I. Bekavac: Golootočki hlad za uljuđene titoiste

 

 Goli Otok

 

Noćne uzbune. Svi trkom izlaze pred paviljone i svrstavaju se u red. Prebrojavanje. Dotle „iz Goli otoktisuća kažnjeničkih grla svih petnaest paviljona prolamaju se parole: Ti-to, Ti-to! Kardelj! Marko! Đilas! Za koga? Za Tita! Za koga? Za partiju! Za koga? Za narod! Sve! Sve! Sve!“ (Informbiroovac, str. 73). Kažnjenici su bili komunisti koje je, zbog ‘delikta mišljenja’, utamničila Titova vlast. Klicali su onako kako su klicali i prije nego što su, putujući na otok strave, prošli prve torture u utrobi broda Punat. Izgubljeni, nesretni i očajni, klicali su onima koji su ih poslali na Goli otok. I klicat će im opet. „Goli otok je bio pusta golet. Nije bilo raslinja, pa ni hrasta. Kažnjenici su u kamenu dubili rupe, donosili uokolo skupljenu zemlju i u nju sadili mladice, možda buduću šumu. Da se mladice ne bi osušile, uz njih su za ljetnih dana morali stajati ljudi u dronjcima i svojim im tijelima, oborene glave, s rukama na leđima, praviti hlad.“ (Inf. 132). O tomu se nije smjelo govoriti.

Zamjena imena

Prilike su se mijenjale, stabla su narasla i za druge stvarala hlad. Ali onda je došao preokret, smjelo se govoriti o Hitler Satljintomu kako su ta stabla posađena i kako su uspjela prolistati. Njihove su krošnje teško optuživale Titove komuniste. Kao gubitnici na izborima 1990., smislili su ‘revolucionaran’ plan: na titoizam, od 1945. do njegova sloma, stavili su oznaku „antifašizam“. Tako je i povijest Titova Alcatraza postala baštinom ‘antifašizma’. Ovdje ćemo usput, kratko i jasno reći da upućivanjem na taj pokušaj prikrivanja vlastitoga imena i ishodišta, nikako ne želimo osporavati da su komunisti, nakon tajnog sporazuma o nenapadanju između Njemačke i SSSR-a iz kolovoza 1939. (Pakt Ribbentrop-Molotov) ipak, od 22. lipnja 1941., (napad Njemačke na SSSR), znatno pridonosili pobjedi antifašističke koalicije nad nacifašizmom. Prema tomu, oni jesu u jednom razdoblju svoga djelovanja bili i antifašisti. Nacifašizam je kapitulirao 1945. Nazvati „antifašizmom“ i baštinu komunističkoga totalitarizma, posebno u našoj zemlji, znači doista biti na tragu istinoljubivosti i moralnosti kakvu su Titovi ljudi stalno pokazivali.

Na Goli otok je, nakon pobjede nad fašizmom i nacionalsocijalizmom, umjesto slobode i demokratskoga poretka stiglo novo zlo. Tito je od 1949. tamo počeo slati svoje ljude koji mu, navodno, nisu dovoljno vjerovali ili se nekome možda učinilo da su politički „heretici“, koji bi i dalje veličali Staljina. Nakon četrdeset i pet godina, komunizam je i u našoj zemlji propao u srazu s demokratskom i slobodoljubivom voljom naroda. Oslobođeni preteškoga tereta, stari europski narodi, koji su bili pod tom vlašću počinju ostvarivati svoja elementarna prirodna i povijesna prava i kroz složen proces tranzicije, obnove i izgradnje demokratskih društava, vraćaju se svojim tradicijama i tisućljetnom nasljeđu. To je, naravno, protivno i Titovu i Staljinovu učenju. Titoizam se, kao dio propale komunističke stvarnosti, nakon prvotnoga šoka pritajio. Ne zadugo. Iako se klicanja i zaklinjanja na javnoj sceni više nije moglo čuti, ta je vjera dotaknula i nove generacije.

