Go to ...

Hrvatsko nebo

Dobro došli na portal Hrvatsko nebo! Zajedno možemo promijeniti sve! Ne smijemo zaboraviti Domovinski rat!

Hrvatsko nebo on Google+Hrvatsko nebo on YouTubeRSS Feed

18. kolovoza 2018.

Mr. sc. Blanka Matković: Naši cilj je istina, ne bavimo se licitacijama


Ivan-KrizanovicKroz logor Jasenovac je 1945. prošla najmanje jedna kolona Križnog puta

blanka-matkovic-portretMr. sc. Blanka Matković, doktorandica političkih znanosti i međunarodnih studija s britanskog sveučilišta Warwick, koautorica izvornog znanstvenog rada sa Stipom Pilićem, koji je pod naslovom ‘Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima’ objavljen u prosincu 2014. u Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, uzburkala je i povjesničarske krugove, ali i političku scenu u Hrvatskoj. U razgovoru za Hrvatski vjesnik otkriva što su to komunisti prešućivali, s kakvim argumentima je pojedinci napadaju u hrvatskim medijima zbog tog istraživanja te kako se današnje hrvatske vlasti odnose prema tajnama iz tog vremena. Govori i o sebi, o tome kako s dvije diplome i magisterijem godinama nije mogla dobiti stalan poslao u Hrvatskoj, te je u ovom trenutku i ona – iseljena Hrvatska.

Je li postojao logor u Jasenovcu i nakon Drugog svjetskog rata?

Na temelju dokumenata koje smo dosad pronašli postojanje logora Jasenovac koji se u dokumentima iz sredine 1946. naziva Zavod za prisilni rad Jasenovac ili Kazneni zavod Jasenovac je neosporno. U budućim istraživanjima nijedan ozbiljan istraživač više neće postavljati pitanje je li logor Jasenovac, odnosno Zavod za prisilni rad Jasenovac, doista postojao nakon završetka Drugog svjetskog rata, već će istraživanja morati biti fokusirana na otkrivanje novih podataka o tom logoru. Prvi konkretni dokaz o postojanju logora odnosno od 1946. Zavoda za prisilni rad u Jasenovcu pronašla sam početkom 2009. u Državnom arhivu u Sisku. Riječ je ustvari o dva zapisnika Narodnog odbora kotara Novska iz ljeta 1946. o dijeljenju cigle iz jasenovačkog logora, a u njima se spominje i Anatolij Avramov, „upravnik zatočenika u Jasenovcu“.

Područje Jasenovca je u nadležnosti Državnog arhiva u Sisku, gdje su i pronađeni ključni dokumenti koje navodimo u našem radu i koji su uostalom dostupni svim građanima. Među njima je i zapisnik Udbe o bijegu skupine zatočenika u kolovozu 1946., no i drugi dokumenti koji bez ikakve sumnje potvrđuju da je u Jasenovcu nakon Drugog svjetskog rata postojao logor, odnosno Zavod za prisilni rad. Rad smo dovršili 2013. jer je u međuvremenu trebalo pregledati i dio fondova u Hrvatskom državnom arhivu (HDA) gdje su također nađeni veoma važni dokumenti i to u fondovima čiji nazivi vjerojatno nisu bili dovoljno privlačni prethodnim istraživači ma Jasenovca. Istraživanje je nakon toga nastavljeno i kolega Stipo Pilić je pronašao neke nove dokumente. Uostalom, u zaključku našeg rada iz 2014. istaknuli smo da je pronađenim dokumentima potvrđeno postojanje sustava zarobljeničkih logora u Jasenovcu nakon Drugog svjetskog rata, ali i to da je o broju žrtava i ostalim detaljima nemoguće govoriti bez daljnjih istraživanja.

blanka-matkovic-ja

Možete li navesti neke ključne dokumente koji to potvrđuju?

