Novogodišnji razgovor s ak. Reinerom : Gospodarska kriza prolazi, vrijednosna je veći problem Ispis E-mail

Razgovor s potpredsjednikom Hrvatskog sabora akademikom Željkom Reinerom

Posebno nam je drago u ovom novogodišnjem intervjuu pozdraviti potpredsjednikaAkademik Željko Reiner i papa Franjo Hrvatskog sabora akademika Željka Reinera. Akademik Reiner jedan je od rijetkih istaknutih hrvatskih dužnosnika koji je u svojim javnim nastupima uvijek jasno promicao demokršćansku sastavnicu u politici. Tako se još dobro sjećamo njegovoga teksta „Što znači demokršćanstvo danas u Hrvatskoj?“ u Hrvatskom tjedniku s prijelaza 2013. na 2014., u kojem je istaknuo kako „samo demokršćanstvo može izvući Hrvatsku iz depresije, beznađa i krize u koju ju je gurnula Kukuriku koalicija“ kao i onoga s početka 2014. „Socijalno-tržišno gospodarstvo jedini je odgovor na hrvatsku krizu“ u kojemu je više godina unaprijed vizionarski naznačio gotovo sve što stoji u programu nove vlade HDZ-a i Mosta. Od tada se štošta promijenilo, predsjednica Republike je Kolinda Grabar Kitarović, a HDZ je nakon izvanrednih izbora s koalicijskim partnerom MOST-om formirao drugu vladu kojoj je sada, nakon Tihomira Oreškovića, na čelu Andrej Plenković.

Upravo prije Božića stigla je vijest o prvom pozitivnom pomaku hrvatskoga kreditnog rejtinga nakon devet godina, gdje se u obrazloženju ističe brža konsolidacija javnih financija nego što se prije procjenjivalo. Radi se o neosporno velikom uspjehu Vlade, koji dolazi u važnom trenutku kada Hrvatska u 2017. treba reprogramirati barem dio duga od 27 milijardi kuna koji dolazi na naplatu. Pri tome je, dakako, kreditni rejting ključan čimbenik. Zemlja koja je u dužničkom ropstvu ne može biti politički samostalna. Kako komentirate ekonomsku situaciju u zemlji?

Uistinu, prije nekoliko je dana agencija Standard & Poor’s (S&P) naznačila prvi pozitivni pomak za SPhrvatski rejting u devet godina. Iako je zadržala dosadašnji dugoročni kreditni rejting na ‘BB’ i kratkoročni na ‘B’, povećala je izglede s negativnih na stabilne što se smatra značajnim korakom naprijed. S&P je povećao i svoju procjenu gospodarskog rasta za 2016. godinu s prijašnjih 1,7 na 2,7%, a revidirao je također i na niže svoje ranije procjene deficita opće države za 2016. godinu s 2,9 na 1,8% BDP-a.

Naravno da se gospodarsko stanje u zemlji ne može dramatično promijeniti preko noći na bolje, no reforme koje su počele provoditi ili će se uskoro provesti, trebale bi relativno brzo vratiti hrvatski rejting u područje investicijske zone. To bi pak, uz strukturne reforme te olakšanje poslovanja tvrtkama i poticanje investiranja, trebalo dati dodatni zamah nastavku gospodarskog oporavka i postizanju fiskalne konsolidacije, ali i otvaranju novih radnih mjesta odnosno povećati zapošljavanje, što je najvažnije. Jasno je da otplata oko 27, 2 milijardi kuna te još oko 7,5 milijardi kuna dospjelih dugova cestarskih i Ekonomijaželjezničarskih poduzeća, dakle ukupno oko 35 milijardi kuna koja nas čeka sljedeće godine nije nešto što možemo zanemariti. Međutim, uz poboljšani rejting dug se može uspješno restrukturirati i reprogramirati. U svakom slučaju uvjeren sam da će se uspjeti postići povoljnije zaduživanje nego ovo do sada, možda kombinacijom inozemnih i domaćih izvora te da će se dug barem donekle uspjeti smanjiti. Pritom ne smijemo zaboraviti (na što nas SDP-u skloni mediji perfidno navode) kada je i zašto većina toga duga Hrvatske nastala. SDP-om predvođena vlada Zorana Milanovića je, primjerice, zadužila Hrvatsku za oko 90 milijardi i to ne za investicije. To je znatno više no sve vlade u Tuđmanovo vrijeme zajedno tijekom desetak godina tijekom kojih se trebala financirati obrana zemlje, a naslijedili su se i dugovi bivše države.

