HRVATI U VOJVODINI – PREŠUĆENI ZLOČINI

 

HRVATI U VOJVODINI – PREŠUĆENI ZLOČINI

 

Sumnjam da postoji prosječno obaviješteni građanin na području bivše SFRJ – pa i šire – koji ne zna za „slučaj Zec“ (ubojstvo poduzetnika Mihajla Zeca, njegove suprugeMarije i malodobne, 13-godišnje kćeriAleksandre, u vrijeme rata 90-ih godina u Republici Hrvatskoj, izvršeno od strane pojedinaca iz pričuvnog sastava MUP-a RH) .

No, nije li ovo monstruozno nedjelokoje izvan svake sumnje zaslužuje najoštriju osudu svakog trezvenog i dobronamjernog čovjekado te mjeremedijski eksploatiranona način da je postalo svojevrsna paradigma odnosa „zločinačkog Tuđmanovog režima“ prema srpskoj manjini u Hrvatskoj (unatoč svim kontroverzama koje su pratile sam događaj i pokušaje utvrđivanja stvarnog motiva ubojstava), a sam slučaj već gotovo prerastao u mit? Nešto slično (iako u mnogo manjoj mjeri) ponovilo se s nikada razjašnjenom smrću Milana Levara. U oba slučaja, članove obitelji žrtava primali su najviši hrvatski državni dužnosnici (uključujući premijera i predsjednika), oni su dobili (makar) moralnu satisfakciju, a isplaćena im je i odšteta, jer Republika Hrvatska je prihvatila odgovornost za smrt ovih osoba.

…………….Piše Zlatko Pinter

Zašto ne reći otvoreno da su ovi slučajevi (posebice ubojstvo članova obitelji Zec i zločin nad djevojčicom Aleksandrom) postali sredstvom prljave medijske propagande kojoj je jedini i isključivi cilj obračunati se s pokojnim predsjednikom Tuđmanom i dokazati kako je naša Hrvatska utemeljena na zločinu, odnosno, da je sve što smo poduzimali 90-ih godina u obrani zemlje bilo obilježeno krvavim tragovima tadašnje državne vlasti?

Nije li to u suštinskom smislu vrijeđanje samih žrtava i nisu li one ponižene i obezvrijeđene upravo stoga što ih se pretvara u puko sredstvo političkog obračuna? Kako shvatiti poruke pojedinih „etabliranih“ novinara i analitičara naše zbilje, koji po svaku cijenu nastoje provući tezu da „postoji bitna razlika između ubojstva male Aleksandre Zec i pogibije ostale djece u Hrvatskoj u vrijeme rata“ (u velikosrpskoj agresijiukupno je ubijeno 402 djeteta, a samo u Slavonskom Brodu 28), jer da je u tom slučaju u pitanju „državni zločin“!?

Čovjek koji ima imalo zdravog razuma i morala, mora se upitati:

Kako je moguće da oni koji izigravaju „savjest društva“i moraliziraju o humanosti, etici i ljudskim pravima na ovaj način dijele žrtve – i to očito, po nacionalnom ključu? Nije li to sramotno i bezdušno? Tko im daje to pravo, u ime koga i zašto to čine? I na koncu, tko je to, kad i kako utvrdio da je zločin nad obitelji Zec „državni zločin“? Tko je izdao nalog za likvidaciju – Tuđman, Šušak, neki od ministara…TKO?

Naravno, da ovdje odgovora nema i to iz sasvim jednostavnog razloga: ZATO ŠTO NE POSTOJI NI JEDAN JEDINI DOKAZ DA JE DRŽAVA HRVATSKA ODGOVORNA ZA OVO ZLODJELO.

Očito da je jedini „dokaz“ „upletenosti države“ to što su izvršitelji zločina na sebi imali odore pričuvnog sastava MUP-a RH. Neki drugi zločinci u Bosni i Hercegovini i „sao krajini“, četnici iz Srbije, pripadnici „JNA“, srpski „specijalci“, „dobrovoljci“ i „teritorijalci“ imali su neke druge odore, s nekim drugim znakovljem.

I zar je zato njihov zločin manji?

Ili je možda MANJE ZLO UBITI HRVATA, MAĐARA, SLOVAKA, NEGO, PRIMJERICE, SRBINA?

