Ivica Ursić : Ostati ili sići s balkona

 

 

Kad odlazite u neku prodavaonicu idete li isključivo nešto kupiti ili volite razgledavati bez obveze? Ja uživam „lunjati“ i ne razbijati glavu trebam li nešto ili ne. Ali onda vam sve pokvari prevrijedna prodavačica koja se nacrta niotkud i umiljatim glasom vas, pa skoro, potjera iz prodavaonice: „Mogu li vam pomoći?“

Jedino što vam preostaje jest reći: „Ne hvala, samo gledam.“
Ima prodavaonica gdje u miru možete satima razgledati i nitko vas ne će ništa priupitati, ali u nekima na vas prodavači naprosto vrebaju i nasrću već na samom ulazu.

Kada je čovjek u stanju „samo gledam“ onda ne voli da mu se prodavačice i prodavači petljaju u život, da ga potiču neka se obveže, neka donese odluku.

U nekim prodavaonicama kada kažete da „samo gledate“ – puste vas na miru. Ali u nekim drugim …

I to je ono što ja ne volim.
Ja volim „razledavati bez obveze“.
Ali samo u prodavaonicama, na pazaru, na peškariji.

U društvu je već nešto drugačija situacija. Drastično drugačija.

„Samo gledam.“

Znači da nisi spreman odrediti se.
Opredjeliti se. Preuzeti obvezu.
Želiš razgledati, promisliti, prekontrolirati.

Ali koliko dugo to „gledanje“ može trajati?
Zar nije došlo vrijeme da se donese odluka?

Promotrimo malo kakvi smo mi to kršćani.

Ako smo objektivni lako ćemo se složiti da nas je previše koji „samo gledaju“. To ponekad i nije stvar naše namjere nego je stvar jednog stanja koje se prenosi iz generacije u generaciju.

Priča jedan svećenik kako je dolaskom na novu župu upoznao mladića koji se je predao drogi. Roditelji su bili očajni. Mladić je završio i u zatvoru. Svećenik ga je posjećivao. Bio je krizman ali samo zato, kako je sam rekao, da ga ne bi roditelji „ubili“. Bio je apsolutno nezainteresiran za Krista i za Crkvu. Njegove nevolje i svećenikova ustrajnost probudile su mladića i nakon nekog vremena, vrativši se kući, reče svojim roditeljima da se namjerava zarediti i postati svećenik. Njegov otac, redovit na nedjeljnim misama, sav bijesan nazove svećenika i reče: „Mislim da je krivnja na vama. Mi cijenimo što ste mu pomagali da se ostavi droge, ali ovo je sve skupa otišlo malo predaleko.“

Netko je rekao da današnju Crkvu čine dvije vrste vjernika – BALKONAŠI i PUTNICI. Prvi dane provode na svojim balkonima i promatraju putnike koji prolaze.

Promatraju.
Iz dana u dan „samo gledaju.“
Nikada se ne priključuju putnicima i nikada nikamo ne idu. Samo gledaju.

Putnici, s druge strane, su se obvezali, opredjelili su se za putovanje. Oni su na cesti i aktivno tragaju za svojim odredištem. Putuju s drugim putnicima i jedni druge hrabre tijekom putovanja – dok „balkonaši“ sjede na svojim balkonima i promatraju ih.

„Samo gledaju.“

Ovaj fenomen „samo gledam“ nije nov.

Čitanje iz Evanđelja po Marku govori o bogatom mladiću koji je želio biti siguran je li na pravome putu prema životu vječnomu, pa pita Isusa: “Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?”

Iz razgovora koji je uslijedio doznajemo da je riječ o mladiću koji pokušava živjeti ispravno i koji želi biti siguran da je duhovno osiguran. On poštuje Isusa kao učitelja i želi čuti Isusove riječi: „Super si. Nastavi samo tako i mjesto na nebu ti je zajamčeno.“

Ali umjesto tih riječi on čuje neke druge riječi.
Riječi koje ga šokiraju. Njega i sve nazočne.

