Antun Drndelić : ZAMISAO/IDEJA „BARIŠICA“

 

 

OBJAVLJUJEM MOJU ZAMISAO/IDEJU „BARIŠICA“, PREMA MOJEM IZBORU NAZVANU IMENOM MOJEG UNUKA BARTOLA MATEKA, ZA MENE BARIŠICE. KAO UMIROVLJENI NOVINAR NISAM FAN NITI JEDNE POLITIČKE OPCIJE. GLEDE SIMPATIJA SVIĐA MI SE MOST. A GLEDE U VEČERNJAKU JUČER (16. KOLOVOZA 2016.) OBJAVLJENOG KRETANJA IZBORNE KAMPANJE HDZ-a S HVARA ZAPAZIH NEKE ELEMENTE SLIČNE I, ILI, BLISKE MOJIM NAVODIMA U SPOMENUTOJ ZAMISLI/IDEJI

Zamisao sam formulirao u pisanom obliku prije dvije godine i uručio HAZU, jer kod nas nema think/tankova kojima bi se s takvim i sličnim zamislima moglo obratiti. Nije bilo nikakvog pisanog odgovora, osim usmene obavijesti da je predana u nadležni Akademijin Razred. Zamisao je u istom obliku poslana pisanim papirnatim mainstream medijima, i časopisu HND NOVINAR. Nitko nije reagirao, osim HND-a (da materijal nije odgovarajući sadržaju glasila). Nije im bilo zanimljivo da je materijal napisao njihov član od 1967. Zamisao/ideju poslao sam Predsjednici Republike. Odgovoreno je da će se materijal razmotriti. Nikakvog ni pisanog ni usmenog odgovora o sudbini materijala. Promjenom vlasti materijal sam poslao i premijeru Timu Oreškoviću, a odgovoreno je da je materijal poslan u nadležnom ministarstvu. O daljnjoj sudbini materijala ni slova. Materijal je poslan i našoj eurozastupnici Ruži Tomašić, jer je na FB pisala o problematici otoka u EU, pa time i naših.

Odgovora o materijalu nije bilo…

Doživjeh filmsku sudbinu mnogih neshvaćenih idealista, pronalazača i inovatora, kojima se češće na filmu, a rjeđe u životu zamisao/ideja ostvaruje. Budući nemam nikakvih financijskih želja, a držim zamisao/ideju „Barišica“ zanimljivom, ali svjestan da treba puno „dijelati“ da bi se barem u nekom dijelu, u interesu naroda i nacionalnih interesa, ostvarila, povjeravam ju nenadomjestivom i savršenom Facebooku, uz pripomenu da je u originalu, u skladu sa stanjem kakvo je bilo prije dvije godine, primjerice nije bilo brexita…

……………………………………………………………………………

Zamisao/ideja
«BARIŠICA»*

CESTA SUNČANIH 28 DRAGULJA EUROPSKOG JUGA

S, isključivo, zamisli/idejom o zaokruženoj državnoj, sofisticirano osmišljenoj i definiranoj ponudi, planu ili projektu, na državnoj razini, o otočkoj cesti ili otočkoj magistrali:

CESTA SUNČANIH 28 DRAGULJA EUROPSKOG JUGA

bilo bi definitivno poželjno obratiti se na prvom mjestu HAZU, jer ne znam komu bih drugomu.
Po mojem mišljenju radi se o ideji iz domene nacionalnog interesa ove nesretne zemlje, a po logici stvari, i činjenici o sastavu članstva HAZU, u toj Zgradi nalazi se sjedište vrhunskih stručnjaka, svojevrstan Mount Everest hrvatske znanosti i umjetnosti, ali i svega ostalog podupirajućeg znanja u nacionalnoj i time državnoj sferi, što u svojem sastavu ima znalce s nacionalnim interesima kao prioritetom, njihovim ostvarivanjem, ako ih kao takve prepoznaju i valoriziraju.

