ISTINA JE VODA DUBOKA – HRVATI HERCEG-BOSNE U ŽRVNJU PRLJAVE PROPAGANDE
2.dio

„U najtežim vremenima u Bosni i Hercegovini bi
bilo i gore i teže da nije bilo Republike Hrvatske
koja je prihvatila izbjeglice, pomagala im, a i dijelovi
zemlje oslobođeni su na temelju sporazuma
Izetbegović-Tuđman“

(Predsjednik SDA Sulejman Tihić
U Zagrebu, 23.travnja 2010.)

Hrvatsko-muslimanski oružani sukob

Tragični hrvatsko-muslimanski oružani sukob u Bosni i Hercegovini trajao je od 23. listopada 1992. do 18. ožujka 1994. godine, kada je potpisan Washingtonski sporazum i imao je vrlo teške i štetne posljedice, kako po međusobne odnose dvaju naroda, tako i glede stanja u Bosni i Hercegovini uopće: Od toga je na kraju korist imala jedino agresorska (srpska) strana.
Raspoloživi izvori govore da su incidenti između Hrvata i muslimana na području srednje Bosne započeli krajem travnja 1992. godine na području Busovače kod preuzimanja vojarne „Kaonik“ koju su zauzeli bojovnici HVO-a. Muslimani nisu sudjelovali u toj akciji ali su tražili pravo na dio oružja. Nešto slično ponovilo se u slučaju skladišta u Slimenima (u svibnju iste godine) koje su zauzete od postrojbi HVO-a i HOS-a iz Viteza, u čemu također nisu sudjelovale muslimanske snage, ali su isto tako zahtijevali podjelu oružja. Kad Hrvati na to nisu pristali, ovi su svoje nakane pokušali ostvariti silom pa je došlo do sporadičnih čarki i napetosti, ali bez ozbiljnijih posljedica.

Prvi oružani sukobi između hrvatskih i muslimanskih postrojbi zabilježeni su u lipnju 1992. godine u Uskoplju. U njima je bilo po nekoliko ranjenih i poginulih na obje strane, a grad je podijeljen na hrvatski i muslimanski dio.

Budući da gotovo nema teme vezano za rat u Bosni i Hercegovini oko koje će se složiti bilo koja dva od tri konstitutivna naroda koji na njezinom području žive, možda bi bilo dobro da se u pokušaju odgovora na pitanje kako je započeo hrvatsko-muslimanski oružani sukob i tko ga je izazvao, ipak najprije oslonimo na kompetentnog stručnjaka izvan ovog podneblja.
Američki vojni povjesničar Charles R. Schrader čovjek je impresivne vojne i akademske karijere. Povijest je doktorirao na uglednom Sveučilištu Columbia, predavao je vojnu povijest na vojnoj akademiji West Point, u Ratnoj školi i Školi Glavnog stožera vojske SAD-a, autor je brojnih zapaženih znanstvenih radova o Alžirskom i Korejskom ratu i antologije logistike američke vojske od 1775 do 1992. godine. Služio je u američkim postrojbama u Vijetnamu, Italiji i Njemačkoj. Stručnost, znanje, izobrazbu i kompetentnost mu dakle, ne možemo osporiti.

Sukobe u srednjoj Bosni temeljito je istraživao. Proučio je svu raspoloživu literaturu i tisuće dokumenata, obavio brojne razgovore sa sudionicima i promatračima događaja, obišao sva značajnija mjesta na kojima su se odigravali oružani sukobi između muslimanskih i hrvatskih snaga, napravio brojne ekspertize, analize i istraživanja, a svoje nalaze, zaključke i stavove obznanio je u knjizi Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni; Vojna povijest 1992. – 1994.(Golden marketing, Zagreb, 2004.)

Nakon prikupljenih saznanja, uspoređujući svoja otkrića i rezultate koje je dobio s medijskom slikom stvorenom u pretežitom dijelu svjetske javnosti, uočio je kako je dotadašnja propaganda bosanskih muslimana odlučujuće utjecala na percepciju o isključivoj krivnji Hrvata za sukobe, što ni iz bliza nije odgovaralo istini. U svojim istupima za medije, pojašnjavao je kako je i zašto došlo do toga i kao jedan od razloga naveo da su u pitanju bile „djelomične informacije“ međunarodnih promatrača koje nikako nisu mogle dati potpunu i objektivnu sliku onoga što se uistinu događalo.

„I na tako sam shvatio da je cijela priča ispričana naglavačke“ – kaže on u jednom od svojih intervjua, optužujući suce ICTY-a u Den Haagu da su odluke donosili na temelju netočnih i nepotpunih podataka i informacija.

Da je tomu doista tako, dokaz je i presuda Tihomiru Blaškiću koji je u prvostupanjskom postupku osuđen na 45 godina zatvora, da bi potom Žalbeno vijeće u drugom stupnju od 19 točaka optužnice odbacilo 16 i izreklo mu 9 godina zatvora (odmah je pušten na slobodu pošto je u pritvoru proveo više od 8 godina). Takva drastična odstupanja u presudama nedopustiva su i dokazuju očite i ozbiljne propuste u radu suda, što se konačno očitovalo i u brojnim drugim slučajevima, primjerice, u drastičnim prvostupanjskim presudama generalima Anti Gotovini, Mladenu Markaču (prvostupanjskom presudom osuđeni na 24, odnosno 18 godina zatvora, a u drugom stupnju oslobođeni svake krivnje), te u slučaju braće Kupreškić koji su više od 4 godine čamili na robiji da bi potom bili oslobođeni svake krivnje itd., itd.

Poslije dugotrajnog i studioznog proučavanja uzroka, geneze i tijeka muslimansko-hrvatskog sukoba, uzimajući u obzir sve relevantne činjenice, Shrader je donio nedvojbeni zaključak ustvrdivši da svatko tko išta zna o vojnim pitanjima nikad ne bi zaključio da su Hrvati započeli taj sukob, pa prema tomu, nije postojao nikakav plan etničkog čišćenja područja srednje Bosne od muslimanskog življa – kako je to bilo ranije pogrešno presuđeno u nekim prvostupanjskim presudama ICTY-a.
Američki vojni stručnjak dokazuje kako je bilo upravo suprotno: muslimani su napali Hrvate i to planirano – o čemu je muslimansko vodstvo u Sarajevu donijelo odluku već u jesen 1992. godine.

Na ovakvu strategijsku odluku utjecalo je više čimbenika, a jedan od najvažnijih bio je taj što su Hrvati brojčano i u pogledu raspoloživih ratnih resursa bili osjetno slabiji od Srba. Pored toga, situacija na terenu bila je vrlo nepovoljna za muslimane jer ih je srpski agresor potiskivao s područja istočne Bosne i Posavine i broj izbjeglica iz tih krajeva povećavao se iz dana u dan. Nadalje, Armija BiH trebala je ratni materijal (oružje i oruđa, streljivo, eksplozivna sredstva itd.). Tako se na udaru našla i Lašvanska dolina u kojoj su Hrvati u svojim rukama držali tvornice za proizvodnju oružja i eksploziva u Novom Travniku, Vitezu i Busovači. Muslimanske izbjeglice organizirano su usmjeravane upravo u ta područja koja se planiralo vojno osvojiti, tako da je već nakon prvog vala najezde otuda pobjeglo na tisuće hrvatskih civila, a pritisak muslimana stalno je jačao. Armija BiH naglo je osnažila brojčano – jer su joj se vojno sposobni muškarci iz redova izbjeglica priključivali, dok je u isto vrijeme drastično narušena etnička struktura enklava sa značajnim postotkom hrvatskog življa (i posebice Lašvanske doline) u korist muslimana.
Jedan od Schraderovih argumenata u prilog tomu da Hrvati nisu planirali napade na muslimane jeste i taj što sve do travnja 1993. godine, obavještajne službe HVO-a nisu prikupljale nikakve podatke o drugoj strani; dakle, sve do tada Hrvati su ih smatrali saveznicima.