Dva su totalitarizma

Među ljudima koji tu pored nas i danas slave Tita i revoluciju ima umjetnika, novinara, sveučilišnih nastavnika ali i Titoonih ljudi koji nisu okupirani javnim poslom. Trebalo bi ih bolje čuti, razgovarati i pokušati razumjeti. Kako? Kako, kad oni uporno poriču da je prošlo stoljeće, uz zločinački ‘crni’ totalitarizam, poharao i ‘crveni’, koji po okrutnosti i zlu koje je ostavio za sobom nije niti malo zaostajao? Civilizirani svijet nema problema u prepoznavanju zle naravi obaju totalitarizama. Ako odbacujete ono zločinačko iz baštine komunističkoga totalitarizma (kao što odbacujete zlo iz baštine fašizma i nacionalsocijalizma) ljevičari u Hrvatskoj će vas nazivati fašistima, ustašama i revizionistima.Pokušaj prijevare da se komunizam u našoj zemlji proglasi antifašizmom, trebao bi, kako misle titoisti, obvezivati i one koji vide da se radi o prijevari. Oni ne žele da se zna kako se srame svoga pravoga imena.

Komunizam u Hrvatskoj u znatnoj je mjeri obilježilo i protuhrvatstvo, pa se još uvijek iskazi hrvatskoga patriotizma,u prosudbama ‘ljevice’ podvrgavaju onodobnom vrijednosnom sustavu. Teško je znati što budućnost nosi, ali takav pristup nedavnoj prošlosti ne navješćuje plodonosan dijalog političkih neistomišljenika, ni nadu u zajedničko djelovanje za opće dobro. Početkom ljeta 2017. ovdašnji mediji donose tvrdnju da netitoistička Hrvatska nije samo ‘fašistička’ nego je uz to ‘vulgarna i primitivna’. S one strane ‘devedesetih’, sve od 1945., ostala je, dakle, kultivirana i uljuđena narav naše zemlje. Izgleda da u hladu, koga stvaraju hrastovi i česmine, a ne robijaši, zagovornicima titoizma nije teško brisati sjećanja na vrijeme kad je ‘nepravovjeran’ čovjek zavrjeđivao biti tek hladotvorcem. Vidimo da ni prisega: „sve, sve, sve“, nije zaboravljena. Iskustvo pokazuje da je, nažalost, u srži te religije mržnja, osvetoljubivost i okrutnost. Jedna je parola govorila: „Tko s nama nije bolje da ga nema“. (‘…da ga nije’). I još nešto: govoreći o tomu kako je postao vođa KPJ, Tito je jedanput u Političkoj školi u Kumrovcu ‘usput’ rekao kako je bila „žestoka borba za sekretarsko mjesto, radilo se ujedno i o velikim novcima …“ Ta je njegova rečenica ubrzo izbrisana, ali neki su je zapamtili. (E. Grlić, Sjećanja, str. 164)

Hrvatska nakon 90-tih – vulgarna i primitivna

Glumica, koja je karijeru započela u Zagrebu, pa je ‘devedesetih’ nastavila u SAD-u, nakon povratka, iznosi tvrdnju Crnoda je Hrvatska zagađena „vulgarnošću i primitivnim nacionalističkim diskursom koji se nije promijenio od devedesetih kad sam otišla, da sam zaključila kako tu, zapravo, više nemam što tražiti“. (Mira Furlan). Njezin kolega, filmski redatelj koji je također ‘devedesetih’ otišao u Ameriku, ali se vratio već nakon godine 2000., opisuje kako su na vlast u našoj zemlji sad, u Plenkovićevo vrijeme, „došli mladići koji nisu puno promijenili optiku na svijet, samo su u boljim odijelima, imaju finije manire, bolje se češljaju, djeluju puno civiliziranije. Ja se toga bojim, bojim se civiliziranog nacionalizma. Pored Jasenovca stoji „Za dom spremni“, pozdrav uz koji su klali ljude 5 kilometara dalje. I preko toga se pređe sa par riječi, to ćemo srediti to nije problem…, a nikad se neće srediti…“ (Rajko Grlić).
Nitko danas, osim ljudi koji sebe nazivaju ljevičarima, ne osporava da su u ratno i poratno vrijeme zla radili i ustaški nacionalisti i Titovi internacionalisti. Jedni po Hitlerovoj, drugi po Staljinovoj volji. Jedni četiri godine, drugi četrdeset i pet godina. Volja hrvatskoga naroda se, konačno, očitovala 1991. S novom se ‘optikom’ vidi i ono skrivano u srcu ‘nevulgarne’, ‘nenacionalističke’ i ‘neprimitivne’ Hrvatske? O čemu govore ‘revizionisti’ (oni koji titoističku historiografiju ne uzimaju niti konačnom istinom, niti dovoljno pouzdanom)? O titoizmu u ovom tekstu ne će svjedočiti antikomunisti ni današnji ‘civilizirani nacionalisti’, kako njegova djeca nazivaju svoje političke rivale, nego Titovi ljudi koji su, navodno, u nečemu pogriješili i bez sudskoga pravorjeka stavljeni u tamnicu. Takvih je tisuće i tisuće.

