Razgovor sa S. Pavlovićem, odvjetnikom sutužiteljice u procesu protiv Perkovića i Mustača

 

 

S. Pavlović: Kako smo pobijedili moćni udbaški stroj i nakon 33 godine omogućili pravdu za Stjepana Đurekovića

Odvjetnici Siniša Pavlović i njegova supruga Zrinka zastupali su sutužiteljicu Gizelu Đureković u procesu protiv bivših čelnika Udbe Stjepana Đurekovića i Zdravka Mustača i prije nego što su njih dvojica izručeni Njemačkoj. Zahvaljujući njihovu angažmanu, već u HrvatskojGERMANY-CROATIA-TRIAL spriječene su opstrukcije nekih pravosudnih krugova da do izručenja uopće i dođe. Široj javnosti nije ni poznat nevjerojatan trud ovo dvoje odvjetnika u pribavljanju dokumentacije, kao ni briljantni nastupi u sudnici, na temelju čega se može reći da su zaista pobijedili moćne protivnike – bivše čelnike Udbe i njihove obrane. O svemu što je najvažnije bilo u procesu razgovaramo s gospodinom Sinišom Pavlovićem.

Proces protiv čelnika Udbe Josipa Perkovića i Zdravka Mustača dovršen je nakon 22 mjeseca. Osuđeni su na doživotnu robiju zbog sudjelovanja u ubojstvu hrvatskoga emigranta Stjepana Đurekovića 1983. godine. Je li na samome početku suđenja bio predvidljiv ovakav ishod s obzirom na tadašnje stanje spisa?

Teško je reći da je osuđujuća presuda bila predvidljiva na početku suđenja. Prije svega, u odvjetničkome poslu nikada ne postoji stopostotna sigurnost ni u što. Naše je iznijeti dokaze i svoje pravne argumente, odluka je uvijek na sudu. I kada imate najbolji procesni materijal u rukama, ne možete biti sigurni da ćete postići željeni ishod. Naravno, u ovome slučaju postojao je još cijeli niz elemenata koji je upućivao na krajnji oprez: suđenje pred njemačkim sudom po pravilima koja su u odnosu na pravila u Hrvatskoj prilično drukčija, nedostatak informacija o tomu što se stvarno dogodilo sa Stjepanom Đurekovićem prije više od 30 godina, velik broj važnih svjedoka ili je umro ili je imao snažan interes ne razjasniti što se dogodilo, zatvoreneudba1 arhive s važnim dokazima pa i respektabilna odvjetnička ekipa obrane.

S druge strane, dugogodišnji rad njemačkoga državnog odvjetnika i bavarske policijske uprave te osuda Krunoslava Pratesa i čvrsto posložena optužnica davali su mnogo razloga za optimizam.

Izjavili ste kako ste vi, tužitelji i sutužitelji, u spis prinijeli mnoštvo novootkrivene dokumentacije iz raznih arhiva. Možete li reći što je bilo presudno ili najvažnije?

Tijekom postupka pregledali smo više od dvjesto tisuća stranica materijala. Definitivno su za ishod suđenja i osuđujuću presudu najvažniji bili dokumenti iz arhive hrvatske Udbe.

Prije svega, svakako valja reći kako je jednostavno nemjerljiv posao oko pribavljanja dokumentacije i izjava mnogih važnih svjedoka napravio još davno prije ovoga suđenja Bože Vukušić, što u sklopu svojega rada za Komisiju za žrtve rata i poraća, što u svojim istraživanjima kao publicist. Sve to davalo je prilično dobru sliku ne samo o tomu što je i kako je Udba radila već i vrlo kvalitetnu osnovu za optužnicu.

Golem su prinos dali i BOZOtttt VUKUSIC thumb thumbIgor Omerza i Roman Leljak svojim dugogodišnjim istraživanjima slovenskih arhiva koji sadrže zaista vrijednu dokumentaciju za povijest rada ne samo slovenske već i savezne i hrvatske Udbe. Ono što je nedostajalo bili su konkretni dokumenti koji bi pokazali mehanizme donošenja odluka o likvidacijama političkih emigranata u inozemstvu i načinu izvođenja likvidacija i drugih, kako ih je sama Udba zvala, specijalnih akcija. Čak je i među dobro obaviještenima vladalo uvjerenje da nikada ne će biti pronađen bilo koji konkretni pisani dokaz o naređivanju ili izvođenju specijalnih akcija u inozemstvu jer je bila pretpostavka da se sve odvijalo usmeno, uz najveću razinu konspiracije te da je, ako je nešto pisano i postojalo, sigurno u međuvremenu uništeno. Zato definitivno najvažnijim držimo to što smo dokazali da su likvidacije za Udbu bile važan, ali rutinski posao, da se sve odvijalo unutar zadanih pravila i procedura i da su u tome optuženici jednostavno morali sudjelovati već po svojim pozicijama u Udbi.