Još jedna vrlo bitna činjenica koju se ne smije nikako zanemariti jeste i odnos vojnih snaga koji je bio toliko nesrazmjeran u korist muslimana, da bi s taktičkog stanovišta bilo ravno ludosti napasti ih.

Naime, Hrvati su u srednjoj Bosni (prema procjenama HVO-a) u proljeće 1993. godine imali tek nešto više od 8.000 vojnika, a muslimani čak 10 puta više, odnosno, preko 80.000! Ako su ove procjene brojnosti ABiH čak i pretjerane, ostaje činjenica da je HVO bio višestruko slabiji. Prema podacima Stožera trećeg korpusa ABiH, oni su u razdoblju od studenoga 1992. godine, do ožujka 1993. imali ukupno 26.182 vojnika i časnika, a HVO samo 8.750; dakle, odnos je 3:1 u korist muslimana. Koji bi to zapovjednik i pod kojim uvjetima odlučio napasti višestruko brojnijeg neprijatelja? I što bi uopće bio cilj tih napada?
Drugi očiti dokaz tko je bio agresor a tko žrtva, uočljiv je čim se pogleda zemljovid s rasporedom područja koja su držali Hrvati i muslimani.

Zemljovid dokazuje tko je bio agresor, a tko žrtva

Slika koja govori više od tisuću riječi: plavom bojom obilježena su područja na kojima su se Hrvati branili i kako je vidljivo nalaze se u potpunom okruženju muslimana; zelena boja označava teritorije pod kontrolom muslimana i ona su u gotovo potpunom okruženju srpskih snaga (označeno crvenom bojom). Tko je tu bio agresor, a tko žrtva? Kako se mogu proglasiti agresorom oni koji su u potpunosti okruženi snagama neprijatelja i to na svojim domicilnim područjima gdje čine relativnu ili natpolovičnu većinu? To je po prilici, kao kad bi (nakon svega) netko tvrdio da su snage koje su branile Sarajevo izvršile agresiju na one koji su ih okružili zauzimajući okolna brda. Čovjek ne mora biti vojni stručnjak da bi u tako očitim situacijama donio ispravne i logične zaključke.

Većinu ovdje spomenutih činjenica što ih iznosi Schrader potvrđuje i tadašnji načelnik GS ABiH Sefer Halilović u knjizi Lukava strategija (Sarajevo 1997.), naravno, na svoj način. Pored spomenutih gradova, muslimani su planirali osvojiti i Goražde, Konjic, Bugojno, a od Hrvata su ultimativno tražili oružje, streljivo, opremu, naftu i tamo gdje nisu sudjelovali u zauzimanju skladišta, pogona i vojarni. Ta lukava strategija muslimana sastojala se među ostalim u planiranom nizu najprije lakših, pa potom sve težih incidenata (s ubojstvima istaknutih zapovjednika HVO-a), sve dok nije došlo do otvorenog ratnog sukoba, kad se neminovno pokrenuo i lanac zločina. Vatru nije bilo teško zapaliti u situaciji napetosti i neizvjesnosti u kojoj je narod već dugo živio.

Schrader tvrdi da je do početka sukoba došlo poslije pada Jajca u srpske ruke (krajem listopada 1992. godine), a prvi „probni“ muslimanski napadi širih razmjera na postrojbe HVO-a započeli su u travnju 1993.

Dakako da ni jedna strana u tom sukobu nije bila čista, ali činjenice pokazuju da je broj incidenata i zločina koje su činili muslimani bio neusporedivo veći i da s te strane ne može biti nikakvog balansa niti izjednačavanja krivnje.

Mnogi su zbog ove teze pokušali Schradera diskvalificirati i prikazati jednostranim, međutim, činjenice su neumoljive: prati li se kronologija incidenata i ratnih događanja, učestalost izvršenja zločina i okolnosti u kojima su počinjeni kao i njihova brojnost, ovakav zaključak je neminovan. No, muslimanska propaganda radila je svoje i na jedan beskrupulozan i perfidan način posve jednostrano prikazivala stanje u B i H tako da su jedine i isključive žrtve oni.

No, pokazali su se kao vrlo vješti i ustrajni u svojoj propagandi i tako stekli status žrtve, dok su u isto vrijeme prešućivali sve što je za njih moglo biti nepovoljno (od brutalnih zločina što su činili oni i njihovi mudžahedini, osvajanja tuđih prostora i akcija etničkog čišćenja, do dogovora oko podjele B i H, tajnih kontakata s Miloševićem, Karadžićem i ostalima sa strane agresora, djelatnosti agenata KOS-a u njihovim redovima, sprege između državnih institucija i ljudi u vlasti s kriminalnim podzemljem). Mora se priznati da su kad je u pitanju vođenje specijalnog rata nadmašili ostale strane u sukobu, naravno, uz pomoć islamskih zemalja koje su stale iza njih sa svojim medijima i obavještajnim kanalima koje imaju diljem svijeta.

Tako, primjerice, za rušenje staroga mosta u Mostaru i Ahmiće zna cijeli svijet, a za stotine surovih masakra i zločina koje su počinili oni (muslimani) ni danas se gotovo ne zna niti su ikad spomenuti, a kamo li procesuirani od strane ICTY-a.

Od 12. siječnja 1993., do 9. siječnja 1994.godine, nad Hrvatima su (prema ovoj nepotpunoj kronologiji) počinjeni sljedeći zločini od strane muslimana (domaćih i mudžahedina):

12. siječnja 1993., Lužani (Uskoplje), ubijeno i masakrirano 30 civila;

19. siječnja 1993., Gusti Grab (Busovača), masakrirano 5 staraca i starica (70 do 80 god.)

26. siječnja 1993. Dusina (Lašvanska dolina), otet zapovjednik HVO-a, 4 od 5 njegovih pratilaca je ubijeno. Nekoliko sela (Višnjica, Lašva, Dusina…) je etnički očišćeno, prognano je više od 3.000, a dio civila je korišten kao živi vojni štit.

23. ožujka 1993. Orlište (Konjic) – ubijena 4 civila dobi izmedju 70-80 godina.

5. travnja 1993. Sušanj (Zenica) – ubijeno 17 civila, mahom starijih osoba koji su ostali u selu i dočekali ABiH nakon povlačenja HVO.

8. travnja 1993.Maljine (Travnik) – na lokalitetu Bikose strijeljano 30 zarobljenih ranjenika HVO i civila. Pri iskapanju tijela uočeno je da su u masovnoj grobnici rađeni naknadni zahvati kojima je bio cilj prikriti tragove zločina.

16. travnja 1993.Trusina (Konjic) – između 8 i 9 sati ujutro, u napadu na selo Trusina u sat vremena ubijeno je 16 civila i 6 zarobljenih vojnika HVO-a. Pripadnici ABIH su išli od kuće do kuće i ubijali civile koje bi tamo zatekli, a od djela civila su napravili tzv. živi štit te krenuli na brdo Križ gdje su uz prijetnje da će civile ubiti, natjerali pripadnike HVO-a (seljaci koji su branili selo) na predaju te ih strijeljali.

18. travnja 1993.Grm (Zenica) – ubijeno 6 civila. Tri starca su živa zapaljena.

