Riječki župnik Martin Bubanj leži u jami Bezdan

Velečasni Martin Bubanj, prvi sušački* župnik, rođen 12. studenog 1898., smaknut je u travnju 1945. i bačen u jamu Bezdan (Prezdan) u Kostreni.

„U Matičnoj knjizi župe Križišće-Mali Dol u Hrvatskom Primorju, kbr. 285, piše kako je sin Vicka i Alojzije Bubanj, Martin, rođen 12. studenoga 1898., te da je sv. potvrdu primio 1910., a svećenikom postao 1921. godine.

Poslije ređenja službovao je u Ogulinu kao kapelan i vjeroučitelj u pučkoj školi. Vjeroučiteljem na sušačkoj muškoj realnoj gimnaziji imenovan je 7. travnja 1927.

Mladi vjeroučitelj prof. Martin Bubanj bio je već tada suočen s činjenicom da su “Hrvati poniženi i uvrijeđeni u svojem ponosu i u svojoj nacionalnoj časti”, a “u svojoj kući nemaju nikakvih prava” stoga što je “srbijanska hegemonija zauzela pozicije”, jer je “dvor srpski, srpska je diplomacija”, a “iz naših škola izbačeni su hrvatski udžbenici i uvode se srpski (…), inferiorni po sadržaju i štampani ćirilicom”. Štoviše, “mi smo to na Sušaku još više osjetili stoga što je sv. Sava ujedno i krsna slava gimnazije katoličkoga i hrvatskoga Sušaka”. Srpski i pravoslavni blagdan sv. Save proglašen je općim blagdanom u hrvatskim školama te su i hrvatski, katolički učenici morali slaviti praznik koji nije odgovarao njihovim uvjerenjima i htijenjima. Sliku o tome jesu li učenici sušačke muške gimnazije imali pravo izbora, (ne)sudjelovanja u proslavi tada državnoga praznika posvećenoga sv. Savi, nalazimo u Primorskim novinama. Takvi i slični politički stavovi, koje je javno isticao, stajali su života Martina Bubnja.

Nakon što je u Primorskom vjesniku početkom 1945.(danas Novi list) objavljeno da je „ustaški eksponent“ Martin Bubanj napisao je roditeljima pismo 11. travnja 1945.: “Dragi roditelji! Ne znam ča će biti s menom. Ću kamo poći, ili uopće ne ću poći. Prilike su jako teške. Ja na svojoj duši nemam ništa, zla nisam učinio nikome. Svima kojima sam mogao pomoći, ja sam pomagao. Koliko sam vremena izgubio obijajući pragove raznih ureda da pomognem ljudima. Pa ipak čujem da mi se groze, pišu protiv mene u svojim novinama itd. Ako ostanem i poginem, znajte da je to zato što sam katolički svećenik koji sam propovijedao i branio svoju vjeru… Drugo, zato što sam se uvijek osjećao Hrvatom i što sam uvijek osjećao za hrvatski narod i pomagao tom narodu koliko god je bilo moguće… Drugo sve neka bude u rukama Božjim. Poginem li, nemojte ništa plakati, čak morate biti ponosni da sam poginuo za Boga i vjeru… Molite se Bogu za mene, samo On će me čuvati. Ljubi Vas i pozdravlja Vaš Tinko.”

Jama Bezdan kod koje je 2002. podignut spomenik i održavaju se komemoracije

Nakon ulaska partizana na Sušak 21. travnja 1945. župnik Bubanj uhićen je odmah među prvima i odveden u školu u Kostreni, gdje je bio zadržan nekoliko dana. Strijeljan je i bačen u jamu Bezdan u Kostreni najvjerojatnije već 27. travnja iste godine. Naknadno je protiv njega podignuta optužnica Vojnog suda u Ogulinu koju je sastavio izvjesni Benedetti u svibnju 1945. nakon što je župnik Bubanj već bio pogubljen! U toj se optužnici navodi, među ostalim, što je kao “pristalica Pavelićeve NDH” održavao “konferencije s biskupom Srebrnićem, Krešom Vranićem i drugim četničkim i bjelogardejskim prvacima”, kako je “simpatizirao Angloamerikance”, ali “nije pristajao uz ustaški pokret koji je kritizirao i ismijavao”. Osim toga je bio “vrlo pametan i inteligentan, prijazan i dobar prema ljudima, tako da su ga svi voljeli. Pomagao je svima, pa čak i partizane je izvlačio iz zatvora. Na taj način htio je sakriti svoj pravi rad.”

Lucija Cibić iz kostrenskog zaselka Šodića slučajno se zatekla u blizini stratišta i vidjela Bubnjevo pogubljenje: »Mi žene smo otišle tamo vidjeti. Ali smo ih vidjele još žive kad su ih do jame dopeljali. Sakrile smo se iza jedne šmrike, daleko, ne blizu. Vidjeli smo da su doveli dvije osobe, postavili su ih kraj jame. Doveli su ih partizani. Najprije su njega nešto ispitivali, pa su ga svukli, dali su mu molitvenik da moli. Vidjela sam ga ovako, iz profila. Ona je gospođa htjela vriskati. A mi nismo smjeli ništa da ne bi nas u jamu hitili. I tako smo mi kroz grm špijali. Onda su velečasnog opalili tu (pokazuje zatiljak) i bacili u jamu. A poslije su i gospođu, lijepu gospođu, od najviše pedeset godina. Onda smo pobigli ća s blagom« (»Zgrušana krv do gležnja«, »Večernji list«, 1. rujna 1990, str. 10).

Jama Bezdan desetljećima je zatrpavana smećem i industrijskim otpadom kako bi bilo nemoguće ikada otkopati i dostojno sahraniti posmrtne ostatke velečasnog Bubnja i stotina bezimenih žrtava.

Počivali u miru Božjem.

* Sušak je bio grad od 1919 do 1947., sada dio Rijeke

 

Vedrana Spadoni/Hrvatsko nebo

Comments

comments