Institucije za prijam i valorizaciju ovakvih ideja nema ili meni nisu poznate. Pitanje je, ako uopće postoje, jesu li njihovi kadrovi s uvjetnim refleksom automatskog spremanja u ladice, po načelu – ne talasaj, educiran prepoznati i valorizirati vrijednost i mogućnosti ostvarenja neke zamisli? Osim dok im u nju ne upru prstom vladajući zainteresirani političari. Ako nema upirućeg prsta ili strogo podignutog kažiprsta, s karakterističnim kretanjem naprijed/natrag, nema ni rada na ideji/zamisli, a moguće su i razne vrste do savršenstva razvijenog dezavuiranja – od etiketa do dijagnoza.

Ideja nije nepoznata, ali nije nikada predstavljena na ovaj način.

Okružje – Činjenica je da smo prezadužena zemlja, na granici državnog bankrota, u kojoj elite ne znaju privređivati, da bi izašla iz krize i, posljedično tomu, iz prezaduženosti.

Činjenica je da danas svako novorođenče samim rođenjem «dobiva» portefeuille s oko 12.000 eura (46 milijardi eura duga podijeljeno s brojem stanovnika države) osobnog udjela u zajedničkom državnom dugu.

Činjenica je da smo sada 28-a članica Europske unije.

U Večernjem listu u turističkoj sezoni, izlazi već dugi niz godina rubrika «Turistička patrola», gdje se ocjenjuje naša turistička odredišta pod mottom: SKRIVENI DRAGULJI JADRANA. S Večernjim listom je također nedavno čitateljima emitiran i prospekt PUTOVANJA s naslovom: NAJPRIVLAČNIJI SREDOZEMNI OTOCI.

Slobodan sam skrenuti pozornost na ključne riječi, a to su – DRAGULJI, JADRAN (kao dio Mediterana), i naravno, OTOCI…
Moja promišljanja – Dok smo još sanjali taj sada dosanjan san – ulazak u članstvo EU, što se može pokazati, i već se sanjarima pokazuje lijepim ili ružnim, ili uobičajenom životnom mješavinom, kako komu, ne/ostvarenih snova, sudjelovao sam, bit će tomu više od petnaest godina, u javnom natječaju ondašnjeg Ministarstva turizma za turistički slogan koji je trebao zamijeniti tada važeći: »Mala zemlja za veliki odmor».

Moj prijedlog je već onda u sebi sadržavao tada još daleki cilj ulazak u EU, a glasio je:

»HRVATSKA – DRAGULJI EUROPSKOG JUGA».

Prijedlog je bio inspiriran kvalitetnom serijom, koliko se sjećam, a nisam siguran, četrdesetak sjajnih plakata, na kojima su bile atraktivno snimljene i tiskane hrvatske turističke destinacije – i otočke, i obalne, i kopnene, sve turistički dragulj do dragulja, na hrvatskom i, svakako i onda stvarnom europskom, premda još neformalnom, jer nismo bili članica EU, jugu Europe. A u Europi i na europskom Jugu smo – navek!

Natječaj je prošao, moj prijedlog mi je uredno vraćen, uz izvješće da je nagradu za svoje rješenje, njezin prijedlog slogana, dobila supruga tadašnjeg aktualnog ministra turizma, uz odgovarajući, poznati javni skandal.

I danas držim da je moj prijedlog slogana dobar, provodljiv, uporabljiv i aktualan, ali natječaji i rezultati su bili takvi, kakvi jesu. I onda, i danas, i, očekivano ubuduće. I očekivani i za sada ne iznenađujući, u poznatom ne izmijenjenom i neizmjenljivom okružju.

Ipak, sve je stvar objektivne, ničim «ne obojene», korektne, na nacionalnoj razini stručne i poslovne procjene, valorizacije, opredjeljenja, odluke kompetentnih u zajedničkom društvenom i državnom interesu, organizirane i učinkovite realizacije i uloženih napora, pa i više rada, i volje za postizanjem optimalnih rezultata u društvenom, nacionalnom i državnom interesu.
Ponavljam i nadam se da ne griješim kako u tomu, na vodećem mjestu, vidim HAZU, kao profitabilno u ničijem osobnom ili grupnom interesu, osim isključivog nacionalnog i državnog interesa, nezainteresiranu nacionalnu instituciju.

