Šestorka Herceg Bosna: 15. siječanj 1993. “Početak realizacije prvog vida UZP-a”

 

Da bi uopće mogli razmotriti ovu tezu iz nepravomoćne presude koja je ključna za donošenje zaključka o postojanju prvog vida UZP-a od strane dvojice sudaca raspravnog vijeća (naravno, uz izdvojeno mišljenje časnog suca Antonettia), potrebito je ukrako sažeti širi kontekst događaja koji su doveli do ovakvog zaključka.

17. svibnja 1991. godine na sastanku srpskog i muslimanskog vodstva u BiH, Alija Izetbegović nudi Radovanu Karadžiću podjelu BiH. Dva dana nakon toga, Karadžić o tome izvješćuje Slobodana Miloševića.

 

 

12. lipnja 1991. godine u vili Dalmacija u Splitu sastaju se Tuđman, Milošević i Izetbegović, Nakon tog sastanka neslužbeno je procurilo da je načelno dogovorena kantonizacija BiH.

https://www.facebook.com/notes/%C5%A1estorka-herceg-bosna/nastanak-mita-o-kara%C4%91or%C4%91evu-i-njegovi-tvorci-1/746995405348191/

To su inicijalne radnje koje su dovele do Cutilleirovog plana, koji se pravim i punim imenom zove “Izjava o načelima za novo ustavno ustrojstvo BiH”. U točki 1. tog plana navodi se kako će BiH biti sačinjena od tri sastavne jedinice temeljene na etničkim načelima.

http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI%20DOKUMENTI/PLANOVI_SPORAZUMi_IZJAVE_O_USTAVNOM-USTROJSTVU_BiH_1991_1995/42.pdf

Ovaj plan potpisala su sva tri predstavnika naroda u BiH dakle Boban, Karadžić i Izetbegović. Potpisivanje ovog plana bio je jedan od dva uvjeta za međunarodno priznanje BiH (drugi uvjet bio je referendum o samostalnosti). Nakon priznanja BiH Alija Izetbegović povukao je potpis ovog dokumenta, i to je otvorilo put Srbima za agresiju na BiH.

Vance-Owen plan, koji je za ovu temu od suštinske važnosti, je izvedenica točke 1. Cutilleirovog plana, kao uostalom i Owen-Stoltenberg plan iz kolovoza 1993. godine.

Glavna teza tužiteljstva i većine u vijeću je kako su Hrvati krivo shvatili ovaj plan kao plan etničke podjele, i rufijanskim rječnikom rečeno “krenuli su na silu uzeti ono što su smatrali da su tim planom dobili”. I to se po njima dogodilo dana 15. siječnja kad Prlić izdaje odluku koju potom Stojić pa Petković spuštaju kao zapovjed, a tužiteljstvo tumači, i većina u raspravnim vijeću prihvaća kao ultimatum Muslimanima.

Kako bi znali o čemu govorimo, potrebno je pokazati Prlićevu odluku te Stojićevu i Petkovićevu zapovjed.

Prlić 15. siječnja dokazni predmet broj P001155

http://www.solidfiles.com/v/jeB37pWANQMaZ

Stojić 15. siječnja dokazni predmet broj P00140

http://slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI%20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih2/2626.pdf

Petković 15. siječnja dokazni predmet broj P01139

http://www.solidfiles.com/v/AwqMqgRDwZ44d

http://www.solidfiles.com/v/yvMdM7RXB45qm

Tužiteljstvo i većina u raspravno vijeću grubo su ignorirali kontekst u kojem je došlo do ove Prlićeve odluke te Stojićeve i Petkovićeve zapovjedi. Da bi ne bi sad o tome pisali preduge traktate sve će vam u ova tri isječka objasniti general Praljak koji je iz Zagreba donio tu odluku s kojom su se usuglasile sve strane, a koja je zapravo najjednostavnije rečeno, odluka po formiranju zajedničkog zapovjedništva HVO-a i Armije BiH s ciljem što efikasnije borbe protiv zajedničkog neprijatelja, odnosno velikosrpskog agresora s jedne, te izbjegavanje nastavka konflikta između ABiH i HVO-a, osobito na području Gornjeg Vakufa/Uskoplja s druge strane.