HOĆEMO LI PRIHVATITI ETNIČKU PODJELU ŽRTAVA KAO NEŠTO NORMALNO I LEGITIMNO I ČAK I PO POTREBI IH KORISTITI U DNEVNOPOLITIČKE SVRHE (?!) ILI ĆEMO SE RUKOVODITI UNIVERZALNIM NAČELOM DA JE SVAKA OD NJIH JEDNAKO VRIJEDNA I DA IMA ISTO PRAVO NA PIJETET, DOSTOJANSTVO I SJEĆANJE (neovisno o nacionalnosti, vremenu i načinu pogibije i neovisno o tomu od koga je stradala)?

Kao čovjeka, kršćanina i Hrvata, nitko živ me ne može uvjeriti (a još manje primorati), da pristanem na to da je bilo koja žrtva manje ili više vrijedna od neke druge. Za mene je svaka žrtva u Siriji podjednako tragična kao i ona u Islamabadu, Pojasu Gaze, Tel Avivu, Cairu, Kabulu, Berlinu, Parisu ili bilo gdje drugdje u svijetu.

Dopuštam da to što govorim nekim našim „dušebrižnicima“ i dežurnim tutorima koji uporno dokazuju kako je crno ustvari bijelo (i obrnuto) nije baš posve jasno,ali krivnja nije na meni. Uostalom, do njihovog mišljenja mi je po prilici stalo toliko koliko i njima do moga. Mi smo dva svijeta koji se ne dodiruju.

Htio bih progovoriti o žrtvama iz 90-ih godinao kojima se u Hrvatskoj šuti.

I u Vojvodini su u to vrijeme ubijani ljudi samo zato što su Hrvati. O njima nitko neće praviti kazališne predstave, snimati filmove i povodom obljetnica smrti u TV kalendarima podsjećati javnost na zločine koje je država Srbija počinila u Vojvodini. Neki od njih ni danas ne znaju gdje su im završili najbliži članovi obitelji, niti uopće smiju pitati za njihovu sudbinu, iako su odvedeni iz kuća (od strane vojske, policije ili paravojnih postrojbi).

JESU LI TO LJUDI?

VRIJEDE LI TE ŽRTVE JEDNAKO KAO I DRUGE ILI O NJIMA MORAMO ŠUTJETI ZATO ŠTO NE SPADAJU U „POVLAŠTENE“?

Zna li tko (osim sugrađana, rodbine i prijatelja), za zločin koji se dogodio nad hrvatskom obitelji Matijević, u vojvođanskom dijelu Srijema, gdje su u Kukujevcima, uoči samog katoličkog Uskrsa 1992. godine, oteti iz svoje kuće (od „nepoznatih osoba“), odvedeni na nepoznato mjesto i potom svirepo pobijeni (supružnici Jozo i Ana injihovmalodobni, 16-godišnji sinFranjo)? Njihovi posmrtni ostaci pronađeni su (nakon dojave jednog Srbina koji je znao za zločin), u selu Mohovo (u blizini Iloka) identificirani i pokopani tek nakon 1998. godine i mirne reintegracije hrvatskog podunavlja. Ruke su im bile vezane žicom, a prema nalazima patologa, prije usmrćenja su mučeni. Zločin nikad nije istražen, niti je tko za njegovo izvršenje kažnjen, iako se dobro znaju imena osoba koje su povezane s ovim događajem.

IMA LI OBITELJ MATIJEVIĆ PRAVO BITI SPOMENUTA? IMA LI NJIHOV MALODOBNI SIN PRAVO NA PIJETET, SUOSJEĆANJE I DOSTOJANSTVO ŽRTVE?

Kamo je odveden (u noći 10/11. kolovoza 1991. godine – u vrijeme proslave katoličkog blagdana sv. Lovre), 40-godišnji Hrvat Stipan Đurko iz Sonte, i kakva je bila njegova daljnja sudbina? Zna se da ga je skupina nepoznatih ljudi pokupila s radnog mjesta (iz kavane u kojoj je radio), strpala u kombi, i odvela prema Erdutu, gdje je navodno predan Arkanovim „dobrovoljcima“. Ocu je – kad je pokušao raspitati se za sudbinu sina – rečeno da šuti, ili će i ostatak obitelji biti pobijen. Slučaj do danas nije riješen, niti je vođena ikakva ozbiljna istraga.