Mnogi su komunisti zatočeni na Golom otoku umrli, česta su bila i samoubojstva, oboljevali su od teških bolesti, brojni su poludjeli. Izvan političke sfere nije bilo nikakve njihove krivnje. Zašto su im onda Tito i Partija oteli život? Zbog ‘heretičkih misli’? „Uglavnom, živjele smo kao zvijeri. Stalno u strahu i na oprezu jer se nikad nije moglo znati koji tvoj pokret ili koja tvoja riječ koju će netko ovako ili onako protumačiti – može okrenuti ponašanje prema tebi u nešto najgore.“ (Sjećanja, str. 207). Njima treba pribrojiti i tisuće pravih ‘heretika’ koji su izvođeni pred komunističke sudove zbog političkih razloga i osuđivani na zatvorske kazne, često i višegodišnje.

Posljedice ‘heretičkih misli’

O mučilištu zvanom Goli otok svjedoče komunisti; kroz njihove priče titoizam govori sam o sebi i svojim metodama Eva Grlic‘klasne borbe’, o svom razumijevanju ljudskih prava i sloboda, civilizaciji, uljuđenosti i pravdi. Izgovarajući parolu smrt fašizmu sloboda narodu, umirali su komunisti od ruke svojih, a nisu ni znali što su zgriješili. Ipak, prihvatili su tvrdnju da su krivi, kad je već njihova partija rekla da su krivi. Rečeno je: smrt fašizmu, a Titova pravda dohvatila je i njih, provjerene komuniste. Oni ni fašisti ni ‘heretici’ nisu bili.

Pišući o početcima prakse komunizma u našoj zemlji Eva Grlić je uočila da je to bilo vrijeme koje s jedne strane nije trpjelo sumnju u vođu i partiju, a s druge se razvijala atmosfera straha. Piše da je bilo dovoljno „da čovjek samo malo počne odmjeravati činjenice i istog trena bude otpisan kao najgori neprijatelj socijalizma i partije.“ Izgleda da ta svjedočenja ne izazivaju strah u dušama spomenutih umjetnika. U jednom je društvu Evin suprug Danko izjavio kako odbija sve točke Rezolucije (Staljinova Informbiroa, op.a), „ali i zapitao ima li u partiji dovoljno demokracije“. To je već bila heretička misao. „Hereza se uvijek najstrože kažnjavala“, napisala je Eva, a Grlićevi su svoju (izmišljenu) skupo platili. Zbog bezazlena pitanja, u doba koje nije trpjelo sumnju, najprije su Danka isključili iz partije i redakcije i odveli na Goli otok. Kad je Eva ispričala svom šefu što se dogodilo, njegovo je prvo pitanje bilo: „hoću, li se odreći muža i rastati se. Odgovorila sam da neću ni jedno ni drugo.“

Danko se s Gologa otoka vratio 1950., a mjesec dana nakon toga udbaši su Grlićeve ponovno posjetili. „Ovaj put su došli po Evu. Bez suđenja, kao i ostali politički zatočenici (informbiroovci), Eva Grlić je ‘osuđena’ administrativnom kaznom na dvije godine ‘društveno korisnoga rada’ na Golom otoku.“ Administrativna kazna! Kući se vratila u siječnju 1953. “ispraćena preporukom upravitelja Bulatovića: ‘Sad pamet u glavu’ “.Vratila se sa „16 zubi manje, i zaključkom da se više ne bi smjelo patiti zbog bilo kakve ideologije.“Prošla su desetljeća do propasti ideologije koju je i sama bila izabrala, ideologije koja je nju i njezina muža poslala na Goli otok.

