M. Vlahović: Najveći su problem ljudi kojima je Hrvatska i dalje problem

Pojedincima i udrugama Hrvatska je i dalje mrska

Nedavno je u emisiji ‘Otvoreno’ na HRT-u gostovao Vilim Ribić, ravnatelj sindikata znanosti i Vilim Ribicdvisokoga obrazovanja. U jednome trenutku Ribić je pomalo nedorečeno postavio pitanje – čemu sve ovo, odnosno koja je poanta Hrvatske ako ona nije socijalno pravedna država? Ovu misao, nije uspio do kraja ni formulirati, a voditelj Mislav Togonal već se namrštio i odgovorio mu upitavši ga dovodi li on to u pitanje suverenitet Republike Hrvatske? Na te riječi, Ribić je ustuknuo, shvativši valjda da se malo zaletio.

Iako razumijem kolegu Togonala, žao mi je zbog njegove reakcije jer nema potrebe da Ribića i njemu slične tjeramo u mišje rupe. Nijedno pitanje u Hrvatskoj ne treba biti zabranjeno, pa čak ni provokacije koje aludiraju na besmisao hrvatske države. To naravno ne znači da ovakva pitanja trebaju ostati bez odgovora. Dapače, ona su dobrodošla baš zbog toga što postoji niz činjenica i argumenata kojima se može obraniti ideja hrvatske države, ali ne samo iz domoljubnoga kuta gledanja, nego i kroz naočale anacionalnih pojedinaca i skupina, kojima je neovisna Hrvatska i dalje mrska.

Za početak, počnimo s osnovama, odnosno društvenim uređenjem. Hrvatska je formalno, a djelomično i praktično uređena kao parlamentarna demokratska Republika. Postoje slobodni izbori za sve razine vlasti. Znači, svaki pojedinac ili skupina koja je nezadovoljna prilikama i životom u Hrvatskoj ima slobodu izboriti se za pravo izravnoga utjecaja na društvene i ekonomske prilike. Mogu se kandidirati na izborima, ili postati dio civilnoga društva i onda iz te komforne pozicije voditi neku svoju politiku. Neovisno o svim manjkavostima, demokracija je oblik državnoga uređenja u kojem veliki dio odgovornosti snose i građani. Problem je samo u tome što mnogi građani Republike Hrvatske ne žele tu odgovornost.

Civilno društvo parazita i inertni građani

Odličan primjer za ovu inertnost građana aktualna je kriza oko Agrokora. Od stotine udruga civilnoga društva, niti jedna nije reagirala. Oni, u stvari, ne znaju kako bi se trebali postaviti jer su opterećeni uskim okvirima globalističke i jugoslavenske doktrine. Da je Ivica Todorić kojim slučajem povratnik iz Australije, ili sponzor političkih snaga s uvjetno rečeno desnoga političkog spektra, propeli bi se na zadnje noge i tražili ponovno otvaranje Gologa otoka za Todorićsve domoljubno orijentirane Hrvate. Na temelju političke legitimacije Ivice Todorića, iz nekoga paralelnog svemira, proizveli bi generalizaciju kako su svi domoljubi automatski i lopovi. Doduše, to što je među famoznih dvjesto najbogatijih obitelji malo Hrvata, a još manje onih koji dišu i žive kao hrvatski domoljubi, te snage ne sprječava da u medijima nametnu tezu kako su Hrvatsku opljačkali upravo domoljubi.

Sama teorija jezično je apsurdna. Onaj koji ljubi Domovinu, ne može ju pljačkati, a ako to čini, onda i nije domoljub, već izdajnik. Zvanje pretvorbenih kriminalaca domoljubima, nije usmjereno protiv kriminalaca, nego protiv domoljublja. Poistovjećivanjem kriminala s domoljubljem, pokušava se kriminalizirati i domoljublje. S druge strane, aktere privrednih malverzacija i gospodarskoga kriminala, od kojih većina vuče poslovne i političke veze još iz Jugoslavije, pušta se da devastiraju ekonomske i prirodne potencijalne naše zemlje. Njihovim ironičnim etiketiranjem kao ‘velikih Hrvata’ želi se u svijest nacije ugraditi misao kako su svi domoljubi ili veliki Hrvati osobe koje se lažno predstavljaju. A ako su domoljubi lažni, onda je i ideja domoljublja utopijska, zar ne?