Ključnim dokazom, koji je definitivno potvrdio da je naše uvjerenje, proizašlo iz našega poznavanja ondašnjega birokratskog sustava i mentaliteta, da je nešto moralo postojati i da su udbaši bili previše nemarni da baš sve unište, pokazao se dokument o predlaganju likvidacije Ante Brune Bušića. Zanimljivo je da je taj dokument, na temelju zahtjeva suda za međunarodnu pravnu pomoć, pribavio i u sudski spis poslao tadašnji predsjednik Županijskoga suda u Zagrebu sudac Ivan Turudić kao jedan djelić opsežne dokumentacije o Stjepanu Đurekoviću i aferi Ina te o suđenju Vinku Sindičiću za ubojstvo Bruno-BusicBrune Bušića iz 1999. godine kada je Sindičić oslobođen optužbe. Dokument je očito bio poznat i u vrijeme suđenja Sindičiću, ali su kasnije provjere pokazale da tijekom suđenja Sindičiću nikada nije prezentiran sudu niti je bio dio sudskoga spisa.

Nakon što smo analizirali i sudu u Münchenu prezentirali taj dokument, bili smo sigurni da takvih dokumenata mora biti još. Pokazalo se da smo bili u pravu, samo je do toga trebalo proći još dugo vremena i obijanja mnogih pragova da se arhivsko gradivo deklasificira i učini dostupnim, pa onda još i više mjeseci provesti u Hrvatskome državnom arhivu, kopati, čitati, analizirati…

Optuženici su mirno popratili objavu presude

Koji su svjedoci bili ključni u ovome postupku?

Možda će Vas moj odgovor iznenaditi, ali naš je stav da su između mnogih, zaista važnih svjedoka i bez namjere da umanjimo bilo čiji prinos, ključni svjedoci bila dvojica koja u stvari nikada nisu svjedočili. Po nama prijelomni trenutak suđenja bio je kada su dvojica za izvođenje likvidacija političkih emigranata u inozemstvu izuzetno važnih svjedoka, Stanko Čolak i Dmitar Šijan, odbili svjedočiti. Obojica su se prvo mjesecima izmotavali, izbjegavali svjedočenje na sve načine, obrazlagali da nisu u stanju svjedočiti zbog zdravstvenih razloga i visoke starosti, da bi na kraju, nakon što ih je sud po ne znam koji puta pozvao, prije svjedočenja videovezom iz Beograda, tamošnjem državnom odvjetniku, dali pisane izjave da odbijaju svjedočenje radi svojeUdba5 osobne zaštite, odnosno jer bi svjedočenjem mogli teretiti sami sebe.

Ovo je, iako prilično nezapažen, za nas bio prijelomni trenutak suđenja jer su do tada svi nekadašnji pripadnici Udbe, saslušani u Münchenu kao svjedoci, pjevali istu pjesmu. Otprilike ovako: Jesam, radio sam u Službi, ali Služba nikada nije ubijala, ne znam ništa o tome.Ponekad je to išlo i do apsurda, kao da na suđenju za ratne zločine svi tvrde da su bili u vojsci, ali su samo gulili krumpire, nitko nije pucao.

Zato su ova dvojica, svojim stavom da je ipak najvažnije štitili vlastitu stražnjicu, pokazali da se i ta struktura odrekla Mustača i Perkovića i pustila ih niz vodu. Poslije tridesetak godina odlično organizirane, orkestrirane i obilno financirane dezinformacijske kampanje u kojoj se radilo sve da se priča zamagli, na sve načine ocrni Stjepana Đurekovića, ali i sve druge likvidirane, te u konačnici pomogne odgovornima za ubojstvo, ovo je bila velika prekretnica i znali smo da smo blizu.

Koje pouke suvremena Hrvatska mora izvući iz ovoga slučaja?

