Z. PINTER: INFLACIJA „POŠTENJAČINA“ I LAŽNIH PROROKA

 

Kad se netko busa u „grudi junačke“ i klepeće o vlastitom poštenju, ne samo da mu ne vjerujem, nego prema njemu osjećam prijezir i gađenje. Uvijek se pitam kakvi su to mentalni sklopovi i što se odigrava unutar takvih lubanja. I još uvijek nisam uspio dokučiti.

Mislim da je razmetanje vlastitim (stvarnim ili izmišljenim) kvalitetama („poštenjem“, „moralnošću“, „sposobnostima“, „znanjem“ i sl.) ispod časti svakome tko imalo drži do sebe. Uz to, zvuči neiskreno, bedasto, infantilno i potpuno isključuje skromnost kao nezamjenjivu ljudsku vrlinu koja se ne uči, ne uvježbava niti stječe – s njome (ili bez nje) čovjek se rađa.

To je na neki način (s moje točke gledišta) i podcjenjivanje inteligencije auditorija koji je izložen takvom verbalnom teroru.

Pa još kad to čine političari za koje se unaprijed zna s kojim ciljevima i motivima sebe hvale a napadaju druge…

Oni koji nasjedaju na njihove floskule ili su jako naivni ili jako glupi, trećeg nema. U svakom slučaju imaju neki defekt kad je u pitanju poimanje stvarnosti i donošenje zaključaka. I taj defekt nije ništa manji nego kod njihovih idola koji ih (primjerice) pred same izbore za vrlo kratko vrijeme praznom pričom uspijevaju uvjeriti da su baš oni „pravi“ za razliku od svih drugih koji su „ološ“, „kriminalci“ i tomu slično. Treba biti bedast pa nasjesti na ova blebetanja političkih mešetara i prevaranata.

Jer, svakomu tko sluša takvo hvalisanje (pod uvjetom da misli svojom glavom i ima minimum inteligencije i razuma), u samome startu to mora biti prilično sumnjiva i dvojbena „rabota“.

Iz više razloga.

Prvo – postavlja se pitanje: Zašto bilo tko radi to?

Odgovor je samo jedan: Da druge uvjeri kako je dobar, pošten, pametan, sposoban.

Drugo – neizbježno i logično pitanje je: Koji je motiv toga?

Odgovor: Interes (bilo politički ili neki drugi).

I sad bi mogli dalje nastaviti s pitanjima i odgovorima, mada sumnjam da bi time išta dobili.

Dovoljno je znati da se nešto poduzima planski, s predumišljajem i da je motivirano željom da se utječe na nečije mišljenje ili stav, pa da stvar od početka bude sumnjiva.

Dakle, da skratimo: Hvalisavac sam sebi dijeli superlative i želi se prikazati u što boljem svjetlu, samo zato da bi ostvario neki interes.

Nije li i sama ta metoda krajnje sumnjiva?

Ako ga znamo, nema potrebe tako govoriti o sebi – jer svatko od nas ionako donosi svoj sud na temelju vlastitih prosudbi, mjerila i kriterija. Ako ga pak ne znamo, onda je pogotovu suvišno da nas on sam uvjerava u svoje moralne i etičke kvalitete, jer sve ostaje na razini praznih riječi i tvrdnji koje nisu provjerljive i u trenutku iskaza onome tko ih sluša s logičkog stanovišta ne znače ništa i jedini je mogući zaključak: može biti tako, a i ne mora (što smo znali i prije nego je samohvalisavac otvorio usta i guknuo na tu temu).

Čak i kad bi govorio istinu (što je malo vjerojatno), postavlja se pitanje MORALNOG KREDIBILITETA takve osobe, njezine ozbiljnosti, sposobnosti objektivnog sagledavanja sebe i drugih u kontekstu univerzalnih normi i načela, vremenu i prostoru…jer, ocjenjivati bilo koga (pa i sebe) na takav način, najčešće je vrlo sklizak teren i rizičan zahvat.

Ne jednom, bio sam u situaciji pohvaliti nekoga i doživjeti vrlo oštre reakcije pojedinaca u svome okruženju, od kojih su me neki uvjeravali da sam potpuno u krivu i iznosili silu argumenata kojima su tvrdili suprotno. Slično iskustvo imao sam i u drugim slučajevima, kad sam izricao kritike ili negativne komentare vezano za bilo čiji moralni kredibilitet, samo što sam tada (što je i razumljivo) bio pobijan potpuno oprečnim argumentima. I polako sam odustajao od izravnih i oštrih ocjena bilo koga, ili sam se počeo jasno i glasno ograđivati prije nego sam izricao svoj sud, onom često korištenom formulacijom: „Prema mom osobnom mišljenju, uz mogućnost da nisam u pravu…ja o njemu imam ovakav stav…“

Ne gledamo svi istim očima stvarnost i ti različiti pogledi ponekad mogu biti uzrokom sukoba i podjela.

