Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu ili kako se pojavila nada na kraju Lašvanskog tunela

 

Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu bio je nada srednjobosanskim Hrvatima da će opstati i ostati u “hrvatskom krvi ogrezloj Lašvanskoj dolini”.

20. prosinca 1993. u opkoljenu Lašvansku dolinu i Središnju Bosnu stigao je humanitarni konvoj “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu”.

Više od stotinu humanitaraca iz Hrvatske uz podršku Vlade RH, predvođeno Hermanom Vukušićem, Slobodanom Langom, Androm Vlahušićem i fra Ikom Skokom dovezli su humanitarni konvoj pred tadašnju franjevačku bolnicu u Novoj Biloj, i tako doprinijeli spašavanju više od 70 tisuća Hrvata koji su pod opsadom tzv. Armije RBiH bili gotovo osam mjeseci.

 

Unatoč dozvolama konvoj nekoliko puta napadnut

Iako su humanitarci imali odobrenje bošnjačkog vojnog i političkog vrha za prolazak kroz teritorije pod kontrolom tzv. Armije RBiH, humanitarni konvoj “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu”  napadnut je  na Pavlovici, a po povratku 22. prosinca pred Uskopljem pripadnici tzv. Armije RBiH ubili su vozača kamiona Antu Vlaića a novinarki Silvani Menđušić zarezali vrat.

Zvonimir Čilić, viteški novinar i kroničar koji je stradanja Hrvata u Središnjoj Bosni ukoričio u nekoliko knjiga za Dnevnik.ba ističe kako je Bijeli put imao i životnu  i povijesnu vrijednost za tisuće Hrvata u okruženju.

“Humanitarni konvoj ‘Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu’, konvoj ljudske hrabrosti, požrtvovnosti i dobrote imao je, i ima,  životne i povijesne vrijednosti za tisuće Hrvata koji su više od osam mjeseci držale u potpunom okruženju i stalno napadale daleko brojnije i nadmoćnije snage tzv. Armiije RBiH u čijim su redovima bili i brojni mudžahedini, pripadnici postrojbe El mudžahid iz sastava zloglasne 7. muslimanske brigade, 3. korpusa sa sjedištem u Zenici”, navodi Čilić.

 

Svijetlo na kraju lašvanskog tunela

Dodaje  kako se dolaskom konvoja ukazala nada na kraju lašvanskog tunela da će, ipak, ostati  živi  i spašeni u Središnjoj Bosni.

“Donio je napaćenom hrvatskom puku zračak svjetlosti koja se dolaskom konvoja ukazala na kraju lašvanskog tunela u kojemu je živjelo, borilo se i ginulo, rađalo i umiralo od gladi, bolesti, premorenosti, zbog nedostatka lijekova i nužne medicinske opreme, bez ikakve pomoći od bilo koga. Donio je i nadu Hrvatima iz tog mračnog tunela što je za opkoljene Hrvate bila lijepa a tada u hrvatskoj krvi ogrezla Lašvanska dolina, vjeru  i nadu da će, ipak, iz tog pakla izići (ostati) živi, spašeni”, rekao je Čilić.

Zajedništvo hrvatskog naroda

Fra Iko Skoko, jedan od  organizatora konvoja, za Dnevnik.ba je izjavio kako je to događaj u kojem se najviše pokazala solidarnost hrvatskog naroda.

“Bijeli put je veliki događaj u mom životu – iskusio sam konkretnu ljubav i solidarnost hrvatskog naroda, zajedništvo liječnika i franjevaca, tj. zajedništvo znanja i vjere. Bez Bijelog puta bio bih puno siromašniji čovjek”, izjavio je fra Skoko.

Marko Štrbac, glavni logističar Zbornog područja Vitez, koji je raspoređivao pomoć pristiglu u konvoju, u izjavi za Dnevnik.ba ističe kako je prioritet bila bolnica u Novoj Biloj i hrana vojnicima HVO-a koji su držali crte.

“Tih osam mjeseci blokade dani nisu imali kraja a sve dok pred novobiljanskom bolnicom nismo vidjeli kamione nismo ni vjerovali da će zbilja nakon dva napada tzv. Armije RBiH uopće stići. Pokojni Viktor Franjić i Mijo Blaž u dogovoru s civilnom vlasti, Dragom Bilandžijom, nakon podjele medikamenata  i opreme bolnici, nosili smo braniteljima hranu na crte”, rekao je Štrbac.

 

Nakon Bijelog puta pokolj u Križančevom selu

Štrbac dodaje i kako je nada među hrvatskim pukom trajala tek dva dana.

“Iako nas je Bijeli put ohrabrio i dijelom smo zahvaljujući tome opstali u Središnjoj Bosni, tri dana prije Božića, dogodilo se Križančevo selo, a crte prema Busovači i Kiseljaku padale, travničku Pješčaru smo vraćali nekoliko puta dnevno”,  navodi Štrbac.

G. Lujanović / Dnevnik.ba/HrvatskoNebo

Comments

comments