IMA LI OBITELJ ĐURKO PRAVO NA ISTINU O SINU, A ŽRTVA PRAVO NA GROB?

Što se dogodilo s braćom Matom i Ivicom Abjamović iz srijemskog sela Morovića, koji su odvedeni (23. listopada 1991. godine) iz svojih kuća?  Zna se da su ubačeni u vojna vozila, što je učinila skupina osoba u odorama „JNA“ (pod zapovjedništvom majora Sudžuma) i odvedeni na „informativni“ razgovor u lokalnu policijsku postaju u Šid, otkuda im se gubi svaki trag. Mada postoje sasvim određene indicije koje ukazuju na to da je u sve umiješan načelnik ove policijske postaje, te pojedinci iz paravojne srpske postrojbe „Škorpioni“ i neke druge osobe, slučaj nikada nije istražen, niti su utvrđeni počinitelji, iako je dobro poznato tko ih je odveo iz kuće. Svjedok koji je u početku tvrdio kako je Ivicu i Matu iste noći vidio u policijskoj postaji, uskoro je povukao iskaz. Da ironija bude potpuna, braća Abjamović – koji se i dalje službeno vode kao nestale osobe – uvršteni su (kao i u mnogim drugim sličnim slučajevima) u „srpske ratne gubitke“, odnosno, završili su na popisu žrtava koje je uzrokovala „neprijateljska strana“ (u ovom slučaju Republika Hrvatska).

IMAJU LI ABJAMOVIĆI PRAVO NA ISTINU O MATI I IVICI I KOGA UOPĆE ZANIMA NJIHOVA SUDBINA?

Kada će srpski „dobrovoljac“ (tada u sastavu „JNA“), Đorđe Dvoranac Ćiban odgovarati za ubojstvo svog susjeda Krešimira Hercega (Hrvata), što ga je, ničim izazvan, iz nacionalne mržnje, počinio 7. studenoga 1991. godine, u selu Višnjićevu kod Šida, na očigled brojnih svjedoka?

Obitelj se usudila progovoriti o tomu tek 14 godina poslije, zahvaljujući činjenici da su uhićeni neki od srpskih zločinaca iz postrojbe „Škorpioni“, koji su štitili Dvoranca i slične njemu, a vjerojatno i sami sudjelovali u brojnim likvidacijama civila.

Niti danas, 25 godine poslije, ne zna se gdje je pokopano tijelo Krešimira Hercega, a zločin su lokalne vlasti i policija nastojali zataškati na način da su sve pravdali „ratnim stanjem“ (iako je riječ o državi koja „nije učestvovala u ratu“!), uz tvrdnje da je Dvoranac ubio Hercega dok je bio „na straži“ – nakon što se ovaj, navodno,  oglušio na upozorenja i nije se zaustavio na vrijeme. Ova opskurna laž koje se ubojica tvrdoglavo držao, za tijela vlasti bila je sasvim dovoljan „dokaz“ i razlog da se protiv njega ne poduzme ništa, iako je cijeli događaj pratilo više desetina građana Višnjićeva. Naime, Dvoranac je iz čistog mira i bez ikakvoga povoda, tog 7. studenoga, iz kavane u središtu sela, prijetnjom oružja istjerao Hercega, i uz psovke ga tjerao ispred sebe sa uperenim oružjem oko dva kilometra, pretukao ga, i potom izrešetao na mostu u blizini mjesta na kojemu je držao stražu (kao pripadnik „TO“ Višnjićeva). Tijelo žrtve bilo je ostavljeno u obližnjem kanalu gotovo dva dana – budući da nitko od rodbine ili prijatelja nije smio ni prići tom mjestu, nakon čega je odneseno i vjerojatno pokopano na nepoznatom mjestu. Da je zločin počinjen iz nacionalne mržnje, svjedoči i ponašanje samoga egzekutora koji se javno hvalio kako je ubio „ustašu“, i za većinu svojih sunarodnjaka postao heroj. Slučaj je u javnost iznijela hrabra novinarka beogradske TV postaje B92 Brankica Stanković, u svojoj emisiji „Insajder“ (2005. godine). Poslije prikazivanja „Insajdera“, krajem 2005. godine, za slučaj se zainteresirao Okružni javni tužilac iz Sremske Mitrovice Ratko Galečić, i od TV B 92 zatražio sve materijale koje imaju. Krajem prosinca mjeseca iste godine, on je novinarima ove kuće potvrdio kako je iz Mjesne zajednice Višnjićevo dobio informaciju da Krešimir Herceg nije upisan u  Matičnu knjigu umrlih, te da također od Instituta za sudsku medicinu  iz Novog Sada nije dobio odgovor  na koji način je usmrćen pok. Herceg, niti gdje je tijelo pokopanoDakle, obitelj Herceg ne samo da gotovo svakodnevno mora na ulici sretati ubojicu koji ostaje nekažnjen, nego nema pravo znati niti gdje je grob žrtve!?Umjesto da se zločin konačno  istraži, nakon prijetnji smrću spomenutoj urednici i novinarki, ona dobija policijsku zaštitu i prestaje raditi do tada vrlo gledanu emisiju.