Vrijednosna i moralna kriza mnogo je opasnija od one gospodarske

Često se tijekom krize isticalo kako ona nije samo ekonomske naravi, već kako je ona i kriza sustava vrijednosti. Smatrate li i Vi kako u Hrvatskoj postoji kriza sustava vrijednosti, i što bi za opće poboljšanje društvene klime, jačanje hrvatskog identiteta te, općenito, povratak optimizma trebalo napraviti?

I ja sam često isticao da se ne radi samo o gospodarskoj krizi već i o krizi sustava vrijednosti te duhovnoj i moralnoj krizi u kojoj je sve izokrenuto. Jedan od primjera je da se mnogi nekritički dive nekima za koje postoje ozbiljne sumnje u podrijetlo ogromne imovine, no koji se time još i hvale po Padmedijima koji ih ushićeno uzdižu, izvještavaju kako takvi posjećuju mondene događaje, voze basnoslovno skupe automobile, stanuju u palačama i sami tvrde da primaju nevjerojatno visoke honorare (plaćaju li na njih porez i prirez kao svi mi kojima se automatski oduzimaju od plaća?).

Sjetimo se samo kako je Stjepan Mesić u svojoj prvoj kampanji za predsjednika govorio o desetcima milijardi koje je navodno vlast prije njega iz Hrvatske prebacila u inozemstvo, a koje će on čim bude izabran vratiti u Hrvatsku, da bi poslije kao predsjednik republike tijekom deset godina o tome šutio „kao zaliven“ no (to je za rubriku „vjerovali ili ne“) još uvijek postoje neki koji vjeruju da je govorio istinu (??!). I nitko ga za to više ništa nije pitao do današnjeg dana, uključujući i naše inače vrlo „budne“ medije! Sjetimo se perfidno stvorenog mita o tome da je navodno dr. Tuđman rekao da mu je cilj hrvatsko državno bogatstvo podijeliti između 200 podobnih obitelji koje bi upravljale hrvatskim Novinegospodarstvom. Tu, izmišljotinu, koju on nikada nije izrekao, naši su pseudoljevičari stotinama puta ponavljali sukladno onome što je njihov ideološki „otac“ Lenjin još davno izrekao („laž koja se dovoljno puta ponovi postaje istina“), a mnogi su im povjerovali ne provjeravajući je li ikada to on izrekao ili napisao. Tako se godinama sustavno i namjerno stvaralo ozračje duhovne i moralne krize u kojoj se nalazimo. I sada smo s njom uistinu već godinama suočeni.

Upitajte se sami: cijeni li se danas u nas obrazovanje, marljivi rad i trud, potičemo li mi jedni druge da budemo bolji i čestitiji ljudi, ne radimo li nepravdu svojim bližnjima, pomažemo li dovoljno ranjivima i slabima kojih ima toliko mnogo  (naravno u granicma svojih mogućnosti), ne relativiziramo li sve i svašta kako bismo opravdali ono što se moralno ne da opravdati, razabiremo li uvijek jasno razliku između dobra i zla? Držim da je ta vrijednosna i moralna kriza mnogo opasnija od one gospodarske iako je s njom donekle povezana – gospodarska prolazi i proći će, no kakve će posljedice na našu djecu ostaviti moralna i vrijednosna kriza tek ćemo vidjeti. Vidjet ćemo i do kada će ona trajati – bojim se daleko dulje no gospodarska kriza.

Još prije tri godine ste među prvima dobro predvidjeli „da smo na početku još jednoga masovnog egzodusa hrvatskog naroda“. Trend masovnog iseljavanja, mahom mladih, koji je pogodio cijelu Hrvatsku, a posebice Slavoniju, ima razarajući učinak, treba ga hitno zaustaviti na što upozoravaju brojni naši istaknuti demografi. Čini nam se kako je ovo i prvorazredno političko pitanje, budući da s ovakvim trendovima Hrvatska jednostavno ne će imati snage za unutarnju modernizaciju? Imamo dojam prateći pojedine medije da se iseljavanje čak svjesno potiče.

