Zablude ujedinjenja stranaka

 

 

Za razliku od čestih raspada stranaka, procesi ujedinjenja stranaka su znatno rjeđi. Zanimljivo, skoro svi primjeri ujedinjenja stranaka su neuspješni. Oni primjeri uspješnih ujedinjenja u pravilu su završili bez pozitivnih izbornih posljedica, pa čak i konačnom propašću stranaka.

 

Na osnovu poznatih primjera, jasno je da ni posljednje „ujedinjenje ljevice“ nema skoro nikakve šanse za uspjeh

HSS-NHI

Prvi primjer uspješnog formalno pravnog ujedinjenja dvije stranke bilo je ujedinjenje NHI i HSS BiH. Iako je u periodu ujedinjenja 2007. godine NHI bio znatno jača stranka u smislu broj mandata na različitim razinama, HSS BiH je imao tendenciju jačanja zahvaljujući karizmatičnom predsjedniku Marku Tadiću.

Unatoč različitim tendencijama u osnaživanju stranačke infrastrukture, dvije stranke su se ujedinile na paritetan način, i to kroz ujednačenu raspodjelu funkcija. HSS BiH je istina dobio mjesto predsjednika, ali plan je bio da se dvije stranke integriraju na svim razinama već do sljedećih lokalnih izbora.

Iako se integracija na formalni način zaista i dogodila, članovi sada zajedničke stranke dobro su znali „tko iz koje stranke dolazi“ a svaki unutarstranački sukob, bez obzira koliko bi minoran bio, pripisivao se razlikama u pripadnosti ranijoj stranci.

Dvije stranke prije ujedinjenja su se razlikovale ideološki. Dok je NHI bio stranka lijevog centra, HSS je bio konzervativna stranka desnog centra. Iako su se činile dovoljno bliske, i zajedno ih je čvrsto vezao opozicioni odnos prema HDZ BiH, ideološke razlike bile su dovoljno jake da se stranka raspadne.

Naime, kada je HSS-NHI dobio ponudu od HDZ BiH za strateškom suradnjom, dio stranke koji je potjecao iz HSS je bio za suradnju s HDZ BiH, dok je dio stranke koji je potjecao iz NHI bio protiv. Sukob oko ovog pitanja doveo je stranku do raspada. Pa iako je pravno stranka ostala u rukama bivših kadrova NHI-a, ona je do danas ostala bez ikakvog političkog utjecaja i nalazi se pred gašenjem.

HDZ BiH – HDZ 1990

Raskol koji se dogodio u HDZ BiH 2006. godine doveo je na političku scenu Hrvata u BiH novu stranku sličnog naziva – HDZ 1990. Ova stranka se od HDZ BiH nije ideološki razlikovala, a u nekim programskim pitanjima bila je desnije orjenitirana od HDZ BiH.

Iako je HDZ 1990 kroz koaliciju Hrvatsko zajedništvo na općim izborima 2006. ostvario zavidan rezultat (kakav nije ponovila ni jedna hrvatska opoziciona stranka prije ili poslije), stranka je počela sa osipanjem kadrova već 2009. godine. Niz istaknutih kadrova, pa čak i članova Predsjedništva stranke, napustilo je HDZ 1990 i priključilo/vratilo se u HDZ BiH.

Tada se iz izvora bliskih vrhu HDZ BiH počela plasirati teza o mogućem ujedinjenju dva HDZ-a kako bi zajednički nastupili za izbore 2010.

Nagađanja medija i javnosti o mogućnosti ujedinjenja dviju stranaka bila su sve prisutnija, iako nikakvih konkretnih pomaka na tom planu nije bilo. Među članove HDZ1990 koji su prije tek nekoliko godina izašli iz HDZ BiH, povratak ili ponovno ujedinjenje bilo je ponižavajuće, zbog čega je veliki dio članova ove stranke bio kategorički protiv.

Čak i oni članovi HDZ 1990 koji su bili za ujedinjenje, nisu bili sigurni kakve pozicije unutar stranke mogu očekivati. Pritisak ujedinjenja tako je pao isključivo na HDZ1990, bez obzira što ni jedna stranka nije ozbiljno razmatrala ovu mogućnost.

Priča o ujedinjenju negativno je utjecala i na glasače HDZ1990 koji su na prethodnim izborima bili motivirani dobrim dijelom anti-HDZ sentimentom. Mogućnost da bi se stranka sada mogla ujediniti s HDZ BIH odbila je mnogo birača ove stranke. Zato je HDZ 1990 na općim izborima 2010. imao značajno slabiji rezultat od očekivanog, zbog čega je njen Predsjednik Božo Ljubić priznao poraz.

Unutrašnja previranja u HDZ 1990, velikim dijelom uzrokovana zbog nedefiniranog odnosa sa HDZ BiH uzrokovala su daljnje osipanje stranke, da bi na koncu stranku napustio i njen predsjednik Božo Ljubić.

