Prof. dr. sc. Goran Šimić: Digitalne tehnologije mogu kod djece stvoriti duhovnu i fizičku invalidnost

 

 

GLAS KONCILA, 26. studenoga 2017.

Intervju: Tomislav Šovagović

Prof. dr. sc. Goran Šimić

O digitalnoj demenciji i utjecaju tehnologija na svakodnevni život

 

Goran Šimić je redoviti profesor neuroznanosti i anatomije u trajnom zvanju i predstojnik Zavoda za neuroznanost Hrvatskog instituta za istraživanje mozga Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U okviru zavoda vodi Laboratorij za razvojnu neuropatologiju. Diplomirao je da Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je i doktorirao. Njegov laboratorij bavi se mehanizmima nastanka neurorazvojnih i neurodegenerativnih poremećaja te ima dugotrajnu međunarodnu suradnju u proučavanju bioloških biljega bolesti mozga, napose Alzheimerove bolesti. Bio je glavni i odgovorni urednik časopisa Translational Neuroscience 2010-2016. godine. Za svoj rad dobio je više domaćih i međunarodnih priznanja od kojih se ističu Nagrada HAZU za medicinske znanosti 2009. godine, Državna nagrada za popularizaciju znanosti 2010. godine i biomedicinske znanosti 2015. godine, kao i Kurt Jellinger Prize časopisa Acta Neuropathologica i nakladnika Springer 2008. godine. Sretno je oženjen s prim. dr. sc. Đurđicom Šešo-Šimić, specijalisticom pedijatrije. Imaju troje djece – Sunčicu, Vedrana i Filipa.

 

  • Možete li nam ukratko približiti pojam digitalne demencije i razloge zbog kojih uslijed nje dolazi do preuranjenoga kognitivnog urušavanja?

Digitalna demencija je zajednički naziv za niz kognitivnih i drugih promjena što se događaju osobama koje se pretjerano oslanjaju na digitalne tehnologije. Osobama koje previše vremena provode na internetu puno je lakše narušiti pažnju nebitnim podražajima iz okoline, one znatno slabije kontroliraju sadržaj svojega radnog pamćenja i općenito su značajno manje sposobne usredotočiti se na pojedinu zadaću i izvršiti je od početka do kraja. Zbog toga im s vremenom slabe i sposobnosti samostalnoga planiranja, kratkoročnoga pamćenja i izvršavanja zadataka koji zahtijevaju odgodu, kao i dugoročnoga pamćenja. Pojednostavljeno rečeno, sve veća uporaba digitalnih tehnologija zahtijeva povećanu aktivnost onih neuralnih mreža našega mozga s pomoću kojih dijelimo pozornost, dok one koje rabimo za dubinsko čitanje, razmišljanje i upamćivanje slabe. Glavni problem je u tome što tehnologije trebamo prilagoditi čovjeku i rabiti s mjerom, a ne obrnuto.

 

  • Koji su preduvjeti prevencije od digitalne demencije u vremenu sveopće dostupnosti virtualne tehnologije? Koliko poremećaji spavanja utječu na slabljenje vida, „normalne“ moždane procese i procesiranje u prethodnom danu usvojenih sadržaja?

S obzirom na enormni porast uporabe digitalnih tehnologija i interneta u svakodnevnom životu sve se više uviđa neophodnost iznalaženja i uvođenja mjera za borbu protiv negativnih posljedica koje one imaju na kvalitetu života. Ljude treba osvijestiti da se pod sigurnom uporabom interneta ne misli samo na privatnost i zaštitu osobnih podataka, već je važnije razumjeti utjecaj i posljedice online života na stavove, sustav vrijednosti i to kako se ponašamo, jednom riječju cjelokupno mentalno i tjelesno zdravlje. Dobro je poznata činjenica kako je igranje igrica više od tri sata dnevno povezano sa slabljenjem vida, napose ako se radi o igranju noću u krevetu, a već se više od stotinu godina zna kako nedovoljna količina sna negativno utječe na integraciju i konsolidaciju dugoročnih sjećanja.

 

  • Kako poboljšati mehanizme roditeljskoga i školskoga nadzora u svrhu povećanja socijalnoga kontakta, ali i zaštite djece glede neželjenih sadržaja, kao i manipulacija i zlostavljanja djece putem interneta?