Nisam pristalica teorija urote pa ne mogu tvrditi da se iseljavanje svjesno poticalo, ali da je to ozbiljan i alarmantan, usuđujem se reći ključan politički problem hrvatske države, o tome nema nikakve sumnje. Točno je da na to ukazujem već godinama. Sva infrastruktura koju smo izgradili, primjerice autoceste, i sva ona koju želimo i trebamo izgraditi, od željeznica do morskih, riječnih i zračnih luka, sve investicije Djecakoje želimo privući traže stručne radnike, dakle ljude, a upravo njih gubimo. Demografski slom izravno potiče gospodarski slom i sprječava razvitak, a to uništava budućnost Hrvatske. U 2015. godini živorođeno je 37.503 djece (najmanje do sada), a umrlo 54.205 osoba što je najveći do sada zabilježen prirodni pad stanovništva u Hrvatskoj.

Drago mi je stoga da je je uspostavljeno ministarstvo ime kojega je Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku i vjerujem da će ono raditi na demografskoj obnovi Hrvatske kojoj je upravo druga riječ naslova – obitelj – temelj. Pronatalitetna populacijaka politika koju ovo ministarstvo mora provoditi, ali u koju se moraju uključiti i ostala ministarstva, treba konkretnim mjerama poticati rađanje više djece, ali i ostanak mladih u zemlji. To je težak posao i dug put kojega se prvi rezultati mogu vidjeti tek za više godina, ali upravo zbog budućnosti Hrvatske treba s time započeti čim prije.

Mlade će obitelji imati više djece ako povećamo zaposlenost, ako omogućimo da primjerice stambene kredite dobivaju i oni koji su zaposleni na određeno vrijeme, ako se delimitiraju rodiljne i roditeljske naknade za drugih šest mjeseci, ako ostvarimo dovoljno mjesta u vrtićima koji pritom ne smiju biti preskupi, ako se donese zakon o statusu roditelja-odgajatelja u obiteljima sa četvero i više djece koji će imati pravo na plaću i nizom sličnih mjera. S druge će pak strane, mladi stručnjaci ostajati u zemlji ako ih primjereno platimo, iako nije uvijek iznos plaće jedini (ponekad ni glavni) motiv odlaska u inozemstvo već su to nerijetko lošiji uvjeti rada, negativna opća društvena klima u kojoj se ne potiče stvaralaštvo, u kojoj se ne cijeni dovoljno rad i ne nagrađuju odgovarajuće rezultati toga rada. Kao primjer vam mogu dati znanost koja mi je najbliža jer se njome čitav život bavim. U medijima se primjerice povremeno čak nekritički i pretjerano veličaju uspjesi znanstvenika našeg podrijetla koji u inozemstvu ostvaruju uspješne znanstvene rezultate u uvjetima neusporedivo boljim nego što su oni u nas dok se vrlo rijetko spominju uspjesi onih koji su u Hrvatskoj, u daleko lošijim uvjetima postigli svjetski priznate rezultate.

Raščistimo s prošlošću kako bi hrvatsko društvo mirno krenulo dalje

Ove godine kao predsjednik Hrvatskog sabora govorili ste na obljetnici obilježavanja bleiburške tragedije, nakon što se ispunilo Vaše obećanje o povratku pokroviteljstva Sabora nad komemoracijom. Kako je uopće moglo doći do toga da se ono ukine, radi se o stotinama tisuća ubijenih naših sunarodnjaka nakon kraja Drugoga svjetskoga rata?

Naravno da mi je bilo stalo da ispunim obećanje koje sam dao jer u principu nastojim održati svoja Bleiiburgobećanja. Uvjeren sam da je bilo potpuno krivo što je SDP odlučio da Sabor ne bude više pokrovitelj obilježavanja stradanja nevinih hrvatskih žrtava u Bleiburgu. Ova je odluka bila nejasna tim više što su u Bleiburg odlazili i Ivica Račan i Ivo Josipović i Zoran Milanović. Za razloge te odluke biste ipak trebali pitati one koji su je donijeli no vjerujem da su osim ideoloških razloga time nastojali skrenuti pozornost s bitnih problema hrvatskog društva tijekom njihove vlasti kao što su gospodarska kriza, nezaposlenost i sl. koje nisu znali riješiti pa su se, umjesto da se okrenu budućnosti, opet toliko vratili na 1941. ili 1945. godinu.