Njegovim odlaskom nagađanja oko ujedinjenja su prestala, najvećim dijelom što je HDZ1990 izgubio političku snagu koju je imao, a u stranci su ostali mahom protivnici suradnje i zbližavanja sa HDZ BIH.

Možemo zaključiti da je samo javno spominjanje mogućnosti ujedinjenja značajno doprinijelo slabljenju i osipanju HDZ1990, dok za HDZ BiH nije imalo nikakve učinke.

HDZ1990 – HNS

Proces raspada koji je prošao HSS-NHI negativno se odrazio na stranku. U stranci su ostali mahom kadrovi ivšeg NHI-a kojima je HSS u imenu (i to na prvom mjestu) smetao. Zbog toga je stranka odlučila promijeniti ime u Hrvatski narodni savez – HNS.

Bez obzira na promjenu imena, njen pad rejtinga se nastavio, te je stranka došla na sam rub gašenja. Predsjednici Drago Džambas (HNS) i Martin Raguž (HDZ 1990) su tijekom 2013. i 2014. započeli proces ujedinjenja dviju stranaka. Već i najava ujedinjenja prouzrokovala je još jedan val osipanja HDZ1990 upravo zbog ideološke nekompatibilnosti HNS-a kao stranke lijevog centra i HDZ1990 kao stranke desnog centra. Tada se iz HDZ1990 izdvojio općinksi odbog Mostar i formirao Hrvatsku republikansku stranku.

Ujedinjenje HNS-a i HDZ1990 nije proteklo zadovoljavajuće. Nakon općih izbora 2014. godine HNS je smatrao da nisu ispunjeni svi uvjeti ujedinjenja, te da su lošije prošli u raspodjeli funkcija. Zbog toga HNS raskida ugovore o ujedinjenju.

Nedugo zatim stranka HNS po treći put mijenja ime, ovaj put u Hrvatsku stranku BiH. Tijekom svih ovih procesa stranka je ostala bez zastupnika i vijećnika čime je došla na sam rub nestanka.

HDZ1990 kroz ovaj proces nije mnogo izgubio u smislu podrške, ali je stekao još jedno negativno iskustvo s ujedinjenjima kao takvim.

SDP – SDU i SDP – USD

Nakon dolaska Zlatka Lagumdžije na čelo SDP BiH rastao je broj nezadovoljnih članova stranke koji su formirali novu stranku, Socijaldemokratsku uniju. Okosnicu nove stranke činili su bivši istaknuti članovi SDP-a Miro Lazović, Ivo Komšić i Sejfudin Tokić.

Stranka je na svojim prvim izborima imala relativno dobar rezultat. Ipak, zbog stranačkih nesuglasica stranka se 2010. raspada na dva dijela. Sejfudin Tokić formira SDU 2002. koja nakon prvog sljedećeg izbornog ciklusa nestaje s političke scene.

SDU je 2012. prošao još jedan proces raspadanja kada su iz stranke izašli Miro Lazović i Ivo Komšić i formirali USD, dok je na čelu SDU ostao Nermin Pećanac.

Vrlo brzo nakon formiranjam USD počinje pregovore sa SDP-om za ujedinjenje. Iako je najavljeno kao ujedinjenje, SDP je jednostavno dozvolio svim članovima USD-a da se učlane u SDP, a USD je kao politički subjekat nastavio postojati.

SDU je je nakon izbora 2014. faktički nestao s političke scene.

Iako u slučaju SDP-a i njegovih SDU derivata priča o ujedinjenju nije nije bila toliko javno zastupljena, činjenica je da manje socijaldemokratske frakcije nisu opstale pored velikog „gravitacijskog“ polja SDP-a. Iako se nagađalo u ujedinjenjima, na kraju je SDP odbio formalna ujedinjenja i otvorio svoja vrata pojedincima čime je izbjegao bilo kakve obaveze prema drugim političkim subjektima, a faktički ih je uklonio s političke scene.

SDP – DF – GS – NS

Vrlo brzo nakon što je Zlatko Lagumdžija napustio čelo SDP-a, počele su priče o mogućnosti ponovnog ujedinjenja DF-a i SDP-a.

DF je na izborima 2014. ostvario znatno bolji rezultat od „matičnog“ SDP-a pa je stoga bilo logično da bi u priči o ponovnom ujedinjenju dvije stranke DF trebao diktirati tempo. Ipak, zbog kontinuiranog osipanja članstva i gubitka velikog broja dužnosnika i stranačkih funkcionera, DF je značajno oslabio.

Istovremeno, SDP je ostao stabilna stranka koja je konsolidirala svoje redove.