Nije smisao na silu spriječiti određeno ponašanje koje nam se čini nepoželjno, jer će se time postići suprotan učinak, nego uočiti koji su uzroci do njega doveli i onda djelovati u smislu uklanjanja ili smanjivanja utjecaja tih uzroka. Mrežne stranice i internetska komunikacija su izvori posebnog rizika za djecu, a rizik je to veći što su djeca mlađa. Zbog izostanka direktne interakcije licem u lice i anonimnosti koja stvara lažni osjećaj zaštićenosti, putem društvenih mreža će se lakše i prije dogoditi da netko nešto komentira bez promišljanja i podrugljivo. To dovodi do elektroničkog vršnjačkog nasilja – cyberbullyinga i porasta učestalosti agresivnoga ponašanja, kako verbalnoga tako i tjelesnoga. Zabrinjava i sve veća izloženost eksplicitnim seksualnim sadržajima.

 

  • Na tragu zaključka Vašega predavanja: Koji su načini da se internetu kao pukom sredstvu dade (socijalni) okvir i smisao? Kako otkloniti ili umanjiti utjecaj uzroka nepoželjnoga ponašanja u lancu „učitelji-roditelji-djeca“?

Internet je vrijedan izvor podataka za učenje, ali njegova stalna uporaba u školi zbog ometanja pažnje često donosi više štete nego koristi, pa i u tome treba naći mjeru. Za normalan razvitak mozga ne smije se zanemariti važnost kretanja, gibanja, druženje s vršnjacima i igre. Nezadrživi prodor digitalnih tehnologija u sve pore života od djece sve više stvara tjelesne i duhovne invalide koji nemaju ni kondicije niti mašte. Škole trebaju pratiti razvoj suvremenih tehnologija, ali se ne smiju nauštrb toga zanemarivati ostali izvori znanja, sposobnosti i vještina. Učitelji, roditelji i djeca trebaju o svemu tome razgovarati i dogovoriti se kako je u pojedinim situacijama najbolje postupiti. Uporaba interneta postaje problematična kad počne ometati normalan svakodnevni život. Aktivacija mozgovnoga sustava nagrade dovodi do promjena u ponašanju i stvara stanje slično pravoj ovisnosti. Igranje nasilnih igrica u mlađoj životnoj dobi također može biti povezano sa smanjenjem empatije i nasilničkim ponašanjem. U kombinaciji s nadomještanjem stvarnih socijalnih kontakata virtualnim putem, zbog prekomjerne uporabe društvenih mreža kod djece to može dovesti do disfunkcionalnoga emocionalnog razvitka i smanjenja suosjećanja i tolerancije.

 

  • Može li se stručno doskočiti lažnom osjećaju zaštićenosti koji pojedinci imaju „skriveni iza lažnih imena“, nadimaka (neovisno o uzrastu) koje u mrežnom razgovoru, često monologu, dovodi i do vrijeđanja, obezvrjeđivanja dostojanstva ljudske osobe, ponižavanja, pa i šovinizma?

Elektroničko vršnjačko nasilje sve je veći problem jer se skrivanjem iza avatara ili lažnih profila omogućuje anonimnost koja daje osjećaj kako se netko može nekažnjeno nasilno ponašati. Nekoj djeci upravo ta činjenica služi kao poticaj za nasilno ponašanje, iako u stvarnosti ne bi bila nasilna. Prednost društvenih mreža je svakako u tome što možemo održavati kontakte s ljudima iz cijeloga svijeta. No, u konačnici je za nas ljude kao društvena bića ključan bliski susret s drugim ljudima, kontakt licem u lice. Opasnost se sastoji u tome da sve više toga u životu doživljavamo preko bestjelesnih simbola, npr. emotikona, koji trepere na zaslonima naših digitalnih asistenata, budući da mi time ipak gubimo dio svoje biološke ljudskosti. Što više vremena provodimo na internetu, to smo manje sposobni suosjećati s drugim ljudima, što nas vodi k zaključku kako mreža s vremenom otupljuje naše mogućnosti kontemplacije, kao i dubinu naših emocija. To je u knjizi Plitko – što Internet čini našem mozgu i na vlastitom primjeru opisao Nicholas Carr.

 

  • Zašto se kod djece koja provode više od tri sata dnevno, osim nižega školskog uspjeha, javlja i narušenija slika o sebi, kao i veći broj emocionalnih i ponašajnih teškoća? Kako uskladiti „vladavinu Facebooka“ s odgojno-obrazovnim mjerama?

