USTAVNA PROBLEMATIKA U
KOMUNISTIČKOJ JUGOSLAVIJI –
KRATKO
POČETAK PRIPREMA ZA AGRESIJU

ČINJENICE

KOMENTAR:

U drugoj polovici šezdesetih godina, očito zaražen nekim patogenim društvenopolitičkim virusom, počeo sam stidljivo zavirivati u neke USTAVE (vidi u prilogu).

U „strijeli vremena“, činio sam to sve učestalije i s više napora u razumijevanju „te problematike“ – tako se  onda to pisalo.

Čitajući te listine, zaključio sam da je postojala NARODNA REPUBLIKA HRVATSKA (NRH), a zatim SOCIJALISTIČKA REPUBLIKA HRVATSKA (SRH), pa sam zaključio da je ta Republika država koja se udružila u neku zajednicu zbog interesa i ostvarenja tih interesa, zaključio sam da ta država ima pravo i na „samoodređenje do potpunog odcjepljenja“, meni se „priviđalo“ da je tim USTAVIMA određeno ozemlje i omorje koje toj Hrvatskoj (ovako ili onako politički i ideološki definiranoj) pripada i da se te granice (i na kopnu i na moru) ne mogu mijenjati bez pristanka Sabora.

Nigdje nisam pročitao neku odluku Sabora kojom je dopušteno JNA i drugim srpskim i crnogorskim vojnim formacijama pucanje, razaranje i ubijanje po Hrvatskoj.

Primitivno misleći, zaključio sam da ako NEŠTO ima SABOR (SKUPŠTINU) i ako ima USTAV i ako ima
GRANICE, onda to nešto ne može biti ništa drugo doli DRŽAVA.

KOMENTAR:

U prilogu sam Vam pripremio USTAVE FNRJ i SFRJ.

I u tim papirima piše da su se neke države: „udružile“, „slobodno“, „prenijele neka prava“, „ostvaruju interes“, „određenje do potpunog odcjepljenja“, itd.

USTAV SFRJ, proglašen od Vijeća naroda Savezne skupštine 21. veljače 1974. godine (dokumenti D-3a, D-3b, D-3c), nakon što su se s tekstom USTAVA suglasile Skupštine, Sabori, Sobranja Republika i Autonomnih pokrajina Kosova i Metohije i Vojvodine u: DIO PRVISocijalistička Federativna Republika Jugoslavija, a u člancima 1., 2., 4., definira ustavni položaj autonomnih pokrajina.

Za razumijevanje mog mišljenja (i moje zablude) pročitati, molim, članak 398. u DIO PETI – PROMJENA USTAVA SFRJ (D-3c).

Kada su Srbi potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća (20. stoljeće) počeli galamiti i kričati po Srbiji (a i šire), na mitinzima bacati jogurt i onda nosati nekakve kosti, čitao sam u novinama da se te priredbe zovu „jogurt revolucija“ ili „antibirokratska revolucija“.

Ta vika i galama i to prosipanje kiselog mlijeka rezultiralo je donošenjem amandmana na Ustav SR Srbije i to u studenom mjesecu 1988. godine.

Ti su AMANDMANI bitno ograničili, da ne kažem potpuno uništili, autonomiju pokrajina Kosova i Metohije i Vojvodine, autonomiju definiranu USTAVOM SFRJ.

Na, USTAVOM SFRJ IZ 1974. godine, predviđen način promjene USTAVA (članak 398.), srpsko je rukovodstvo 1976. predložilo promjene USTAVA SFRJ i USTAVA Srbije, a u vezi definiranog položaja autonomnih pokrajina. Te godine, 1976., ostale su ih države, republike, sastavnice (kako hoćete) SFRJ odbile pa su to 1988. godine Srbijanci učinili na neustavan način.

Silom.

E sad, ono malo logike što u mom mozgu stoluje dovelo me do zaključka da je takvim aktom, činom, srušen USTAV SFRJ, da taj USTAV više ne vrijedi, ne postoji, nema nikakvo značenje, da je izvršen državni udar i da slijedom toga ne postoji niti Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija.

Gotovo! Raspala se!

Komunisti („koheziona snaga SFR Jugoslavije“), JNA („čuvari SFR Jugoslavije“), sve moguće tajne službe i dobar dio puka (zakon inercije) nije dijelio moje mišljenje, ali se ja, do dana današnjega, nisam dao pokolebati u obrani svoje tvrdnje.

Ne dugo iza rušenja Ustava SFRJ, srušila se, nestala, propala je i „koheziona snaga“ te državne tvorevine, na
onom njihovom Kongresu.

