Zorica Gregurić : PERO U RUKAMA KLEVETNIKA Z(A)GADILO MEDIJSKI PROSTOR

 

KOMENTAR BORISA VLAŠIĆA

MINISTAR BRANITELJA POKAZAO JE DA JE U STVARI MINISTAR RATNE NAPLATE Nije shvatio da braniti domovinu ne znači ucjenjivati je

AUTOR:

      • Boris Vlašić

OBJAVLJENO:

  • 16.11.2016. u 16:33

Goran Mehkek / HANZA MEDIA

Medved je sastavio Zakon, ali ne govori o rješenjima. Ne spominje koliko će još novca tražiti od onih koji ga i sada hrane. To krije. Ali uredno prijeti. Uvodi kaznene odredbe za one koji neće zapošljavati djecu poginulih branitelja

Mora biti da je velika sreća u cipelama Tome Medveda kada vidi Andreja Plenkovića. Imati obrazovanog premijera koji je dobar dio karijere napravio u svijetu visoke politike, svijetu kojem je cilj napraviti društvo jednakosti, kompetitivnosti, kvalitete i sposobnosti, a napraviti ga ovcom, mora da je dobar osjećaj. Pobjeda. Premijer se trudi osmisliti i realizirati neke reforme, pokazati da ipak ima smisla što je on, a ne Karamarko šef Vlade, a ovaj mu podmetne dokaz o nacionalnoj gluposti u obliku zakona. To znači da će premijer staviti svoj potpis na zakon.

Neki je dan ministar branitelja, spomenuti Tomo Medved najavio novi Zakon o pravima hrvatskih branitelja i njihovih obitelji. Jer da do sada ništa nije valjalo, o braniteljima se brinulo nekoliko ministarstava, lova im se isplaćivala kroz različite blagajne, a oni su imali život pun problema na koje se nitko nije obazirao, život im je bio rijeka suza. Tako to, naime, izgleda ministru, lijepo je objasnio predstavljajući Zakon. Ministar Medved o tome i sam zna dosta. Pripada braniteljima. Sve o svijetu što zna spoznao je noseći uniformu. U uniformi je odradio radni vijek, uniforma ga je školovala, dala mu priliku da ode u SAD, omogućila mu mirovinu u koju je otišao kada mu je dojadilo dolaziti svaki dan na posao i sada je konačno došao trenutak da uredi svijet kako ga je zamislio. Naravno da je ministar bivši “šatoraš”, a bivši “šatoraš” zna najbolje. Biti u šatoru u Savskoj 66 je više od dodiplomskog studija, bilo kojeg usavršavanja i specijalizacije, to je najbolji upgrade svakog vojnog umirovljenika i živa je šteta što još nema spomenice Savske 66 kako bi se znalo tko je gdje bio 2015. Zna on što je to biti pod ceradom u Savskoj 66, jesti sendviče i piti pivu iz flaše, hraniti se burekom s Trešnjevačkog placa i nositi plinske boce na ulicu, prijetiti pred Saborom i skrivati se u crkvi, a istodobno zahtijevati od te iste države da mu isplaćuje mirovinu veću od prosječne plaće učitelja ili profesora, liječnika, biologa, klasičnog glazbenika, svih onih koji nikada nisu prestali učiti i usavršavati se dok je on plandovao s ratnim drugovima pod transparentima.

Jer, realno, ništa drugo nisu radili. Samo su pričali ratne dogodovštine, zabavne i stravične priče kroz koje su prošli i planirali kako će se pojaviti na Dnevniku. Nije ih bilo briga za jednakost, za pravdu i poštenje, vodio ih je Glogoški, onaj tip koji je uzurpirao kuću za smještaj invalida, slušali su Klemma kojem se omaklo plaćanje poreza ovoj državi, ali im je svima to bilo nebitno i dobra fora. Odšutjeli su kada je Karamarko izabrao Crnoju, jeftinog manipulatora braniteljskim pravima i novcem koji nije zaradio i na koji nije imao pravo, ništa krivo im nije smetalo i nisu vidjeli, ništa ih nije interesiralo osim kako će nakon okupacije jednog trga u Zagrebu, okupirati i ostatak Hrvatske. Tu se kalio Tomo Medved, to je njegova škola i hram.

