Hrvatske kronike H. Hitrec: Upravu Filozofskog očito je preuzela komunistička klatež

 

Studeni 2017. ide dalje

Mjesec knjige i mjesec sjećanja na najteže vrijeme u Domovinskom ratu, na dane tjeskobe i otpora u studenom 1991. kada je srpska agresija bila u punom zamahu, a hrvatska obrana još krhka i nepovezana.

Četiri godine poslije hrvatska je vojska pobijedila srpsku i srbijansku, još je nešto godina prošlo do mirne Hrvatski jezikreintegracije Podunavlja, Hrvatska je vratila sve svoje (doduše samo avnojske) teritorije, opustila se uživajući u miru i dopustila da po njoj ruju štakori, u svim područjima života, posebno u medijima ali i u nakladništvu, u svijetu knjige nad kojim se liju gorke suze – da će propasti, da je već propao, a nije tako. Ma jest, propadaju poneki nakladnici, ali ne svi. Neki se naoko dobro drže, čak i oni koji promiču hrvatsku književnost i hrvatski jezik, ali se bogme – s mnogih strana izvan Hrvatske – novčano održavaju i izdavači koji duhovno i književno lutaju, no uvijek mogu računati na hrvatsku glupost. U tom računu dodjeljuju sumnjive nagrade s nesumnjivo visokim novčanim iznosima, poput VBZ-a koji daje sto tisuća kuna nagrađenom autoru, što već samo po sebi izaziva pitanja kako to može i kako se može kada su honorari za roman jedna desetina toga iznosa.

No neka, u financijski dio ne ulazim, ali u propozicije da: nagrada VBZ-a dodjeljuje se za roman na „hrvatskom jeziku i drugim štokavskim jezicima, te čakavskom i kajkavskom književnom jeziku“. Znači, hrvatski jezik, bez obzira što je posebno apostrofiran, spada u štokavske jezike, s kojima postoji manji problem – naime, takvi jezici ne postoje. Ni takav Upitnikjezik. Pa ni srpski nije štokavski (vidjeti svojedobno objavljenu raspravu u Vijencu). Ima li ipak takva jezika? Ima. Ako otvorite“ srpskohrvatsku Wikipediju“ saznat ćete da je „štokavski jedna od četiri dijalektalne grupe srpskohrvatskog jezika“, to jest da je štokavski nadregionalni jezik, poznat po nazivu srpskohrvatski“, pa je, znači, hrvatski jezik dijalekt srpskohrvatskoga.

Vrlo je zanimljivo da se u propozicijama ne spominje hrvatski književni ili hrvatski standardni, samo hrvatski. Jer sa standardnim hrvatskim iliti ne baš točno zvanim književnim, bilo bi valjda problema jer nije baš nikako sličan srpskom, kao što je valjda obični hrvatski više-manje isti kao i obični srpski, „ajmo“ ga nazvati srpskohrvatskim da ne filozofiramo. Tako VBZ ubacuje svoju vukovsku petardu. Nego što je s onim čakavskim i kajkavskim književnim jezicima u propoziciji? Oni se glatko nazivaju književnim jezicima, budući da nisu opasni za zajednički jezik srpskohrvatski, to jest ne pripadaju „štokavskom jeziku“ koji je, vidjeli smo, srpskohrvatski. Da poantiram: iz korpusa hrvatskoga jezika treba izdvojiti hrvatski čakavski i hrvatski kajkavski kao posebne jezike, kako bi se VBZ-ov „hrvatski“ mogao priključiti korpusu srpskohrvatskog. (A da su na kajkavskom i čakavskom narječju hrvatskoga jezika pisana i pišu se književna djela, nitko ne spori, niti je to tema.)

Na Interliberu nagrada po jednom od začetnička četništva

Eto, tako se VBZ domislio, nakon što je – ako me sjećanje ne vara – godinama u propozicijama pisalo samo „štokavski jezici“. Onda je jedan od (za)četnika nagrade prije tjedan dana proglasio da je ta nagrada ugašena, kadli dan poslije ljudi smogli novaca i dali joj umjetno disanje. Našli novac! Našli sponzore. I to koga? Dalmacijavino čiji očajni radnici već godinama štrajkaju zbog neisplaćenih plaća, te još neki slični pokrovitelji – svi iz Hrvatske, Kocicevo peronaravno – a „potpomoglo je i Ministarstvo kulture RH“, čitam izjavu gl. urednika Glamuzine. I tako limunize za veliku nagradu, za radnike Dalmacijavina ni lemozine.