GDJE SU POSMRTNI OSTACI KREŠIMIRA HERCEGA I IMA LI NJEGOVA OBITELJ PRAVO NA DOSTOJAN POKOP KOSTIJU ŽRTVE?

Tko i zbog čega je u noći 3/4. kolovoza 1992. godine u Baču,  u obiteljskoj kući na zvjerski način zaklao bračni par Guštin (Stevana i njegovu suprugu Nadu), i zašto zločinci niti nakon 23 godine nisu otkriveni? Čak što više, nitko od građana Bača i okolice ne smije ni spominjati ovaj i slične zločine koji su se događali tijekom rata na tom području, budući da ubojice vjerojatno još uvijek slobodno žive u njihovoj sredini.

KAD ĆE BITI OBJELODANJENA ISTINA O OVOM SUROVOM ZLOČINU A UBOJICE BITI PRIVEDENE PRAVDI?

Kada će se saznati tko je i zbog čega 13. kolovoza 1992. godine odveo Aleksu Manzetu (37 godina), iz obiteljske kuće u Golubincima, i kakva je bila njegova daljnja sudbina? O svemu je (autoru ove knjige) posvjedočila Aleksina supruga Kata Manzeta, koja je poslije tog događaja sa svojom malodobnom djecom pobjegla u Hrvatsku. Hoće li tko odgovarati za ovaj zločin?

GDJE JE ALEKSA MANZETA? IMA LI OBITELJ PRAVO NA ISTINU I NA POKOP SVOGA MUŽA I OCA?

Zašto je, i od koga, u selu Kljajićevu (kod Sombora) do smrti pretučen Johan Raab, poslužitelj u crkvi Uspenja Presvete Bogorodice, koji je na pragu župnoga stana pronađen mrtav 20. srpnja 1992. godine?  Tko su počinitelji zločina, i kad će biti kažnjeni? I kako to da je samo dvije godine poslije (1994.), ova crkva od strane Srba prisvojena i pretvorena u pravoslavnu?

Koliko prosječno obavještenih građana na ovim prostorima zna za krvavi, okrutni  masakr nad obitelji Oskomić, u srijemskom selu Kukujevci  – gdje su 29/30. srpnja1993. godine, u svojoj kući, tijekom noći,  sadistički i planski, mučeni i pobijeni Nikola Oskomić, njegova supruga Agica i Nikolina tetka Marija Tomić, stara 87 godina? U ovom zločinu sudjelovali su pripadnici „dobrovoljačke srpske jedinice“ iz uže Srbije (Smederevske Palanke) koja je kao sastavni dio pričuve tadašnje „JA“ („Jugoslovenske Armije“), djelovala na okupiranom području Republike Hrvatske (u  okviru tzv. SVK – „Srpske Vojske Krajine“), sa sjedištem u slavonskom mjestu Nijemci. Zapovjednik postroje bio je naredbodavac, a izvršitelji njegovi podčinjeni.

To je  jedan od rijetkih slučajeva koji je dobio epilog pred srbijanskim pravosuđem (ali tek nakon što su mediji u Srbiji podigli buku oko tog događaja, a jedan od počinitelja, strahujući za vlastiti život zbog prijetnji dojučerašnjih suradnika, se sam prijavio policiji u Šidu i ispričao sve što je znao).