Nedvojbeno je, međutim, da je tom odlukom SDP-ova vlast opet potpuno nepotrebno potaknula podjele hrvatskog naroda i da su otvorili rane stare sedam desetljeća. No i danas ima onih koji opet guraju građane u rasprave oKomunizam ustašama i partizanima pri čemu, naravno, potpuno pristrano jasno daju do znanja da su njima nevine žrtve jedne strane „vrjednije“ od onih druge strane. Žalosno je i pokazuje civilizacijski stupanj i stanje demokracije, što komunistički zločini nad Hrvatima počinjeni nakon završetka rata uopće nikada nisu ni procesuirani ni kažnjeni, dapače zločinci su mirno živjeli i uživali velike privilegije. To je ono što boli, to je ono što nas razlikuje od mnogih drugih europskih zemalja i europskih civilizacijskih stečevina koje jasno u Rezoluciji Skupštine Vijeća Europe još prije 10 godina određuju potrebu za osudom zločina počinjenih od strane totalitarnih komunističkih režima.

U ovom mi trenutku na um pada nešto što je još davno napisao (u početku uvjereni komunist dok se nije pobliže upoznao sa komunizmom na djelu) George Orwell kojeg ću ovdje parafrazirati: „Grijeh gotovo svih ljevičara od 1933. naovamo jest u tome što su željeli biti antifašisti, ali ne i antitotalitaristi općenito“.

Nama gotovo nestvarnim zvuči da se Republika Hrvatska ni nakon više od 70 godina nije u stanju suočiti s istinom o zbivanjima za i nakon Drugoga svjetskoga rata. Posebno pri tome upada u oči da su glavni kočničari ovoga suočavanja obično iz redova onih koji su stvorili cijele karijere na navodnoj potrebi Hrvatske za suočavanjem s istinom o Domovinskom ratu, kao da nam ta istina kao suvremenicima toga doba nije vrlo dobro poznata. Može li hrvatska vlast stvoriti uvjete za znanstveno-istraživački kontinuirani i nesmetani rad kojim bi se napokon utvrdila puna istina i o Jasenovcu i o Bleiburgu, da to tako kažemo?

Mislim da je to neophodno jer tek kad napokon raščistimo s prošlošću i kad se dozna puna istina, do Jasenovaconog stupnja do kojeg se to nakon proteka tolikog vremena uopće može, hrvatsko društvo može mirno krenuti dalje. U protivnom će uvijek netko izmišljati nevjerojatne brojke žrtava bilo Drugog svjetskog rata bilo Domovinskog rata i na tome graditi nakaradne politike i podjele koje nam ne trebaju. Mi imamo i ozbiljnu znanstvenu instituciju koja se time bavi – Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata koji znanstveno i na temelju objektivnih provjerenih podataka izučava srbočetničku agresiju na Hrvatsku i obranu Hrvatske u Domovinskom ratu, uključujući i ratne zločine koji su pritom počinjeni.

Napisane i su i podatcima potkrijepljene knjige o tome, osim onih koje objavljuje taj centar, primjerice ona Andrije Hebranga „Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku“. Nevjerojatno je da do danas nemamo neku sličnu instituciju koja bi se ozbiljno, objektivno, dokumentirano i znanstveno bavila žrtvama Drugog svjetskog rata i iskapanjem te identificiranjem njihovih posmrtnih ostataka jer se onda kao žrtve ne bi navodile osobe koje su ubijene na sasvim drugim mjestima stotinama kilometara udaljenim od onih gdje su im upisana imena, oni koji su ubijeni ili umrli pod potpuno drugačijim okolnostima nego što se navodi ili pak oni koji su još godinama nakon Drugog svjetskog rata bili živi i zdravi.