24. travnja 1993.  Miletići (Travnik) – ubijeno i izmasakrirano 5 civila.

8. lipnja 1993.Čukle (Travnik) – ubijeno 9 civila i 12 zarobljenih pripadnika HVO.

8. lipnja 1993.Krpeljici (Travnik) – ubijeno 7 civilaUNPROFOR je tijela našao u selu, prebacio ih u Guču Goru i sahranio u crkvenom dvorištu.

10. lipnja 1993.Vitez – od granate ispaljene s položaja ABiH na dječje igralište u Vitezu, poginulo je 8 djece dobi od 9 do 15 godina.

13. lipnja 1993.Kraljeva sutjeska (Kakanj) – ubijena 4 civila i spaljene kuće.

13. lipnja 1993.Drenovik (Kakanj) – ubijeno 17 civila žene, djeca i starci.

13. lipnja 1993.Slapnica (Kakanj) – ubijeno 9 civila.

16. lipnja 1993.Busovačke Staje (Busovača) – ubijene 22 osobe iz humanitarnog konvoja (14 civila i 8 pripadnika HVO, pratilaca konvoja kroz područje Busovačke planine).

28. srpnja 1993.Doljani (Jablanica) – pri upadu pripadnika ABiH u selo, u jeku žetvenih radova pokupljeno i ubijeno 37 osoba – 8 civila i 29 vojnih obveznika, od kojih je najveći broj u trenutku upada u selo bio zatečen nenaoružan na žetvenim radovima. Oko 180 civila, mahom žena i djece korišteno je pri izvlačenju kao živi štit, da bi potom bili odvedeni i internirani u logoru u Jablanici.

Srpanj / kolovoz 1993. (točan datum nepoznat) Bugojno – u obredima inicijacije, u svojevrsnom dance macabre (Trijumfalno vitlanje sjekirom nakon upravo izvršena dekapitacije žrtava), uz mentorstvo arapskih dobrovoljaca, pripadnici ABiH masakrirali su i ubili tzv. bugojansku skupinu koju je činio 21 zatočeni pripadnik HVO, bez obzira što su svi prethodno kao ratni zarobljenici evidentirani od strane Međunarodnog crvenog križa. Primjer pravog etničkog čišćenja je općina Bugojno. Tu je prema popisu iz 1991. živjelo 15993 Hrvata (34,2%) a nakon ratnih sukoba ostalo je 1374. Ukupno je ubijeno 119 Hrvata, a ostali su pobjegli. Na stadionu NK Iskre je bilo 292 zatočenika, gdje su bili mučeni, a o 21 logorašu se ništa ne zna. Opljačkano je preko 3000 hrvatskih kuća, minirano ih je 1480 a 1070 oštećeno. U gradu su oskrnavljena  sva katolička groblja.

16. kolovoza 1993.Kiseljak (Žepče) – prilikom upada u selo ubijeno 15 civila, medju kojima je bilo i djece. Nedugo potom, nakon što su bili opkoljeni od strane HVO, pripadnici ABiH su zarobili 23 civila koja su koristili kao živi štit pri izvlačenju iz obruča HVO.

23 zarobljena civila, medju kojima ponajviše žena i djece, bili su kasnije predmetom razmjene zarobljenika izmedju 303. slavne brdske brigade ABiH i lokalnog HVO.

5. rujna 1993.Zabilje (Vitez) – ubijeno 13 zarobljenih osoba (4 civila i vojnika HVO).

9. rujna 1993.Grabovica (Mostar) – u dubini teritorija kojeg je kontrolirala ABiH ubijena je 32 civila, uglavnom starci, žene i djeca koji su ostali u selu i nakon što su pripadnici ABiH zauzeli selo. Šire područje sela Grabovica se nalazilo pod kontrolom pripadnika Armije BiH od 10. svibnja 1993. i u vrijeme počinjenog masakra bilo je udaljeno od svih linija dodira ili sukoba više od 35 km.

14. rujna 1993.Uzdol (Prozor) – prilikom upada u selo ubijena 41 osoba (29 civila i 12 pripadnika HVO).

30. listopada 1993.Vareš – prilikom osvajanja Vareša u samom je gradu ubijeno 17 civila koji se nisu htjeli povući s pripadnicima HVO-a, vjerujući da im se ne može dogoditi ništa ukoliko dođe ABiH. Istodobno u selu  Borovica zapaljeno do temelja 320 obiteljskih kuća. Općina u kojoj su Hrvati bili većina etnički je gotovo potpunoma očišćena od Hrvata.

13. studenoga 1993.Fojnica – Predsjednik predsjedništva BiH, Alija Izetbegović je nakon Bugojna posjetio pripadnike Armije BiH stacionirane u Fojnici. Tog dana su u Fojnici, u prostorijama franjevačkog samostana Duha Svetog hicima iz vatrenog oružja pripadnici zloglasne Frkine jedinice iz sastava ABIH (316.brigada) ubili su: fra Nikicu Miličevića – župnika i gvardijana samostana te njegovog zamjenika i samostanskog vikara fra Leona Matu Migića. Samostan se nalazio na prostoru kojeg je kontrolirala Armija BiH.

22. prosinca 1993.Križančevo selo (Vitez) – prilikom upada u selo ubijene 74 osobe (vojnici i civili). Za dio vojnika se pouzdano znade da su bili živi zarobljeni i potom smaknuti.

9. siječnja 1994.Buhine Kuće (Vitez) – prilikom upada u selo ubijeno 26 osoba – civila i pripadnika HVO

(https://hr.wikipedia.org/wiki/Ratni_zlo%C4%8Dini_Armije_BiH_nad_Hrvatima_u_Domovinskom_ratu; također: http://test.viktimologija.com.hr/index.php?option=com_content&task=view&id=1904&Itemid=105)

Spomen obilježje pobijenim Hrvatima u selu Trusini (kod Konjica)

Do sada je procesuiran jedino zločin u Trusini, a to suđenje trajalo je gotovo 5 godina. Možda do procesa ne bi nikad ni došlo, da zločin nije izvršen istoga dana kad i onaj od strane Hrvata prema muslimanima, u Ahmićima. Nakon dugih godina fame koja se pravila oko Ahmića (i od čega je stvoren mit) kao „smišljenog zločina koji je počinjen isključivo s nakanom uništavanja civila“ – uz tvrdnje kako to nije bio vojni cilj, istina je izašla na vidjelo. Ahmići su bili baza Armije BiH s utvrđenim položajima, a vojska se nalazila čak i u džamiji i prostorijama škole. To su činjenice koje ne opravdavaju zločin prema bilo kojemu civilu ili zarobljeniku, ali pri ocjeni takvih događaja bitne su sve okolnosti kao i kontekst u kojemu se svaki od njih odvija.

Zanimljivo je kako Halilović u svojoj knjizi naglašava da su Hrvati od početka smatrani jednako opasnim po budućnost Bosne i Hercegovine kao i Srbi i on time pokušava opravdati napade koje je vršila vojska pod njegovim zapovjedništvom.

Kao bivši oficir „JNA“ – poput većine svojih kolega koji su stjecajem okolnosti završili u muslimanskoj vojsci onda kad više nisu imali kud (a prethodno su mnogi od njih sudjelovali i u agresiji na Hrvatsku u sastavu te vojske) indoktriniran komunističkom ideologijom i opčinjen beogradskim liderima, najčešće je za Hrvate rabio izraze „ustaše“. Na više mjesta s omalovažavanjem piše o hrvatskom političkom vrhu i vojsci, izruguje se na mnogim mjestima njihovim pokušajima dogovora o prekidu vatre ili izvlačenju civila, iz čega je vidljivo da nikad nije bio za iskrenu suradnju protiv zajedničkog (srpskog) agresora. Treba biti bez trunke morala i karaktera, pa nakon svega što su Hrvati i Hrvatska učinili za muslimane, izrugivati ovaj narod na takav način.