Idemo dalje po Interliberu, hrvatski rečeno Međuknjižju. Na tom sajmu svih sajmova glede knjige u Hrvatskoj, dodjeljuje se nagrada „Kočićevo pero“, po jednom od začetnika četništva, a po njegovu je imenu i prezimenu u vrijeme Drugoga svjetskog rata nazvana i četnička formacija koja je klala Hrvate. Kočić je završio u ludnici 1916., ali je po njemu vrlo razborito nazvana, citiram, srbijanska i bosanskohercegovačka (!) književna nagrada zadužbine „Petar Kočić“ – Banjaluka – Beograd. Pa zašto se nagrada dodjeljuje na Interliberu usred Zagreba, pitate vi mene. Nagrada koju dobivaju književnici koji, citiram, „nastavljaju pričevinu i učevinu“ Petra Kočića? I koliko je hrvatskih života stajala ta učevina? Logično je da je prvi dobitnik bio Dobrica Ćosić (teško da bi ju preuzeo na Interliberu). Ove ju je godine dobio pisac koji bijaše među vjernicima „zajedničkoga jezika“ u nedavnoj maloj, jadnoj snežnoj aferi. Tako se krug zatvara, ali pitanje ostaje: zašto Interliber, zašto u Zagrebu. I zašto HTV trijumfalno donosi prilog o nagradi u središnjem Dnevniku?

Jezična agresija uvijek prethodi oružanoj

Eh, dragi moji… Ne dirajte naše krugove, kažu mudraci dejstva i pričevine. A radnici Dalmacijavina naravno nemaju novca kako bi doputovali u Zagreb, vjerojatno i ne znaju na što odlaze neisplaćene njihove plaće, pa ih, eto podsjećam. Kao što podsjećam one koji nisu pratili stvari, da su branitelji i stradalnici iz Domovinskoga rata vrisnuli, s nekoliko dana zakašnjenja, ali na vrijeme, u svezi s ciljanom provokacijom usred Hrvatskoga sabora, Interliberkada je neka do tada (i poslije)anonimna zastupnica iz srpske manjine progovorila na nepatvorenom srpskom jeziku. Stradalnice i stradalnici napisali su u izjavi ono što stalno ponavljam (vidjeti moje stare rubrike) – da jezična agresija uvijek prethodi oružanoj.

Toliko o nakladnicima, književnim nagradama i jeziku, s tim da su na Interliberu predstavljene mnoge knjige, pa i moja, a da to nitko nije ili jedva zabilježio. No, na to smo se navikli, ne samo ja nego i slični. Vrlo je zanimljiva anegdota s knjigom jedne naše poznate književnice koja ne spada među vještice iz Rija i RAI-a – knjiga joj je ovih dana objavljena u nakladi manjega, ali vrsnog izdavača, pa poslana u različite knjižare. Književnica je u jednoj od njih pokušala provjeriti kako knjiga ide, ali ju nisu mogli pronaći (knjigu). Malo je prošetala knjižarom i našla svoju knjigu na polici s medicinskom literaturom, premda knjiga nema nikakve veze s medikusima. Ista je knjižara popunila cijeli izlog s jednom vrlo važnom knjigom, to jest autobiografijom Rade Šerbedžije. Pa sad, mislim ja, ima logike, ipak se i tu radi o medicini, a ne samo o kratkoj pameti hrvatskoj, to jest gdje se Rade našao u vrijeme srpske agresije, a sada se – u mjesecu sjećanja na hrvatska stradanja, na Vukovar – baš njime aranžiraju izlozi hrvatskih knjižara. Ima i jasne jugoslavenske logike da za medije vijest o smrti dugogodišnje predsjednice Bedema ljubavi, Ljerke Pavić, nije vijest, ali kada umre neki jugoslavenski estradni pjevač – eto četiri stranice u hrvatskim novinama. Pohvalniji primjer: dolično je premda ne na četiri stranice, komemoriran nestanak s ovoga svijeta Milana Jajčinovića, vrsnog novinara čije sam kolumne čitao s užitkom.

FFZG

Književnost se inače predaje (i) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koji je i u vrijeme komunizma bio šaren, ali ni u FFZGtom svjetonazornom šarenilu nikomu nije padalo na pamet da slavi Oktobarsku revoluciju crvenom zastavom pred zgradom fakulteta. Sada jest, upravu Filozofskog očito je preuzela komunistička klatež koja ima pod nadzorom i militantnu studentsku skupinu (i opet za razliku od olovnoga doba kada su dominirali domoljubni studenti). Ta je klatež – ako se sjećate – nedavno defenestrirala akademika Mislava Ježića, a uz njegovo se ime još jednom vraćam na Interliber iliti Međuknjižje gdje je predstavljeno („Školska knjiga“) Ježićevo djelo Hellada i Indija u suizdanju Hrvatskoga filozofskog društva.