Postoji jedna stara indijska narodna priča koja govori o četiri mudraca koji su trebali ljudima u selu dokazati svoje umijeće. I netko se od seljana dosjetio na koji način će isprobati njihovu mudrost. Preko očiju su im postavili poveze (tako da nisu mogli vidjeti ništa) i odveli ih na jedno mjesto, na kojemu su trebali osjetilom opipa zaključiti što se to nalazi pred njima. Raspoređeni su na četiri strane i u isto su vrijeme pristupili opipavanju tajnovitog predmeta (ili stvora). Nakon toga, uslijedili su odgovori. Prvi mudrac tvrdio je kako u rukama ima uže…drugi, da dodiruje ogromnu napunjenu vreću, treći je bio uvjeren da ima pred sobom ogromni stup, a četvrti, kako su ga postavili ispred ogromnog lista. Kad su im povezi skinuti, ugledali su pred sobom običnog slona. I tek tada su shvatili kako je svaki od njih dodirivao samo jedan njegov dio (rep, trbuh, nogu, uho) i da zbog toga, koliko god bili pametni, nisu mogli donijeti nikakav zaključak o cjelini s kojom su se susreli.

Što nam govori ova zgodna i poučna priča?

Prije svega to, da različitim očima gledamo na jednu te istu pojavu i da ne rijetko nismo u stanju sagledati je u njezinoj pravoj dimenziji i značenju.

Potvrđuje i jednostavnu istinu do koje dolazimo logikom zdravog razmišljanja: da čovjek koji nema uvid u cjelinu bilo kakve pojave, ne samo da ne može donositi ispravan sud o njoj, nego čak na temelju djelomičnog uvida u istu može izvući sasvim pogrešne zaključke koji nemaju nikakve veze sa stvarnim stanjem.

No, kako prepoznati istinu i sagledati svu složenost nekih pojava, procesa i odnosa koji po svojoj naravi mogu biti izvan dosega i mogućnosti našega poimanja, shvaćanja i razumijevanja?

Jednostavno: moramo se držati svojih uvjerenja, čvrsto i nepokolebljivo i to može i mora biti jedini kriterij u ocjeni bilo koga, pa i političara koji nam na svojim vašarima nude sve i svašta, a najčešće bofl robu, odnosno, laž, obmanu i prijevaru umotane u primamljiva obećanja i floskule.

I oni koji se nabacuju blatom na neistomišljenike, također su zanimljiva sorta – ne rijetko radi se upravo o hvalisavcima koje sam spominjao, jer samohvala i klevetanje drugoga najčešće su vezani procesi poput sustava spojenih posuda. Nisu svjesni toga, da se sa svakim nabacivanjem tog blata na bilo koga, jedan dobar dio toga vraća njima u lice i da svojom prljavom retorikom, primitivizmom, lažima i uvredama na tuđi račun, ustvari govore o sebi. Čak ni to nisu u stanju shvatiti. Toliko su „inteligentni“.

Kako, primjerice, u ovoj predizbornoj kakofoniji prepunoj hvalisavaca koji sebe idealiziraju a na oponente i neistomišljenike se neštedimice nabacuju blatom, zauzeti stav?

Ja imam jednu staru, ali pouzdanu metodu. Ne slušam ono što govore, nego svakoga od njih važem prema tomu što čini i kako se ponaša. Što je političar nasrtljiviji, agresivniji, bahatiji, bezobrazniji, što se više hvali i što više baca drvlje na neistomišljenike, kod mene ima sve manje šanse.

Na moj glas može računati samo onaj tko je dokazao kako stoji iza određenih vrijednosti – prije svega svjetonazorskih, pa potom i drugih do kojih držim. A to je barem na lokalnoj razini – u svojoj županiji, općini, gradu, selu – prilično lako utvrditi. Samo treba biti pošten i iskren, prema sebi i drugima.

No, budući da takvih na nacionalnoj razini nema (ili gotovo ih nema), ja sam (kao i većina građana konzervativnog svjetonazora) primoran glasovati za „manje zlo“ (točnije, za ono što ja smatram manjim zlom) i to je tragedija.