Naprosto zapanjuje činjenica kako Halilović olako iznosi teze o podjeli BiH koje dolaze iz samoga političkog vrha muslimanskog vodstva, o razmjeni teritorija sa Srbima (Karadžićem, Miloševićem), o planovima stvaranja „kompaktne muslimanske države“ (uz tvrdnje da je to bila ideja Alije Izetbegovićadok je on bio mišljenja da se muslimani moraju dočepati cijele BiH), te o naseljavanju muslimana na hrvatskim prostorima – kao da je sve to posve normalno, iako je bjelodano da je riječ o etničkom čišćenju i otimanju životnog prostora!?

Tijekom muslimanskih napada na hrvatske enklave srednje Bosne, s tih područja pobjeglo je preko 140.000 Hrvata, a samo iz Lašvanske doline oko 66.000, dok ih je poginulo više od 2.500.

Za razumijevanje geneze hrvatsko-muslimanskih sukoba u Bosni i Hercegovini, a poglavito u srednjoj Bosni gdje su se oni u najvećem dijelu i odvijali, htjeli ili ne, moramo se poslužiti barem djelomičnom kronologijom događaja.

Prvi ozbiljniji oružani sukob između muslimanskih i hrvatskih postrojbi izbio je u listopadu 1992. godine u Novom Travniku i okolici, kad je Armija B i H napala zapovjedništvo HVO-a, ratnu bolnicu i benzinsku crpku. U borbama je ubijeno 15 vojnika HVO-a. Glavni cilj napada muslimanskih snaga u ovom dijelu srednje Bosne bio je (kako je već rečeno) osvojiti vojno-proizvodna postrojenja, vojarne i skladišta naoružanja, streljiva i vojne opreme u Goraždu, Konjicu, Vitezu, Bugojnu i Novom Travniku kojih je većina bila u rukama HVO-a koji je bio ustrojen i vojno je djelovao protiv srpskih snaga i „JNA“ od početka agresije.

Sukob je planski isprovociran od strane muslimana i to mučkim ubojstvom tadašnjeg zapovjednika HVO Travnik Ivice Stojaka (20. listopada), kojega su iz zasjede, hicima u leđa, kroz automobilsko staklo, ubili pripadnici Armije B i H na nadzornom punktu na istočnom ulazu u grad. Vatru je otvorio major Armije BiH Semir Terzić zvani Tara, tada zapovjednik 7. muslimanske brigade.

Za zločin nije bilo nikakvoga povoda, i taj nasilni akt izazvao je dodatne tenzije koje su između muslimana i Hrvata na ovom području ionako bile prisutne mjesecima ranije, a u čemu su najveću ulogu odigrali brojni zločini nad Hrvatima što je dovelo i do njihovog masovnog egzodusa.

Sve ono što se s Hrvatima iz Travnika, Lašvanske doline i srednje Bosne u cjelini događalo kasnije, zorno svjedoči o tomu da ovo, nažalost, nisu bili nikakvi sporadični incidenti niti nesmotreni postupci, nego dio strategije koja je provođena s ciljem izazivanja sukoba s Hrvatima kako bi se potom krenulo u osvajanje njihovih prostora i stvorilo uvjete za uspostavu muslimanske etničke države, ponekad čak i uz oslonac na srpskog agresora kojemu je to išlo u prilog.

Evo jednoga opisa tih događaja vezano za Lašvansku dolinu iz pera hrvatskoga novinara, publicista i istraživača Ivice Mlivončića podrijetlom iz Vareša, koji je posebnu pozornost posvetio izučavanju činjenica vezanih za bošnjačko-hrvatski sukob u B i H i djelovanje Al Quaide u ratu u BiH:

„Novi Travnik je tipično nacionalno miješano područje u BiH. Po popisu stanovništva 1991. godine općina je imala 30.713 stanovnika, a od toga su Hrvati činili 39,59 posto, Muslimani-Bošnjaci 37,85 posto i Srbi 13,33 posto. Udio Hrvata u ukupnom broju stanovnika se stalno smanjivao, na popisu 1971. bilo ih je 43,1 posto, a 1981. godine 40,3 posto. Opadao je udio i srpskog, a raste udio muslimansko-bošnjačkog naroda.

Za srpske agresije Hrvati i Muslimani-Bošnjaci se zajednički brane. Pred srpskom agresijom na drugim područjima bježe i Hrvati i Muslimani-Bošnjaci i nastanjivaju se u gradu i selima i to u srpskim kućama i stanovima, jer su se Srbi povukli na srpski teritorij. Taj pritisak izbjeglica potiče napetosti i razne male sukobe između dva naroda.

U listopadu 1992. godine počinju otvoreni sukobi između Armije BiH i HVO-a, a poprište sukoba je sam grad Novi Travnik sa selima Šenkovci, Sinokos, Donje Pećine i Opara. U tim borbama poginulo je 15 vojnika HVO-a, a Armija BiH po prvi put upotrebljava topništvo i uništava ratnu bolnicu i zapovjedništvo HVO-a. U travnju 1993. godine dolazi do jačeg zaoštravanja odnosa između dva naroda. Armija BiH je 13. travnja kidnapirala tri hrvatska časnika i vozača brigade ‘Stjepan Tomašević’ što je dodatno zaoštrilo odnose, a napadi na Vitez i Busovaču još više potiču strah i najavljuju sukobe. Bila je to akcija Armije BiH kojoj je bio cilj zauzeti cijelu Lašvansku dolinu, a koju je najavljivao potpredsjednik predsjedništva BiH dr. Ejup Ganić izjavivši Reuteru: ‘Mi ćemo zauzeti Lašvansku dolinu, zatvorili smo krug i osigurali naše prostore u stanovitoj mjeri’.

U ratnom sukobu između Armije BiH i HVO-a muslimansko-bošnjačke snage počinile su 63 ratne žrtve nad Hrvatima u općini Novi Travnik. Od toga broja bilo je 11 djece, 48 odraslih civila i 4 zarobljena i ubijena vojnika HVO-a. Sredinom travnja 1993. u selu Zanepići bilo je 9 žrtava, 6. lipnja u Novom Travniku 30, 11. lipnja u Budušićima 3, 13. lipnja u Kasapovićima 3, 17. lipnja u Novom Travniku 1 i u Rastovcima 7 žrtava 25. listopada 1993. godine.“

(Vidi: http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20000513/podlistak.htm; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 23.10.2016.)

U jesen 1992. godine Armija BiH izaziva i sukob u Uskoplju, pokušavajući zauzeti prometnicu Bugojno-Uskoplje, a u općini Prozor-Rama nakon postavljanja barikada od strane muslimanskih snaga također dolazi do okršaja. Muslimanska strana poražena je u ovim lokalnim sukobima, ali je uspjela odsjeći Jajce i tako spriječiti dostavu bilo kakve pomoći tom gradu koji je bio pod teškim udarima srpskog agresora. Tako je Jajce na kraju palo zahvaljujući zajedničkim djelovanjima Srba i muslimana, a njegovi stanovnici su doživjeli pokolj i izgon.

Sulude tvrdnje o hrvatskoj „agresiji“

Teza o „agresiji“ Hrvata Herceg Bosne na muslimanske prostore potječe iz iste kuhinje u kojoj je nastala propagandna floskula o „agresiji Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu“.