Osim spomenutih zapisnika Narodnog odbora kotara Novska iz ljeta 1946. u kojima se spominje ime tadašnjeg „upravnika“, izdvojila bih i jedan dokument Udbe iz sredine studenog 1946., odnosno zapisnik sa saslušanja logoraša Ivana Križanovića koji je u kolovozu 1946. sa skupinom zatočenika pobjegao iz logora i zatim ponovno uhvaćen. Prema tom izvješću „isljednik“ Udbe pita Križanovića da odgovori na pitanje „tko je organizirao bjegstvo iz logora Jasenovac i na koji način?“. Stoga ovdje možemo nagađati o tome da je riječ o izrazu koji se bio ustalio i ostao u upotrebi u trenutku kada je njegov službeni naziv već bio Zavod za prisilni rad Jasenovac, kako se logor naziva u dokumentima o boravku Đure Lavrnje u tom zavodu te iste godine.
Neosporno je i to da su ondje postojale nekakve nastambe za zatočenike, o čemu također svjedoči Križanović koji u svom iskazu navo di sljedeće: „Prije samog bjekstva na 14 dana dogovorili smo se na tavanu naše nastambe da to učinimo tako da ćemo razoružati stražare i pobjeći u križare.“ Uoči davanja iskaza Križanović je upozoren na dužnost kazivanja istine i na „zakonske posljedice u slučaju pokušaja zatajivanja istine“. U trenutku kada je spomenuo nastambe, „isljednik“ ga ne zaustavlja i ne upozorava da mora govoriti istinu već ga pušta dovršiti iskaz. Postavlja se pitanje bi li Križanović stavio vlastiti život u opasnost samo zato da u iskazu osobi koja očito zna kako Jasenovac u tom trenutku izgleda laže o boravku na tavanu nekakve nastambe. Postavlja se i pitanje zašto ga „isljednik“ nije upozorio da mora govoriti istinu ako je Križanović lagao o nastambi. Ovo je važno jer upravo u Helmanovom dnevniku, kojeg Slavko Goldstein proglašava falsifikatom, Matija Helman 4.6.1946. zapisuje popravljanje rešetki na prozorima osuđeničke nastambe. Goldstein nastoji dokazati da je riječ o falsifikatu jer riječ „osuđenik“ povezuje s riječi „zatvor“ pa zaključuje da za postojanje zatvora unutar logora nije bilo potrebe s obzirom na to da su u Jasenovcu postojale milicijska stanica i zatvor. Helman nigdje ne spominje da je riječ o zatvoru, ali koristi istu imenicu poput Ivana Križanovića – nastamba.

Postojanje bilo kakve nastambe i bilo kakvog logora ne odgovara zagovornicima teze Slavka Goldsteina da ako nema građevine koje su u tom trenutku navodno već bile porušene, onda ne može biti ni logoraša jer nema uvjeta za život. Čudi takva logika uzevši u obzir logore u Zagrebu i drugdje koji su se nalazili na ledinama. Falsificiranje povijest po pitanju tih famoznih nastambi ide veoma daleko o čemu se može pročitati i na web stranici Javne ustanove Spomen područja (JUSP) Jasenovac. Prema tvrdnjama JUSP Jasenovac „u nekadašnjem logoru u cijelosti su bili sačuvani samo istočni i jugoistočni logorski zid, sačuvani su temelji ciglane i donji postroj lančare, dok su svi ostali logorski objekti bili zatečeni u različitim stanjima urušenosti uslijed miniranja ili spaljivanja.“ Na drugom mjestu na istoj web stranici ističe se da se „u izvješću Konzervatorskog zavoda Narodne Republike Hrvatske (NRH) od 15. travnja 1956. navodi da još postoje tragovi baraka i građevina (temelji i dio zidova), a velikim dijelom je bila sačuvana ciglana, dijelovi logorske pruge i temelji logorskog zida. Predložene su mjere za zaštitu ostataka zgrada i uređenje masovnih grobnica.“ Postavlja se pitanje koliki je dio ciglane bio sačuvan: „temelji“, kako tvrdi SP Jasenovac, ili „velikim dijelom“, kako je prije 60 godina ustanovio Konzervatorski zavod NRH. Ostaje pak nejasno zbog čega su, ako je izvješće Konzervatorskog zavoda bilo točno, „kada je prof. Bogdan Bogdanović dobio zadatak da projektira uređenje Spomen područja Jasenovac, od logorskih građevina bili sačuvani samo tragovi“, ako su pojedini dijelovi logora „velikim dijelom“ bili sačuvani nekoliko godina ranije.

Tko je sve to u međuvremenu porušio i zašto?