I ustaše su nam tako uzeli stan i stvari

Živeći u neimaštini dok joj je suprug bio u zatvoru, otišla je u svoj stari stan u Torbarovu i od novoga stanara, mlađega udbaša, tražila da joj vrati neke stvari, između ostaloga i lustere. „I tako je počinila neoprostivi verbalni delikt. Stanar je odbijao vratiti stvari, tvrdeći da ih je dobio sa stanom. Eva mu je nervozno predbacila da su joj „tako i ustaše uzele stan sa stvarima“ i otišla ljuta kući. „Mlađi udbaš“ je bio uvjeren da svojom primjedbom nije uvrijedila Goli otoksamo njega nego i vlast. „A za hapšenje nije trebalo mnogo više.“ Na Golom otoku prošla je pakao. I ona je sa supatnicama pretvorena u „bandu“, kako su komunisti nazivali zatvorenike, ali i dvostruku žrtvu: za vlastito iskupljenje mora i sama biti prokazivačica koja će sumnjivce privesti pameti i socijalističkoj pravdi. Jer, „ona koja ne tuče (supatnice, op.a), znači da s neprijateljima još nije raskrstila“ – kako je glasila jedinstvena formula komunističkoga odgoja i kažnjavanja, patentirana na Golom otoku.

“Kažnjenice su se morale međusobno mrziti, optuživati, tući, istraživati krivnju, a uprava smještena daleko od logora, bila je izvan toga… (Početci samoupravljanja!?) Tu je i sva strahota Golog otoka“, prisjećala se Eva, uvjerena da joj od tamo nema povratka ni života.. Sin Eve i Danka Grlića, nakon skoro sedamdeset godina od njihova zatočeništva na Golom otoku, svoje je roditelje nazvao ‘djecom utopije’: „Vjerovali su da se može i treba ići naprijed, da se ne treba okretati“. Pamet u glavu! I on je preuzeo tu vjeru da se ‘ne treba okretati’. Ali tvrdi i to da je, nakon robije, u životima njegovih roditelja uvijek bio prisutan strah da će im jednoga dana policija opet pokucati na vrata. I kako se onda ne ‘okretati’!? Tako je strah od Udbe i lanaca obilježio njihov život u kultiviranom, a ne primitivnom društvu zalizanih nacionalista? Eva Grlić je opisala Dankov dolazak kući: “Dok se kupao, vidjela sam da su mu leđa išarana crvenim prugama od udaraca prutom ili bičem, ne znam, no o tome nije želio govoriti. Ti ožiljci nisu nikad sasvim nestali, samo što kasnije nisu više bili crveni.“ (Sjećanja, str. 177). ‘Optika’ Rajka Grlića bila je prilagođena oku Partije.

Ljudi u kožnim kaputima i ljudi u boljim odijelima

Sve do ‘devedesetih’, Rajko je živio u ozračju ‘slobode’ . Strah se pojavio tek nakon pada titoizma, nakon obnovljenoga višestranačja i slobodnih izbora, kad se počelo vraćati privatno vlasništvo i oživljavati ‘klasno društvo’. Nestala je ‘sigurnost’ kaveza, postali su bezvrijedni certifikati o preodgoju i pravovjernosti. Nestala je država koja je izdašno honorirala unitarističko protuhrvatstvo. Mijenjala se ‘optika’. Za nj je to bilo previše, pa je napustio Hrvatsku. Dok su se isprepletale ocjene aktualne hrvatske stvarnosti, koje je iznijela filmska glumica i filmski redatelj, s djelićem sjećanja Eve Grlić, pozornost javnosti privukla je i knjiga Vladimira Bobinca: Informbiroovac, uspomene iz Titova Alcatraza, (PIP, Zagreb, 2017).