U svezi sa stavom iz neizabranog slogana je ideja o mogućem projektu otočke ceste, o kojoj je riječ. U nacionalnom interesu koji bi se danas, aktualno, mogao definirati kao organizirani umni i stručni napor «trusta mozgova za smanjenje duga, koji prijeti dužničkim ropstvom nove države, članice EU i NATO, koja u vrijeme članstva nikakav rast ni razvoj nije ni ostvarila, kao i mogućnost poticanja rasta gospodarskih aktivnosti. Svjedočimo ritmičkom «snalaženje» na tuđi račun uz široke smiješke svih poslije 2000. godine dosadašnjih ministara financija i «slavodobitna» izvješća alkarske vrste, ipak bez maćkula, da možemo biti sretni što su nas opet jednom uspješno «uništa» zadužili. To bi se, mislim, u porodiljskoj terminologiji moglo nazvati nedonošćem na aparatima, bez značajnijih izgleda preživljavanja zbog genetskih svojstava roditelja. Molim ne zamjeriti mi što se laički upuštam u nepoznatu znanstvenu zonu. Spoznajnu, da.

Trenutak iznošenja ideje/zamisli – Slobodan sam citirati aktualni citat iz dnevnih mainstream novina: «Hrvatska prema svim ekonomskim pokazateljima za najdulje dvije godine ne će moći servisirati svoj vanjski dug. Ako ne dođe do ozbiljnijeg rasta BDP-a, Hrvatska bi već 2016. godine mogla ostati bez sredstava za otplatu vanjskih dugova. Ovo su dakle najnovije ekonomske vijesti mi smo pred bankrotom, pred prisilnom upravom Europske unije…».

Govoreći o krizi, akademik Kusić, predsjednik HAZU- prema portalu «narod.hr « je nedavno na sastanku u Mariji Bistrici pojasnio da ona nije nastala samo zbog nečijih pogrešaka, već je posljedica činjenice da već dvije generacije u Hrvatskoj žive na dug, što je teško promijeniti. “Nama nedostaje kult rada, a kao društvo nismo skloni promjenama”, poručio je akademik Kusić, istaknuvši da upravo Zagorje može služiti kao pozitivan primjer ostatku Hrvatske kad je u pitanju odnos prema radu i odgovornost. “Hrvatsku iz krize mogu izvući tih, kontinuiran i samozatajan rad na svim razinama, koji donosi trajne vrijednosti, a ne magična rješenja ili veliki potezi vlade” – izjavio je Kusić».

Budući smo, htjeli mi to priznati ili ne, faktično politički ne/vidljivom «pupčanom političkom vrpcom» vezani sa susjednom državom, pa sve što se događa u Srbiji odjekuje raznim tembrima u medijskoj stvarnosti ove nesretne zemlje, citiramo naslov informacije objavljene nedavno u Večernjem listu pod nadnaslovom: «INVESTICIJE: Javnosti predstavljen projekt revitalizacije Beograda na rijeci, i naslovom: ARAPI GRADE BEOGRAD NA VODI VRIJEDAN 3 MILIJARDE EURA». Važno je u svezi s tim reći da je srbijanski premijer, prema Tanjugu, naglasio da će u prvoj fazi projekta – «Beograd na vodi»– rad započeti u veljači sljedeće godine. A ta faza trebala bi biti dovršena do 2016. Navodimo i da je Vučić rekao kako će gradnja «Beograda na vodi» dati znatan doprinos lokalnom gospodarstvu korištenjem usluga domaćih izvođača, kao i da zemljište na kojem će biti sagrađen «Beograd na vodi» ne će mijenjati vlasnika, nego će biti zakupljeno na određen broj godina, te kako će arapski investitor uložiti moguće i više, pa će u skladu s investicijom biti podijeljen i prihod.

