izv. prof. dr. sc. Miroslav Joler: Stemovac o kurikulu Hrvatskoga jezika

 

Velikim brojem sudionika u izradbi prijedloga reforme ne mogu se opravdati njezini strukovni nedostatci. To što su umjesto pomno odabranih skupina stručnjaka u izradbi kurikulnih prijedloga sudjelovali velikim dijelom ljudi koji su se sami prijavili na natječaj, nerijetko je kreiralo voluntarizam u predloženim rješenjima. Slično tomu, to što su tri metodološka priručnika pisana paralelno s izradom predmetnih kurikula – a ne prije toga – dovelo je do nekoordinacije među članovima radnih skupina, a posljedično i do nekoordinacije među predmetima, što je rezultiralo prilično neujednačenim dokumentima.

Recenzenti predložene Cjelovite kurikulne reforme (CKR) voditelja dr. sc. Borisa Jokića kažu da su tvorci ovoga prijedloga CKR-a u pripremi čak proučavali i kurikul Sejšela!? (Sejšeli su nekome članu Ekspertne radne skupine valjda bili poznati po uspjesima u obrazovnom sustavu pa eto – ništa manje i ništa bliže Hrvatskoj i Europi nego baš Sejšeli. A možda se i zabunio s time što je tamo boravio na egzotičnome godišnjem odmoru. Možda?)

Takve postavke naposljetku su i rezultirale činjenicom da su u kurikulu Hrvatskoga jezika u periodu do 19. stoljeća zastupljena samo tri (3) hrvatska autora, pri čemu je iz literature izbačen Marko Marulić, otac hrvatske književnosti, uz izgovor da je „težak za čitanje“. Ekvivalent tome bio bi, na primjer, da su Englezi iz svoga kurikula izbacili Shakespearea ili Talijani Dantea uz obrazloženje da su „teški“ malim Englezima ili Talijanima.

No, kada se radi o kurikulu Povijesti, tada tvorci CKR-a od učenika već od 5. razreda osnovne škole stvaraju znanstvenike, pa tako sve do kulminirajućega 3. razreda gimnazije kada učenik, kako kažu: “istražuje prošlost koristeći se širokim spektrom primarnih i sekundarnih izvora, raznovrsnim historiografskim metodama i složenijim kontekstualnim znanjima te na zadovoljavajućoj razini oblikuje istraživačko pitanje o historiografskim problemima i prakticira profesionalno-etičke norme”. Štoviše, u njihovu prijedlogu CKR-a učenik „oblikuje vlastita argumentirana stajališta i interpretacije, raspravlja otvoreno i konstruktivno te uvažava različito utemeljene perspektive i percepcije o prošlosti; razumije profesionalnoetičke norme i vrijednosne aspekte povezane s proučavanjem prošlosti/historije…”. U ovome slučaju, očito su imali mnogo više povjerenja u sposobnosti učenika nego kada se radi o čitanju Marka Marulića.

Ili, na primjer, u STEM području, tvorci prijedloga CKR-a očekuju da učenik “Prepoznaje osnovne principe znanosti uočavajući da znanstvene teorije objašnjavaju prirodne pojave i procese na temelju činjenica koje su prošle brojne provjere te da one nisu konačne i mogu se mijenjati u svjetlu novih činjenica”.

Ali tvorci prijedloga CKR-a, na čelu s B. Jokićem nisu stali samo na Maruliću, nego su iz prijedloga kurikula Hrvatskoga jezika izostavili i druge perjanice hrvatske književnosti: Petra Zoranića, Petra Hektorovića, Marina Držića, Ivu Vojnovića… Ipak, da budu „pravedni”, s popisa djela izostavili su i druga velika djela svjetske i nacionalne književnosti poput Biblije, Homerovih epova, Don Quijotea, Judite, Ribanja i ribarskoga prigovaranja, Robinje…

Ovakav prijedlog kurikula stručnim recenzentima (i zainteresiranoj javnosti) ostavlja dojam ili da se radilo o zaprepašćujućem voluntarizmu, kakav si prijedlog nacionalnoga kurikula ne bi smio dopustiti (a sve zbog zabrinjavajućega nedostatka stručnjaka kroatista u radnim skupinama Jokićeve sejšelske družine) ili da se radi o namjernom zatiranju izvora hrvatske književnosti. Kako reče Slobodan P. Novak: “Sastavljači kurikula zapravo nastavljaju redukciju hrvatske nacionalne književnosti kao i nacionalne povijesti koja je započela još za vrijeme Šuvarovih reformi školstva u drugoj polovici sedamdesetih godina XX. stoljeća… Da se pita samo djecu, oni ne bi učili ni tablicu množenja…”

Naime, kada među članovima stručnih i radnih skupina za Jezično-komunikacijsko područje i nastavni predmet Hrvatski jezik nema niti jednoga sveučilišnog nastavnika s kroatističkih odsjeka filozofskih fakulteta i kada nedostaju također i ugledni znanstvenici iz područja filologije iz vodećih znanstvenih ustanova, kao što su HAZU ili Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, onda ishod pisanja prijedloga CKR-a bude ovakav kakav jest… U popisu djela za cjelovito čitanje izostavilo se ono što bi vodilo razvijanju svijesti o nacionalnoj pripadnosti i identitetnoj odrednici nacionalne književnosti. Uzalud su Jokić i suradnici naknadno – pod salvama ovakvih zgražanja i kritika – nemušto na nekoliko mjesta spomenuli Marulića, tek tako da mogu deklarirati da ga nisu kao izbacili, ali taj su revidirani prijedlog kurikula potom na web stranici radne skupine uvrstili u – arhivu!