 

 

 

 

Osim navednog, da je Vance-Owen plan bio plan etničke podjele i da tu Hrvati nisu ništa krivo shvatili potvrdio je tužitelj Mark Harmon u uvodnoj riječi u predmetu Blaškić, kad je ta teza, koja je ispravna bila teza tužiteljstva.

https://www.facebook.com/permalink.php?story_fbid=1518649471516110&id=744407398940325

Ono što svakako valja napomenuti jest činjenica da je Armija BiH počela napad na HVO na području Uskoplja 11. siječnja 1993. godine nakon ovog priopćenja Komandanta trećeg korpusa Armije BiH Envera Hadžihasanovića. To je dokument koji je uveden u spis pod brojem 4D10235 u ovom predmetu:

http://www.solidfiles.com/v/VvLGpGZBjnrX8

Ovo je je najobičnije odbijanje dogovorenog u Ženevi, i najobičniji pritisak na politički vrh Muslimana da se “ne dozvoli podjela BiH na etničkom ni bilo kom drugom principu” jer da “je krv boraca uzalud prolivena bla bla..” U pravo zbog ovoga je KOS i infiltrirao Hadžihasanovića u vrh Armije BiH. I on je ovim minirao mirovne pregovore, ali i de facto izvršio pritisak koji je rezultirao napadom Armije BiH na HVO na području Uskoplja 11. siječnja 1993. godine.

Prije toga, pripadnici Armije BiH su pripremali napad na HVO na tom području kopajući rovove okrenute prema HVO-u, a što su u ovom procesu potvrdili i svjedoci tužiteljstva poput nizozemskog pukovnika Rudya Gerritsena ili britanskog obavještajca Andrewa Williamsa, kao i svjedoci obrane poput Zrinka Tokića, zapovjednika brigade HVO-a “Ante Starčević” iz Uskoplja.

Budući da se taj pritisak ABiH na HVO nastavljao, HVO je morao odgovoriti, i 18. siječnja pokrenuo je protunapad, koji je tužiteljstvo i većina u vijeću okarakterizirala kao napad kojim je otpočela realizacija prvog vida UZP-a. A radilo se o ograničnoj vojnoj operaciji HVO-a prema selima Uzričje, Duša, Hrasnica i Ždrimci.

Činjenica je da je u selu Duša 7 civila poginulo kad je jedna granata pogodila kuću u koju su oni bili sklonjeni, a koja je bila u vlasništvu lokalnog muslimanskog zapovjednika. Činjenica koja je dokazana je da se iz neposredne blizine te kuće djelovalo po HVO-u. Teza koja nije dokazana je da je tu granatu koju je usmrtila 7 civila ispalio HVO. Naime, kako je u žalbenoj raspravi navela obrana generala Praljka u jednom onovremenom izvješću stoji da je ta kuća pogođena granatom iz bestrzajnog topa, a da HVO na tom nije imao BST.

Međutim, čak i ako uzmemo u obzir pretpostavku (jer dokaza nema) da je HVO ispalio tu granatu, to je djelovanje po vojnom cilju, a oni koji su rekli tim civilima da se sklone u tu kuću od njih su napravili legalne mete, odnosno kolateralne žrtve legalnog vojnog napada.

Činjenica je da u preostala tri sela nije stradao niti jedan jedini muslimanski civil.

Činjenica koja je dokazana dokumentom Envera Hadžihasanovića od 19. siječnja da HVO nije počinio nikakav progon civila iz tih sela. Štoviše, navodi se da su Ždrimci pretežito naseljeni hrvatskim stanovništvom, a da su sela Uzričje i Hrasnica evakuirane samovoljno ili uz asistenciju Armije BiH:

https://www.facebook.com/permalink.php?story_fbid=1519416101439447&id=744407398940325.