Vijest iz Beograda bila je presudna i «poguranac» za predlaganje ideje o našoj eventualnoj budućoj otočkoj cesti, jer ako Beograd zna i može –bismo li mogli i mi? A , ako ne znamo i ne možemo, pozovimo ih, na nekom od spomenutih timbara, moguće «know-how», upomoć. Ako Beograd može realizirati do tri ili više milijardi arapskih investicijskih eura za de iure metropolski, a de facto gradski iliti velegradski projekt, područno ograničeni, onda valjda i ova ideološki inducirano podijeljena nesretna zemlja, u kojoj se politički neprestano mlati prazna slama, ali bez poznatih lukrativnih i gospodarski isplativih ideja, osim trgovanja INA-om na 100 načina, može ostvariti više, ali tek po načelu dizanja, moguće ipak «žablje» noge na potkivanje, kada se već svjetski konji, pa i oni u okružju, dobro potkivaju eurozlatnim potkovama. U eurima. Uspjeh potkivanja uvijek ovisi o kvaliteti ili preosjetljivosti tabana iliti kopita. Netko ga ima, a netko nema. Zlatom potkovani konji jure svim terenima, a nepotkovanima netko drugi uvijek i često mora rezati i obrezivati oštećene nokte (poznata je izreka – osjetljiv k’o konjski nokat…) da mogu preživjeti…A moguće je i da ih se ne potkiva namjerno, kako bi nekomu ostalo više zlata. Komu?
Brigu o našim otocima «sublimira» seriozni novinar Večernjeg lista Denis Derk u svojoj kolumni «Kultiviranje» pišući o Lastovu: »Čije je Lastovo? Brine li se za ovaj bogom dani otok, za taj Mediteran kakav je nekada bio, itko u ovoj duboko podijeljenoj i siromašnoj zemlji? Ili je Lastovo, kao i sva velika nacionalna bogatstva, prepušteno samo sebi i svojim marljivim stanovnicima? Da bi to poopćio stavom istaknutim kao posebni dio teksta: « Što će ova država sa svojim prelijepim otocima koje bolje poznaju stranci od nas Hrvata. I koje su jednom u povijesti strane vlasti bolje vodile, nego što to radi današnja potpuno autistična vlast».

Saudijski princ Alwaleed bin Talal, bin Abdulaziz al Saud prigodom nedavnog boravka u Hrvatskoj, naglašavajući da naš turizam ima veliki potencijal kaže za medije: « Uvijek pratimo u što bismo mogli investirati. Ulažemo u trinaest područja… Uvijek tražimo priliku u bilo kojoj zemlji, a ono što vidim u Hrvatskoj je da je turistički sektor iznimno važan i da se razvija. Koliko znam prihod od turizma je prošle godine iznosio oko 6 milijardi eura, imali ste 10 milijuna posjetitelja. Tu ima potencijala koji mi tražimo».

I, još, za kraj po našemu mišljenju bitnih nabrajanja za okružje, slobodni smo navesti i mišljenje našeg čovjeka g. Nenada Duplančića, vlasnika tvrtke LOCUS TEHNOLOGIES, koja za američku vladu nadgleda koliko tko zagađuje okoliš. On drži da je «bušenje» Jadrana ( misli na istraživanje i iskorištavanje nafte u Jadranu, op. p.) velika pogreška…

Ideju –zamisao iznosimo i predlažemo na vrednovanje prije svega jer nam je ne samo nekomforno, nego ponižavajuće i sramotno živjeti u zemlji brojnih neiskorištenih, a iskoristivih bogatstava, koja ne znamo valorizirati i iskorištavati u nacionalnom i općem interesu, nego se moramo «lezilebovički» oslanjati na lihvarski skupu tuđu akumulaciju, bogzna koje i kakve provenijencije. Povijest, literatura, umjetnički i dokumentarni filmovi kao i ostali promidžbeni mediji o starom Rimskom carstvu, kao i ostalim propalim carstvima, do današnjih, demokratskih, u kojima su veliku većinu pučanstva činili ili robovi, ili ljudi u robovlasničkom odnosu, ili u «demokraciji» pod drugačijim mimikrijskim nazivima i titulama, s odgovarajućim ekonomski ropskim statusom, nisu dovoljni da bi nas potaknuli raditi i djelovati više i bolje. I kvalitetnije. Očito ne znamo! To što ne znamo nije grijeh. Grijeh je ne učiti da bi se znalo, a školovane ljude, u školovanje kojih je investiran proračunski novac, slati bez naplate ili naknade da svoje znanje bruse i stvaraju profit drugima.