U ovo naše vrijeme hrvatskoga državnog lutanja, upravo je nadahnjujuće pročitati misli iz konfucijanskoga teksta Veliko učenje, pa citiram istaknuto mjesto iz kataloga Školske knjige: „Stari koji su htjeli pokazati sjajnu vrlinu u svijetu (ili: u kraljevstvu) prvo su uredili vlastite države. Želeći dobro urediti države, prvo su uredili obitelj. Želeći urediti obitelj, prvo su oplemenili vlastitu osobu. Želeći oplemeniti vlastitu osobu, prvo su ispravili svoja srca. Želeći ispraviti svoja srca, prvo su težili postići iskrenost u mislima, prvo su proširili koliko su najviše mogli svoje znanje. To proširenje znanja sastojalo se u istraživanju stvari, znanje se upotpunilo, misli su postale iskrene. Kada su misli postale iskrene ,srca su se ispravila. Kada su se srca ispravila, oplemenili su vlastitu osobu…“ i tako opet natrag do države kojoj je dobro upravljanje osiguralo mir.

Drugi jedan Ježić (Robert) koji s Heladom i Indijom nema veze, ali ima sa Sanaderom i Arbitražnim sudom za INA-INA MOLMOL, zaokuplja znatno veću pozornost nakon što smo napokon dobili cjelovit tekst koji je skrivan kao zmija noge, a govori da su stranci popljuvali naše sudstvo i zaključili da je Sanader (u tom slučaju) imao nepravično suđenje, te da je Ježić nevjerodostojan svjedok kojemu nitko na svijetu ne bi povjerovao, kao i da je ona već mitska snimka navodnog podmićivanja koju su televizije plasirale bezbroj puta, nevažeća za postupak. Ako i nadalje bude slično s drugim Sanaderovim slučajevima, bit će to bruka do neba. Turudić šuti. On će, veli, reći svoje kada se smire strasti. Pa kad je sudstvo kakvo jest, kad je pravosuđe klimavo i upitno, sudske se ovlasti prebacuju na politički teren u obliku saborskog istražnog povjerenstva koje služi za zabavu oporbe.

Nakon što su se izredali stari premijeri, red je došao i na (Milana) Kovača i Ivana Penića, s tim da je Kovač Milan Kovacpokazao zube. S pravom, jer ne znam poštenijeg čovjeka u hrvatskoj politici, a znam da je podstanarstvo njegove djece činjenica. Pri tome je spomenuo ono što su neki zaboravili, ne i ja, da su u najodsudnijim trenutcima u kasno proljeće 1991. na tavanu Sabora bili ljudi naoružani puškama, među kojima i jedan od utemeljitelja HDZ-a Milan Kovač, dok smo mi neki puno komfornije i samo s pištoljima dežurali u uredu predsjednika Vlade (tada u saborskoj zgradi), gdje je Karamarko uvijek sjedio i nešto pisao. I Penić, čovjek iz Stepinčeva kraja, otklonio je od sebe sumnje. Cilj je kriminalizacija HDZ-a kao i na svršetku devedesetih, ali sada ne prolazi. (Usput: jednom sam oporbenjaku u povjerenju rekao da treba ispitati kako je Tomo Medved postao vlasnikom Medvedgrada, što je dotičnog opozicionera bacilo u afan i samo što me nije zaslinio oduševljen informacijom, ali se ipak malo raspitao i shvatio da ga…).

Komunistička ćelija u Sisku

Glede Alojzija: Stepinac ima naravno spomenik ispred crkve u Krašiću, ali ga naravno ne može imati u Sisku Stepinacbudući da su ondje na izborima pobijedili komunisti i sada imaju svoje regule, na čelu na gradonačelnicom. Postojanje takve ćelije u Sisku krajnje je zabrinjavajuće i opasno, no dobro je da ravnotežu ipak drži sjajni biskup Košić, premda ni on glede spomenika Stepincu ne može u ovoj konstelaciji učiniti mnogo, a ni papa mu nije od pomoći. Dojam je da bi sadašnja vlast u Sisku radije vidjela spomenik nekom srbijanskom SPC svecu iz doba Drugoga svjetkog rata, što bi bila izvrsna prilika da Irinej opet posjeti „svoju zemlju“.