Ja sam USTAV zamišljao kao temeljnu strukturu, armiranobetonsku konstrukciju države, s točno definiranim pravilima ponašanja i pravima državnih sastavnica i s točno propisanim načinom na koji se može promijeniti ne samo USTAV, ne samo članak USTAVA, ne samo riječ u USTAVU, nego i zarez u tekstu USTAVA, a da, ako ne poštujete proceduru promjene, ne srušite sve, cijelu konstrukciju.

Nasilnom promjenom jedne riječi, jednog zareza u Ustavu, USTAV PADA, NEMA GA, NE POSTOJI ILI NE  VRIJEDI.

Zbog takvog sam promišljanja, eto, tvrdio da je krajem 1988. godine SFRJ umrla, da je mrtva, rasturena, krepala, pučistički ubijena od srpskog rukovodstva i da su ostale države koje su je tvorile, same i svoje.

KOMENTAR:

Stogodišnje srpske snove i planove (GARAŠANIN, KARADŽIĆ – STEFANOVIĆ VUK, MOLJEVIĆ) o Velikoj Srbiji nastavlja Srpska akademija nauka i 1986. godine objavljuje Memorandum o položaju srpskog naroda u SFRJ.

Temeljna je rečenica tog plana i programa:

„ … DA SRBI U MIRU IZGUBE SVE ŠTO U RATU DOBIJU. „

Ergo – rat je jedino rješenje za srpske zahtjeve.

Ideološka osnovica je tu, JNA je preustrojem iz 1987. i oduzimanjem naoružanja TO /Teritorijalne obrane/Hrvatske (Slovenci svoje nisu dali) obavila sve pripreme za stvaranje Velike Srbije.

Treba još propagandom pridobiti Srbe iz Hrvatske (kasnije i u BiH) da su demokratskim procesima u Hrvatskoj „ugroženi“ i da su svi Hrvati ustaše i genocidan narod.

To su tupili od 1945. godine u količinama i oblicima laganja koji su postali nesnošljivi.

Kada sam krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća usporedio karte br. 1., 2. i 3. (u prilogu), meni se činilo (očito samo pričinjalo), uz sve druge pokazatelje, da samo neuki ne vide da Srbija, i Srbi, i Srbima podređena JNA spremaju proširenje srpskih granica po crti: Virovitica – Karlovac – Karlobag.

Ili, koliko već bude moguće.

Kako je takvo proširenje bilo moguće ostvariti samo silom, i to oružanom silom, ja sam zaključio da Hrvatskoj i Hrvatima, i drugima u Hrvatskoj, predstoji rat tj. da slijedi agresija na Socijalističku Federativnu Republiku Hrvatsku.

Obrazlagao sam svoje argumente svakome tko me htio slušati, predlagao neke organizacijske oblike kao pripremu otpora spram više nego izvjesne agresije.

Kada su u ljeto 1990. godine Srbi u Hrvatskoj, ugledavši se na svoju istočnu braću, a u okviru jasnog plana proširenja Srbije, počeli rušiti ustavni poredak države – Republike Hrvatske, stavljati barikade na državne ceste uz povike „Ovo je Srbija“ u Kninu i drugdje, bilo je valjda i najglupljima jasno da je SFRJ odnio vrag.

Elem, 17. kolovoza 1990. godine intervenciju MUP-a RH, helikoptersku intervenciju, pokušaj intervencije na uklanjanju balvanskih cestovnih barikada u Kninu, spriječili su zrakoplovi JNA bazirani u Bihaću – BiH.

Kakav USTAV SFRJ (koji takvo djelovanje smatra nedopustivim), kakvi bakrači!

Čist, jasan, nedvosmislen akt agresije, čin državnog terora, terora nepostojeće države, dakle agresija jednog naroda.

A međunarodna zajednica šuti i još optužuje Sloveniju (manje) i Hrvatsku (više) za separatizam i razbijanje, njima tako drage, Titove komunističke Jugoslavije.

Da li je tim zapadnim demokratima, u to vrijeme, bila vrana mozak popila ili je nešto drugo posrijedi, ne znam pouzdano.

Ali takvih je mislitelja i kod kuće bilo više nego previše.

Ali, već sam davno, davno prije tih događaja, uspio shvatiti da nitko neće prihvatiti argumente i istinu ako ti argumenti i ta istina ruše interes i smanjuju dobit, ma kakva god ona bila.

U prilogu je karta 3. koju sam nacrtao za Vas, dragi moji.