Domoljublje se pokazuje djelima, a ne riječima

Naravno, stvarnost je potpuno suprotna. Domoljublje utkano u svakoga pojedinca i jaka nacionalna država, u Marks i Engelsdanašnjim vremenima i okolnostima, nemaju nikakvu pravu alternativu. Jedino ponosan narod koji drži do nacionalnih interesa, prirodnih bogatstava, kulture i povijesti te građanin, politički Hrvat koji općenito životom i radom, oplemenjuje, gradi i ljubi Domovinu, dostojan je življenja u najljepšoj zemlji svijeta, Hrvatskoj. Dosta je bilo prebacivanja odgovornosti na druge, nerijetko i apstraktna središta moći. Takav odnos prema društvenoj zajednici dio je kancerogenoga komunističkog nasljeđa.

Na žalost, defetistički stav nije svojstven isključivo deklariranim ljevičarima i pseudo-marksistima koji po svome habitusu moraju širiti beznađe i pesimizam. Domoljubna Hrvatska razočarana je i uvijek se iznova iznenadi, kada ju prevare političari koji se predstavljaju kao domoljubi. Ali vratimo se gospodinu Vilima Ribiću. Prije nego što će dovesti u pitanje hrvatsku državu, Ribić je iznio i podatke nekakva tobože znanstvenoga istraživanja po kojemu ispada da su građani u Jugoslaviji, sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća imali bolje plaće, nego danas u Hrvatskoj. Svi znaju da je to laž. Prosječni stanovnik tadašnje Socijalističke Hrvatske nije si mogao priuštiti niti pišljivi zimski kaput. Zbog neimaštine, ljudi su se snalazili na razne načine i čuvali stvari.

Lažne teze o udobnome životu u Jugoslaviji

Pisanje ovoga teksta nakratko sam prekinuo radi gledanja vijesti povodom dana Svih svetih. U kratkome razgovoru Jugoslavijaza televiziju, govorio je i stanoviti etnolog koji se prisjetio obilježavanja ovoga dana tijekom svojega odrastanja, prije kakvih četrdesetak godina. Svi sveti nisu bili državni blagdan, a ljudi su dan ranije, nakon radnoga vremena, sami radili vijence, skupljali cvijeće po parkovima i radili bukete. I svijeće su se mnogo rjeđe kupovale. Slično su se obilježavali i drugi blagdani. Ukratko, trošilo se mnogo manje novca.

Prvo, nije ga se imalo, a drugo nisu postojala niti sva ta mjesta i trgovački centri na kojima bi ih mogli potrošiti. Prava istina je da bi radnik iz onoga vremena, s današnjom prosječnom hrvatskom plaćom, i starim navikama socijalističkoga preživljavanja i minimalizma, mogao sasvim pristojno živjeti. Takve usporedbe su pogrešne i glupe i porazno je što dio ljudi prihvaća takve neistine. Zašto to čine? Ne radi se tu samo o nostalgiji prema prošlim vremenima, niti o rezerviranosti prema Domovini, nego o već spomenutome izbjegavanju prihvaćanja osobne odgovornosti, kako za kolektivno stanje, tako i za vlastiti život. Zato pravo pitanje nije sadržano u Ribićevu populističkome lamentiranju o traganju za poantom hrvatske države. Pravi su problem ljudi kojima je problem Hrvatska. Da njih nema, ne bi bilo toliko problema ni za Hrvatsku.

 

Marin Vlahović/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik /Hrvatsko nebo

Comments

comments