Više od 3.000 branitelja počinilo je samoubojstva i nikako se ne možemo oteti dojmu da je tome kriva najviše društvena klima koja je stvorena i u kojoj su se branitelji našli toliko ugroženima i deprimiranima da su u tolikom broju digli ruku na sebe. Dodajmo da je prosječan životni vijek hrvatskog branitelja više od dvadeset godina kraći od hrvatskoga prosjeka. Zato se ponekad pitamo postoji li u našem društvu bilo kakva javna odgovornost kada su hrvatskih branitelji i Domovinski rat u pitanju?

Činjenica je da se dugo branitelje tretiralo na jedan, rekao bih, čudan način. S jedne strane im se verbalno i prigodno odavalo priznanje ali se s druge strane nerijetko stvarao dojam i nelagodan osjećaj da se, kada je riječ o Domovinskom ratu, radi o jednom, u najmanju ruku, višeznačnom ili čak sumnjivom razdoblju hrvatske povijesti, a ne o razdoblju kada su upravo njihovom krvlju ispisivane najslavnije stranice te povijesti i stvoreni temelji hrvatske države. Jer, želim to jasno reći, današnja je hrvatska država nastala isključivo na krvi i ranama njenih branitelja u Domovinskom ratu koji su ne samo obranili zemlju od srbočetničke agresije, ostvarili njen suverenitet nad čitavim područjem Hrvatske već i omogućili njeno demokratsko uređenje.

Pritom uopće ne dovodim u pitanje tzv. „Izvorišne osnove“ Ustava Republike Hrvatske u kojem se spominje sve što je dovelo do moderne hrvatske države, od hrvatskih kneževina u VII. stoljeću do ZAVNOH-a i ustava Socijalističke Republike Hrvatske. Međutim, bez branitelja, a osobito bez dragovoljaca (koji su famoznim popisom branitelja isforsiranim u vrijeme vladavine SDP-a službeno „izbrisani“ i nestali kao pojam) slobodne i neovisne Hrvatske države ne bi bilo i oni su, predvođeni našim prvim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, jedini zaslužni za nastanak moderne Hrvatske. Drago mi je da je nova vlada počela u suradnji s braniteljskim udrugama pripremati jedinstveni zakon o pravima hrvatskih branitelja čime bi se niz stvari napokon trebao riješiti.

Modernizacija Hrvatske

Vezano za modernizaciju Hrvatske jedna od tema koja danas ima posebnu političku težinu je Kurikularna reforma. Iako su čelni ljudi vlasti Željko Reiner i Andrej Plenkovićviše puta nedvosmisleno potvrdili da će se s reformom nastaviti, kroz neke medije se uporno provlači teza kako je reforma zaustavljena. Zašto takva podmetanja i kako se u ovakvim uvjetima može pristupiti složenim izmjenama školskog sustava koje bi trebale lišene svake dnevnopolitičke politike, a pogotovo ovakvih vulgarizacija? Ipak se ovdje radi o budućnosti naše djece.

To je još jedan primjer kako pseudoljevica (jer oni uopće nisu prava ljevica ni socijaldemokracija – u protivnom bi, kada su bili na vlasti, provodili upravo socijalne mjere koje oni uopće nisu provodili), upornim ponavljanjem neistina, koje onda mediji nekritički prenose, pokušava uvjeriti narod u nešto što jednostavno ne stoji. Kurikulska (to bi bilo ispravnije iako neki predlažu bolju hrvatsku riječ „uputnik“ ili „usmjernik“) reforma i općenito reforma obrazovanja ne samo što nije zaustavljena već se svi slažemo da je neophodna pa se i te kako nastavlja – dapače u Državnom proračunu za 2017. godinu za to su predviđena i financijska sredstva.

Pitanje je samo – kakva nam reforma treba i je li ono što je napisala od SDP-ove vlade vođena skupina Kurikularna reformatoliko savršeno i svojevrsna „sveta krava“ koja se ne smije više niti dotaknuti, a kamo li poboljšati ili ne. Ako se smije i može poboljšati (a i ja držim da se mora), onda valja uvažiti barem neke od doslovno stotina primjedbi stručnjaka i uglednih institucija kao što je primjerice Znanstveno vijeće za obrazovanje i školstvo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Svi smo svjesni da školovanje naše djece treba biti bolje i da treba bolje odgovoriti izazovima novih tehnologija kako bismo bili konkurentni na globalnom tržištu. Upravo zbog toga, većina primjedbi na postojeći kurikul odnosi se na to da bi u školovanju trebalo biti zastupljeno više sadržaja iz STEM područja (od engleskog „science, technology, engineering and mathematics“), ali također i iz nacionalne povijesti, hrvatskog jezika i hrvatske kulture.