Teško je govoriti u kategorijama pouka ili poruka. Mislim da kod nas postoji jedan sasvim loš običaj da više nitko ništa ne govori već svi nešto poručuju, nitko ništa ne radi već svi izvlače neke pouke.

Zato umjesto pouka, poruka ili mudrih misli, ponovit ću samo ono što smo rekli odmah nakon objave presude. Vrijeme je da naši povjesničari uđu u arhive, prouče ondje dostupne materijale i napišu objektivnu i istinitu povijest jednoga sramnog razdoblja kada su Hrvati hladnokrvno ubijali druge Hrvate samo zato što su drukčije mislili. I onda to razdoblje treba zauvijek završiti i krenuti naprijed.

Možete li opisati trenutke objave presude. Kamo ste gledali, jeste li gledali možda u lica optuženika i što se na njima moglo pročitati?scolak

Objava presude, ma koliko je i prije već bilo jasno kakva će presuda biti, bila je, barem za mene, jedan nevjerojatan trenutak. Samo jedna misao mi je išla kroz glavu: Naša teta Gizela doživjela je ovo poslije tolikih godina. Jedino čega smo se stvarno bojali bilo je da ona to nikada ne će dočekati.

A optuženike, sada osuđenike, izravno smo gledali tada kao i cijelo vrijeme suđenja, takav je bio raspored u sudnici. U trenutku izricanja presude, obojica su ostala sasvim mirna i naizgled bez ikakvih emocija.

Volio bih znati što DORH ima reći nakon svega

Iako su tužitelji u završnoj riječi naglasili kako to nije suđenje ni državi ni političkome režimu, smatrate li da će presuda imati ozbiljne implikacije na Hrvatsku?

Mi smo taj stav saveznoga držanog odvjetnika komentirali već u našemu završnom govoru koji je uslijedio odmah nakon izlaganja tužiteljstva. Tada smo rekli, i ostajemo čvrsto pri tome stavu, da je taj navod tužiteljstva načelno točan, ali nepotpun. Naime, točno je da se u kaznenome postupku ne sudi državi niti bilo kojemu političkom sustavu, već konkretnim optuženicima za konkretna djela koja im se stavljaju na teret. To je jedna od temeljnih pravnih definicija kaznenoga postupka. Dodatno, jedno od temeljnih načela međunarodnoga javnog prava jest da ni jedna država ne može suditi drugoj državi, pa ni propaloj, te upravo u tom smisluDORH treba razumjeti izjavu tužiteljstva

Ipak, mislili smo važnim javno ukazati da to u ovome slučaju jednostavno nije potpuna istina jer se optuženicima sudi za njihovo sudjelovanje u aktu državnoga terorizma i u takvim slučajevima političke implikacije slučaja jednostavno nije moguće izbjeći i da je po tome, ali samo i isključivo po tome, ovo suđenje bilo političko suđenje par excellence.

Čelnik oporbenoga SDP-a Zoran Milanović izjavio je nekoliko puta da je šokiran presudom. Prebacio je odgovornost na HDZ, u smislu da su osuđeni ljudi koji su dali Tuđmanu putovnicu ili su osnivali HDZ. Nije rekao da je njegova partija sljednik službi u kojima su osuđenici vedrili i oblačili?

Ma to su izjave za dnevnopolitičke potrebe, izbori su pred vratima. Nema smisla to mnogo komentirati.

Formalno gledano, SDP nije sljednik Udbe, ali je sljednik SKH koji je imao važnu ulogu u odobravanju likvidacija političkih protivnika i kontroli rada Službe državne sigurnosti.

Mislim da bi Zoran Milanović napravio veliku uslugu i Hrvatskoj i SDP-u da odgovori na pitanje gdje su nedostajući dokumenti iz arhive Saveza komunista Hrvatske koji nisu predani u Hrvatski državni arhiv i da učini sve te dokumente dostupnima javnosti bez ikakvih uvjeta. Naravno, u Hrvatskome državnom arhivumilanovic gdje je tim dokumentima mjesto.