U presudi Prvostupanjskog suda u Sremskoj Mitrovici, konstatira se kako su zločini počinjeni iz „nacionalne i verske mržnje“, „s predumišljajem i planski“, i to tako da „odjeknu“, kako bi se potakloiseljavanje nesrpskog stanovništva“ iz ovog dijela Srijema (ista skupina, na sličan način i s istim motivima usmrtila je već 9. travnja iste godine, u susjednom mjestu Sot, Slovaka Stevana Krošlaka – što je također bilo predmet istog sudskog postupka). Sve ove navode potvrdio je i Vrhovni sud Srbije – ali su počinitelji dobili sramotno male kazne. Naredbodavac Milan Nikolić zvani Đeneral (koji je osmislio plan, potaknuo ubojice na izvršenje nedjela, dao im oružje i dovezao ih na mjesto zločina), kažnjenje, primjerice, s 3 godine i 6 mjeseci zatvora, dok je suradnik  iz Sota Petar Živković (predsjednik lokalnog ogranka Šešeljeve Srpske radikalne stranke koji je zločincima dostavljao podatke o imovnom stanju, identitetu i lokaciji potencijalnih žrtava), na sudu  oslobođen svake krivnje. Izravni izvršitelji, pripadnici dobrovoljačke četničke skupine iz Smederevske Palanke (koja je bila uključena u rezervni sastav JA, i pridodana tadašnjoj paravojsci „SAO Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema“), Goran Vuković i Pavle Drašković, također nisu dobili odgovarajuće kazne, obzirom na okrutnost i činjenicu da su djela planirana i počinjena s umišljajem, iz niskih pobuda, i da su bila motivirana nacionalnommržnjom.

Postoji utemeljena sumnja da je ovo suđenje bilo režirano kako bi se umirila javnost, jer je slučaj bio toliko medijski eksponiran (u samoj Vojvodini i Srbiji), da ga se nije više moglo ignorirati.

Najbliži srodnici ubijenih Oskomića  ni  danas, 20 godina nakon zločina, nemaju nikakvih službenih informacija o događaju (nalaz patologa, zapisnik s očevida, niti bilo kakvo objašnjenje od tijela vlasti), a ne mogu doći ni u vlasnički posjed imovine koja im pripada po nasljednom pravu. Oni su raznim manipulacijama pojedinaca iz lokalnih vlasti, policije, sudstva i odvjetnika  jednostavno izvlašteni, imovina im je oteta i pitanje je hoće li ikada ostvariti svoja prava koja im formalno jamče i zakoni Republike Srbije i  sve međunarodne konvencije.

ZNA LI HRVATSKA JAVNOST DA JE OVO JEDINI SLUČAJ KOJI JE DOBIO SUDSKI EPILOG I DA JE APELACIONI SUD REPUBLIKE SRBIJE POTVRDIO ODGOVORNOST DRŽAVE ZA ZLOČIN?

Tko je i zašto zaklao djevojku Mariju Purić (28 godina), u njezinom domu u Golubincima (6. veljače 1994. godine), i kada će zločinac (ili zločinci) odgovarati za ovo nedjelo?

IMA LI OBITELJ MARIJE PURIĆ PRAVO NA ISTINU?

Zašto je Srbin Dušan Jovanović ubio svog susjeda hrvatske nacionalnosti, Dušana Bićanića (u Petrovaradinu), i zbog čega policija nije poduzela ništa u cilju spriječavanja zločina, iako je žrtvi mjesecima prije javno prijećeno od strane ubojice?

Tko je nesretnog, 17-godišnjeg Igora Szaboa (seoskog besposličara i alkoholičara) doveo u takvo stanje svijesti, da  bez ikakvoga razloga i povoda nožem ubije svoga sugrađanina Josipa Janičeka (u Sotu), i to nakon što ga je ovaj pred sam katolički Božić 1991. godine, počastio u svojoj kući? Tko je, nakon svega, ubojici Szabou, omogućio da se vrati i nastavi s proganjanjem „ustaša“ i napadima na katoličke svećenike po srijemskim selima?

Tko je i zašto ubio: Ivana Valovića, Petra Rukavinu, Iliju Majera, Nikolu Rajkovića, i Pavla Poljaka – iz Novog Slankamena; Živka Litrića i Petra Živanovića – iz Kukujevaca; Vjekoslava Karačića i Ljubomira Kuraju – iz Beške; Matu Ljubasa i Janka Vladića – iz Šida; Tomislava Radoša –  iz Golubinaca;  Mijata Štefanca – iz Hrtkovaca; Živana Marušića – iz Jamene, i još stotine drugih vojvođanskih civila koji su pronađeni mrtvi na ulicama, u atarima, dvorištima svojih kuća, nasilno odvedeni ili su „nestali“ na fronti, u ratu u koji ih je nasilno natjerala država u kojoj su živjeli.

