CODEX MORALIS CROATICUM (Hrvatski moralni kodeks) Mile Prpa: Živi se boje mrtvih

 

 

Prokletstvo hrvatskih kostiju

– Još za vrijeme ex Jugoslavije jedan srbijanski istoričar reče za Jasenovac, “Ovdje mi uglavnom nemamo sačuvane kosti jer su se one integrisale sa zemljom”, naravno da nije spomeno i brojne kosti hrvatskih mučenika u poslijeratnom logoru Jasenovac (II) koje se ni tamo nisu “integrisale” sa zemljom.

Izgleda da hrvatske kosti, ili kosti Hrvata nose u sebi neko prokletstvo da ne mogu lako istrunuti, kao kosti drugih naroda, ne mogu se lako “integrisati” sa zemljom kao što su se “integrisale” kosti žrtava neke druge nacionalnosti s područja ex Jugoslavije. To su činjenice koje, na žalost njihovih ubojica, još nisu istrunule.

Mjesec svibanj, svake godine je mjesec hrvatskih kostiju, mjesec neusporedivo najvećeg hrvatskog stradanja u njegovoj cjelokupnoj povijesti od stoljeća sedmog, najveće tragedije koja se ikada njemu dogodila. To su biblijske kosturnice koje se pojavljuju u Otkrivenju Ivana apostola. Nažalost u tom holokaustu protiv vlastitog naroda sudjelovao je i dio Hrvata koji se danas kriju pod nazivom antifašisti, a bilo je riječ o čistim boljševicima, koji su, usput rečeno proganjali i hrvatske antifašiste nekomuniste.

Kao istinoljubivi ljudi, dužnost nam je imati pijetet prema svakoj, apsolutno prema svakoj žrtvi bez obzira na njenu nacionalnu, konfesionalnu ili rasnu pripadnost. Po onom pravilu tko spasi jednog čovjeka kao da je spasio cijeli svijet, ali i tko ubije jednog čovjeka kao da je pogubio cijeli svijet.

Mjesec svibanj u Hrvatskoj je mjesec hrvatskih kostiju koje su posijane na sve strane, (kao kosti milijuna američkih bizona) a iza svake kosti, ne zaboravimo, stajala je strašna ljudska tragedija. Tragedija pojedinca, tragedija obitelji i tragedija cijelog naroda.

Iznoseći samo istinu, stvaramo podlogu za izgradnju čovjeka
budućnosti, čovjeka u kojeg bi trebale biti ugrađene duhovne
vrijednosti, čovjeka kojeg će krasiti dobrota,
ljubav prema svemu živućem, čovjeka altruistu
kojemu će biti nezamislivo izvršiti bilo kakav zločin.

 

Živi se boje mrtvih

– Bura, bura! Sad će grunut bura…! Pjevao je Maksim Gorki najavljujući u svojoj, inače prekrasnoj pjesmi u prozi  Burevjesniku nastup revolucije! Tada su se živi bojali živih!

Danas u Hrvatskoj, još uvijek na ruševinama komunističkog sustava, sustiže nas vrijeme kad se živi počinju bojati mrtvih! Ne svi živi i ne svi mrtvi. Kao robovi grijeha mnogi se u Hrvatskoj počeše pribojavati svojih žrtava, i to onih iz doba njihove iluzionističke mladosti od prije već više od šezdeset godina. Kada, u ime revolucije, koja ih je uvjeravala i u nepostojanje Boga, pa je bilo sve dopušteno – ljudski život nije vrijedio nit’ jedne čahure, a poglavito ako se radilo, kako su oni mislili o životu nekoga tko je uz to “klasni” ili “narodni neprijatelj” što je bio sinonim za Hrvate.

Već tisućama godina humanističke filozofije i religije svijeta nas uče da je ljudski život nešto najdragocijenije, nešto najsvetije, nešto u što se ne smije dirati. Živi i pusti i druge da žive! To je geslo već stoljećima poznato. U svojoj knjizi Filozofija čovjeka išao sam za čitavi stupanj još i dalje kazavši – “Živi i življenjem svojim i druge snaži…!”