U tomu je, nažalost, u „posttuđmanovskoj“ Hrvatskoj veliki doprinos dala garnitura koja je zasjela na vlast 2000. godine (Stjepan Mesić, Ivica Račan, Vesna Pusić, Zoran Milanović, Ivo Josipović itd.). U bolesnoj želji da sruše sve što je sagradio dr Franjo Tuđman, ovi moralni i intelektualni patuljci obrušili su se svom silinom na njega, ratnog ministra obrane Gojka Šuška i sve druge koji su na bilo koji način personificirali Domovinski rat i jedinstvo s Hrvatima Herceg-Bosne i iseljeništvom. Ta patologija toliko je uzela maha, da se otvoreno optuživalo „Tuđmana, Šuška i tadašnji režim“ za „agresiju na Bosnu i Hercegovinu“, nazivalo ih se „ratnim zločincima koji su trebali završiti u Haagu“ i sl., i u isto vrijeme cinično se tvrdilo kako nije riječ o optužbama na račun Hrvatske, nego tadašnje vlasti – što je prilično zgodno objašnjenje za one kratke pameti ili ispranog mozga, iako je savršeno jasno da su optužbe na račun vrha vlasti bilo koje zemlje u isto vrijeme optužbe na račun države i da je to neodvojivo jedno od drugoga. Na kraju, predsjednika, saborske zastupnike, vodeće vladajuće stranke iz kojih se formiraju Vlade biraju građani većinom glasova, pa kako je onda moguće tvrditi da njihovo stavljanje na optuženičku klupu nema nikakve veze s državom, narodom i građanima?

Iz niza destruktivnih epizoda kojima je cilj bio osuditi, kompromitirati i oblatiti sve ono što je u smislu obrane Hrvatske i hrvatskoga naroda (kako u RH, tako i u BiH) učinjeno u vrijeme dr Tuđmana, evo samo nekih natuknica, tek toliko da se zna da to što se na tako prljav i podmukao način radilo protiv vlastite zemlje i naroda, nije zaboravljeno:

Stjepan Mesić je čim je zasjeo na mjesto predsjednika države širom otvorio predsjednički arhiv stranim novinarima i dopustio da vršljaju po njemu (što je nezamislivo u bilo kojoj državi s pravnim poretkom), od početka je omalovažavao svoga prethodnika (dr Tuđmana) kojega je patološki mrzio – pričajući čak pred stranim diplomatima sablažnjive, morbidne i primitivne viceve na njegov račun, lažno je svjedočio protiv Hrvatske i Hrvata iz B i H pred ICTY-em u Den Haagu, itd. itd.

Vesna Pusić ustrajno je i opetovano putem medija, pa i u samome Saboru iznosila zlonamjerne laži o „agresiji Tuđmanovog režima na BiH“, o njegovoj „politici podjele“ i „odgovornosti za rat“ i sl.

Istu politiku u kasnijoj fazi vodio je i predsjednik Ivo Josipović koji je nastavio (samo na jedan sofisticiran način) tamo gdje je stao opskurni destruktivac Mesić, zastupajući politiku ujednačene krivnje agresora i Republike Hrvatske.

Sjetimo li se samo s koliko je mazohizma i zluradosti ta bulumenta apatrida navijala da naši generali (Gotovina, Čermak, Markač) budu osuđeni – ne surađujući sa sudom u Den Haagu u smislu njihove obrane nego je naprotiv na sve moguće načine otežavajući, dalje doista nije potrebno reći više ništa.

Dakako, da se i na hrvatski narod u BiH bacila ljaga zbog HZ HB/HR HB i to je od njih kvalificirano na isti način kako su činili muslimani.

Sluganski mediji, posebice „Hrvatska televizija“ također su bili stavljeni u istu funkciju, pa su „Latinice“ i brojne druge emisije vrvjele od laži, objeda i insinuacija na račun „Tuđmana i tuđmanovštine“, što je ponekad prelazilo u pravu patologiju.

Tako je, primjerice, režimski potrčko Tihomir Ladišić kao voditelj političke emisije na HTV-u (u najgledanijem večernjem terminu), USTVRDIO KAKO JE „HVO TAKOĐER TUKAO SVOJIM TOPNIŠTVOM PO SARAJEVU“ u vrijeme dok je grad bio pod opsadom srpskih snaga. Bila je to beskrupulozna i monstruozna laž koja je šokirala sve normalne ljude diljem Hrvatske. Tu Ladišićevu bljuvotinu demantirale su uskoro „Zelene beretke“ (udruga elitne postrojbe muslimanske vojske), ali je plaćenik Ladišić i dalje ostao na svome mjestu kao da se ništa nije dogodilo. On i stotine drugih plaćenih propagandista po istom je metodu za račun pojedinaca iz vlasti širilo bolesne laži o vlastitoj zemlji, narodu i iseljeništvu, bez trunke zadrške i bez ikakvih moralnih skrupula.

Moglo bi se, nažalost, nabrajati unedogled i navoditi slične primjere, no i ovo je dovoljno da se stekne dojam u kakvom ozračju su protjecale poratne godine.

Budući da je u samoj Hrvatskoj stvarana takva atmosfera, nije nikakvo čudo da je i percepcija jednog dijela svjetske javnosti bila okrenuta ka takvoj „istini“, što je itekako pogodovalo svima koji su iz bilo kojih razloga imali interes na ovaj način iskriviti povijest i stvoriti lažnu sliku o prošlosti i ratu koji je vođen 90-ih godina. Razumljivo, Srbi koji su bili agresori i kao takvi najodgovorniji u svemu, to su dočekali raširenih ruku, kao i unitaristi među muslimanima u Bosni i Hercegovini koji su radi suzbijanja utjecaja hrvatskoga naroda u Federaciji o ostvarivanja svojih zamisli o pretvaranju tog entiteta u muslimansku državu ne birajući sredstva optuživali i Hrvate Herceg Bosne i Republiku Hrvatsku za sva zla koja su se događala,izuzimajući tako od krivnje glavne krivce.

Bilo je i među muslimanskim političarima ipak i izuzetaka, barem na razini verbalnih izričaja, koji su, mada vrlo rijetki, otkrivali pravu istinu.

Jedan od rijetkih lidera iz redova ovog naroda koji je rekao barem djelomičnu istinu o ulozi Hrvata i Republike Hrvatske u ratu u BiH bio je nekadašnji predsjednik SDA Sulejman Tihić koji je u Zagrebu, 23. travnja 2010., nakon sastanka izaslanstva njegove stranke s izaslanstvom HDZ-a izjavio:

„U najtežim vremenima u Bosni i Hercegovini bi bilo i gore i teže da nije bilo Republike Hrvatske koja je prihvatila izbjeglice, pomagala im, a i dijelovi zemlje oslobođeni su na temelju sporazuma Izetbegović-Tuđman“.

( http://www.hazud.hr/genocid-presuda-u-haagu-pobjeda-pete-kolone/).

Bio je to i njegov sasvim jasan i nedvojben posredan odgovor na neistine predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića izrečene nekoliko dana prije u parlamentu BiH o tomu kako su za rat u BiH krive :

„pogrešne politike i jedne i druge strane“

Čime je vlastitu državu praktično optužio za agresiju i potpuno zanemario razliku koja objektivno u tom smislu postoji između Srbije i Hrvatske – države kojoj je, nažalost, tada bio na čelu.

Povijest hrvatsko-muslimanskih odnosa tijekom rata u BiH prilično je složena, ali mora se priznati da je toj složenosti i kompliciranju situacije na relaciji Republika Hrvatska – Bosna i Hercegovina uvelike doprinosilo Predsjedništvo BiH i posebice njegov čelnik Alija Izetbegović.