Djeca imaju urođenu sklonost međusobno se uspoređivati i natjecati, a društvene mreže dramatično su promijenile način na koji međusobno komuniciraju. Screenagers, tinejdžeri koja većinu vremena provode uz zaslone digitalnih uređaja, a ponajviše na Facebooku, gledajući živote druge djece, s vremenom imaju sve manje vremena za vlastite i školske obaveze. Činjenica da se mnogi, opet razumljivo, nastoje prikazati u ljepšem svjetlu nego što njihov život uistinu jest, drugima je zapravo problem i zbog toga se počinju osjećati loše, pa se stvara začarani krug nezadovoljstva. U osjetljivije djece to može izazvati emocionalne i probleme u ponašanju, kao i psihosomatske simptome tjeskobe, niskoga stupnja samopouzdanja i depresivnosti, a u nekih i opsesiju. Istraživanja su pokazala visoku korelaciju između niskoga stupnja samopouzdanja i predstavljanja lažne slike o vlastitom životu na Facebooku, za što je opet potrebno i više vremena.

 

  • Vršnjačko nasilje problem je i u svijetu društvenih mreža, ali i „uživo“ u školskim klupama, i mraku nedaleko školskih zgrada. Koliko i promidžbena mašinerija, ali i povodljivost za većinom čini „sociologiju mase“ i dovodi do isključivosti onih koji odudaraju znanjem, različitošću, siromaštvom…?

Svima nam treba više razgovora, poštovanja i tolerancije. Tolerancija u svakodnevnom životu u obitelji, školi, s prijateljima, na poslu i drugim različitim situacijama obogaćuje, a neopravdana netolerancija narušava naše odnose s drugim ljudima. Neprihvatljivi oblici ponašanja kao što su mržnja i nepoštenje mogu se ispraviti boljim upoznavanjem samoga sebe i drugih ljudi. Najbolji način za to je da se djeci od najmlađih dana vlastitim primjerom snošljivosti i uljuđenosti pokazuju prihvatljivi oblici ponašanja jer djeca uče ono što vide i ono što žive. Kroz dobar odgoj učimo se empatiji, odnosno biti boljim i tolerantnijim ljudima – prihvaćati, suosjećati i voljeti bez obzira na različitosti. Marketing ima neka druga pravila.

 

  • Koji su znanstveni izazovi neuroznanosti i Hrvatskoga instituta za istraživanje mozga? Koliko zapravo čak i stručan čovjek malo zna o dometima i nepredvidljivosti čudesnih „sivih stanica“?

Neuroznanost je danas jedno od najvažnijih područja znanstvenih istraživanja. To je posljedica spoznaje kako je nemoguće naći ijedno pitanje vezano uz funkcioniranje ljudskoga društva koje ne bi zahtijevalo znanje o psihologiji, ponašanju i svijesti čovjeka, odnosima i komunikaciji među ljudima, kao i evolucijski utemeljeno znanje o tome koje nas biološke odrednice mozga čine ljudima. Više od trećine svih bolesti odnosi se na živčani sustav. U Hrvatskom institutu za istraživanje mozga trenutno se provodi deset projekata Hrvatske zaklade za znanost, kao i brojni drugi projekti, kako domaći tako i u okviru međunarodne suradnje. Većina projekata bavi se problemima iz područja neuroloških i duševnih bolesti, te neurorazvojnih i neurodegenerativnih bolesti. Svake godine sredinom ožujka već 16 godina uzastopno organiziramo Tjedan mozga kako bi se javnost upoznala s najnovijim spoznajama iz područja istraživanja mozga. Jedna od tema posljednjeg Tjedna mozga bila je i kako mozak doživljava prostor. Tada su nas svojim predavanjima i sudjelovanjem na tribini Mozak i prostor počastili naš svjetski poznat akademski slikar Dimitrije Popović i akademik Nikola Bašić, arhitekt kojeg je šira javnost najviše zapamtila po njegovim Morskim orguljama u Zadru. Iako odavno postoji uvjerenje da prostor i oblikovanje prostora utječu na razvitak i funkcije ljudskoga mozga, tek su suvremena istraživanja mozga ukazala na značenje utjecaja podražaja iz prostora na oblikovanje ustroja i djelovanje moždane kore. Tako je John O’Keefe 1971. godine prvi pokazao da hipokampus sadrži posebne populacije neurona koje omogućuju kodiranje lokacija u prostoru (place cells), a daljnji napredak ostvaren je istraživanjima May-Britt Moser i Edvarda I. Mosera koji su 2005. godine pokazali da u entorinalnoj moždanoj kori, koja se također nalazi u sljepoočnom režnju mozga i projicira u hipokampus, postoje tzv. grid cells, stanice s pomoću kojih mozak mapira prostor u kojemu se kreće. To je troje znanstvenika za svoja otkrića 2014. godine dobilo Nobelovu nagradu, a zanimljiva je činjenica da su projekt bračnog para Moser s pomoću kojega su otkrili da obrazac okidanja grid stanica čini heksagonsku mrežu putem koje se stvara naš unutrašnji „sustav za globalno pozicioniranje (GPS)“ recenzirali i odobrili znanstvenici našeg instituta. Odgovor na pitanje kako mozak doživljava prostor ima veliko praktično značenje jer čovjek oko 85% vremena boravi u zatvorenim prostorima, a neuroznanost tu može pomoći arhitektima u dizajniranju građevina i prostorija u njima. I na navedenoj tribini smo se svi zajedno divili činjenici koliko su biološki sustavi složeni i čudesni, te kako je makar i površno objasniti funkcioniranje i samo jedne živčane stanice iznimno težak zadatak, a kamoli mreže od preko 100 milijardi neurona s više od 200 trilijuna sinapsi – našega mozga.