Iako je trenutačna oporba predvođena SDP-om neprestano pokušava politizirati, reforma obrazovanja doista bi trebala biti lišena svake dnevne politike jer se radi o ključnom pitanju budućnosti Hrvatske. Da parafraziram jednog od brojnih kritičara kurikulske reforme kako je bila do sada koncipirana: ako će znanje hrvatskih učenika i studenata biti ispod razine znanja učenika u drugim srednjoeuropskim zemljama, tada će Hrvatska biti osuđena na zaostajanje u odnosu na razvojno orijentiranu srednju Europu.

Član ste i Saborskog odbora za međuparlamentarnu suradnju i Saborskog odbora za zdravstvo i socijalnu politiku. Nadovežimo se prvo na rad ovoga drugoga odbora. Naime, odlično poznajete sustav hrvatskog zdravstva jer ste u njemu profesionalno praktički cijeli radni vijek. Hrvatska je glede zdravstva srećom još uvijek socijalna država, ali to pod pritiskom komercijalizacije svakodnevno stvara nove izazove. Koliko hrvatsko zdravstvo može ostati i javno i kvalitetno?

Slažem se da je Hrvatska uistinu, što se tiče zdravstva (ali i mnogih drugih aspekata) srećom socijalna država i držim da ona takvom mora ostati. Svi europski sustavi imaju socijalizirane sustave zdravstva pa Zdravstvoće takav biti i naš. Dva su glavna problema našega zdravstva koja to mogu ugroziti. Jedan je da već dugo kvaliteta zdravstva i opseg usluga (uključujući i one vrhunske) jednostavno nadmašuje gospodarske mogućnosti zemlje. Ili pojednostavljeno, mi imamo zdravstvo koje pruža daleko više no što se uspijeva financirati iz doprinosa. Kako premostiti taj zjap i osigurati održivo financiranje zdravstvenog sustava ujedno je i najveći izazov za ministra zdravstva.

Drugi je problem masovni odlazak visoko obrazovanih liječnika u „najboljoj“ životnoj dobi iz Hrvatske. U zadnje tri i pol godine iz Hrvatske je otišlo 525 liječnika u inozemstvo, a više od 1000 je zatražilo potrebne dokumente što znači da i oni razmišljaju o odlasku. Odlaze još u većem broju i medicnske sestre. Dakle, naše zdravstvo još uvijek ima vrhunske liječnike i sestre koji nažalost masovno odlaze u inozemstvo. Prosječni građani nisu svjesni da je to uistinu nacionalni problem koji može ozbiljno ugroziti kvalitetu zdravstva i pred kojim sve priče o potrebi skraćenja listi čekanja na dijagnostičke i terapijske zahvate i sl. padaju u vodu.

Povećanje broja upisanih studenata medicine je, zbog specifičnosti nastave, osobito kliničke (ne može jednog pacijenta pregledavati dvadeset studenata da bi nešto naučilo) ograničeno, a rezultate, osobito ako govorimo o specijalistima, daje tek nakon najmanje 11-12 godina obrazovanja. Danas je prosječna dob liječnika u nas 46 godina, a najviše ih je u dobi od 55 do 59 godina, što je isto zabrinjavajuće. Dakle, treba naći druge načine kojima bi se liječnici mogli zadržati u zemlji i učiniti im radna mjesta u Hrvatskoj privlačnima, od financijske stimulacije do osiguranja stanova, osobito u manjim mjestima, te boljih uvjeta rada.