Ali tu mukama po Jokiću nije kraj u kurikulu, to jest uputniku Hrvatskoga jezika. Naime, kako je nastavnicima prepušteno da sami (i u dogovoru s učenikom) odluče o literaturi, tako nema ni dogovorenih obaveznih sadržaja pa je nemoguće provesti državnu maturu. Štoviše, kurikul Hrvatskoga jezika detaljno navodi sve ciljeve, svrhu i ishode učenja, ali nigdje nije određen sadržaj (program) kojim bi se isti mogli i ostvariti u nastavi. Kako na bazi toga provesti državnu maturu, pitaju se nastavnici, ali ne i tvorci ovoga prijedloga kurikula.

Branislava Baranović

I o tome su pisci ovoga prijedloga CKR-a dobivali pitanja nastavnika iz auditorija na predstavljanjima CKR-a, ali nikada nisu ponudili konkretan odgovor kako bi se to riješilo. Priča kaže da bi obično oni koji su poslani predstaviti kurikul na većinu pitanja odgovorili u stilu „da su oni tek popunjavali tablice koje su dobili…” i kao nisu brinuli o „višoj politici” za koju je bio zadužen dr. Jokić sa svojom Ekspertnom radnom skupinom. S druge strane, dr. Jokić će pokušati izbjeći svoju odgovornost na način da kaže da ništa od toga nije pisao on nego ljudi iz struke – „njih petsto”, kako voli reći, ali oni su tek pisali i popunjavali format koji im je on (ili tko blizak njemu) zadao – možda Jokićeva desna ruka, dr. sc. Branislava Baranović, koja brigu o hrvatskom jeziku i nacionalnom identitetu smatra odveć nazadnjačkom koncepcijom nekih konzervativaca i Crkve?

U svemu tome, recenzenti primjećuju i da se „hrvatski jezik” kao sintagma u dokumentima nigdje ne spominje, a slično tome, ne spominje se ni „hrvatska književnost”. S obzirom na sve, ovako predloženi kurikul sliči i na hotimičan pokušaj zaborava prošlosti i brisanja identiteta hrvatskoga jezika!

Na kraju, možemo navesti nekoliko citata iz konsterniranih recenzija kurikula Hrvatskoga jezika:

“Predloženi kurikul krajnje je neprimjeren! Zanemarivanje hrvatskoga identiteta i nekih njegovih nosivih obilježja u kurikulu držimo neprihvatljivim stručnim propustima onih koji su ga pisali i prvorazrednim političkim pitanjem kojim se Ministarstvo mora vrlo ozbiljno pozabaviti.” (Društvo hrvatskih književnika)

“Bitni dijelovi ocijenjenoga kurikula na žalost nisu pripremljeni na način koji bi bio prihvatljiv kao temelj za reformu nastave Hrvatskoga jezika u osnovnim i srednjim školama.” (prof. dr. sc. Mario Grčević, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, član suradnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti)

“Ima li smisla nabrajati sve promašaje kojih je toliko da taj dokument CKR čine nepopravljivim? Ako smo ljudi odgovorni za budućnost svojih potomaka i za sudbinu svoga (malobrojnog) naroda, u ovome spisu možemo pročitati samo uputu kako upropastiti hrvatsko školstvo, kako ga učiniti negacijom samoga sebe. I u obrazovnom i u odgojnom smislu.” (akademik Antun Dubravko Jelčić, Hrvatska akademija znanosti i književnosti, Razred za književnost)

“Ipak moram zaključiti da je ponuđeni tekst posve neprihvatljiv te ne može biti temelj za ozbiljnu raspravu. Mislim da – zbog sasvim neprihvatljiva odnosa prema nacionalnome identitetu – taj kurikul u cjelini mora biti odbačen i da se mora napraviti novi o kojemu bi se moglo raspravljati. Nešto što je u osnovi krivo ne može se popraviti.” (prof. dr. sc. Josip Lisac, Sveučilište u Zadru, Odjel za kroatistiku i slavistiku, član suradnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti)

“Prijedlog nacionalnog kurikuluma za nastavni predmet Hrvatski jezik u ovome obliku nije prihvatljiv te da zahtijeva temeljite izmjene i dorade, za što je potrebno uključiti stručnjake iz matičnih disciplina.” (prof. dr. sc. Ružica Pšihistal, Filozofski fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Odsjek za hrvatski jezik i književnost, Katedra za hrvatsku književnost)

“Potpuno je besmisleno raspravljati o Cjelovitoj kurikularnoj reformi u ovoj formi i eventualno prepravljati, dopunjavati, tobože usavršavati, jer što dublje ulazimo u nj, to vidimo samo ponor. Tu popravka nema – s bilo kojega stajališta polazili, kojemu god svjetonazoru pripadali.” (prof. dr. sc. Tomislav Sabljak, Hrvatska akademijae znanosti i umjetnosti HAZU, Odsjek za povijest hrvatske književnosti, član suradnik HAZU)

“Kurikul Hrvatskoga jezika u području komunikacije i jezika nije usmjeren na njegovanje hrvatskoga nacionalnoga i kulturnoga identiteta…. Program predmeta Hrvatski jezik po svojoj prirodi mora biti hrvatski orijentiran, što ovaj program velikim dijelom nije. Posljedice za učenike bile bi mnogo štetnije nego njihovo školovanje prema sadašnjemu programu.” (doc. dr. sc. Dubravka Smajić, Fakultet odgojno-obrazovnih znanosti, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku)

 

izv. prof. dr. sc. Miroslav Joler
Tehnički fakultet Sveučilišta u Rijeci

Comments

comments