On se čitave 3 godine ponašao (kako to lijepo kaže Sefer Halilović) „kao slon u staklenoj radnji“ i za razliku od dr Tuđmana uporno je ignorirao očite činjenice ne shvaćajući realnost. No, možda drugačije nije ni mogao, budući da je u najosjetljivijim državnim službama (obavještajnoj, sigurnosnoj, u policiji i vojnom vrhu) među vodećim dužnosnicima i operativcima imao one koji su bili ubačeni od strane Beograda sa zadaćom da svim sredstvima opstruiraju obranu Bosne i Hercegovine i rade u korist agresora.

Dr Tuđmanu nije preostajalo drugo, nego da saveznika potraži na strani koja je također postala žrtvom, kao i njegov vlastiti narod – kako u Hrvatskoj, tako i u Herceg-Bosni i on je od početka nastojao to savezništvo učvrstiti i postaviti na zdrave temelje.

Tako su konačno, polazeći od zajedničkih interesa suzbijanja agresije i zaštite teritorijalne cjelovitosti i nezavisnosti dviju država, predsjednik Republike Hrvatske dr Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović u Zagrebu 21. srpnja 1992. godine potpisali „Sporazum o prijateljstvu i suradnji između Republike Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske“.

(Opširnije:http://www.dnevno.hr/kolumnisti/i-sporazum-tudman-izetbegovic-iz-srpnja-1992-potvrduje-besmislenost-teze-o-dogovorenom-ratu-68647/#ixzz4NqNGoknE)

To nažalost, nije bio sporazum o cjelovitoj vojnoj suradnji, ali je omogućavao legalno djelovanje Hrvatske vojske u pograničnim područjima susjedne države, što je, među ostalim bilo nužno i zbog činjenice da je Hrvatska tijekom cijeloga trajanja rata trpjela stalne topničke i raketne udare i napade zrakoplovstva s područja Bosne i Hercegovine pod kontrolom Srba. U tim napadima teško su stradavali i hrvatski gradovi i sela uz granicu s BiH, pogotovu Slavonski Brod, Županja, Rajevo Selo i druga mjesta uz Savu. Samo je područje Brodsko-posavske županije u tim napadima pretrpjelo gubitke od 182 civilne osobe, od čega 28 djece.

Kad se danas Republiku Hrvatsku na tako drzak način optužuje za „agresiju“ na BiH, one koji to čine trebalo bi pitati: koja bi to država trpjela, i znaju li da i bez ikakvoga sporazuma zemlja koja je na takav način napadnuta, po međunarodnom pravu legitimno može zaštititi svoj teritorij i građane, tako da njezina vojska uđe na područje zemlje-agresora do 30 kilometara, odnosno toliko koliko je potrebno da bi se neutralizirala topnička oruđa koja ju ugrožavaju.

Svakako je zanimljivo podsjetiti kako je Alija Izetbegović opravdavao svoje izbjegavanje sklapanja cjelovitog sporazuma s Republikom Hrvatskom o zajedničkoj obrani od agresije. Naime, on je u izjavama za medije tvrdio da bi takav pristup „uznemirio srpski narod i doveo do daljnjih međunacionalnih sukoba“ – mada je najveći dio Bosne i Hercegovine već bio okupiran od srpskog agresora, mnogi gradovi i sela srušeni, desetine tisuća muslimana i Hrvata pobijeno a stotine tisuća protjerano iz svojih domova, uz masovne zločine počinjene nad ova dva naroda.

Tek nakon što je srpski agresor osvojio preko 70% Bosne i Hercegovine (uz stalne najave priključivanja tih područja Srbiji) Alija je ipak konačno shvatio kako je vrag odnio šalu, pa je čak i po cijenu „uznemiravanja srpskog naroda“ spas odlučio potražiti u savezu s Republikom Hrvatskom i Hrvatima u BiH i spasiti što se spasiti može. Tako s 3 godine zakašnjenja (zahvaljujući svakako i Washingtonskom sporazumu) došlo do zakašnjelog potpisivanja „Splitskog sporazuma“ o vojnoj suradnji s Republikom Hrvatskom na cijelom prostoru BiH.

Ekstremni dio vodeće nacionalne stranke (SDA) koji je u to vrijeme bio i najutjecajniji u muslimanskom političkom vodstvu, od početka je svoj oslonac tražio među arapskim zemljama, iz kojih stiže obilata pomoć bosansko-hercegovačkim muslimanima (od novca, oružja i drugog ratnog materijala do ljudstva). Umjesto da se u interesu građana Bosne i Hercegovine i njihove zajedničke obrane od srpskog agresora distancira od onih zemalja koje su nastojale radikalizirati stanje slanjem pojedinaca i skupina iz ekstremnih organizacija i pokreta (među kojima je bio i ne mali broj islamskih terorista i bešćutnih zločinaca), muslimansko vojno-političko vodstvo krenulo je putem islamizacije države, što je u konačnici dovelo do daljnjeg narušavanja odnosa među narodima i objektivno nanijelo nemjerljivu štetu samoj Bosni i Hercegovini.

Svijet je bio svjedokom formiranja radikalne islamske postrojbe El Mudžahid koja je bila priključena 7. muslimanskoj brigadi iz sastava 3. korpusa Armije BiH čiji je vrhovni zapovjednik (kao i cijele Armije B i H) bio predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović. Prve žrtve islamskih ekstremista bili su Hrvati u srednjoj Bosni, a nešto kasnije i Srbi.

Zločine je karakterizirala do tada neviđena surovost, uz masakriranje, odsijecanje dijelova tijela – najčešće glava žrtava, i javno izvođenje morbidnih i opskurnih, nekrofilskih rituala.

Prvi takav (zabilježeni i dokumentirani) zločin počinjen je lipnja 1993. godine u selu Čukle kod Travnika.

Naime, 8. lipnja, s područja Travnika i okolice, protjerano je oko 20.000 hrvatskih civila uz nesmiljene napade muslimanskih snaga u čijim redovima su bili i mudžahedini. Sve je bilo praćeno rušenjem, paležom i pljačkom. Ubijeno je 112 Hrvata (56 civila i 56 vojnika HVO), od kojih su neki pogubljeni na posebno svirep način.

Iskaze očevidaca koji su bili svjedoci ritualnih ubojstava, potvrdili su forenzički nalazi nakon ekshumacije ovih žrtava (obavljene 9. i 12. srpnja 1995. godine) u selu Čukle. Među 15 tijela, ekshumirana su i ona Pere Matkovića bez glave i ono 16-godišnjeg Sreće Marijanovića čija je glava bila odvojena od tijela i stavljena na prsa.

U mudžahedinskom kampu u selu Orašac (kod Travnika), početkom jeseni iste (1993.) godine, također je počinjeno ritualno klanje, pri čemu su mudžahedini i pripadnici Armije BiH nakon što su zatočili petoricu uglednih travničkih Hrvata, Dragana Popovića ubili ritualnim odsijecanjem glave. Egzekuciju je obavio domaći mudžahedin, kao „ispit zrelosti“ pred svojim starijim suborcima-profesionalcima. Žrtvina glava je nakon odvajanja od tijela stavljena na veliki pladanj, a potom su prijatelji pokojnog Popovića glavu morali ljubiti. O svemu tomu, pred nadležnim tijelima vlasti poslije su svjedočili ugledni gimnazijski profesor Ivo Rajković i gospodarstvenik Ivo Fišić. Godinama poslije, na svjetlo dana izašli su i mnogi zločini nad Srbima koje su na sličan način počinili mudžahedini (na Ozrenu i drugim mjestima).