A to jesu li ti ljudi dali Tuđmanu putovnicu ili ne i jesu li ili nisu osnivali HDZ, posao je za povjesničare. Osobno nisam pretjerano uvjeren da su stvari tako crno-bijele kako ih se pokušava prikazati. Naučio sam to i iz ovoga suđenja. Uostalom, u sudski spis stigli su, u sklopu dokumentacije koja je poslana putem međunarodne pravne pomoći i neki dokumenti o dr. Franji Tuđmanu iz onoga vremena, koji sa suđenjem nemaju baš nikakve veze i još su k tome nepotpuni i takvi nepotpuni daju jednu posve lažnu sliku o prvome predsjedniku Republike Hrvatske. Tko god je te dokumente ondje stavio, nije želio dobro Hrvatskoj.

Može li ovaj proces otvoriti nova suđenja za ubojstva hrvatskih emigranata u Njemačkoj?

Definitivno može. A hoće li zaista tako i biti, ovisi o mnogo čimbenika, ali poglavito o odlukama državnih odvjetništava i u Njemačkoj i u Hrvatskoj. Znamo da se u Njemačkoj vode neke istrage koje su sada, ovom presudom, dobile novi zamah. Vidjet ćemo uskoro.

Osobno, više bih volio da konačno doznamo što Državno odvjetništvo Republike Hrvatske ima reći ili, još bolje, učiniti po tome pitanju. Dorh je ostao dužan mnoge odgovore u ovoj stvari i nije dovoljno lakonsko priopćenje da su oni o tome rekli sve što su imali još u postupku predaje Mustača i Perkovića Njemačkoj. Mnogo pitanja je s njihove strane ostalo neodgovoreno i to, bez ikakve sumnje, nije dobro.

Kako komentirate tvrdnje odvjetnika Josipa Perkovića da je sud bio pristran, da nije bilo dokaza za takvu osudu i da je sud imao uvjerenje, a ni jednoga dokaza?

Nema se tu što posebno komentirati. Odvjetnicima je posao okrenuti nebo i zemlju da pomognu svome branjeniku. A da i u tome valja imati mnogo dostojanstva i pristojnosti, naročito u stranoj zemlji, stvar je odvjetničke etike koja sve nas, pripadnike ove časne profesije, u svakome času obvezuje.

Konačno, najbolje je to komentirao Zdravko Mustač koji je u svoju obranu na kraju rekao samo jednu rečenicu: „Časni sude, ovo suđenje je bilo jedno fair suđenje“. Pametnome dosta.

Gospođa Gizela osjeća se pomiješano

Obrana optuženih svoju je završnu riječ temeljila na nekoliko teza, prvo da je Đureković radio za BND, drugo da Jugoslavija nije ubijala nevine ljude nego teroriste (navela je niz emigranata kod kojih je nađeno oružje…), zatim da je to bio pokušaj otmice, a ne ubojstva … Jesu li to uopće ozbiljni prigovori?

Dio tih izjava su važne okolnosti počinjenoga kaznenog djela, ali radi se o okolnostima koje nisu od neposredne važnosti za odluku o krivnji optuženika većSindicic_izjava samo za razumijevanje vremena i okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno.

Teza o propalome pokušaju otmice malo je neozbiljna, naročito kada ju se pokušava potkrijepiti dokazima tipa: Ivan Lasić Gorankić, koji je do sada saslušavan desetak puta u ovom i drugim postupcima za likvidacije hrvatskih političkih emigranata, iz medija je čuo za izjavu odvjetnika optuženika u kojem se navodi ta teza pa se sjetio da je bilo baš tako i ovlastio svoju odvjetnicu da javi sudu preko obrane optuženika da je on to spreman posvjedočiti i na sudu.

Obrana optuženih pokušala je diskreditirati svjedoke, posebice svjedoka Vinka Sindičića , tvrdeći da je lažljivac, varalica… Kako takve teze zvuče uz utvrđenu činjenicu da je Perković posredstvom Nobila dao novac Sindičiću da promijeni iskaz?

Sindičićem se nismo tijekom suđenja uopće bavili jer mislimo da ono što je on rekao ne zaslužuje naše vrijeme kojega nikada nismo imali dovoljno. Više bi nas zanimalo ono što zna, a što nije rekao.

Koliko je dramatično ili frapantno sve ono što istraživači i povjesničari mogu pronaći otkad su arhivi otvoreni?

Ne znam objektivni odgovor na ovo pitanje. Sasvim subjektivno gledano, za mene je frapantno kojom su lakoćom donošene odluke o likvidacijama političkihdurekovici protivnika. Dojma sam da je sve zaista izgledalo kao u holivudskim filmovima. Hladan profesionalni potpis na dokument i stroj za ubijanje se pokreće. Jedino što ih je brinulo bilo je da ne budu otkriveni jer bi na taj način moglo doći do međunarodnih političkih posljedica za Jugoslaviju. Strašno.