Nastavljajući se na natječajno neuspjeli vlastiti slogan o našim turističkim odredištima i naravno, na istaknutom mjestu, našim otocima, kao draguljima europskog juga, predlažemo razmišljanje o projektu pod radnim naslovom otočke magistrale ili ceste.
Cesta bi spajala naše otoke od sjeverozapada, našeg, a moguće i drugačijeg, europskijeg starta, do jadranskog jugoistoka. Uz spojeve s kopna ili prema kopnu na sadašnje ceste još uvijek na trasi jadranske magistrale koja će se međunarodnim konsenzusom, izgledno je, uskoro promijeniti u već izgrađeni (naš) dio međunarodno zanimljive jadransko-jonske ceste koja će se protezati od Trsta do Grčke. Ne zanemarujući ni moguće pristupe iz Italije (sjever, centar, jug…), Albanije, Grčke…Usput, razmišlja li netko da prije monetizacije treba riješiti pitanje izgradnje dijela naše ceste i uloženog novca, što će ući u Jad/Jon cestu, da nam se taj već potošen novac koji moramo vratiti, od EU vrati za otplatu duga. Ovako će taj dio ceste otići u monetizaciju, na kojem će monetizer zarađivati kroz vrijeme trajanja koncesije a mi ćemo prezaduženi morati vraćati novac za cestu koja će ući u sastav spomenute primorske magistrale.

Prirodni resurs i komparativna prednost je da se naši otoci položajno nalaze u na više načina spojivom nizu, raznim vrstama spojeva, i od zapada prema istoku, ali i od sjevera prema jugu po postojećim,ali i očekivano novoizgrađenim spomenutim prometnicama, prema otocima, ali i reverzibilno.

Spojivi niz ne bi bio slučajan ili prirodan nego ciljan, strateški planiran. Odabran. Stoga, opet uz slogan o hrvatskim draguljima europskog juga, držimo da bi našu povezanost i uključenost u EU trebalo potvrditi i zaokružiti izborom gospodarski i prirodno prometno ( sve vrste ) povezivih 27 otoka, što bi onda bila prirodna niska povezanih 27 hrvatskih otoka i Hrvatske. Po bajki, pokušajmo se malo odmaknuti od ozbiljnosti, Snjeguljica (Hrvatska)i 27 otočnih (EU)patuljaka.

Točno 27 otoka, svaki posebno izabran, svaki s mogućnošću izgradnje prema karakteristikama jedne od (uz Hrvatsku ) ostalih članica EU.

Hrvatska i Jadranska turistička EU. U stvari arhipelag. Za razmisliti je i vjerujem da bi dobro zvučalo i – Hrvatski arhipelag sunca europskog juga ili Euroarhipelag sunca hrvatskog juga.

Povezanost Hrvatske i 27 ostalih članica EU ostvarila bi se u projektu na način da se planirano i strateški izabere 27 planom objedinjenih otoka, svaki posebno, i kao arhipelag ponudi primjerice EU, da se izabrani otoci ponude, aukcijski, ostalim članicama EU, kako bi se financijskim nadmetanjem izborile za uređenje ne zaštićenog dijela pojedinog otoka u željenom stilu i karakteristikama za pojedinu zemlju, koji bi uredile «na svoju sliku, image, brand…». A sama cesta kroz arhipelag mogla bi se zvati, ponovimo još jednom:

CESTA SUNČANIH 28 DRAGULJA EUROPSKOG JUGA

Naravno da bi najveći i najteži stručni i najodgovorniji posao na državnoj razini konsenzusom bilo ustrojavanje stručnog brain storminga komparativne kakvoće, zatim administrativno-pravna i urbanistička priprema naših otoka za ovakav pothvat u kojem bi se otoci podijelili na stare tradicionalne jezgre, u koje se ne bi zadiralo, i bile bi zakonski zaštićene, a koncesionaru bi se ponudila posebna područja, prilagođena za nove investicije u nove, njima odgovarajuće, sadržaje koji sigurno ne bi bili samo apartmansko betoniranje obale i zemljišta. Prvenstvo bi imala trasa nove prometnice, puta, prije svega otočkim kopnom, a do otoka i između otoka bi se dolazilo mostovima, tunelima, trajektima, i sl., po izboru investitora.

Još jednom ponavljamo da bi takav euroarhipelag mogao biti prvenstveno ponuđen EU i vjerojatno prihvaćen.
Sve u skladu s poštovanjem uz aktivni nadzor, naših interesa, želja, naše i otočke tradicije i naravno svih ECO važećih i ostalih obvezujućih sustava.

Bitno je da se sa stručno razrađenom ponudom na državnoj razini razgovara sa snažnim državnim ili privatnim financijskim konzorcijem bilo koga, ali prema našoj nacionalno i državnoj odluci, zainteresiranog, koji može gospodarski i novčano pokriti vremenski ograničenu koncesiju i platiti ju u vrijednosti više desetaka milijardi eura ili dolara. Jezikom koji razumijemo i koji nam je, uporabimo opet «pupčani podsvjesni, ali i svjesni argument», «pupčano» blizak, mislimo isključivo na gospodarsku korist i korisnost, Srbija ostvaruje za opisanu najavljenu investiciju na jednom ograničenom gradskom području tri i više milijarda eura, uz očekivanu, bez vlastitih troškova moguću dobit, a mi bismo pravno i stručno kvalitetno razrađenim projektom otočkog arhipelaga, na 27 otoka, na daleko većim vodenim, oprostite, morskim i otočkim prostranstvima mogli inkasirati 30 do 40 milijardi bilo eura, bilo dolara, i time smanjiti današnji sramotan obeznađujući dug. Ovo je samo usporedba ne/sposobnosti, koja neke, koji znaju časti, a one koji ne znaju prikazuje u pravom svjetlu javne pozornice.
Za ovakvu viziju, ponovimo još jednom, Hrvatska bi trebala pripremiti i utvrditi broj svojih otoka, utvrditi otočna područja koja ostaju tradicionalna i nedodirljiva, a planirati ona koja mogu poslužiti investitorima za njihove potrebe i projekte sadržaja, utvrditi trase komunikacija, koristeći i nadograđujući postojeće. Utvrditi nacionalnu strategiju koja bi vizionarski unaprijedila otoke, za koje, čini se, ne znamo što bi s njima, da ne samo uhvate korak sa sadašnjicom, nego da se antrira budućnost kada će se nakon proteka koncesije koncesionirani dijelovi otoka vrate Hrvatskoj.

Uporabom pameti do dvije nove rivijere – U strategiji treba voditi računa da se odgovarajućim lucidnim i kreativnim planiranjem može, uz sadašnju hrvatsku kopnenu obalu, kojom, će, budimo napredni, relativno uskoro «proraditi» realno očekivana jadransko-jonska cesta, može planirati otočka izgradnja, tako da dobijemo još dvije planirane, uređene i razigrane obale – sjevernu otočku obalu ili rivijeru, prekidanu morem, i južnu otočku obalu ili rivijeru, također prekidanu morem.
U razgovorima i ugovorima s koncesionarima normalno je, ali to treba biti i napisano, da bi se uvjetovalo da naši izvođači svih vrsta radova, ako ih još imamo, sudjeluju u realizaciji svih aktivnosti, prioritetno, ali i konkurentno, u odnosu na inozemne i po cijeni i po kvaliteti radova, poštivanju rokova i svih ostalih akcija. Građevinske radove, naravno uključujući i ceste i tunele izvodila bi naša poduzeća, trajekte bi gradila naša brodogradnja, arhipelag bi opskrbljivala poljodjelskim proizvodima naša poljoprivreda, itd. U našim bi rukama bilo strogo odobravanje odgovarajućih sadržaja koje bi uvodili koncesionari.
Sve na određeno vrijeme, a otoci ostaju ipak naši. I ne bi bili prodani.