 

  • Postoji li idealan, barem poželjan pristup djeci predškolske dobi? (Preporuke Američke pedijatrijske akademije iz listopada prošle godine o jednom satu dnevno korištenja ekrana…)

Kao što sam već naglasio, naročito je djeci mlađih dobnih uzrasta puno lakše narušiti pažnju nebitnim podražajima iz okoline pa ona znatno slabije kontroliraju sadržaj svoga radnog pamćenja, lakše postaju ovisna o digitalnim uređajima i općenito su značajno manje sposobna usredotočiti se. Stoga prema preporukama Američke pedijatrijske akademije od 21. listopada 2016. godine djeca mlađa od 2 godine ne bi smjela koristiti nikakve ekrane, djeca starosti 2-6 godina najviše jedan sat dnevno, ali pod uvjetom da se radi o visokokvalitetnim i provjerenim sadržajima, a djeci starijoj od 6 godina bi se trebalo stalno nadzirati koliku će količinu vremena provoditi na mreži kako to ne bi smanjilo tjelesnu aktivnost, socijalne interakcije te ometalo san i druge aktivnosti koje su potrebne za normalan rast i razvitak. Također se preporučuje u obitelji i u školi kreirati i rezervirati vrijeme i prostorije bez stalnog utjecaja elektroničkih medija – elektroničke pošte, društvenih mreža i drugih privlačnih aspekata umreženosti. Za normalan razvitak mozga ne smije se zanemariti važnost kretanja, gibanja, druženje s vršnjacima i igre. Važnije od tehnologije je poticajno okruženje za razvitak sposobnosti izražavanja, komunikacije i kritičkoga razmišljanja, te iskustveno učenje, npr. kroz praktičan rad rukama.

 

  • Kako komentirate pojedine napise o umreženosti informatičkih tvrtki s mjerodavnim institucijama u svrhu IT-privatizacije reforme školstva? Može li se pretpostaviti budućnost bez školskih torbi, u kojoj će uglavnom vladati e-školstvo? Koje su dobre, a koje loše strane svojevrsne virtualizacije školstva?

Nikakva tehnologija niti virtualizacija ne može nadomjestiti kvalitetne nastavnike. Za uspješno učenje i općenito napredak djece u svladavanju novih i težih zadataka i životnih situacija nije dovoljno suhoparno i bezosjećajno prenošenje informacija, što se može do neke mjere postići i elektroničkim medijima, već je za to potrebna kvalificirana i kvalitetna osoba koja djecu odgaja i uči vrijednostima. Dijete osjeti i nesvjesno usvaja te vrijednosti i kroz neverbalnu komunikaciju. Proces učenja je puno složeniji od pukoga zapamćivanja činjenica. Da bi se učilo s razumijevanjem novo znanje se mora logično nadovezivati i nadograđivati na ono prethodno. Zato se u svakom dijelu nastavnoga procesa mora najprije utvrditi ono što svi dobro znaju kroz kratku provjeru ili ponavljanje, a da bi se zatim na tim temeljima upustili u tumačenje novoga gradiva. Na kraju podučavanja treba i provjeriti jesu li učenici shvatili kontekst i nadovezali ga na postojeće znanje i iskustvo. Neka informacija ili podatak će postati znanje tek kada ga učenik može najprije interpretirati, a zatim zapamtiti i ugraditi u vlastito svrsishodno razmišljanje, za što je u prosjeku potrebno tri do pet ponavljanja u razdoblju od šest do osam tjedana. Tek će tada ovo znanje učenik moći iskoristiti u budućim situacijama za rješavanje nekoga konkretnog problema ili usvajanje još složenijeg ili apstraktnijeg koncepta. Iz svega navedenoga vidimo da je znanje visoko individualizirano, stalno se mijenja i nadograđuje, pa ga stoga nije jednostavno ni objektivizirati niti analizirati. Ukratko, nikakvo tehnološko rješenje ne može kvalitetno zamijeniti živog učitelja. Nažalost, povećana uporaba digitalnih tehnologija smanjuje taj odgojni aspekt učenja pa sve više nedostaje ljudske povezanosti između učenika i učitelja. Stoga, iako je dobro ulagati u nastavna pomagala, treba ulagati i u učitelje, kako u njihov status tako i u materijalna prava i stalno usavršavanje.