Knjiga vrijedna svakoga respekta. Nenametljiv vodič kroz jednu zastrašujuću stvarnost. Činjenice, činjenice, činjenice,bez objašnjavanja njihova smisla i odjeka u životima patnika. Bez patetike i glorificiranja patnje. A kad bi ipak trebalo još nešto reći, pripovjedač je u Bobinčevoj knjizi dao da to budu riječi onih koji transpoziciju u sažeti umjetnički iskaz mogu bolje iznijeti T. Ujević, D. Cesarić, J. Kaštelan, N. Miličević, Matoš, G.F. Lorca, D. Maksimović, Dante (Pakao), A. Isaković, Dostojevski, Gorki… Tu su i kratki izvadci iz nekoliko objavljenih svjedočenja drugih utamničenika na Golom. Sve to na, možda niti pedesetak stranica uobičajenoga knjižnoga formata.

Nema logora, nema Gologa otoka

Sjećanja Eve Grlić i Vladimira Bobinca nadopunjuju se kao da su se dogovarali tko će dati prikaz vanjske strukture toga mučilišta, a tko će u nju ugraditi jedan stvarni život, iako je knjiga E. Grlić izašla 1997., a Bobinčeva 2017. I njegovi su zapisi samo fragmentarno ‘okretanje’. Prema čemu i prema komu mjestu na kugli zemaljskoj? Na koju je adresu trebalo pisati zatočenima? Na pošiljku za Goli (a to su mogle biti samo dopisnice ili pismo jedanput mjesečno) trebalo je napisati: UDBA Hrvatske, Zagreb, Poštanski fah 520. To je prva adresa Gologa. Sljedeća je je bila: Bakar, Poštanski fah 12-R. Kasnije, kad tamo više nije bilo ibeovaca, trebalo je napisati: KPD Rab, iako na Rabu nema nikakvoga KPD-a. Ma kakav Goli otok!

Nakon rada, na putu s jednoga mjesta na otoku na drugo, tek pristigli kažnjenik pita: „Idemo li sad u logor?“ Oni koji su mu najbliže moraju i fizički intervenirati, jer vide da „’banda’ još nije shvatila istinu kako u nas nema logora. Mjesto kamo odlazimo je Žica. Logore ostavimo nacistima i staljinistima.“ (Inf. 41) Zatočenik na Golom nije smio tvrditi da je nedužan, jer bi time uvrijedio onoga tko ga je tamo doveo, uvrijedio bi Udbu. „Bitno je ne pasti u zamku osobne nedužnosti. Prvo, ti si kriv. Drugo, ti si shvatio da si kriv. Treće ti si zahvalan UDB-i što je otkrila da si kriv. Četvrto, zahvalan si UDB-i što ti je pomogla shvatitit da si kriv“. (Inf. 76). Danko Grlić je bio među onima koji su potpisali izjavu, objavljenu i u novinama, kako „uviđaju da su pogriješili i uviđaju da je naša partija u pravu“. „Vjerojatno su na osnovi toga ubrzo bili oslobođeni.“ (Sjećanja, str. 178)