U cijeloj BiH ključno je pitanje ravnopravnosti hrvatskog naroda

Dijelom i kao posljedica sirijske krize i općenito stanja na Bliskom Istoku, sigurnosna situacija se usložnjava i u hrvatskom susjedstvu, što se posebice očituje kroz Kolinda Grabar Kitarović i akademik Željko Reinerodnose sa Srbijom te Bosnom i Hercegovinom. Predsjednica Republike upozorila je javno na neke trendove i odmah bila izložena vrlo agresivnim napadima iz susjedstva. Svojedobno ste u Banja Luci odbili odgovarati na pitanja novinara u znak prosvjeda što domaćin nije istaknuo hrvatsku zastavu prilikom bilateralnog susreta. Kako procjenjujete trenutno stanje u Bosni i Hercegovini?

Hrvati su konstitutivni narod u Bosni i Hercegovini i ta je država država hrvatskog naroda jednako kao i srpskog i bošnjačkog bez obzira što su danas Hrvati najmalobrojniji narod. Hrvatska je i ustavom obvezna brinuti se o Hrvatima u BiH. A što je realnost? Samo jedan primjer. Kako mi je rekao kardinal Puljić, od prijeratnih oko 220.000 Hrvata katolika na području današnje Republike Srpske živi njih tek manje od 15.000. I Hrvati se ne vraćaju u svoje domove kojih više niti nema već odlaze i oni koji su bili ostali živjeti ili su se vratili jer za njih nema radnih mjesta, do njihovih sela nema asfaltiranih puteva, električne struje i sl.

Međutim, u cijeloj BiH ključno je pitanje ravnopravnosti hrvatskog naroda s ostala dva. Naime nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma 1994. godine Hrvatima su načinjene dvije ogromne nepravde koje su poremetile ravnotežu između Hrvata i Bošnjaka u Federaciji ali time i cijeloj državi. Prva se dogodila 2000. godine, kada je američki voditelj misije OESS-a Robert Barry izmijenio izborna pravila i propise koji su dotad omogućavali Hrvatima da sami mogu birati svoje predstavnike u gornji, nacionalno koncipirani Dom naroda Parlamenta Federacije BiH pa od tada Hrvate u Dom naroda mogu izabrati Bošnjaci u toliko dominantnom broju da mogu donositi bilo kakve odluke, uključujući i one štetne za Hrvate.

Druga se dogodila 2003. godine, kada je visoki predstavnik Wolfgang Petritsch izmijenio Ustav Federacije BiH. Naime, do 2003. godine Hrvati su imali paritet u Vladi Federacije BiH i mogli su o svim pitanjima odlučivati posve ravnopravno, a otad Vlada Federacije BiH ima devet Bošnjaka, pet Hrvata i tri Srbina, tako da sve odluke u Vladi Federacije BiH mogu donijeti sami Bošnjaci. U multietničkoj državi majorizacija nikad nije dobra niti stvara zdravu klimu, a svakome treba biti jasno da bez pune ravnopravnosti Hrvata s ostala dva konstitutivna naroda nema ni stabilne BiH. I to je jedan od razloga, uz mnoge druge, zašto Hrvatska svesrdno Povijest Hrvatapodupire BiH na njenu putu u Europsku uniju i članstvo u NATO-u. Naime, Hrvatskoj je stalo da na svojoj granici ima prijateljsku, stabilnu i uređenu funkcionalnu državu koja će prihvatiti sve europske stečevine (najveće postignuće EU je mir u Europi, odnosno zemljama članicama, koji traje od Drugog svjetskog rata), građani koje će svi biti zadovoljni i bez obzira na nacionalnost imati jednaka prava u stvarnom životu a neće imati osjećaj da su bilo na koji način zakinuti, uskraćeni za bilo što, potisnuti ili majorizirani.

Na pragu smo nove 2017. Molili bismo Vas zato za nekoliko prigodnih riječi o tome što biste zaželjeli našim sugrađanima?

Zaželio bih da Hrvatice i Hrvati kao i svi hrvatski građani ostvare izreku objavljenu još 1617. godine u poznatom djelu hrvatskog isusovca, matematičara, fizičara i filozofa Markantuna de Dominisa ili na hrvatskom Marka Antuna Gospodnetića “De Republica Ecclesiastica” koja glasi: „Jedinstvo u bitnim stvarima, sloboda u nebitnima, u svemu ljubav“.

 

O. Barišić/HKV/http://www.hkv.hr/razgovori/Hrvatsko nebo

Comments

comments