Zdrave konzervativne opcije koja nešto znači u javnom životu, kod nas ni na pomolu. I tko zna kad će je biti. Ni jedna se do sada nije uspjela održati i pustiti korijene.

Zašto, to bi se svi skupa trebali upitati. Mi koji tvrdimo da smo kršćani.

Jesmo li iskreni sami prema sebi i držimo li doista do naših vrijednosti, ili smo se prepustili formalizmu i dopustili da nas anesteziraju?

Je li normalno da u zemlji u kojoj se preko 86% građana izjašnjava kao katolici, nema jake konzervativne demo-kršćanske stranke? Je li normalno da taj većinski kršćanski narod u 3 mandata (uzastopno!) bira ateista i agnostika za predsjednika države? Postoji li ijedna zemlja u svijetu (osim Hrvatske) u kojoj je to moguće? Zar vlast ne bi u svakom pogledu – pogotovu svjetonazorskom – morala biti odraz volje građana? Može li itko od nas zamisliti državu u kojoj živi 86% ateista i da oni biraju sebi za predsjednika vjernika (bilo katolika ili kojeg drugog)?

Onima koji ne poštuju život od začeća do naravne smrti, destruiraju instituciju obitelji a favoriziraju perverziju, nemoral, blud i bolesne seksualne odnose, blate Domovinski rat, pljuju katolicima u lice nazivajući ih najpogrdnijim imenima, vrijeđaju Katoličku crkvu na najprimitivniji i najvulgarniji način, one koji su dali živote i svoje zdravlje za stvaranje ove države izvrgavaju ruglu i predstavljaju kao parazite, ne priznaju masovne zločine komunista protiv hrvatskoga naroda (a veličaju svoj krvoločni komunizam predstavljajući ga kao „antifašizam“), pušu u isti rog s velikosrpskom propagandom i rade protiv vitalnih interesa ovoga naroda, sotonske rituale na javnoj sceni proglašavaju „umjetničkim slobodama“ a govor mržnje u svojim medijima „ljudskim pravima“, onima koji dvolično zagovaraju ljudska prava i slobode, ali SAMO ZA SEBE I SVOJE IDEOLOŠKE ISTOMIŠLJENIKE – NJIMA NIKAD, NI U JEDNOJ VARIJANTI I NI PO KOJU CIJENU NE BIH MOGAO DATI GLAS.

Ali, iz već spomenutih razloga, kao i većina onih koji dijele moj svjetonazor i vrijednosti do kojih držim, još uvijek moram birati između manjeg i većeg zla – odnosno, između onih koji će barem donekle zastupati i štititi neka od tih načela i onih drugih koji su već toliko puta dokazali da im ništa nije sveto i da su spremni na totalnu destrukciju i rušenje svega što se ne uklapa u njihov nakaradni, bolesni i izopačeni lijevo-liberalno-anarhistički anacionalni pogled na svijet.

Neokomunisti, kvaziliberali i anarhisti (SDP, HNS, IDS, Živi zid i derivati ovih opcija) jesu najveća opasnost, jer njihov sustav „vrijednosti“ (ako se takvo što uopće može nazvati vrijednošću), čista je destrukcija i vodi ka rastakanju samoga bića ovog naroda. Oni njeguju kulturu smrti, izopačeni materijalistički pogled na svijet (u kojemu je čovjek roba a svaka perverzija i bolest poželjnija od normalnog, zdravog i prirodnog poimanja života i odnosa među ljudima), rade na destruiranju obitelji, svojom bezbožničkom logikom teže rušenju svega do čega ovaj narod drži i na čemu počiva njegov identitet.

I ne dajte se zavarati. LAŽ JE DA SVJETONAZOR NIJE BITAN. OGAVNA, PODLA LAŽ I KUKAVIČJE JAJE KOJE NAM ŽELE PODMJESTITI.

Svjetonazor je naš habitus, duhovni oslonac, potporanj, temelj, kamen zaglavni naše opstojnosti, sidro koje nas spašava pred olujama i pošastima današnjeg svijeta u kojemu se kao nikada do sada vodi jedna jedina bitka: IZMEĐU SOTONE I BOŽJEG NARODA. Kršćanin mora biti sol Zemlje i pozvan je NE SAMO ZASTUPATI, NEGO I BRANITI VJERU. MORAMO BITI APOLOGETE KRISTA AKO ŽELIMO OPSTATI!