Isus mu govori da njegov duhovni život ne može biti samo ono izvanjsko – činiti dobro i držati se propisanih vjerskih zakona.
Duhovni život mora poteći duboko iz njegove nutrine, on mora biti u samom središtu njegovog života, i ne može biti isključivo „roba izložena u izlogu“.

I nudi mu test – odreći se materijalnog pristupa životu, osloboditi se svega što posjeduje i slijediti Isusa.

Kršćanstvo nije primarno religija.
Kršćanstvo je primarno odnos – veza s Bogom kroz Isusa Krista.
Kršćanstvo nije stvar biračkih kutija ili neki izborni predmet … kršćanstvo je središnja stvar našeg života.

Svi smo mi pripadnici jedne od one dvije grupe kršćana – balkonaši i putnici. Kada počnemo shvaćati da je naša kršćanska vjera puno više od stava „samo gledam“ onda ćemo početi silaziti sa svojih balkona i počet ćemo hodati s putnicima.

Ali prije toga mi se moramo zapitati – koji je temeljni, esencijalni smisao biti kršćanin?

Odgovor možemo dati kroz tri pojma.

Svjesnost. Vjerovanje. Opredjeljenost.

Svjesnost

Prije ili kasnije nešto nas u našem životu probudi i mi postanemo svjesni činjenice da bez duhovne dimenzije u životu nama nešto stvarno bitno nedostaje.

Na to buđenje, na tu svjesnost može nas potaknuti neka životna kriza, tragedija ili obična dosada, ispraznost u životu.

Što bilo da bilo od toga ono nas udari i mi se zapitamo: „Kamo mi je ići? Tko će mi pomoći u mojoj nemoći? Što može dati smisao ovom besmislu?“

U tom trenutku naš put, baš kao i put mladića iz današnjeg čitanja, križa se s putem Isusa Krista. Postajemo svjesni stanja i spremni smo sići s balkona na cestu. Od svega onoga što je Isus rekao i učinio, sve se može svesti na posljednje tri riječi upućene mladiću: „Idi za mnom.“

Vjerovanje

Riječ vjerovanje doslovno znači staviti svoju povjerenje u nešto ili dati svoju vjeru nekome.

To je riječ akcije. Nije Isus rekao mladiću: „Ja želim da ti prihvatiš intelektualnu pretpostavku da sam ja utjelovljeni Sin Božji – druga Božanska osoba.“

Slijediti Isusa nije nešto o čemu je mladić trebao razmišljati u svojoj glavi, nego je to vjera koju je trebao prigrliti u svome srcu.
Vjerovati u Isusa za ovog mladića značilo je porušiti svaku moguću prepreku na prelasku od balkona do ceste. Za ovog mladića značilo je odustati od svojih posjeda i prihvatiti život prepun nesigurnosti i služenja drugima.

Opredjeljenost

Za ovog mladića je došlo vrijeme da se opredijeli.
Došlo je vrijeme slijediti ili nastaviti svoj dotadašnji život.
Nije to bio prijedlog „idi naprijed ili se vrati“.

Jednom kada je mladić susreo Isusa od tada njegov život više nikada ne će biti isti. Čak kada je odabrao svoj „stari život“ taj život više ne će biti isti. On će se uvijek pitati kako bi to bilo da je slijedio Krista – da je sišao s balkona i zakoračio cestom – da je krenuo na put koji vodi duhovnom ispunjenju.

Važno je razumjeti da Isus ne osuđuje mladića i da Isus ne govori da je loše posjedovati. Ono što je važno jest da opredjeljenost slijediti Krista prije svega i svakoga jest samo središte naše vjere i našeg života.

Bili to naši posjedi, bogatstva, naše veze ili naše nade i snovi, bit vjere jest susret s Kristom i stavljanje našeg povjerenja u njega i želja da ga slijedimo iznad svega i svakoga.

Hoćemo li ostati stajati na balkonu i promatrati ili ćemo sići s balkona i slijediti Krista? Koliko god je odgovor na ovo pitanje jednostavan toliko je za mnoge od nas pretežak.

 

Ivica Ursić /Hrvatsko nebo 

Comments

comments