 

  • Mnogo je prijepora glede obrazovne reforme i nacionalnoga kurikula u hrvatskom društvu. Prema Vašem mišljenju, oko kojih bi se točaka morao postići konsenzus?

Obrazovna reforma ne bi smjela biti opterećena politikom. Nacionalni kurikul je hvalevrijedan proces, ali ima i brojne manjkavosti koje treba popraviti. Oko svjetonazorskih pitanja nije ni potrebno postići konsenzus, već treba dopustiti roditeljima da se o njima odrede za svoje dijete.

 

  • Koje su neupitne vrjednote oko kojih bi trebalo graditi budućnost hrvatskoga školstva? Možete li i ovim putem iznijeti paradokse povećane uporabe digitalnih tehnologija?

Neki od paradoksa uporabe digitalnih tehnologija su sljedeći: omogućuju nam lakše povezivanje i komunikaciju s drugima, ali je socijalnih aktivnosti, interakcija i pravog prijateljstva i empatije sve manje; elektroničke knjige i sadržaji su jeftiniji od pravih, ali zbog skupoće digitalnih uređaja i internetske veze su nejednakosti u mogućnostima sve veće; učenici dobivaju alate koji omogućuju bolje snalaženje u svijetu oko sebe, ali su djeca sve izgubljenija i sve više prepuštena sama sebi; razne činjenice je moguće dobiti u trenu, ali one nisu uvijek provjerene, strukturirane niti stavljene u kontekst, te se ne usvajaju u logičnom slijedu pa izostaje razvijanje sposobnosti i vještina kroz iskustveno učenje (npr. grafomotorike, lingvističkih sposobnosti i općenito vještine izražavanja); materijali za rad i zadaće mogu se direktno razmjenjivati elektroničkom poštom između učenika, ali zbog otuđenosti oni to ne žele činiti i sve manje pomažu jedni drugima; količina knjiga i bilježnica se može dramatično reducirati, ali učenici sve manje i nerado uče i sve slabije pamte. To je djelomično i posljedica činjenice što je zapamćivanje pročitanog iz knjige bolje nego s ekrana, ponajviše zato jer knjiga predstavlja stvarni objekt pa se pročitano lakše „smješta u prostor” i pamti budući da je dugotrajno epizodičko pamćenje posredovano hipokampalnim i entorinalnim konceptnim neuronima specijaliziranim za reprezentaciju prostora.

 

  • I kada se isključi kompjutor i nestane umjetnoga svijeta, i dalje je mnoštvo izazova u stvarnom životu. Može li se usporediti mozak današnjih đaka s onim naraštajima otprije tridesetak godina, iz vremena prije mobitela i interneta. Današnja djeca rađaju se s osjećajem za ekran i tipkovnicu, a opet, godinama stečena znanja ne mogu se komprimirati u sažetcima lektira, wikipedijskim člancima. Postoji li bojazan od produbljenijega međugeneracijskog nerazumijevanja, selekcija između „zaostalih“ i „naprednih“ samo zbog boljeg poznavanja tehnologije? Je li tehnologija nužnost, unatoč sve bržim i čišćim mijenama? (Nedavno je jedan znanac u društvu predložio da pravo glasa na izborima imaju samo oni informatički pismeni…)

Činjenica je da u današnje vrijeme informatička pismenost postaje nužnost, a na ostala pitanja povezana s tim mislim da sam vam već na neki način i odgovorio.

 

  • Kako se razvija i koliku opasnost predstavlja „Plavi kit“, navodna ruska igrica u kojoj labilnoj djeci zadatci postanu nemogući i mogu dovesti čak i do samoubojstva? Koliko je istine u priči?

Djeca mlađih dobnih skupina slabije razlikuju virtualni svijet od stvarnoga, pa su zato ranjivija i vrlo sugestibilna. Pravila te ili sličnih igara u kojima se navodi da će netko ozlijediti njih ili njihove roditelje ako ne ispune zadane zahtjeve, jednako kao i vršnjački cyberbullying, izazivaju u njima tjeskobu i mogu ih potaknuti na samodestruktivno ponašanje.

 

Glas koncila /Hrvatsko nebo

 

Comments

comments