Vladimir Jakopanec : ZAŠTO BIH SE VRATIO U HRVATSKU?

 

 

Mislim da si je svatko od nas iseljenika, svaki put po povratku iz Domaje, bez obzira koliko puta je bio, postavio to pitanje. Usporedbe s adaptiranom domovinom su neminovne. Kao da si želimo dati računa što smo odlaskom iz Hrvatske dobili, a što izgubili. Upravo ovih dana vratio sam se iz rodne mi Hrvatske, gdje sam proveo punih šest tjedana i u tih šest tjedana tamo sam proveo Božić i Novu godinu. Dakle, kad bih mogao ostaviti ovdje djecu i unuke, zbog čega bih se vratio u Hrvatsku?

……………..Piše : Vladimir Jakopanec 

Scena 1.

U zračnoj luci u Zagrebu čeka me nećak i njegova djevojka. Prekrasan srdačan susret. Vozimo se za Koprivnicu. Nažalost, tamo me više ne čekaju ni roditelji ni brat, ali čeka me čitava helegarda nećakinja i njihovih muževa ili partnera, nećak i njegova Petra koja kao da nam je krvna rodbina, šogorica, koja sve čini da naš boravak (jer i Mira je sa mnom) bude ugodan i zanimljiv. Dugi večernji razgovori, uspomene, vani hladne zimske noći, mi svi oko kaljeve peći prepričavamo događaje kako je bilo kad smo svi bili netaknuti i na broju.
Badnjak. Rodbine i prijatelja, te njihovih poziva toliko da nije jednostavno odlučiti kamo nam je poći. U svakoj kući prava božićna jelka, bez plastike ili dugih australskih iglica, od kojih ne možeš vidjeti božićne ukrase na drvcu. Božić, prekrasan hladan hrvatski Božić u tom društvu, s pripadajućim zimskim jelima na stolu. Nitko u kratkim hlačama na dvorištu ne peče stejkove na roštilju i ne hladi se ledenim pivom. Pravi hrvatski Božić.

Scena 2.

Kamo za Novu Godinu? Gdje je dočekati? Našli se tu pri ruci prijatelji iz Melbournea i zovu nas u svoje društvo. Izvrstan restoran u Zagrebu. Prikuplja se stotinjak ljudi. Naše malo društvo za stolom 5 nazdravlja i polako se upoznaje. Tijekom večeri evo i mojih Voćanaca, koje nikad nisam vidio, niti sam čuo da postoje. Veseli se i pleše do 3 sata ujutro. Glazba nas nosi. Ne znaš koji je bolji broj od kojega. Nema cajki, nema kola, nema mutnih manipulatora koji bi nam podvaljivali Užička kola za slavonski drmeš kao u hrvatskim centrima u Melbourneu. Prava hrvatska novogodišnja noć, prijateljstvo, pjesma i nezaboravno veselje, nešto što nažalost nikada tako intenzivno nisam doživio u Australiji.

Scena 3.

Advent u Zagrebu. Nije čudo što je opet Zagreb proglašen najbožićnijim gradom u Europi. Cijeli središnji dio sjaji se i cakli. Klizalište na Zrinjevcu, živa štalica na Kaptolu, skijalište u Bakačevoj, na Jelačićevom Trgu i okolnim ulicama slatka drvena kučica do kučice, kuhaju se kobasice, toči se kuhano vino, prodaju se kape, šubare, šalovi, suveniri, uštipci, salame, slanina, pršut, domaća vina, knjige, sjedi se vani, sjedi i uživa. Nitko nije sam. Prođe pokoji prosjak i traži svoj groš i večer polako prolazi. Ne, ništa se ne zatvara u 5 poslije podne, niti u 9, niti u 10; prošla je ponoć, Zagreb je pun turista i domaćih. Pitam prodavačicu u slastičarnici Milenijum u Bogovićevoj: Kad zatvarate gospođo? Kad odu ljudi, kaže ona. Za ime svijeta, je li to moguće? U zemlji iz koje ja dolazim zatvara se sve uredno i zimi i ljeti u 5 poslije podne, bez obzira je li ljeto ili zima, blagdan ili radni dan, a ovdje život buja i danju i noću. Trebaš cipele? Eto ti ih u Ilici, idi pa si kupi. U 11 na večer? U 11 na večer. Sve oko tebe u toj kristalnoj noći sja i titra, sve se krijesi i magli u pari s kotlovinama u kojima se krčkaju crvene domače kobasice. Ja si u 1.30 ujutro kupujem porciju graha i zelja sa suhim mesom na Trgu bana Jelačića i jedem na priručnom drvenom stolu, a pored mene tutnji šestica za Sopot i četrnaestica za Mihaljevac. Restoran pod smrznutim zvijezdama. Jesam li ja to u Snjeguljici?

Scena 4.

Kazalište Gavella. Imamo karte za nekih šest ili sedam predstava. Zahvaljujući divnoj Mirinoj sestrični koja je šef financijske službe u toj kući, dobivamo najbolje karte u gledalištu. Redaju se Priče iz Bečke šume, Gospođa Bovary, Kao na nebu, Moj slučaj i druge. Ne znaš što je bolje, glumci, režija, scena, cijena ulaznica… o publici ćemo kasnije.

Kazalište Kerempuh: Ona ista zavodljiva atmosfera staroga Jazavca, prava kuća smijeha. Sva sreća da svi ti glumci ne govore engleski, jer bi ih zasigurno progutalo američko i britansko tržište preko noći i Zagreb bi u tom smislu osiromašio kao Melbourne. A onda za kraj HNK i Ero s onoga svijeta. Sjedimo u najboljoj loži, jer si to u Zagrebu svaka šuša iz vana može priuštiti. Oko nas zlato, mirisi, nedostaje samo Novakov tamjan. Je li moguće da smo u Zagrebu? Već sam zaboravio taj sjaj, koga sam nekada dok sam živio u Zagrebu smatrao bogomdanim i svakodnevnim. Ne mogu si pomoći, zamišljam da sam u Parizu, Beču, Berlinu… Nije moguće da je i to Zagreb

Scena 5.

Kaže nećak u Koprivnici: Nedjelja je ujutro. Ajmo na kavu u Pub. U Pub? Kakav vražji pub u Koprivnici? Dođemo tamo, za jednim stolom nećakinja s mužem i bebom. Pozdravljamo se. Za drugim stolom prijatelj iz osnovne škole sa ženom čita novine i srče jutarnju kavicu. Opet se pozdravljamo. Za trećim stolom rođak iz Miklinovca sa svojim društvom, za četvrtim…. Bok, bok, bok, kak si kaj, dobro jutro, kaj si tu, daj dojdi do mene, kad se vraćaš, baš mi je drago da se vidimo, pol Koprivnice me poznaje, pol Koprivnice me pozdravlja. Bemtisveca, mislim si ja, u onom svom sunčanom Melbourneu mogu sjedit u kojem god hoćeš kafiću ili restoranu 15 godina ak treba, niko me ne bu pozdravil, niko me ne bu prepoznal. Hello, how can I help you? To bu sve kaj bum čul i to od neke balave konobarice. E, zato da samo mogu, bi se vrnul u Hvatsku.

 

 Vladimir Jakopanec/Hrvatsko nebo 

Comments

comments