Kako je reagirala gospođa Gizela Đureković na ovakvu presudu?

Pomiješano. S jedne strane olakšanje da je sve konačno gotovo, ali i silan ponos da je uspjela to učiniti za svoje dečke za svojega života.

Što je ona htjela postići?

Samo jedno: doznati i objaviti istinu nakon 33 godine ispunjenih gadostima koje su nabacivane na Stjepana i Damira Đurekovića. Čast nam je i ponosni smo da je imala toliko povjerenja da nam povjeri ispunjenje toga svog životnog cilja.

Jednako tužna i teška je smrt njezina sina Damira. Stalno se govori da je i njegova smrt u Kanadi, sumnjiva, par godina poslije očeve likvidacije. Je li bilo nade da će Perković i Mustač nešto o tome progovoriti?

Ne, nikada nije bilo ni najmanjega znaka u tome smislu. Na žalost, kako sada izgleda, čini se da ta službena inačica Damirove smrti nikada ne će biti službeno, pred sudom, revidirana. Ali nikad ne reci nikad…

Poznato je da ste zastupali gospođu Đureković praktički pro bono. Troškovi su bili strahovito veliki. Kako ćete to nadoknaditi i što vas je najviše motiviralo da prihvatite ponude žene koja nema novca?

Treba otvoreno reći da je gospođa Gizela na ovaj postupak potrošila najveći dio svoje skromne ušteđevine. Troškovi su bili zaista veliki, dvije godine suđenja u Njemačkoj i silnabalin4 1putovanja strahovito su mnogo stajala. Stajala bi još i mnogo više da nam Robert i Georg Zagajski, dva prekrasna čovjeka, i sami sinovi Udbine žrtve, nisu za veći dio suđenja ustupili jedan mali stan u Münchenu. Bez toga jednostavno ne bismo mogli financijski izdržati i pitanje je bismo li uopće mogli bilo što napraviti.

Dodatno, jer nas obvezuju neka sasvim prozaična pravila odvjetničke profesije, dužan sam reći da nismo radili pro bono, bili smo plaćeni za svoj posao. Istina, za sada, po najnižoj dopuštenoj odvjetničkoj tarifi, ali ipak plaćeni. Platili smo i sve poreze i doprinose hrvatskoj državi s tim u vezi.

A hoćemo li i kako nadoknaditi financijski gubitak, vidjet ćemo. Nije to naročito važno. Ponavljam, čast nam je i ponos da smo u ovoj priči mogli sudjelovati i barem nešto učiniti.

Troškovi postupka bit će enormni, a osuđenici imaju samo mirovine

Može li se danas tvrditi da je prije godinu i nešto netko nepoznat htio gospođu Gizelu gurnuti pod tramvaj i zašto?

Ne, ta priča je samo djelomično istinita. Događaj o kojemu govorite dogodio se prije početka suđenja i malo je od strane medija prenapuhan. Istina je da je netko nepoznat s leđa gurnuo gospođu Gizelu na tramvajskoj stanici i da je ona pala i pri padu udarila glavom o tlo i zaradila prilično gadan potres mozga koji je rezultirao ozbiljnim bolničkim liječenjem. Tko je, kako je i zašto je to učinio, je li bila riječ o slučajnosti ili o nečijoj namjeri, vjerojatno ne ćemo nikada saznati.

Osuđenici će po presudi morati snositi troškove suđenja. Što mislite koliki bi ti troškovi mogli biti?

Teško je u ovome trenutku reći, ali samo troškovi prevođenja dokumentacije dosežu stotine tisuća eura. S druge strane, mali su izgledi da će taj dug od osuđenika ikada biti naplaćen. Osuđenici su se prije početka suđenja pobrinuli da svu imovinu prebace na svoje bliske rođake i osim, za naše prilike dobrih mirovina, nemaju nikakve druge poznate imovine. Ali, s obzirom na to da su oba osuđenika utužili Republiku Hrvatsku s ciljem da im se plati troškove suđenja u višemilijunskim iznosima, postoji određena mogućnost da se i na taj novac, ako ga bude, sjedne radi naplate sudskih troškova. Ali o tome je sada prerano govoriti.

Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik/HKV/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Comments

comments