Ne može se biti „malo kršćanin“ (kao ni „malo pošten“, „malo iskren“, „malo moralan“).

ILI JESI ILI NISI!

Mi Hrvati jesmo Božji narod, ali moramo biti i pametni. Ne smijemo naivno nasjedati farizejima, lašcima, prevarantima i prevrtljivcima, ma što govorili. Da bi to mogli, moramo ih UPOZNATI I PREPOZNATI. Moramo se informirati, čitati, gledati oko sebe, promišljati, shvatiti kako je NAŠ GLAS MOĆ i raditi na jačanju GRAĐANSKE SVIJESTI I POLITIČKE KULTURE. Ne smijemo bježati od bavljenja politikom, jer to upravo i očekuju oni koji nam nameću vlast uz pomoć 2, 3, 5 ili 10 posto biračkog tijela i to proglašavaju voljom naroda!?

I…ako nema drugoga izbora…ako su na jednoj strani antikristi i sotonisti a na drugoj farizeji…zna se koje je od ta dva zla manje, pa taman se i među njima našao po koji samohvalisavac i lažni prorok… Začepite nos i zaokružite farizeja…

 

 

Zlatko Pinter/Hrvatsko nebo

 

 

 

Comments

comments




  • Zlatko

    Diana, ako ti misliš da su sotonisti manje zlo od farizeja, to je tvoje pravo i ja tu nemam što dodati. Imam pravo na svoj stav, ti na svoj i to je to. Ja tako ne mislim, niti ću ikad misliti. Pozdrav.

    • Diana Majhen

      nemoj mi stavljati u usta riječi koje nisam nikada izgovorila. ne volim podmetanja. ono što sam ja napisala je to, da hdz neće nikada biti bolji, sve dok postoje oni koji će mu uvijek dati glas, bez obzira što radio.

      • Zlatko

        Čemu uzbuđenje? Jesi li ti pročitala moj tekst, znaš li što si napisala kao komentar i jesi pročitala moj odgovor? Nemam ti namjeru ništa tumačiti, a još manje “stavljati u usta riječi”, ali ni ti meni nemoj soliti pamet, jer to nikomu ne dopuštam, Lijepo sam napisao – i to mislim – da su farizeji (licemjeri) manje zlo od sotonista i KAD NE BIH IMAO DRUGOGA IZBORA ZAČEPIO BIH NOS I DAO IM GLAS. I pri tomu mi je tako svejedno što ćeš ti učiniti. To je tvoja stvar. Između Vesne Pusić i Nikole Grmoje, ja bih izabrao Grmoju, između Bože Petrova i Nenada Stazića Petrova, između Milanovića i Plenkovića, Plenkovića. Za licemjere (po mome) ima nade da se poprave, za sotoniste ne. Ja tako rezoniram i nema potrebe da se žestiš, to je moje pravo.

        • Diana Majhen

          kako mi se čini, s tobom se baš i ne može komunicirati, jer si sklon ljepljenju lažnih etiketa. kao prvo, gdje si ti vidio uzbudjenje u mojem komentaru? takodjer, zašto pišeš da se žestim? to što se nisam složila sa onim što si napisao ne znači ništa od toga, jer ja sam svoj komentar napisala vrlo pristojno i bez ružnih riječi. dakle, ako se netko ne složi s tobom, to nipošto ne znači da se ‘žesti, uzbudjen je i soli ti pamet’ kako ti kažeš. ponavljam, ti si taj koji je meni stavio riječi u usta i to riječi koje nisam nikada napisala. to što ja smatram kako se hdz treba kazniti izostankom glasova sigurno ne znači kako smatram da su sdp-ovci bolji i da se treba glasati za njih. ono što sam pokušala reći je to, da se hdz nikada neće popraviti sve dok dobija glasove što god radio. zato, što nema razloga biti bolji, kada sigurno može računati uvijek na odredjeni broj glasova. sad, nekog zadovoljava i ovakav hdz pa će mu dati glas, nekog ne zadovoljava pa neće. stvar izbora. tebi tvoje pravo nisam niti jednom pokušala uskratiti, samo sam iznijela svoje mišljenje. a ako ne možeš podnijeti neslaganje, onda ćeš imati gadnih problema svaki put kada objaviš tekst a netko se s tobom ne složi. no, to je takodjer tvoje pravo. a moja je komunikacija s tobom upravo završila, lijepi pozdrav

          • Zlatko

            Diana želim ti ugodan dan i svako dobro.