Tko je odogovoran za smrt hrvatskog mladića Ivice Budića iz Golubinaca, kojega je srbijanska policija bez ikakvoga razloga mjesecima sustavno terorizirala i zlostavljala, dok se navodno nije objesio u svojoj kući (nakon povratka s jednoga od brojnih „informativnih razgovora“ iz policijske postaje u Rumi, na kojemu je po tko zna koji put teško pretučen)? Postoji ozbiljna sumnja u službenu verziju događaja, utoliko prije što je poznato je da su u to vrijeme na području ovog dijela Srijema bili angažirani brojni agenti srbijanskih tajnih službi (što ne kriju niti službeni policijski izvori), koji su, među ostalim bili angažirani na „pronalaženju“ nepostojećih „dokaza“ o „naoružavanju“ tamošnjih Hrvata – a Budića su (doduše, nekoliko godina poslije) optužili upravo za to.

Spomenuti slučajevi, s ukupno 33 žrtve, za koje postoji utemeljena sumnja (a za većinu njih i čvrsti dokazi) da su ubijene u cilju etničkog čiščenja Vojvodine, odigrali su se između 1991. i 1995. godine, i samo su neki od primjera, kojih je nažalost, kad su u pitanju Hrvati i pripadnici drugih manjina  u Vojvodini popriličan broj. Ljudi su ubijani, odvođeni od „nepoznatih“ osoba diljem Vojvodine (posebice u Srijemu), pronalaženi mrtvi na različitim mjestima, ginuli ili nestajali na zagonetne načine na fronti (poslije mobilizacije u rezervni sastav JNA/JA), a da na to vlasti nisu reagirale. U arhivama državnih srbijanskih tijela (ponajprije vojske, policije i tajnih službi), zacijelo postoje dokumenti koji mogu rasvijetliti sudbine mnogih. No, oni su još uvijek zatvoreni, a podaci se pomno kriju – jer bi njihovim objavljivanjem Srbija priznala agresiju koju je izvršila.

Do kada će se o ovome šutjeti, i hoće li zločince ikada stići pravda?

Kako se uopće može objasniti činjenica da niti u jednom jedinom slučaju (osim djelomično kod monstruoznog zločina izvršenog nad tročlanom obitelji Oskomić ili gnjusnog ubojstva Stevana Krošlaka), nije vođena nikakva ozbiljna istraga, niti je rasvijetljena pozadina zločina, a o kažnjavanju naredbodavaca i počinitelja još uvijek nema ni govora – niti nakon 20 i više godina od počinjenja.

U tom smislu nije se učinilo ništa, niti nakon odlaska s vlasti Slobodana Miloševića i „demokratizacije“ Srbije, poslije 2000. godine. VojislavKoštinica, Boris Tadić, Zoran Đinđić, Tomislav Nikolić, Aleksandar Vučić, Ivica Dačić i drugi predstavnici vlasti u post-miloševićevskom razdoblju nastavili su se ponašati na isti način kao i njihovi prethodnici – s izuzetkom „demokratskog“ imidža kojiim su nastojali pred svjetskom javnošću ostaviti dojam da se u Srbiji raskinulo s ratnom prošlošću.

Na promociji knjige Tomislava Žigmanova (Osvajanje slobode), u travnju mjesecu 2012. godine, u novosadskom Medija centru Vojvodine, Snežana Ilić, izvršna direktorica Centra za razvoj civilnog društva iz Zrenjanina, osvrćući se na ono što se događalo devedesetih godina ustvrdila je: „u Sremu i jugozapadnoj Bačkoj ubijeno je ili nestalo 25 građana hrvatske nacionalnosti“, ističući kako je „krv ubijenih i nestalih vojvođanskih Hrvata – najsvežiji krvavi trag na vojvođanskoj multikulturalnosti“, uz zaključak da su vojvođanski Hrvati i danas „taoci odnosa Srbije i Hrvatske“.