I sada je konačno došao njegov trenutak. Sastavio je Zakon u maniri trgovca ukradenim automobilima. Ne govori o rješenjima. Ne spominje koliko će još novca tražiti od onih koji ga i sada hrane. To krije. Ali uredno prijeti. Uvodi kaznene odredbe za one koji neće zapošljavati djecu poginulih branitelja. Jer je valjda mrtav branitelj svojevrsna kvalifikacija za njegovu djecu, nešto kao programerski jezik, sposobnost rada u aplikaciji pa ima smisla zaposliti onoga čiji je stari poginuo, u odnosu na onoga koji raspolaže stvarnim znanjem i vještinom. Do toga je on došao u noćima provedenim u šatoru u Savskoj. Vjerojatno mu je netko rekao da se naizgled ozbiljne države brinu o onima koji su ratovali za domovinu. A on nije skužio da je ovdje cijela zemlja bila u ratu i da rat nije bio tamo negdje, nego u susjednoj ulici i selu. I nije skužio, jer je bio u šatoru odakle se ne vidi stvarnost, da mir nije vrijeme ucjene. Nije baš shvatio ni da ministar branitelja nije ministar ratne naplate, i da ako novcem ostalih građana naplaćuje sudjelovanje u ratu, onda je svaki onaj kojega on zastupa plaćenik. Nema druge definicije za onoga koji je na svoje ratovanje nalijepio etiketu s cijenom. Nije skužio da braniti domovinu ne znači ucjenjivati je. Zato on misli da androidu, IOT-u, preziju može doskočiti mrtvim tijelom hrvatskog branitelja. I zatvorom za svakog poslodavca koji to ne razumije. Stoga mu je i prirodno izmisliti najbolji obrazovni slogan, moto rasta i budućnosti ove zemlje – nije važno znati, važno je imati povlasticu, pa makar to značilo licitirati obiteljskom žrtvom. A ne zna čitati kartu pa ne kuži da Hrvatska ima granice, sve do države koja se zove Bosna i Hercegovina, a da oni koji su bili u HVO-u, nisu branili Hrvatsku nego svoju domovinu. Jednostavno, nije. Zato je velika sreća u cipelama Tome Medveda. Njegov je svijet velik koliko i šator u Savskoj 66, a sada je tom brigadnom generalu kao ministru ratne naplate konačno došlo da vlada cijelom Hrvatskom. Stvarno je premijer suvišan.

 Jutarnji list  

 

Kada se obožavatelj djela bivšeg umjetničkog savjetnika HAVC-a dohvati na način nedostojan novinarske profesije, ni više ni manje, nego generala hrvatske vojske, koji je povrh svega čovjek besprijekorna morala hrvatskog ratnika, sudionik u obrani Hrvatske i sadašnji Ministar hrvatskih branitelja, ne preostaje nam ništa drugo narode moj,osim postupiti po pozitivnim propisima Republike Hrvatske, protiv jadnih piskarala kojima doista ništa nije sveto: hrvatski ratnik, smrt hrvatskog ratnika, dijete poginulog hrvatskog ratnika, časnik pobjedničke vojske, niti na kraju krajeva zakoni jedne suverene moderne države kakva je Republika Hrvatska.

Što drugo pomisliti, osim kako je novinar imenom Boris Vlašić, tvorac primitivnog teksta, na sramotu profesije koju predstavlja dobro plaćen, ucijenjen ili jednostavno u potrebi stručne pomoći u izolaciji, ustanove poznatije kod Zagrepčana kao Žuta kuća.  Što misliti o osobi poput moralne nakaze koja se usudi uz blagoslov nadređenih napasti moralne, društvene i zakonom zaštićene vrednote hrvatske države i društva.

Ništa njima nije sveto. Ta doista tko je osoba sklona tako opasnom suicidalnom koraku, obzirom kako praktički svaka rečenica vapi za sankcijama. Što je ovog, nazovimo novinara, koji sije govor mržnje prema hrvatskim braniteljima jednakom žestinom kao i u vrijeme braniteljskih prosvjeda. Kada su isti bili izloženi javnom linču, poruzi i svakodnevnom ponižavanju i sramoćenju. O ovom tzv. novinaru koji piše i za Autograf, još jedan u nizu neprofitnih medija čija je politička i ideološka orijentacija neupitna i definitivno ne ona, kojoj pripada preko 90% hrvatskog pučanstva.