Činjenica je da je kako je od 50 sela u općini G.Vakuf HVO napao tek 4 sela, kao i da nakon siječanjskih borbi u ta 4 sela nije više bilo sukoba sve do travnja iste godine.

Činjenica je da etnička struktura stanovništva u općini Gornji Vakuf/Uskoplje nije promjenjena nakon sječanjskih borbi odnosno nakon onog što tužiteljstvo naziva „početkom realizacije UZP-a.”

Da bi se dokazao UZP, pogotovo njegov prvi vid, potrebno je dokazati namjeru (element mens rea) i samu radnju odnosno zločin (actus reus) te ih dovesti u uzročno-posljedičnu vezu van razumne sumnje. Mi ovdje nemamo ni elemnt namjere što bi trebali biti ovi dokumenti Prlića, Stojića i Petkovića od 15. siječnja, a kao što vidimo, nemamo ni radnju.

Ali zato imamo mnoštvo dokaza koji obaraju teoriju tužiteljstva i većine u raspravnom vijeću o “početku realizacije UZP-a od 15. i 18. siječnja 1993.”.

1. Zapovjed od 11. siječnja za Zrinka Tokića koji je zapovjednik brigade Ante Starčević iz Gornjeg Vakufa (referenca 4D00354) u kojem Petković Armiju BiH naziva „saveznicima“

https://www.facebook.com/notes/%C5%A1estorka-herceg-bosna/15-sije%C4%8Danj-1993-po%C4%8Detak-realizacije-prvog-vida-uzp-a/1520175681363489/

2. Petkovićeva zapovjed od 13. siječnja zapovjednicima u Travniku, Vitezu, Busovači, Prozoru, Konjicu, Jablanici i Gornjem Vakufu (referenca P01115) gdje se traži uspotavljanje kontakta s muslimanskom stranom, spriječavanje pokušaja nižih zapovjedništava da silom pokušju rješiti probleme, gdje god je moguće s Muslimanima uspostaviti zajedničke timove itd

http://www.solidfiles.com/v/p3rPvKPj7Dja5

3. Petkovićeva zapovjed od 18. siječnja (referenca P01190) u kojoj se traži izbjegavanje sukoba jer ne odgovaraju ni nama ni Muslimanima

http://www.solidfiles.com/v/gWvKzDaLALpwz

4. Petkovićeva z apovjed od 20. siječnja za zapovjednika Šagolja u Konjicu (referenca 4D00433) kojom se traži uspostava kontakta, i navodi kako mu je Pašalić obećao smirivanje situacije (što pak znači da je Petković to od njega tražio)

http://www.solidfiles.com/v/zdYkmRRBeW2eG

5. Petkovićeva zapovjed od 27. Siječnja (referenca P01322) kojom se traži zabrana ofenzivnih djelovanja, uspostava kontakta, rješavanje problema pregovorima itd

http://www.solidfiles.com/v/QkL7N3PweVrxW

6. Petkovićevo pismo Seferu Haliloviću od 9. veljače (referenca 4D00075) u kojem on mora uvjeravati Halilovića pri čemu ga je upitao zna li on prije koliko mjeseci je ABiH započela s ukupavanjem na području Gornjeg Vakufa

http://www.solidfiles.com/v/MgLqAQdkeZG7x

http://www.solidfiles.com/v/VvLyn2yNpQ852

I ovako možemo u nedogled, jer mi dokaza koje potkrepljuju teze obrane imamo u izobilju, dok tužiteljstvo i većina u raspravnom vijeću nema ništa, osim tendencioznog i potpuno izvan kontesta tumačenja Prlićeve odluke te Stojićeve i Petkovićeve zapovjedi od 15. siječnja kao element namjere, dok kao argument konkretne radnje nemaju ni to, a kamoli da imaju uzročno-posljedičnu vezu namjere i radnje van razumne sumnje.

I zato se kao pijani plota hvataju izvješća Zapovjednika OZSZH Željka Šiljega od 28. siječnja 1993. kojeg opet tumače krivo, netočno i tendenciozno, pritom odbacujući čitav niz dokumenata obrane koji bacaju sasvim drugo svjetlo na ovo izvješće.