(Opširnije:http://www.vecernji.ba/isti-pecat-zlocina-nad-hrvatima-u-ratu-u-bih-kao-i-nad-novinarom-sad-a-957096; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 19.10.2016.)

Sličnih nedjela bilo je na tisuće diljem Bosne i Hercegovine i to se pokazalo kao djelotvorna metoda etničkog čišćenja, mnogi takvi zločinački rituali bili su i snimani kamerom, a video-kazete potom prodavane na crno i distribuirane čak i izvan B i H.

Islamski ekstremisti i njihove pristaše tako su sustavno i smišljeno širili paniku među civilima ne-muslimanima što je bilo jamstvo da se oni koje se tako otjera neće više vratiti u svoje domove.

O djelovanju mudžahedina u Bosni i Hercegovini tijekom rata (1992/95.) i o nedvojbenoj potpori koju su uživali od strane bošnjačko-muslimanskog političkog i vojnog vrha postoje brojni dokumentarni video zapisi. Ovdje su navedeni samo neki od njih:

Aliji i njegovim suradnicima trebalo je više od tri godine da učine ono što su mogli i trebali na samome početku rata, iako su Hrvati i muslimani bili prirodni saveznici i to iz sasvim jednostavnog razloga: i jedan i drugi narod trpjeli su udare istog agresora i prijetilo im je istrebljenje.

Konačni i potpun odgovor na pitanje što je Sarajevo čekalo s potpisivanjem sporazuma o zajedničkoj obrani s Republikom Hrvatskom, možda će dati arhivi kad se jednoga dana otvore, ali je činjenica da je to i jednoj i drugoj zemlji i njihovim narodima nanijelo golemu i nepopravljivu štetu.

Splitska deklaracija (ili Splitski sporazum čiji je puni naziv: „Deklaracija o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanje političkog rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice“), dokument je koji su u Splitu 22. srpnja 1995. godine potpisali predsjednici Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine (dr Franjo Tuđman i Alija Izetbegović), a prema kojemu je Oružanim snagama Republike Hrvatske omogućeno da u svrhu zajedničke obrane s Armijom BiH koriste cijeli teritorij Bosne i Hercegovine. Potpisan je uz blagoslov SAD-a i tadašnjeg turskog predsjednika Demirela, a njime je bio dogovoren i način koordinacije djelovanja hrvatskih snaga i snaga Armije B i H.

Treba imati u vidu kako je taj sporazum došao u zadnji trenutak, kad je srpski agresor već osvojio preko 70% teritorija B i H, zauzeo čak i (od OUN-a) „zaštićenu zonu“ (Srebrenicu) i kad su vodeće svjetske sile (ali i muslimansko političko vodstvo u Bosni i Hercegovini) konačno shvatili kako se bez hrvatskih snaga (HVO i HV) ne može postići nikakva strateška ravnoteža. Slijedile su krvave bitke i žrtve kojih svakako ne bi bilo da Alija Izetbegović i njegovi suradnici nisu svojom kolebljivošću, neodlučnošću i pogrešnim potezima omogućili srpskom agresoru osvajanje najvećeg dijela Bosne i Hercegovine.

U suštinskom smislu, muslimanska agresija na hrvatske prostore bila je rezultat njihovog potiskivanja s područja u istočnoj Bosni i Posavini, nakon čega se vojno-političko vodstvo u Sarajevu odlučilo za rat protiv malobrojnijeg HVO-a, umjesto da u savezu s hrvatskom vojnom komponentom porazi srpske snage i vrati okupirana područja.

Godinama poslije rata, unitaristi iz redova muslimana (uz pomoć već spomenutih pomagača iz Republike Hrvatske) prekrajaju činjenice i komponiraju novu „povijest“ u kojoj je dr Tuđman najveći krivac za rat i stradanje u BiH. Hrvate u BiH i Republiku Hrvatsku stavlja se na stup srama i proglašava sudionicima „udruženog zločinačkog poduhvata na čijem čelu su bili dr Franjo Tuđman i Gojko Šušak“ (špranca preuzeta od haaškog Tužiteljstva koju mnogi muslimani ponavljaju poput papiga iako ne znaju niti što znači).

Tako su nakon svega, prije 12 godina u pritvoru u Den Haagu završila šestorica naših generala, časnih i poštenih ljudi, koji su na vojnički i viteški način branili svoj narod: Jadranko Prlić, Slobodan Praljak, Milivoj Petović, Bruno Stojić, Berislav Pušić i Valentin Ćorić.

Nažalost, Republika Hrvatska nije imala sluha za naše uznike u Den Haagu i ako je suditi po riječima odvjetnika obrane, ponijela se sramno.

Odvjetnica Brune Stojića, Senka Nožica iznijela je 20.03.2017., na vijestima RTL televizije (u 18,30 sati) kako RH u godinama prije izricanja prvostupanjske presude šestorici Hrvata iz BiH gotovo ništa nije učinila na dostavljanju potrebnih dokaza o pomoći i naoružavanju muslimana od strane RH, niti je htjela pribaviti svjedoke koji bi svjedočili kako im se davalo oružje za obranu nakon što su napadnuti od agresora. Do potrebnih dokumenata morali su dolaziti privatnim kanalima i snalaziti se na razne načine.

Ova neshvatljiva bešćutnost i nezainteresiranost za eventualne posljedice u slučaju (ne daj Bože) osude za „udruženi zločinački pothvat“, pa i one koje bi u tom slučaju proistekle za Republiku Hrvatsku, jednostavno je nepojmljiva sa zdravorazumskog i logičkog stajališta, a da ne govorimo o humanitarnoj i ljudskoj dimenziji, pri čemu se potpuno zanemaruju i ignoriraju patnje naših heroja koji su stavljali glave na panj da bi svoj narod spasili od istrebljenja, pa i sudbina njihovih obitelji i srodnika.

Zaključak

Hrvati su jedini branili Bosnu i Hercegovinu od samoga početka agresije, u vrijeme kad su muslimani i njihov lider Alija Izetbegović (koji je to i obnarodovao putem medija) govorili kako to nije njihov rat.

Hrvati su jedini od sve tri zaraćene strane bez ikakvih uvjeta prihvaćali sve prijedloge mirovnih sporazuma koji su dolazili od tijela međunarodne zajednice. Svaki od tih mirovnih planova u osnovi je sadržavao hrvatsku teritorijalnu jedinicu u okviru B i H, pa je utoliko nevjerojatnija teza o „zločinačkoj naravi HZ HB/HR HB“, te bilo kakvom „zločinačkom pothvatu“ ili „etničkom čišćenju“ koje su navodno poduzimali Hrvati – i to prema višestruko brojnijoj Armiji B i H (odnos snaga bio je od 3:1 do 5:1 u korist muslimana).

Hrvati su doživjeli nezapamćene i nečuvene, brutalne masakre ne samo od četnika, nego i od „saveznika“ koji su se okrenuli protiv njih – muslimana i njihovih mudžahedina. Oni se masovno nisu htjeli stavljati pod zapovjedništvo HVO-a u većinski hrvatskim područjima mada je taj princip reciprociteta bio dogovoren (jer su se u većinskim muslimanskim prostorima isto tako morale ponašati postrojbe HVO-a), stoga što su smatrali da je njihova vojska jedina legitimna vojna sila u državi.
Hrvati su u „daytonskoj“ Bosni i Hercegovini manipulacijama i prijevarama planski potisnuti i obespravljeni kao narod i to nasiljem koje su nad važećim „daytonskim“ zakonima provodili muslimani uz pomoć visokih predstavnika postavljenih od strane međunarodne zajednice.