Svaki pristojan Hrvat ponosi se vrednotama i temeljima na kojima počiva moderna suvremena i suverena hrvatska država, koja s poštovanjem, brine i pazi na svako dijete poginulog ratnika. Svaki častan Hrvat prema hrvatskoj odori i hrvatskom vojniku odnosi se s osobitim poštovanjem, no to se čitajući tekst „Ministar branitelja pokazao je da je u stvari ministar ratne naplate, nije shvatio da braniti domovinu ne znači ucjenjivati je“  Borisa Vlašića kao autora definitivno ne može zaključiti.

Kada osoba izgubi dodir sa stvarnošću i vremenu u kojem živi, kada izgubi poimanje o tome što je moralno, a što ne, možda ćemo i pokušati shvatiti, no kada svjesno ulazi u obračun koji je osuđen na poraz, a izrečene kvalifikacije podliježu sankcijama koje proizlaze iz hrvatskih zakona, tada nam je jasno tko nam to zagađuje medijski prostor, a zapitati nam se što rade njegove kolege i nadređeni. Nije ovdje riječ niti o propustu, niti o slučajnom tekstu podvedenom pod komentar, ovo je dio sustavnog plana kojem je za cilj obezvrijediti napore onih koji su se usudili suprotstaviti sili i tlačenju politike, koja je skoro uspjela uništiti hrvatske branitelje i sve ono što su stvorili, obranili i očuvali od srpsko-crnogorskog agresora. I tako Boro si uze za pravo zlorabiti institut slobode govora, udariti poput bijesne životinje na ono najsvetije, stvoreno na krvi hrvatskih heroja Domovinskog rata. Pljunuo je Boro na djecu poginulih hrvatskih branitelja, pljunuo je Boro na odoru hrvatskog časnika, pljunuo je Boro na najteže invalide, pljuje Boro i zapljuva sam sebe, ali i svoju struku i kolege koji, ne samo odšutiše, nego i odobriše perom iskazanu mržnju prema svemu što je hrvatsko, vrijedno je svake osude, barem tako osjeća svaka pristojna osoba.

Je li itko ovom osvjedočenom, frustriranom stvaratelju tekstova punih govora mržnje, koji s jedne strane anatemizira one koji ustaše u obranu svog Doma i Domovine, a s druge abolira kreatore zla i politike koja je osuđena od međunarodne zajednice, rekao što je kazneno djelo?. Sada je prekasno za to, ali će shvatiti kada ga sa svih strana ove naše Lijepe u ovom vremenu neizmjerne tuge, dok rane koje krvare već 25 godina sada jače zabole. Upravo mi koji smo proživjeli i preživjeli pakao srbočetničke agresije, moramo tražiti sankcije, jer pustiti ovakove izopačene umove da bez posljedica prosipaju mržnju i tako truju našu djecu, diskriminiraju određene skupine, kako je to Boris učinio u svom komentaru, niti jedan savjestan Hrvat ne smije dopustiti.

I zato Borise Vlašiću i svi vi poput njega, morate naučiti kako se hrvatske svetinje ne smiju nekažnjeno skrnaviti i da Hrvatsku koliko god željeli učiniti primitivnom i mjestom kojeg se častan i pošten čovjek srami, nikada nećete uspjeti u tome. Sve ima svoj put i svrhu jednako tako i odgovornost, a kaznene sankcije protiv kojih se tako zdušno boriš ispuniti će svrhu upravo onako kako je i zamišljeno. Sreća u cipelama zluradog Borisa Vlašića biti će kratkog vijeka. Anonimus koji se pokušava probiti na ovako maliciozan način neće doživjeti masovnu pozornost već prezir hrvatskog naroda koji drži do svojih branitelja i njihove djece.

Jer Republiku Hrvatsku, koliko god se to nekom svidjelo ili ne, stvorili su hrvatski ratnici  pobjedom nad mrziteljima i moralnim nakazama, koji počiniše stravične zločine, a naša djeca ako već moraju tugovati zbog žrtve svojih poginulih roditelja, ne moraju uz svoje rane trpjeti i one koji umjesto bavljenja svojom profesijom,  odrađuju prljave poslove, kao uslugu onim drugima.

Zorica Gregurić

Zagreb, 17. studenoga 2016.godine

 Hrvatsko nebo

Comments

comments