Živi, a mrtvi

Ibeovci su prisezali da ne će nikome reći da su bili na Golom otoku. Oni koji su ga napuštali bili su uništeni („živi a UDBAmrtvi“). „Pustiti Čovjeka s Gologa, živog a mrtvog, i načiniti ga politički neupotrebljivim za bilo koga osim, možda za Udbu.“ (Inf. 149). Zna li R. Grlić što bi to moglo značiti? Kad bi istekla ‘administrativna kazna“ „pozivali su nas u upravu i rekli kako nas novim administrativnim kaznama mogu zadržati na Golom otoku koliko hoće. A zatim su nam ponudili slobodu, pod dva uvjeta: da potpišemo izjavu kako nikomu nećemo reći gdje smo proveli proteklih šest mjeseci; i kako ćemo, preodgojeni, odano služiti svojoj zemlji, u suradnji s Partijom, boriti se protiv klasnog neprijatelja. Ako iznevjerimo potpisano, rekli su nam, ne gine nam povratak na Goli.“ Ožiljci na Dankovim leđima mogli su se vidjeti do kraja njegova života. Prema današnjim istupima Rajka Grlića, ispada da se u njegovu svijest ugradio samo odjek onoga ‘sve, sve, sve; za koga, za Tita, za partiju, za narod’. Ta je svijest ‘devedesetih’ prepoznala nastup ‘klasnoga neprijatelja’, koji je rušio ‘tekovine revolucije’. Danas je tu i najnovija inačica toga nacionalizma – onaj ‘civilizirani’. („Godine 1953. kad je u Jugoslaviji održan popis stanovništva, nije mimoiđen ni Goli otok. U rubrici o vjerskoj i nacionalnoj pripadnosti svi su redom upisani kao ateisti i Jugoslaveni.“ (Inf. 145))

Slomljeni su se vratili, neslomljeni su ostali tamo

U Bobinčevoj knjizi piše da je bit Gologa u tomu da iz te ‘škole’ izlaze slomljeni ljudi s dubokim tragovima jednoga bezumlja, „a neslomljeni ostaju u golootočkim grobovima.“ (Inf. 151) Ali na Golom ne postoje obilježeni grobovi. Mrtvi su pokapani na drugim mjestima. A u kakvim su nastambama tamo živjeli? „Drvene barake, prvobitno ih osam, okružene žicom… I ljudi. Rukama lome kamen, grade tamnice, i uzvikuju: Tito, Tito, Tito! Jesu li u Žici imali zasebne krevete? „Kažnjenik nema određeno mjesto za spavanje. Spava tamo gdje nađe slobodno mjesto ili, bolje rečeno, tamo kamo se, ponekad i silom, uspije ugurati. U paviljonima, ni izvan njih, nema ni stolova ni klupa. Svi obroci jedu se stojećke. Nigdje se ništa ne može ostaviti, a i nema se što ostaviti, jer nitko ništa i nema – osim broja paviljona.“ Ne peru se, jedu istovrsnu hranu… „nema toaletnoga papira, pa ni novinskog“. Tomu treba dodati epidemije različitih bolesti (pjegavi tifus, dizenterija, tuberkuloza, hepatitis, zarazna žutica). Jedan je liječnik (Jovan Bijelić) u svom inspekcijskom izvješću napisao da je možda „40-50 posto ljudi nesposobno /je/ za rad, a ipak ih tjeraju da rade, i to pod veoma teškim uvjetima“. U 17 dana mjeseca srpnja 1951. četiri su zatočenika počinila samoubojstvo. „Velik je broj ljudi poludio. Sedam mojih mladih (u zatvoru stečenih) prijatelja izgubili su razum.“ (A. Zemljar, Inf. 117)

Na Golom su otoku od srpnja 1949. smišljani i primjenjivani najokrutniji načini mučenja zatočenika. U travnju 1952. tamo ih je robijalo 3.788 . „Nitko tko je bio na Golom otoku nije se vratio čitav – neslomljen.“ (M. Đilas). Živi li i u nasljednicima dio toga svijeta pokorenih i preodgojenih ljudi, otpornih na povijesne činjenice i argumente ‘klasnoga neprijatelja’? Grijeh utamničenih bila je (‘heretička’) misao. Na Golom danas nema nikoga. Stabla nikla u kamenu, izložena suncu i velebitskoj buri već su zaboravila kako je počelo. S ljudima bi moralo biti drukčije.

 

Ivan Bekavac/Hrvatsko slovo/hkv.hr/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Comments

comments



Kriv Sam, Kriv sam što sam branio svoju Domovinu. Kriv sam što sam ostao živ. Kriv sam jer nisam dezertirao i napustio Domovinu. Kriv sam u svakom pogledu jer nisam prodana duša i ne dam nikom da manipulira sa mnom. "BOG I HRVATI" "ZA DOM SPREMNI" MIŠO