Muslimani su jedina zaraćena strana koja je imala međusobni oružani sukob (između snaga Alije Izetbegovića i onih kojima je u AP ZB zapovijedao Fikret Abdić), pri čemu su jedni protiv drugih koristili čak i kriminalne paravojne srpske postrojbe formirane od SDB-a Srbije (tzv. Crvene beretke predvođene Miloradom Lukovićem Legijom) i upravo je tragikomično kad njihovi istaknuti političari i vojni zapovjednici danas pokušavaju docirati bilo komu i stavljati primjedbe na ponašanje u ratu.

Kojoj je to vlasti bilo tko u takvoj Bosni i Hercegovini trebao i mogao vjerovati i biti lojalan?

Onoj koja je iz arapskih zemalja dovlačila dželate koji su odsijecali glave i stavljali ih na grobove žrtava – a prije toga preživjele srodnike silom tjerali da ih ljube?

Onima koji nisu imali ni toliko sposobnosti i svijesti o zajedništvu da u okviru svoga (muslimanskog) naroda postignu minimalni konsenzus, nego su jedni na druge okrenuli cijevi i međusobno se ubijali?

Onima koji su u okupiranom Sarajevu formirali zločinačku postrojbu „Ševe“ čija je zadaća bila izazvati međusobni sukob branitelja grada i unijeti kao i paniku, ubijajući čak i pripadnike vojske i policije B i H, istaknute osobe iz političkog i vojnog vrha i srpske i hrvatske civile?

 

Onima koji su u svojim redovima imali Fikreta Muslimovića, Envera Mujezinovića, Aliju Delimustafića, Seada Rekića, Nedžada Herendu, Envera Mujezinovića, Bakira Alispahića i tisuće drugih špijuna i zločinaca koji su bili izravno angažirani na rušenju Bosne i Hercegovine za račun Beograda?

Onoj „vlasti“ kojoj je samo nominalno na čelu bio Alija Izetbegović, a konce su vukli načelnik KOS-a „JNA“ Aleksandar Vasiljević i predsjednik Srbije Slobodan Milošević?

Jesu li Hrvati trebali vjerovati u državu u kojoj se ne zna gdje završava mafija a počinje vlast i obrnuto, jer su toliko isprepletene da se jedno od drugoga razlučiti ne može?

Zna li Sefer Halilović što govori?

O kakvoj on to „državi“ i „centralnoj vlasti“ priča?

O vlasti koja je isplanirala njegovu likvidaciju (izbjegao ju je samo pukim slučajem), a ubila mu ženu i šuru?

Komu su se to trebali prikloniti Hrvati iz Herceg Bosne i HVO?

Bošnjačko-muslimanskoj mafiji s kojom se može mjeriti samo ona u Srbiji?

Onima čiji su nacionalni junaci kriminalci poput Ramiza Delalića Ćele, Nasera Orića i slični „patrioti“?

Državi u kojoj su narko-dileri poput Nasera Keljmendija i Muhameda Gašija kućni prijatelji najuglednijih ljudi u vlasti i izvan nje i čija moć i utjecaj su veći nego Bakira Izetbegovića?

Kakva je to država koja organizira teroristički napad na vlastitog zapovjednika vojske i to prema tvrdnjama Sefera Halilovića (i mnogih drugih) uz znanje i odobrenje samoga predsjednika Alije Izetbegovića? Mnogi tvrde da svi putevi mafije vode ka vrhu bošnjačke vlasti i rahmetli Aliji (Munir Alibabić, Edin Garaplija i drugi).

Da sve nije prazna priča dokazuju mnoge činjenice na koje nailazimo na svakom koraku. Senad Avdić, samo je jedan od mnogih novinara koji otvoreno govori o tomu da je iznad mafijaških zločina koji su se ratnih godina odigravali u političkom podzemlju bošnjačke vlasti koja je stolovala u Sarajevu, „lebdio blagoslov Alije Izetbegovića, čijim je stopama nastavio da gazi njegov sin Bakir“. ( http://www.avaz.ba/clanak/280929/feljton-o-politickim-ubistvima-garaplija-jos-2000-ukazao-na-ono-sto-je-delalic-govorio-2007-godine-prije-nego-sto-ce-biti-ubijen?url=)

To je ta „vlast“ i ta „država“ – o kojoj govore Bošnjaci, zamjerajući Hrvatima „separatizam“ i nedostatak „lojalnosti“?
Znači li to da – pored svega spomenutoga – Hrvati trebaju vjerovati u vlast koja ubija njihove generale – primjerice, Vladu Šantića (kojega je 9. ožujka 1995. godine odvela Vojna policija Armije B i H i od tada mu se gubi svaki trag, a o njegovoj sudbini ni danas se ne zna ništa)?

Mogu li Hrvati vjerovati u vlast koja na mafijaški način ubija najviše dužnosnike iz redova hrvatskoga naroda, poput zamjenika ministra MUP-a B i H Joze Leutara (na kojega je izvršen klasični teroristički bombaški napad u ožujku 1999. godine)?

Treba li napominjati da ovi kao ni brojni drugi slični slučajevi ubojstava nikad nisu razriješeni?

Kakvo je moralno pravo Bakira Izetbegovića, Sefera Halilovića ili bilo koga drugoga da danas proziva Hrvate i krivi ih za stanje u državi (koja to nikad nije bila)?

Bilo bi svakako pametnije da se Bošnjaci-muslimani konačno odreknu svoje unitarističke koncepcije uređenja B i H i ekstremizma i da manje nade polažu u islamistički radikalni pokret koji im se nudi iz islamskih zemalja. Ako tako nastave, oni će brzo postati globalni problem kao i islamisti. Uzimajući u obzir sve što se u tom smislu događa, sasvim je jasno da svijet neće dopustiti postojanje etničke islamske države na tlu B i H, jer ona bi zasigurno bila rasadnik terorizma i stalna opasnost za Europu.

I, na kraju, što ostaje Hrvatima koji su (za sada) „osuđeni“ na zajednički život u Federaciji?

Postoje samo dvije mogućnosti: ili demokratsko uređenje države s potpunom i stvarnom ravnopravnošću hrvatskoga naroda u njoj, ili u slučaju da to ne bude moguće, uspostava suverenosti Hrvata na područjima na kojima je to moguće.

Drugim riječima: ne bude li druge, Hrvati će se izboriti za svoju samostalnu teritorijalnu (ili državnu) jedinicu – u okviru ili izvan Bosne i Hercegovine, kako već okolnosti budu nalagale.

„Bošnjaci“ – muslimani jednom moraju progledati i shvatiti da oni nisu nikakav „temeljni narod“ i da u Bosni i Hercegovini takvoga naroda nema. U toj zemlji postoje tri konstitutivna i jednakopravna naroda i svaki Bošnjak, Srbin i Hrvat moraju biti potpuno slobodni, jednakopravni i ravnopravni na svakom pedlju B i H.

Ili će biti tako, ili Bosne i Hercegovine neće biti.

Što se naših uznika i vitezova tiče, molimo se Bogu svemogućemu da uskoro izađu iz haaškog kazamata na slobodu i vrate se svojim obiteljima i svome narodu za kojega su toliko žrtvovali.

⦁ K R A J

 

PRVI DIO 

ISTINA JE VODA DUBOKA – HRVATI HERCEG-BOSNE U ŽRVNJU PRLJAVE PROPAGANDE 1.dio

 

Zlatko Pinter /Hrvatsko nebo

 

Komentari

komentara