O vremenu toga svjetskog rata i prije i poslije njega nadahnuto je nedavno pisao Nikola Štedul, prenijeli ga mnogi portali, ali (i opet prirodno) do „službenih“ medija nije došao niti je mogao. Tako i dalje hrvatski puk živi u raljama jugoslavenske historiografije, a u istim je raljama i Ustavni sud RH, nadam se ne i Vijeće za suočavanje s prošlošću u kojemu su neki već prepoznali „zaključak“ Ustavnoga suda kao potpuno ignoriranje činjenica.

Suočavanje sa sadašnjošću isto je tako teško, a da nije dobro veli Kolinda koja spominje izvanredno stanje, valjda misleći ipak samo na demografsko, što jest – jest. Vladi nije ugodno čuti, Vlada kaže da radi što može i može se reći da u ponečemu i uspijeva, financije su sređenije, a da nije Agrokora i trkača disalo bi se bolje. Sva je sreća Vukovarjedino da imamo kreativnu oporbu, da ne kažem atraktivnu, koja ruši Vladu prutićem od trske, a kada joj ne uspije štemanje, malo se opusti da vidimo od čega je građena, pa se u Saboru ponaša kao dječurlija za vrijeme školskog odmora, vrišti, pjeva, fućka, dobacuje, ma takav cirkus u Hrvatskom državnom saboru nikada nismo vidjeli, ima sve što su dobri cirkusi u svoje vrijeme imali – klaunove, točke sa slonovima, konjima, majmunima i bacanje pilovine prema publici. Doduše, bilo je toga dana Martinje, pa sam blagonaklon.

Bliži se, dok ovo pišem, Dan sjećanja na žrtvu Vukovara. Ovaj put će, prvi put, ljude koji dođu u Vukovar dočekati pripadnici Oružanih snaga RH, kao što je odavno trebalo biti. Isto tako, dok ovo pišem, bliži se 29. studenoga, veliki praznik crknute Jugoslavije, ali ove godine i dan koji se u Herceg Bosni, ali i Hrvatskoj sa strepnjom očekuje, budući da će na taj datum pasti presuda hrvatskim vojnim i  političkim zapovjednicima Herceg Bosne, suđenima po optužnici u kojoj su i Tuđman, Šušak i Bobetko, znači Hrvatska. Stanoviti tužitelj iz Haaga nedavnih je dana imao izjavu koja na prvi pogled budi optimizam, rekao je, naime, da će „kazne biti blaže“ nego na govnarskoj prvostupanjskoj razini.

Vatreni su opet našli zajedništvo s narodom, i to je najveći dobitak

Na drugi pogled izjava zapravo znači da će optužnica biti potvrđena, premda ublažena, možda ipak bez Vatreni„zajedničkog zločinačkog pothvata“? Koliko dugo, beskrajno dugo, čame naši Hrvati u europskoj tamnici! O tome sam govorio na Interliberu, budući da je „Špilberk“ epistolarni roman o tamnici iz vremena Marije Terezije, a od onda se ništa nije promijenilo glede Hrvata koji su bili sužnjevi u Špilberku iznad Brna, u Grazu, u Beču, u Haagu, a možemo pribrojiti i venecijanske tamnice (Grabovac), budimske , carigradske i beogradske glavnjače, pa i ruski Sibir (Križanić, a poslije još tisuće). Bili pobjednici u ratovima ili gubitnici, Hrvati odlaze u zatvore ili na groblje.

Stanovito veselje usred turobnih misli priredili su nam nogometaši, reprezentacija protiv Grčke u Zagrebu 4:1, u Pireju 0:0. Hrvati idu u Rusiju. Bolje to nego da Rusi idu u Hrvatsku, osim turistički, a za turiste je pripremljen i emitiran novi zavodnički spot u kojemu dominira šport, najviše nogomet koji, znači, spada u prirodne ljepote Hrvatske. Peta kolona je na koljenima, utučena što hrvatska nogometna reprezentacija koja s rukom na srcu sluša hrvatsku himnu, doista ide na svjetsko prvenstvo, gdje će opet držati ruku na srcu, a neki se igrači i prekrižiti. Vatreni su opet našli zajedništvo s narodom, i to je najveći dobitak.

 

Hrvoje Hitrec/HKV/https://www.hkv.hr /Hrvatsko nebo

Comments

comments