KOMENTAR:

Kada je 28. rujna 1990. godine „Službeni glasnik Republike Srbije“ broj 1., objavio tekst novog USTAVA REPUBLIKE SRBIJE, ja sam ozaren hodao okolo i govorio „nevjernicima“: „Zar vam sada nije jasno?“, „Zar vam nisam govorio?“ i slične pizdarije.

Bio sam uvjeren da će svi, ama baš svi ili barem svi pismeni, radnici i seljaci, inteligencija raznorodna, poštena i nepoštena, da će pravnici i ustavo-pravnici, akademici i oni koji će to tek postati, da će ribari i planinari, uzgajivači lipicanera i umjetnici svih cehova, pčelari, da će svi nabrojani kad pročitaju USTAV REPUBLIKE SRBIJE (u prilogu) uvidjeti i shvatiti da je Srbija izišla iz SFRJ, napustila tu zajednicu, separirala se, otišla van tih okova, i sve tome slično, sveudilj.

Pročitajte tko zapovijeda vojskom, tko vrši mobilizaciju, tko sklapa međudržavne ugovore i gdje je nestala „SOCIJALISTIČKA“?!

Gdje je nestala slavna PARTIJA?

Odlično, mislio sam, bravo, nema više „komunističke kohezione sile“ i „vodeće uloge“, Srbija je postala svoja, demokratska i ima, i brani, svoje granice.

Ne može bolje.

S autonomnim pokrajinama stvar je bila mnogo gora i ta činjenica nije mi dopustila da se potpuno opustim.

Za sada ću, i samo za ovu raspravu, zanemariti sve one druge planove Vožda i ostalih, za sada je, a tiče se „ustavnopravne problematike“, važno samo konstatirati da je Srbija 28. rujna 1990. godine napustila Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju.

Samo to.

Ostaje mi samo opetovano tražiti odgovor na pitanje kako su svi oni s tzv. Zapada, tajnici i podtajnici, sekretari, poslanici, izaslanici, veleposlanici, državni službenici nižeg, srednjeg i visokog ranga, predsjednici vlada i država, politički analitičari raznih profila, novinari i drugi umnici od pera i govora, kako su svi  godinama iza 28. rujna 1990. godine, i do dana današnjeg, optuživali Hrvatsku za razbijanje SFRJ i separatizam.

Čitaju li oni išta, za Boga miloga ?!

Ništa se ja ne ljutim, a i ne prigovaram pretjerano jer mislim, ima u Boga dana, shvatit će Oni, kad-tad, za 40-50-60 godina da su bili u zabludi, da su bili u krivu i barem malo, onako sa strane, diplomatski uvijeno, priznat će da su krivo i prosuđivali i osuđivali.

KOMENTAR:

23. svibnja 1990. godine, na sjednici Predsjedništva SR Hrvatske, kojoj sjednici je predsjedavao predsjednik Ivo Latin, konstatirano je da je JNA maznula, ukrala, zdipila, otuđila, otela, …, kako god Vam drago izabrati, naoružanje Teritorijalne obrane /TO/ SRH i da Ivo Latin, predsjednik, o tome nema pojma.

A to što su ukrali bilo je u vlasništvu i u nadležnosti SRH i njezinog predsjednika Predsjedništva.

Tako je to propisivao Ustav iz 1974., USTAV SFRJ, ali kako sam već ranije razložio, u svibnju 1990. taj se papir,  po meni, mogao koristiti samo kao toaletni papir u lošijim birtijama.

A sve su to Rašeta i društvo napravili, jer je tako zapovjedio Blagoje Adžić, a hrvatski su im komunisti s Račanom na čelu pomogli.

I opet su slijedile moje „propovijedi“ o tome da USTAVA SFRJ nema, da tvorevina SFRJ ne postoji, da je akt krađe oružja Teritorijalne obrane SRH akt agresije, državni udar, puč, da se spremaju i na još gore čine i
činjenja, da ovo, da ono.

U prilogu imate potrebne dokumente.

Prof. SLOBODAN PRALJAK, dipl.ing.
Kazališni i filmski redatelj – Akademija
dramske umjetnosti Sveučilišta u
Zagrebu
General-pukovnik Hrvatske vojske u
mirovini

PRIRUČNIK

S UPUTAMA KAKO TREBA
MISLITI (MENS REA)
I ŠTO TREBA ČINITI
(ACTUS REUS) KAKO
BISTE NA SUDU U DEN
HAAGU BILI PROGLAŠENI
ČLANOM UDRUŽENOG
ZLOČINAČKOG POTHVATA
(UZP)
KAKO POSTATI UDRUŽENI
ZLOČINAC?

Za portal priredio Daran Bašić/Herceg-Bosna-Hrvatsko nebo

Komentari

komentara