M.Prpa: Geopolitika Pantovčaka

 

Geopolitika Pantovčaka

Nedvojbena je činjenica da između Hrvatske i Srbije postoji mnoštvo neriješenih problema, ne samo iz vremena Domovinskog rata, već punih sto godina (1918 – 2018.g.) Tu se nagomilalo svega i svačega. Rješivog, a još više nerješivog. U tom smislu je potreban razgovor. Bilo bi bolje da se to dogodilo ne u Zagrebu, već u Belom Manastiru u Baranji. U tom slučaju izbjegli bismo silne nepotrebne “kulise”, i koještošta drugog ceremonijalnog  što je djelovalo u određenim momentima  nategnuto i pomalo cirkusantno.

Počasti i pažnja koje su ukazane srbijanskom Predsjedniku su neproporcionalne prema osobi i njegovim “zaslugama” prema Hrvatskoj, osobi iza koje, u doslovnom smislu, stoji nacistička pozadina istaknutog mladog velikosrpskog naciste i to u operativnom smislu  iz doba  Domovinskog obrambenog rata i agresije na Hrvatsku. Vučić je vikao “Za jednog ubijenog Srbina ubiti stotinu Muslimana”.  To i te kako poznato zvuči iz vremena Hitlera, samo u smanjenom odnosu; Za jednog ubijenog Nijemca – ubiti  deset neprijatelja”.

Povrat “arhivske građe” nekoliko kartonskih kutija u kojoj su matične knjige iz Dvora na Uni, nije materijal koji je nastao za vrijeme Domovinskog rata i okupacije. I njime se ništa ne postizava. A propo toga svojevremeno Predsjednik Tadić je donio predsjedniku Josipoviću dio dokumentacije iz Vukovarske bolnice – i to iz vremena vlasti druga Tita. To je potpuno identično, i znači podcijenjivanje i otvoreno izrugivanje.

Njegove izjave o blaženom Stepincu kojeg “ceo srpski narod doživljava prebolno”, pokazuju da istina nikako ne ulazi u njegovon srce. Po svome djelovanju blaženi Stepinac je i njihov srpski svetac i svetac Židova – kao zaštitnik tada ugroženih, pri čemu je riskirao i vlastiti život.

Da je predsjednik Vučić došao u Hrvatsku s idejom da se u miru, povijesno, znanstveno i istinoljubivo zajedno  prebroje sve žrtve u Jasenovcu, da se jednom skine taj, u velikom dijelu  lažni mit, da se dovede u granice samo onog što se tamo stvarno i istinito događalo, poštujući pijetet svake nevine žrtve. Time bi se moglo graditi na dobroj osnovi buduće odnose Srbije i Hrvatske. I u tome bi bila njegova velika, istinski povijesna zasluga. Ali u velikom dijelu Srbije, lažni  mit duboko  je ubetoniran u njihove duše, pa i samog Predsjednika Vučića.

Ima mnoštvo dokumentacije u povijesnim arhivima,   kulturnih i povijesnih dokumenata i artefakata, pa je trebalo čvrsto izkazati volju da se sve to vraća Hrvatskoj bezuvjetno i  čim prije na pr. dokumentacija iz doba  NDH. I štošta još drugog. Na pr. odnesena dva najveća brončana topa s dubrovačkih zidina i postavljena na Kalemegdan.

Naši zahtjevi su vrlo realni i lako ih je  ispuniti ako istinski postoji volja na obje strane. Mi ne tražimo povratak Istočnog Srijema, jer znamo da nam to nikada ne bi dali dobrovoljno, ali zato tražimo kosti naših nastradalih branitelja i mnogih nevinih civila koji su žrtve velikosrpske agresije. Zar je to veliki i teški zahtjev, zar Predsjednik Vučić nije odmah mogao sa sobom donijeti planove minskih polja, da ljudi zbog njihove politike i dalje ne stradavaju.

Predsjednik Srbije Vučić je, do zadnjeg trena boravka u Hrvatskoj, ustrajao na tezi da  Srbija i JNA nisu bili agresori na Hrvatsku. Često je ponavljao da oni i mi imamo različito gledanje na te stvari. Ako se samo traži istina u svemu tome, onda ne može biti drugačijih i različitih pogleda. Istina je samo jedna, ona je duhovna kategorija i sjaje svim čovjekoljubivim i bogoljubivim ljudima kao najljepša božanska svjetlost. A tu istinu on jako dobro zna, jer je i sam osobno u njoj sudjelovao. Ne samo da su bili agresori na Hrvatsku, vć su poveli četiri agresorska rata; agresija na Sloveniju, agresija na Hrvatsku, agresija na BiH i agresija na Kosovo, koje nikad ne bi bilo izdvojeno iz Srbije, da nije bilo te agresije.

Dvorana Lisinski  – memento nekad sretnijim vremenima iz doba Austro-Ugarske.

Slušajući izlaganja  sudionika u prepunoj dvorani Lisinski, s mnoštvom službenih osoba, veleposlanika i brojnih drugih kategorija nesrba, stekao se lažan dojam da je to veliki hrvatsko-srpski povijesni pomirbeni skup. Tu su iskakala imena srpskih povjesnih ljudi koji su doprinijeli hrvatskoj kulturi, znanosti i umjetnosti, prosperitetu Hrvatske, što je bilo lijepo za čuti. Ali to su ljudi koji su prihvaćali Hrvatsku kao svoju domovinu u onome vremenu u kojem su živjeli.

Ne bih se složio s tvrdnjom onih medijskih aktera u Hrvatskoj da je naša Predsjednica Kolinda potpuno pregažena od nadmoćnog i agresivnog Vučića, da je Hrvatska zbog svega toga bila javno ponižena i da joj to nije trebalo. Ne! I predsjednica Kolinda, i cijela Hrvatska sa svim demokratskim strukturama dali su šansu Aleksandru Vučiću da u Hrvatskoj pokaže ljudsko i istinoljubivo lice, šansu da se odrekne svega onoga u samome sebi, ali i u njegovoj Srbiji, što je nevaljalo i što je dovelo do katastrofe  južnoslavenskih naroda. Tu je Hrvatska njega pobijedila,  jer se razotkrio i pokazao  da u sebi nema ugrađene duhovne i humane vrijednosti koje krase poštenog čovjeka, a po brojnim svojim postupcima za vrijeme boravka u Hrvatskoj dade se zaključiti da je bio i ostao Bizantinac, sa svom prevrtljivošću,  podmuklosti i lukavošću koje mu ne idu na čast, premda je u pojedinm izjavama evoluirao do nivoa “europejca”.

Bojim se da će nakon njegove posjete Hrvatskoj, biti još više rasplamsan plamen nesnošljivosti između dva naroda, a mi to ne želimo – jer iskreno srce moli za oprost, samo prašta i poštuje, ali nažalost to nismo osjetili. Možda u nekim budućim vremenima, ali svakako da je mala iskra međusobnog razumijevanja, možda ovom posjetom ipak upaljena.

Da li će se rasplamsati, to ćemo vidjeti.  Prepoznat ćemo to po plodovima susreta, ako ih u dogledno vrijeme bude.

 

Mile Prpa/Hrvatsko nebo

Comments

comments