Marija Dubravac : Pokajci i tri rane (Sudbina jedne žene)

 

»Kćeri, kćeri, zar si ludih gljiva jela? Rat se sprema, a tebi udaja na pameti. Da je bar prilika. Momak bećar, mati mu bećaruša, a ti dobra ko mala Terezija pa u bećarsku kuću i to za svirača. Bome ćeš igrati kako ti bude svir’o. Ne znaš li da je taj mangup Iva na lošem glasu? Stala si s njim tri puta i hajde brže na vjenčanje. Priča se da te ženi samo radi tvojega poštenja i jer ga mati natjera da se već jednom smiri, ali srce mu osta kod Marice D. Ako je tako, kajat ćeš se rano i kasno. Nek ti Bog bude u pomoći. Trpi kako god znaš!« vikala je moja mama ojađeno, čuvši da će imati zeta ni malo po svojem ukusu. Uvijek je napominjala neka se čuvam svirača. Ne samo što svirač mora stignuti na svako veselje, nego je često i nevjeran. Voli društvo. Kući dolazi kasno. Žena mu radi ko marvinče. A Iva osim što svira, priželjkivan je od mnogih cura u našemu selu. Uz to je i jako zgodan. Eto ti nevolje! Biti će veselo.

Ivu voljeh toliko da bih radi njega hodala po trnju i žeravicama. Pamtim dobro kad sam nakon Miholja 1940., zadnji puta prije vjenčanje igrala u vatrogasnom domu. Iva je svirao, a ja bezbrižna igrala, šibana zavidnim pogledima djevojaka, jer udajem se za najljepšega bećara u selu. Marica D., mlada snaša, koja će po maminim riječima vječno imati kod sebe srce mojega Ive, ciljajući me tugaljivim pogledom, zapjeva:

»Da su dajci ko što su pokajci, svaka bi se povratila majci.«

Malo kasnije na moje zaprepaštenje zapjeva opet:

»Oj Ivane, tri na srcu rane, tri bi Mate, Ivo dala za te.«

Premda se je snašin muž zvao Ivo, nakon te pjesme spopala me studen i strašan osjećaj da su te riječi upućene baš mojemu dragom. Ta zgodna snašica blijedog neveselog lika usudila se na očigled svih preko kola piljiti u njega dobacujući mi mrske poglede. Bože, što se događa? Možda između Ive i snaše postoji tajna veza? Te noći nisam od jada mogla mirno zaspati.
Kratko prije svatova svekrva mi medenim riječima uputi par »mudrih« savjeta:

»Čuj snajo, eto mlada si ko i ja što sam bila, a ljubav je slatka. S njom dolaze djeca. Nemam ništa protiv popovskih zakona, no koji put nužda zakone mjenja. Prije nego moj pokojni nastrada mogla sam ih naredati ko krmača praščića. Jedno je ipak bilo dosta. Nije se s dječurlijom nitko previše usrećio. Tvoja mati ima vas šestero pa se pati ko sveti Job. Hoda eno napola mrtva. Iscrpili ju porodi. Sa četrdeset izgleda prava baba. Nemoj da se to dogodi i tebi. Mojega Ivu će još dugo priželjkivati cure i snaše. Ostariš li prerano, bome ćeš svašta dočekati. Iva je bećar. I još nešto najvažnije – u nas je svega deset jutara zemlje. Recimo, budeš li imala dva sina, prilikom djelidbe dopast će im toliko da će biti gola sirotinja. Snajko, unaprijed povedi računa o tim stvarima da ne bi između nas dviju došlo do svađe. Za koji mjesec stiže proljeće. Nadničari su skupi. Ne računaj na porod. Ako ustreba, riješi se nevolje za vremena. Baba R. B. doći će k nama i noću. Ne boj se. Takve tajne ona dalje ne raznosi.«

Oborenih očiju crvenjeh se od srama pred svekrvom. Gladeći mi ruku stara uporno htjede dokazati koliko se o meni »brine«. Reda radi šutjela sam, a da je znala što mislim, razočarala bi se. Toga časa u mlado srdašce uljezao mi je tamni oblak briga i slutnja. Bezbrižni djevojački dani odoše u nepovrat. Moj budući život uz lakomu svekrvu neće biti sretan.

Medeni trenutci poslije vjenčanja sa Ivom prođoše dok sam trepnula. Ostale na njih tek uspomene. Nakon toga sin i mati nisu na mene obraćali mnogo pažnje. Njihove riječi bivahu sve tvrđe, a pogledi hladniji. Berući po njivama kukuruz svekrva je jedva sa mnom govorila. Tek ponekad oglasila bi se izazovno:

»Zar si još na istome redu? Slabo ću se ja tobom okoristiti.«

Znači, već sam joj dodijala. Uskoro reći će mi da nisam privrjedila ni ono što pojedem. E, da su dajci ko što su pokajci! Unatoč toj istini glumila sam pred svojima da mi je dobro.