U međuvremenu, iz DF-a su otišla i dva istaknuta člana koji su formirali novu stranku – Građanski savez. Nedugo nakon lokalnih izbora 2016. počelo se u javnosti govoriti o „ujedinjenju ljevice“ koji bi uključivao SDP, DF, GS i – Naša stranka!

S obzirom da je DF mlada stranka puna članova koji su ne tako davno napustili SDP, informacije o „ujedinjenju“ i gubitku subjektiviteta, primljene su različito. Među običnim članstvom mogućnost je prihvaćena pozitivno, ali među aktivnim članovima i stranačkim dužnosnicima, vijest i nije tako pozitivno dočekana.

Pod pritiskom biračkog tijela SDP i DF su počeli proces približavanja koji je naglo prekinut samoinicijativnim kandidiranjem predsjednika DF-a za člana Predsjedništva BiH. S obzirom da nije bilo konzultacija sa SDP-om, jasno je da su u ovoj stranci s rezervom gledali na budućnost procesa ujedinjenja. Drugi šok koji je predsjednik DF-a priredio SDP-u jeste nagla ponuda ujedinjenja. Ponudom je čelnik DF-a zanemario sve ideološke, infrastrukturne, povijesne, kadrovske i druge razlike između četiri stranke, te jednostavno ponudio ujediniteljski kongres!

S obzirom na sve navedene razlike, nemoguće je zamisliti da SDP zanemari očitu stratešku, financijsku, kadrovsku i infrastrukturnu prednost i dozvoli sebi ujedinjenje s druge tri daleko slabije stranke na ravnopravnim principima.

Slično je i sa Našom strankom. Iako ova stranka nema ni približnu izbornu težinu poput DF-a, stranka je daleko stabilnija i izgrađenija sa mnogo jasnijim ideološkim profilom, pa i glasačkim tijelom od DF-a.

SDP je logično odbio neozbiljni prijedlog DF-a, a isto se očekuje i od Naše stranke.

Jedini koji su bezuvjetno prihvatili ujedinjenje je Građanski Savez koji može samo profitirati s obzirom da je stranka praktički bez novca, infrastrukture i izabranih dužnosnika.

U slučaju da ujedinjenje, kako su ga zamislili iz DF-a, propadne, a sve su prilike da hoće, onda će ova stranka biti označena kao gubitnik procesa koji je sama pokrenula.

Ujedinjenja ili ne

Kroz nekoliko primjera smo vidjeli da gotovo ne postoji uspješan primjer ujedinjenja dva politička subjekta. Čak i kada se ujedinjenje „obavi“ uvijek će se jedna strana osjećati oštećena ili će se jednostavno sa svojim identitetom utopiti u drugu stranku.

Ipak, mnogo je zanimljiviji proces ujedinjenja koji uveliko određuje rejting stranaka koje su uključene u njega. Kroz spominjanje ujedinjenja stranka s jedne strane pokazuje vlastitu slabost, a s druge strane „vrijeđa“ svoje birače, koji su dali glas toj stranci, a ne onoj s kojom se stranka ujedinjuje.

Nije politološki dokazano da birači posebno cijene ujedinjenja kao takva. Nije zabilježeno ni da je neka stranka profitirala zbog samog ujedinjenja.

Mnogo su veće potencijalne opasnosti od ujedinjenja. Najtipičniji je sukob autoriteta, jer koliko god se slagali – dvojica bivših predsjednika u jednoj stranci teško mogu surađivati. To je osjetio i Željko Komšić, predsjednik DF-a pa je predložio da nijedan aktualni predsjednik četiri „lijeve“ stranke više ne može biti predsjednik.

Iako na prvi pogled ima smisla, ovaj prijedlog je naivan. Zašto bi predsjednik etablirane političke stranke pristao na povlačenje s čela stranke na inicijativu predsjednika neke druge stranke!?

SDP je kako je poznato odbio ujedinjenje pod uvjetima DF-a. Vjerojatno je to i kraj priče o ujedinjenju. DF je kroz prizivanje ujedinejnja pokazao svojim potencijalnim biračima da ne vjeruje u vlastiti uspjeh pa ih je motivirao da glasuju za onu stranu u kojoj i sam DF vidi snagu – SDP.

Zbog toga se DF, ali i GS u ovom trenutku mogu smatrati gubitnicima a glasove „lijevih“ glasača će samostalno pokupiti SDP.

 

Dnevnik.ba/ http://www.dnevnik.ba/Hrvatsko nebo

Comments

comments



Kriv Sam, Kriv sam što sam branio svoju Domovinu. Kriv sam što sam ostao živ. Kriv sam jer nisam dezertirao i napustio Domovinu. Kriv sam u svakom pogledu jer nisam prodana duša i ne dam nikom da manipulira sa mnom. "BOG I HRVATI" "ZA DOM SPREMNI" MIŠO