Izvješće Željka Šiljega je dokument na 4 stranice (referenca P01351), izvješće o stanju na području Gornjeg Vakufa u kojem se spominju Uzričje, Duša, Hrasnica i Ždrimci

http://www.solidfiles.com/v/Y2Kq23rBzNYwZ

http://www.solidfiles.com/v/Vvq7v23WkNyyM

http://www.solidfiles.com/v/2ZawZxWGKnmvG

http://www.solidfiles.com/v/nNADNQGzrgLzy

Na ovaj dokument većina u vijeću se poziva na nekoliko mjesta u svezku 2. i 4. presude, a konstrukcija koju oni grade oko tog dokumenta je toliko apsurdna da ju je teško obarati. Naime, u tom izvješću se navodi ono u svezi pogibije 7 civila u Šljivinoj kući u Duši, ali i navodi o spaljenim kućama u nekim od tih sela. Recimo, u jednom selu je uništeno 26 kuća od toga dvije u granatiranju. Oni odatle izvlače zaključak da je to dokaz za namjeru o počinjenju UZP-a, naime ta palež, a na Šiljegovo izvješće gledaju kao na trenutak “slabosti i iskrenosti”, jer inače, po njima, i Šiljeg ima svoje dionice u UZP-u. Pa tako kažu da je Stojić gore poslao Andrića kako bi ovaj zapodjenuo sukob, a Petković da je zapovjedio Šiljegu da izvješća šalje “bradi”, a vijeće je zaključilo da je “brada” Slobodan Praljak, iako Praljak u to vrijeme više nije bio tamo. Uglavnom, u tom trenutku Petković je zapovjednik GS-a a Šiljeg je zapovjednih OZ SZH (operativna zona sjeverozapadna Hercegovina), dok bi “brada” odnosno Praljak bio netko tko nema formalnu dužnost u tu ureduje u ime Republike Hrvatske. Dakle, labava i potpuno apsurdna konstrukcija. Alaburić je htjela žalbenom vijeću pokazati kontekst u kojem je došlo do tog Šiljegovog izvješća, i prilog tome pokazala je 7 dokumenata koje ćemo i mi vama pokazati. Prvi dokument je zapovjed o prekidu vatre i bilo kakvih ofenzivnih djelovanja HVO-a na području G. Vakufa koju je izdao vrhovni zapovjednik HVO- Mate Boban dana 19. siječnja 1993. godine. (referenca P01211)

http://www.solidfiles.com/v/w8V3Z54ZVqGad

Zatim je tu zajednička zapovjed Zapovjednika GS HVO-a Milivoja Petkovića i komandanta 4. korpusa Armije BiH Arifa Pašalića, od 20. siječnja 1993., gdje se u točki 3. spominje potreba za osnivanjem zajedničke komisije HVO-a i ABiH koja bi nadgledala sporazum o prekidu vatre i rješavala sporna pitanja (referenca P01238)

http://www.solidfiles.com/v/MgaD2PZxPAwVv

http://www.solidfiles.com/v/dmKV8rVgmqw7B

Petkovićeva zapovjed o prekidu vatre od 24. siječnja 1993. u kojem se spominje i “brada” (referenca P01286)

http://www.solidfiles.com/v/DknGKDYaYkpdR

Šiljegova zapovjed od 25. siječnja, koa zapravo predstavlja spuštenu Petkovićevu zapovjed od 24. siječnja, a sve na temelju zapovjedi Mate Bobana od 19. siječnja i Petkovićeve zapovjedi od 20. siječnja. (referenca P01300)

http://www.solidfiles.com/v/DknGKX6pVxVZN

Tu je i dokument od 27. siječnja (referenca P01329) a to je zajednička izjava Alije Izetbegovića i Mate Bobana iz Ženeve od 27. siječnja, gdje se u točki 2. traži utvrđivanje odgovornosti za nastale sukobe i traži da se “na svim razinama i bez odlaganja formira zajedničko zapovjedništvo

http://www.solidfiles.com/v/q6q33MnyXMWBP

I na kraju, tu su još dva dokumenta, dvije zapovjedi o prekidu vatre od 28. siječnja, jedna je Petkovićeva a jedna Pašalićeva.