Teško je ne složiti se s gosp. Ilić. Sudbina ovog naroda – pa i žrtava iz devedesetih godina – izvan su bilo kakvog interesa ne samo Srbije, nego i Hrvatske.

Brojka od 25 ubijenih i nestalih, najčešće se spominje u izvješćima humanitarnih udruga i organizacija, iako je zasigurno daleko veća. Do sada prikupljeni podaci govore o najmanje 30 osoba hrvatske nacionalnosti koje su ubijene ili nestale u razdoblju između 1991. i 1995. godine (Kukujevci – 8; Novi Slankamen – 5; Golubinci – 4; Morović – 2; Beška – 2: Šid – 2: Sot – 1; Višnjićevo – 1; Bač – 1; Hrtkovci – 1; Sonta – 1; Jamena – 1; Petrovaradin – 1;), uz još 3 žrtve drugih nacionalnosti koje su također ubili srpski ekstremisti u akcijama etničkog čišćenja. Treba, dakako, imati u vidu, da su time obuhvaćeni samo oni slučajevi za koje postoje barem ozbiljne indicije da je riječ o zločinima počinjenim iz vjerske, nacionalne i rasne mržnje i s ciljem etničkog čišćenja.

Imamo li pravo ove nedužne žrtve (ubijene na teritoriju agresorske države – koja „nije bila u ratnom stanju, niti učestvovala u ratu“), potpuno prešutjeti i prepustiti ih zaboravu, dok neke druge, koje su stradale na ratom zahvaćenom području Republike Hrvatske, poslužile ne samo za osudu „zločinačkog Tuđmanovog režima“, nego su na njima izgrađene brojne novinarske i političke karijere?

Nije li sramotno praviti razliku među nevino pobijenim civilima samo zato što su različite nacije, ili zbog toga što to ne ide u prilog onima koji iz ideoloških ili dnevno-političkih razloga žele pošto-poto na brzu ruku „normalizirati“ odnose između država na jugoistoku Europe, pa i po cijenu izjednačavanja krivnje za ratove na području bivše SFRJ?

Ako su se u Hrvatskoj koja je bila u ratu događali zločini nad srpskim civilima –  a jesu –  i, ako su oni dobili (a kroz sve ove godine itekako dobivaju) vrlo zapažen medijski tretman, nije li tragično da nitko ne spominje one koji su pobijeni u Vojvodini,  na području gdje nije bilo nikakvih ratnih operacija?

Država Srbija i danas odbija priznati bilo kakvu krivnju za ratove i zločine koje je uzrokovala. U tomu nema nikakve razlike između režima Slobodana Miloševića, i „demokratskih“ vlasti poslije 2000. godine.

VEĆINA UBIJENIH KOJI SU OVDJE SPOMENUTI ZAVRŠILA JE NA POPISIMA „SRPSKIH ŽRTAVA“, ŠTO JE JOŠ JEDAN U NIZU APSURDA, JER SE NJIHOVA POGIBIJA U KONAČNICI PRIPISUJE „NEPRIJATELJSKOJ STRANI“.

Apsurdima nikad kraja.

Vojvođanski Hrvati narod su koji nestaje u šutnji. Njihovu sudbinu Beograd je odredio već odavno, a u Zagrebu to malo koga zanima.

Svoditi problem hrvatske manjine u Vojvodini i Srbiji samo na školske udžbenike, a da se prije toga NITI NE PROGOVORI O ZLOČINIMA KOJI SU SE NAD NJIMA ČINILI, U NAJMANJU RUKU JE POKAZATELJ NEOSJETLJIVOSTI MATIČNE DRŽAVE NA SVE ONO ŠTO SU PREŽIVJELI I KROZ ŠTO PROLAZE ZADNJIH DESETLJEĆA.

U ovo vrijeme, kad se diže zaglušna buka o ponovnoj „ugroženosti“ Srba u Hrvatskoj, PITAM: IMAJU LI I TE ŽRTVE PRAVO NA ISTINU – IAKO NE PRIPADAJU „POVLAŠTENOJ“ NACIJI?

ODGOVORITE, gospođo predsjednice Republike Hrvatske, gospodine ministre vanjskih poslova, gospodine predsjedniče Vlade, gospodo saborski zastupnici!!!

 

 Zlatko Pinter /Hrvatsko nebo

Comments

comments