I vratili bi se nama da tada već našu odraslu djecu i unuke oslobode dugoročne robovlasničke otplate i straha od državnog bankrota i ranije spomenutog portefeuille-a.

Sudbonosan strategijski cilj je smanjiti nacionalni dug, ali i dati doprinos izlasku iz krize kroz poticanje gospodarstva, rast BDP, a sav novac dobiven koncesijom pod strogim državnim nadzorom bio bi namijenjen vraćanju državnog duga i kamata.
Usporedba – Akcija «Sve po tri milijarde eura». U usporedbi s aktualnom monetizacijom cesta, gdje nudimo koncesiju gotovih i izgrađenih cesta, s novcem utrošenim u njihovu izgradnju velikim dijelom u državnom dugu, za tri milijarde eura, jer ne znamo upravljati već izgrađenom vrijednosti, koje korisnost u medijskim proračunima varira, ali uvijek debelo u korist monetskih koncesionara, a na štetu domaćih neznalica, koji ju sigurno ne će osjetiti, ali će tu štetu osjećaju svi građanke i građani, Srbija dobiva tri milijarde eura ili više za svojevrsnu greenfield investiciju Arapa, bez vlastitih troškova. Također očekivani pojačan promet našim već izgrađenim cestama izgradnjom jadransko-jonske ceste kroz monetizaciju će ići u «buđelare» i trezore koncesionara, jer mi to ne znamo inkasirati. Akcija «Sve po tri milijarde eura» – jeftino dam samo da prodam!?

Ostale mogućnosti za smanjenje duga objektivno ne vidimo, osim prodaje preostalog svega i svačega, sve manje zlata i srebra, a sve više starog željeza i betona… po ugledu na neke dokumentarne serije o dražbama izgubljene i ostale prtljage, napuštenih kontejnera i skladišta i sl. Bez utjecaja na gospodarski rast, nego samo vraćanje kamata i duga. Što ne znači da ih netko ne vidi, čemu bi se trebalo diviti.

Da je prema čvrstim političkim obećanjima najviših obnašatelja vlasti novac, iznesen iz RH u inozemstvo, vraćen, i u tom bi slučaju bilo korisno razmislite o iznesenoj ideji/zamisli. Lova, da parafraziramo uličnu mudrost, leži na cesti, u ovom slučaju u moru i otocima, našim, a ne znamo se sagnuti i pobrati ju, točnije, jer se radi o moru, zagrabiti…

O ideji otočke magistrale pisao sam u Vjesnikovim kultnim Stajalištima prije više od dvadeset godina, a zamisao sam, ali ne u ovakvom obliku, ponovio u dva navrata na internetskom portalu «hkv.hr».

Završam s citiranjem mišljenja predsjednika HAZU iz spomenutog kolektivnog intervjua objavljenog u Jutarnjem listu, koji je odgovarajući na pitanje o poznatom hrvatskom jalu rekao:» Nije to svojstveno samo nama, ali je naša osobina u karakteru da se svaka inicijativa minira», kao i naglasak da:»Nama ne treba veliki potez, nego tisuću malih»

Uvjereni, da smo «Zamisli/idejom BARIŠICA» i dalje, kao jednom od mogućih slika, u HAZU okviru, jer zahtijeva tisuću malih ali sofisticiranih djela, u slučaju objavljivanja, u očekivanju smo reagiranja i vizionara, i provizionara i, osobito, inverzionara. Ni presspsihijatri, ali i oni sa znanstvenim naslovom nisu isključeni

Antun Drndelić/Hrvatsko nebo
……………………………………………………………………………
*Ime Ideje/zamisli je «BARIŠICA», koje se ne smije izostaviti.

Comments

comments