Petkovićeva zapovjed (referenca P01341)

http://www.solidfiles.com/v/nNADDx75Xy5Rj

Pašalićeva zapovjed (referenca 4D00366)

http://www.solidfiles.com/v/dmKVVvvvpgxZP

Prema tome, kad se stvari stave u realan kontekst i kad se pogledaju onako kako su se stvari događale, jasno je da svaka teza tužiteljstva i većine u vijeću koja se tiče UZP-a, uključujući i pozivanje na ovo Šiljegovo izvješće, postaje apsurdna.

Sad saberimo činjenice.

Činjenica je da je za cijelo vrijeme trajanja muslimansko-hrvatskog građanskog rata Armija BiH bila u strateškoj ofenzivi a HVO u strateškoj obrani. Pojedini napadi HVO mini-taktičke razine poput opisanog na ova 4 sela, ili onaj najpoznatiji slučaj, napad na Ahmiće, bili su dio onog što se u vojnoj znanosti naziva preventivni napadi u svrhu poboljšanja ukupne obrambene pozicije.

Analiza svih dokumenata, HVO-a posebice Glavnog stožera HVO-a pokazuju da tijekom cijelog rata nisu planirane ni provedene nikakve ofenzivne strateške operacije od strane HVO-a, a pogotovo nema dokaza da je HVO ikad izdao zapovjed za počinjenje zločine, poput primjerice one zapovjednika 319. brigade Armije BiH Galiba Dervišića iz Žepča u kojoj doslovno piše da sve muškarce Hrvate treba pobiti a žene i djecu odvesti u logore. Takvu zapovjed kod HVO-a jednostavno nikad nećete naći.

Nema nikakvih dokaza da je HVO planirao, pripremao ili provodio bilo što nalik na udruženi zločinački poduhvat u siječnju 1993. godine na području Gornjeg Vakufa/Uskoplja.

Upravo suprotno, postoji mnoštvo dokaza koji pobijaju ovu teoriju tužiteljstva i većine u raspravnom vijeću.

Činjenica je da je većina u raspravnom vijeću prilikom donošenja teza o početku realizacije UZP-a na području Uskoplja/Gornjeg Vakufa grubo zanemarila dokaze obrane,. ali i iskaze svjedoka tužiteljstva iz kojih je sasvim očito da je Armija BiH ukopavajući se pripremala za napad na tom području, kao da je 11. siječnja 1993. i otpočela isti, dok je prenaglasila i proglasila UZP-om jednu vrlo ograničenu operaciju HVO-a kojom je za neko vrijeme spriječena daljnja eskalacija sukoba i napadi A BiH na tom području.

Činjenica je da je većina u raspravno vijeću u potpunosti zanemarila kontekst u kojem je izdana Prlićeva odluka te Stojićeva i Petkovićeva zapovjed od 15. siječnja, odnosno da su ti dokumenti rezultat dogovora u Ženevi, te u Zagrebu od 13. i 14. siječnja, na koju su pristale obje strane, i taj dogovor je amenovao i Alija Izatbegović, koji je po svom običaju nakon svega izigrao taj dogovor, kao što je izigrao potpisivanje Cutilleriovog plana, kao što je izigrao Međugorski sporazum od 18. svibnja 1993. kad je sačekao da Predsjednik Tuđman ode u službeni posjeti NR Kini a on izdao nalog za napad A BiH na Travnik 7 . lipnja 1993. a upravo taj datum je granični datum nakon kojeg više Muslimani i Hrvati nisu nikako mogli zaustaviti taj rat bez snažnog uplitanja međunarodne zajednice. Da je bilo do Hrvata još se i moglo zaustaviti, ali kao što su rekli govornici na bošnjačkom saboru 1993. godine, “nastavak rata je u našu korist”…

 

Šestorka Herceg Bosna /Hrvatsko nebo 

Comments

comments