Dolaskom zime svekrva navečer odmagli po sjelima napominjući da njeno društvo nije za mene. Dabome. Što ću ja među bećarušama? S tamburom u ruci Iva također ode na svoju stranu baš kao i prije vjenčanja. Jao, što je ovo? Zar sam se udala da čistim njihovu štalu i kuću? Da provodim zimske noći s krunicom u ruci? Da crnčim na Ivinoj njivi umjesto nadničara? Pa mogla sam to i kod mame raditi. Gdje je ta ljepota braka o kojoj se pojedine hvališe? Ili, možda lažu. Možda se udaju samo zato što nam sudba tako odredi.

S prvom mojom trudnoćom od koje sam smrtno strahovala pazeći da svekrva ništa ne primjeti, nastadoše problemi svih vrsta. Zbog slabosti nisam mogla ustati iz kreveta ni u devet, a kamo li u šest sati hraniti marvu. Svekrva i te kako shvati o čemu se radi. Čekala je da ja umjesto nje izreknem osudu nad svojim djetetom. Ja uporno šutjeh. To ju raspali. Ljuta, huktala je dvorištem ko vjetar rondajući kantama i muzlicom ne bi li me »istjerala« iz kreveta. Čula sam ju dobro znajući točno što misli, ali ne imadoh snage za bilo kakav posao. Ni zalogaj hrane nisam u sebi mogla zadržati.

Kratko nakon Marinja slušajući kako mu mati bijesno udara vratima svinjca i psuje ružno, Iva se otresao na me:

»Dosta je tvojega bljuvanja i valjanja po krevetu! Moja mater jedva dočeka snahu u kuću da ima odmjenu! Sad joj je gore nego prije. I druge budu noseće pa ne prave takve cirkuse! Kad nisi sposobna roditi, idi babi neka te očisti inače ćeš letiti k svojima naglavce. Nisam se oženio da te zatvorim u stakleni ormar i u te gledam, već da radiš ko i ostale. Što bi da si na mjestu Marice D.? Pijani muž je progoni, a ona svejedno u punoj kući svijeta tegli ko rob. Njeni se ne mogu njom nahvaliti. To je prava žena, a ne razmažena frajla ko ti. Nju sam trebao oženiti. Što mi bi pa natepah na tebe? Koja mi korist od tvojega poštenja?«

Ivine grozne riječi raspališe me. Dreknula sam na njega:

»K vragu ti i ta Marica! Zar ju moraš predamnom spominjati? Što niste živjeli skupa kad ti je toliko mila? Tko te natjera da me ovakvu mladu upropastiš? Zar ćeš me nedužnu radi nje vječno gristi? Nisam li prije trudnoće dijelila sa svekrvom koji god posao? Hoćeš reći da ne znam dojiti krave i hraniti svinje ko Marica? Tkati i presti? Mjesiti kruh, kuhati, prati i čistiti? Sve ja to znam i nisam nipošto gospojica inače ne bih se udala u seljačku kuću. Ti si, Iva, gospodin i to onaj lijeni, bezdušni, koji godinama miluješ tamburu i violinu umjesto vile i lopatu. Doveo si materi snahu nek radi tvoj posao. Eto ti bećarske časti i slave! Umjesto da živiš po Božjim zapovijedima i postaneš otac, tjeraš me da ubijem ovo što smo skupa stvorili kako bih ko Marica cijeli život bila rob tvoj i tvoje matere. A ti ćeš uživati i dalje. E, ja ti sigurno neću ispuniti želju! Obećala sam Bogu i sebi da ću roditi sve što se nađe u mojoj utrobi. Ti uveče manje hodaj selom, a jutrom lijepo porani i zamjeni me gdje god ustreba pa tvoja mater neće onoliko čardati dvorištem i sramotiti nas pred susjedima. Nije ovo dijete samo moja krv, nego i vaša. Sram vas bilo! Oboje imate otrovnu krv i srce, jer ne…«

Nisam dovršila što željeh. Teški Ivin dlan odvali mi četiri snažne pljuske. Krv mi poteče iz nosa. Oslikavši me ponižavajućim imenom, uvredom svake poštene žene, viknu mi neka bježim k svojima inače moja mama nosit će me pravo na groblje. Jaukah glasno. Dok sam u kuhinji prala krvavo lice svekrva uđe s punom muzlicom mlijeka. Shvaćajući o čemu se radi, prezirno mi reče:

»Što si dobila, zaslužila si. Lijepo sam te svjetovala, a ti po svojemu. Treb’o te je Iva prvi dan izlupati pa bi radila drugačije. Ne vidiš li da si teški bolesnik? Zar si planirala ležati devet mjeseci, a ja neka se razgulim na sto strana. I da još umreš u porodu i svališ mi na grbaču toga malog križa kad se rodi? Bože sačuvaj! Dozovi se! Ja ću Ivu danas poslati u selo. Ti se priredi. Baba će doći sigurno.«

»Svekrvo! Ti i tvoj sin priredite se babi neka vas čisti! Ja vašemu društvu ne pripadam! Moje dijete nećete ubiti. Ono ostaje gdje i jest. Dabogda ga bili željni vidjeti, a poslije smrti gorili u paklu! Kad vam toliko smetam, idem u svoj čopor gdje se svatko raduje maloj bebi. Bog dragi vidi i pamti. Skupo ćete platiti moju upropaštenu mladost!« odbrusila sam svekrvi bez imalo ustručavanja.«

 

(Nastavlja se )

 

Marija Dubravac /Hrvatsko nebo

Comments

comments