D. Pejčinović: Hrvatska politička(ne)korektnost

 

Nedjeljom u dva

Gostovanje člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakira Izetbegovića u HTV-ovoj emisiji „Nedjeljom u dva“ pred nekoliko dana izazvalo je burne reakcije u hrvatskoj javnosti, što, s obzirom na izrečeno, i ne treba čuditi. Voditelj emisije Aleksandar Stanković pokazao je, kao i uvijek do sada, vrlo slabo poznavanje „beha“ problematike, što se, barem u ovoj slučaju,  pokazalo plodonosnim. Neki drugi voditelj vjerojatno bi natjerao agresivnog gosta na primjerenije ponašanje i doveo ga u nepriliku argumentima, no ovako je sve ispalo još bolje –  Izetbegović junior dao si je oduška a muslimanska politika pokazala je svoje pravo lice i to usred Zagreba! Osvrnimo se sada na jedan dio Bakirovog izlaganja u kome je komentirao nedavni posjet predsjednice Kolinde Ahmićima i Križančevom selu!  Prema Bakiru, ova dva stratišta ne mogu se uspoređivati jer su u Ahmićima stradali isključivo civili (Muslimani), dok su u Križančevom selu uglavnom stradali pripadnici Hrvatskog vijeća obrane, dakle – vojnici. Naravno, bilo bi primjerenije da su hrvatske žrtve iz Križančevog sela uspoređene s nekim drugim, sličnijem slučajem, recimo – s muslimanskim žrtvama u Srebrenici. Kao što je poznato, srpska strana i dan-danas nastoji umanjiti broj žrtava tog pokolja tvrdnjama da su mnogi Muslimani stradali prilikom proboja iz Srebrenice prema slobodnom području, te da je riječ o vojnicima, pripadnicima Armije BiH, koji samim time predstavljaju legitiman vojni cilj. Jasno je da srpska promidžba na taj način želi umanjiti stvarni broj žrtava i relativizirati njihovo stradavanje. Sličnu podvalu iznosi i Bakir Izetbegović koji tvrdi da su u Križančevom selu stradali isključivo hrvatski „bojovnici“. No, čak i da je to istina, što je s tridesetak ranjenih i zarobljenih pripadnika HVO-a koji su naknadno ubijeni? Na inzistiranje Crvenog križa i UNPROFOR-a, nakon dugotrajnih pregovora, Armija BiH predala je njihova izmrcvarena tijela hrvatskoj strani, o čemu (valjda) još uvijek postoji pripadajuća dokumentacija i živi svjedoci. Unatoč tome što je ubijanje zarobljenika jedan od najtežih ratnih zločina niti jedan ubojica i naredbodavac s muslimanske strane nije priveden pravdi. Može li netko navesti sličan primjer na drugoj strani, da je, na primjer, HVO počinio masovni zločin nad muslimanskim zarobljenicima? Ako se haaški sud, po nalogu svojih osnivača, nije imao vremena baviti zločinima nad Hrvatima,  što je s domaćim sudovima? U dosadašnjoj praksi Tužiteljstvo i Sud BiH pokazali su se vrlo motiviranima kad je trebalo proganjati Hrvate za najsitnije prijestupe, dok su u slučaju muslimanskih mega-zločina potpuno zakazali. Takva diskriminatorska politika mogla bi se objasniti i nacionalnom strukturom  pravosudnih tijela BiH u kojima, gle čuda, prevladavaju pripadnici najbrojnijeg naroda, dok je udio Hrvata u „zajedničkim“ institucijama tri puta manji (oko 5%) od hrvatskog udjela u stanovništvu BiH (15%). Što bi rekao narod – Kadije tuže, kadije sude!

Kad smo već kod postotaka i „licitiranja“ žrtvama, spomenimo još jednu spornu Izetbegovićevu izjavu, prema kojoj su Muslimani-Bošnjaci odgovorni za samo jedan do dva posto zločina u BiH. Američka obavještajna agencija CIA svojedobno je procijenila da su 90% svih ratnih zločina u BiH počinili Srbi, a Hrvati i Muslimani zajedno oko 10%. Prema Bakiru dakle ispada da su Hrvati u BiH odgovorni za 8-9% svih ratnih zločina, što je notorna laž! Pogleda li se samo udio u etničkom čišćenju vidljivo je da muslimanski progoni višestruko nadmašuju hrvatske, a da i ne spominjemo ubijanja, mučenja i silovanja. Zanimljivo je da o svemu tome voditelj emisije Aleksandar Stanković nema pojma, ili ga, možda, hrvatske žrtve ni ne zanimaju?!

Hrvatska politička(ne)korektnost

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović nedavno je posjetila susjednu državu i, mimo protokola, odlučila obići Ahmiće i Križančevo selo, dvije lokacije na kojima su tijekom hrvatsko-muslimanskog rata zabilježena najveća stradanja. Posjet je naišao na odobravanje lokalne zajednice, a putem medija upućene su standardne poruke mira i želje da se takvo što više nikada ne ponovi. Već se uobičajilo da hrvatski dužnosnici tijekom posjeta BiH obilaze mjesta ratnih stradanja hrvatskog i muslimanskog naroda, međutim, kao da se zaboravlja da u toj državi postoji i treći narod koji je također teško stradao u ratnom vihoru. Tu činjenicu više ne osporavaju ni najviši muslimanski dužnosnici. Npr. Bakir Izetbegović je u svojem nastupu na HTV-u istaknuo da poštuje sve žrtve, i da je, vođen tim načelom, posjetio i Kazane pokraj Sarajeva, mjesto poznato po stradanju srpskih civila. Zašto se i hrvatski dužnosnici ne ugledaju na Izetbegovića i posjete Kazane? Time bi se uputila snažna poruka da se zločini i žrtve ne zaboravljaju, a nema sumnje da bi takva gesta naišla na odobravanje i u Banja Luci i u Beogradu. No, moguć je i drukčiji pristup!

Samo nekoliko dana nakon Kolindinog posjeta u Sarajevo je došao izaslanik turskog predsjednika Erdogana Ibrahim Kalin i sastao se sa članom Predsjedništva BiH Bakirom Izetbegovićem: „Glasnogovornik turskog predsjednika Kalin prvo je posjetio Memorijalni centar Kovači, te polaganjem cvijeća i učenjem Fatihe na mezarju odao počast poginulim borcima tzv. Armije BiH…“ (wwwposkok, 25.1.2018.)  Kao što vidimo, uvaženi turski gost našao je vremena da posjeti spomen-obilježje poginulim pripadnicima muslimanske vojske i oda mi počast, što je potpuno razumljivo, međutim, nije mu palo na pamet da posjeti i neko mjesto stradavanja druga dva konstitutivna naroda. Kad bi se naši dužnosnici tako ponašali, kad bi obilazili samo hrvatske spomenike, na njih bi se digla „kuka i motika“ ne samo u Sarajevu nego i u Zagrebu. I tu smo došli do srži problema! Dokle god se hrvatski predstavnici licemjerno ponašaju i pristaju na dvostruke standarde, malo je vjerojatno da će ih itko uvažavati.

 

Dinko Pejčinović/Hrvatsko nebo

Comments

comments