Vidite, ali raspon ljudske dobrote i ljudskoga zla kreće se, simbolično kazano – od osobe izrazito pune čovječnosti s jedne strane (od na primjer sv. Antuna) pa sve do – osobe izrazito pune nečovječnosti do (na primjer jednog Hitlera ili nekoga njemu sličnog), s druge strane, kao što se u prirodi raspon mirisa kreće od čudesnog ugodnog mirisa jednog zumbula ili jorgovana pa na drugom polu do – nekog nepodnošljivog smradeža, neke strvine ili nešto slično.

Po našim djelima, simbolično kazano, svi se mi, beziznimno svi, nalazimo na nekoj poziciji između ta dva spomenuta čovjeka, ili još slikovitije između ta dva mirisa, vrlo ugodnog i vrlo neugodnog. Svaki na svom mjestu kako svojim životom zaslužuje. A kako živimo u vlastitoj slobodnoj volji, taj izbor svakome je u potpunosti osoban.

Ali strah od vlastitih žrtava, je nešto što se nosi u samom sebi i što se više ide prema kraju života taj strah je sve veći i sve nepodnošljiviji. I za žaliti je sve one koji su to, bez obzira na bilo kakvo pravdanje, sami sebi priuštili, sami su postali robovi grijeha jer su razarali tuđe živote. U svome životu nisu poštivali tisućljetne tekovine humanističkih filozofija i religija svijeta o najvećoj vrijednosti života.

Ne bojte se onog koji uzima tijelo!
Gle, otac i majka odgoje mladića,
trudom i mukom kroz življenje cijelo.
U trenu ga netko ustrijeli kao ptića.
……………
A mi i dalje živi i u svijetu jačem,
i ubojice naše za nama će stići.
Ali za tijelom našim grcat’ će plačem,
ko roblje grijeha, ne mogu ni prići.

(Citati iz knjige M. P. Ecce homo
iz psalama 200. i 201.)

Ali strah od mrtvih na osobnom, a ne na kolektivnom planu, je potakla i činjenica, da su u Sloveniji, u Hrvatskoj, u BiH i drugdje na mnogo mjesta same kosti masovno počele izranjati iz zemlje, kao da je došlo njihovo vrijeme, dižu se mrtvi i optužuju žive. Kao da se ponovno čuje krik života pred smrću s tisuća stratišta, kao da sve vapi za pravdom.

Ali pravde nema nit’ će je biti, barem ne ove ljudske. Makar se radilo o biblijskom pogromu naroda, i tragičnom uništenju gotovo cijele mladosti našeg naroda, i to uglavnom u doba mira. Pravde nema pa makar se radilo, a radi se u potpunosti o neusporedivo najvećoj tragediji hrvatskog naroda u cjelokupnoj njegovoj povijesti. Nema je zato jer u toj kategoriji ubojica postoji internacionalna solidarnost, da dosad nitko iz komunističkog svjetonazora nije odgovarao pred zakonom, što god da je napravio. Kao najveća nepravda u povijesti svijeta – njih je pravda u potpunosti mimoišla. Zato nemojte gajiti iluzije, jer su oni svi zaštićeni antifašizmom kao svjetonazorom, kao neprobojnim plaštem i interesima Velike Britanije, koja nagrađuje i brani sve one koji su se borili u ratu na njenoj strani, beziznimno sve i uopće je ne interesira što su prema nekome drugom napravili.

Ali radi povijesne istine, istine kao istine, može se ne znam koliko netko ljutiti – istina će uvijek izbiti na vidjelo. “Ne može se sakriti grad koji se nalazi na brdu.“ (Krist)

Zanimljivo je reagiranje jednog našeg visoko rangiranog političara, koji u svojoj životnoj filozofiji ne prizna ravnopravnost žrtava. Za jedne, za one koje je napravila druga strana, ne njegovog svjetonazora, ne vrijede nikakva pravila – žrtve na toj crvenoj strani sve su, po njemu, beziznimno sve nevine, a vojska koja je to napravila je sva, beziznimno sva kriva do zadnjeg vojnika. A kako se radi o stotinama tisuća pripadnika vojske, koji su bez ikakve osude ili suda okrutno pogubljeni u doba mira, a isto toliko, ako ne i više i civila svih uzrasta, od male djece do staraca od ruke crvenih, što nije samo slučaj s Hrvatskom. Po njemu, dakle svi su krivi i pravedno je što su pogubljeni. I u njihove grobove se ne smije dirati, već to treba prepustiti povjesničarima i njihovom kabinetskom radu, odnosno prepustiti povijesnom zaboravu.

