju „Gričku vješticu“?

Tko je tim „ženskim studenticama“ dao da upravljaju muzejskim prostorom Marije Jurić Zagorke? Može se nagađati,  jer u vladinom uredu za ravnopravnost spolova „tamburaju“ o feministici i „rodnom stereotipu“ u vezi Zagorke, a i u Matičinu „Vijencu“ evo roda i feminizma kad je u pitanju Zagorka. Bilo bi dobro da malo zavire u povijest postanka ovih riječi i pokreta.

Postavljam pitanje. Zašto ove borbene feministice nisu uzele sebi za preteču neku drugu ženu? Kroz povijest ih je bilo doista mnogo koje su zadužile ne sam,o ženski rod, nego cijelo čovječanstvo. Samo Biblija, koju bi one zapalile, navodi Rutu, Esteru, Juditu, Blaženu Djevicu Mariju i mnoge druge svete žene u ljudskoj povijesti. Zatim je tu dvostruka nobelovka, znanstvenica, Marija Sklodowska Curie i da ne nabrajam dalje.  Isto tako su suvremenice Zagorkine;  književnice Zofka Kveder, Milka Pogačić, Jagoda Truhelka, Nina Vavra… i naravno, Mara Matočec.

„Sumnja je početak raspadanja. Sumnja je izvor svih poraza. Sumnja je kap što truje rijeke i mora. Vjera je napitak svega. Vjera je vrelo svih pobjeda. Vjera je sila, moć, sjeme vječnog života. Ne bojte se, Hrvati, dok vjerujete u sebe. Tonut ćete u izdajstvu, neprijateljstvu, u zloći sile, ali nikad ne možete potonuti,“ poručuje nam Zagorka.

„Pero moje sanja  ̶ sanja o junacima pobjednicima tiranije, o bojovnicima ljudske sreće  ̶ o poštenjacima koji svoje uvjerenje ne daju ni za kruh, ni zlato, ni medalje  ̶ ni za šta!,“ negdje kod Sveznajućeg sanja Marija…

A ja sanjam ispunjenu splitsku rivu domoljubima i valove plavog Jadrana koji ispiru zlo koje nam donosi ratoborni feminizam.

 

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo

Comments

comments