Pitam vas, u koju bismo ideologiju, u filozofiju koje ideologije smjestili takvo razmišljanje prvog čovjeka vlasti u Hrvatskoj. Filozofija fašizma je plitka da tako nešto u nju stane, filozofija komunizma je isto tako plitka da bi i u nju stale takve monstruozne postavke. Ne želi ni čuti da je to zločin. Dakle činjenica da je u miru na najokrutniji način pogubljeno nekoliko stotina tisuća nenaoružanih vojnika i civila svih uzrasta – po njemu nije zločin, pa niti najmanji. Danas bi se teško našao bilo
koji pripadnik njemačke vojske iz Drugog svjetskog rata, koji se ne bi složio da ono što je radio Hitler da se radilo o teškom zločinu genocida i sl. Mislim da je njemačka nacija danas u tome potpuno jedinstvena.

Odavanje pijeteta žrtvama u Bleiburgu, gdje je pristiglo desetak tisuća ljudi iz svih krajeva Hrvatske i Europe, i koje je proteklo u miru i dostojanstvu i u molitvi uz služenje sv. Mise, taj najviše rangirani političar naziva – Dernekom (nekom proslavom gdje se ljudi zabavljaju, nekakvim sajmištem)! Pravdanje i podržavanje tog zločina je jednako njegovom izvršenju. Postoji još biblijska misao – da je zločinac jednako onaj koji je zločin učinio, kao i onaj koji zločin pravda, ili ga skriva. O ljudi moji, zar je to moguće….?

Kao istinoljubivim ljudima dužnost nam je javno kazati, upravo u obrani antifašizma, da takav monstruozni zločin, koji predstavlja pravi biblijski pogrom naroda i to svoga vlastitoga, nema niti može imati niti najmanje veze s antifašizmom. Antifašizam je kao svjetski pokret – pokret života, a ne pokret smrti. U Europi, gdje su bili istinski antifašisti, došlo je do momentalne istinske slobode, a takvih masovnih stratišta kod njih nigdje i nema, pa nemaju što ni iskapati. A eventualni krivci
na drugoj strani ako ih je bilo – bili su su suđeni i kažnjeni dovođenjem pred lice pravde. Kako su na našim prostorima same od sebe posvuda počele masovno izranjati kosti iz zemlje, i sve izlazi na bjelilo dana, i
progovaraju i optužuju!

Počeo je izmed oblaka i mora gordo lebdjeti, više ne vjesnik Bure, već vjesnik Istine, sad nalik na bijelu munju. Klikće on i njegov kliktaj više ne žudi buru, ni snagu gnjeva, ni plamen strasti već silnu vjeru u pobjedu Ljubavi, konačnu pobjedu Istine, pa i na ovim našim prostorima!

ODA HRVATSKIM MUČENICIMA

Lijepa naša – tužna lica.
Tužna lica i suzna oka!
Zemlja nam je kosturnica
Kuda duga i široka!

Ustajte, kosti starih dana!
Ustajte, kosti Derenčina-bana!
Ustajte, kosti Zrinskih-Frankopana!
I vi, kosti mrtvih domobrana!
Domovina plače, sinci mrli.
Svud se krvca mučenika lila.
Živi bili pa ih strli –
Smrt svoja raširila krila.

Vjekovi tekli, majke cvile,
Nigdje zore da zarudi.
Suze boli svud se lile
Al’ još im nada usred grudi

(M.P.)

Svađa među ljudima ima raspon od male uvrede
pa sve do velikog ratnog sukoba.

 

CODEX MORALIS CROATICUM (Hrvatski moralni kodeks)/ Mile Prpa/Hrvatsko nebo

 

Comments

comments