Svakom normalnom čovjeku nameće se pitanje gdje su nestali ostaci građevina o kojima Konzervatorski zavod izvještava 1956. i to s napomenom o njihovoj zaštiti. Ovdje treba spomenuti i ideju koju Goldstein i ekipa sustavno nameću, a ta je da su rušenje i demontiranje logora započeti odmah po završetku Drugog svjetskog rata, a poslove su navodno obavljali njemački zarobljenici koji su ondje ostali do završetka svih radova krajem 1947. kada su navodno završili obnovu željezničkog mosta na Savi. Ovi navodi su također netočni o čemu svjedoče dokumenti jugoslavenskih vlasti. Postavlja se pitanje na temelju čega Goldstein izvodi takav zaključak ako je električna centrala stavljena u pogon početkom listopada 1945. o čemu svjedoči zabilješka urudžbenog zapisnika Mjesnog narodnog odbora Jasenovac od 1. 10. 1945. kojeg smo tako đer pronašli u Državnom arhivu u Sisku. Što se obnove mosta tiče, ne može se pouzdano reći da je obnova mosta započela već 1945. s obzirom na to da nam projektna dokumentacija ukazuje da je tek krajem 1945. i početkom 1946. donesena odluka o obnovi mostova, te je obnova onog na Savi kod Jasenovca završena tek 15. veljače 1948. Da vlasti iz nekog određenog razloga nisu dopuštale rušenje i oštećenje logora govori naputak od 29. lipnja 1945. kojim to zahtijeva Tehnički odjel KNOO-a Novska. 26. veljače 1946. Mjesni narodni odbor Jasenovac u urudžbeni zapisnik upisuje dopis kojim se iznova zabranjuje iznošenje materijala iz logora. Dakle, ne stoje ni Goldsteinove tvrdnje da je do raznošenja materijala i to od strane mještana došlo odmah po završetku Drugog svjetskog rata. Tek u svibnju 1946. vlasti su dozvolile da se materijal iz logorskih zgrada počne upotrebljavati, a sastanci u ljeto 1946. kojima je prisustvovao Anatolij Avramov upravo su bili organizirani da bi se dogovorila raspodjela cigle. Kad smo već kod cigle, treba napomenuti i to da je Križanović u svom iskazu istaknuo sljedeće: „Mi smo pred večer završili posao na pruzi gdje smo radili i sjeli na vagončiće.“

Ovdje se postavlja pitanje o kakvim vagončićima govori Križanović. Čemu oni točno služe? Proizvodi li se nešto u Jasenovcu u tom trenutku? Utovaruje li se nešto u te vagončiće? Cigla možda?

Osim ovih dokumenata, sačuvani su i oni o Josipu Batarelu i Marku Radiću koji su nakon svibnja 1945. likvidirani u Jasenovcu. Iako se ovi dokumenti čuvaju u fondu Zemaljske komisije za ratne zločine u HDA, što znači da su dostupni svim istraživačima, pa tako i zaposlenicima JUSP Jasenovac, ostaje činjenica da su ove dvije osobe od strane te ustanove upisane kao žrtve ratnog logora Jasenovac, a ovi pogrešni podaci nisu ispravljeni ni nakon svih naših dopisa upućenih toj ustanovi, ali i Ministarstvu kulture i Uredu predsjednice i to u razdoblju od 15 siječnja 2015. do danas, pa čak ni unatoč činjenici da smo na ovo upozoravali u svim našim javnim istupima. U dokumentima je također zabilježen i slučaj jednoga domaćeg jasenovačkog Srbina, Vladimira Trivunčića, ubijenog pred ulazom u logor u Jasenovcu od „pijanog vojnika“ Jugoslavenske armije. Trivunčić je ubijen navečer 21. studenoga 1946. dok se vraćao iz šume sa svojim krmačama od kojih je preživljavao.

Što rade vojnici ispred srušenog logora u kojem nema nikoga? Čekaju jasenovačke svinjare da ih likvidiraju?
Navodno su pred neporušenim ulaznim vratima na straži bila dva stražara JA i čuvala „zatvorena vrata“. Ovo su pitanja koja traže odgovore i zato su daljnja istraživanja neophodna, no na temelju svih ovih dokumenata može steći nekakvu sliku o logoru Jasenovac 1945. i 1946. Svi dokumenti na koje se mi pozivamo u našem radu su dokumenti jugoslavenske provenijencije, a čuvaju se u Hrvatskom državnom arhivu i Državnom arhivu u Sisku te su stoga dostupni svakoj osobi koja se želi uvjeriti u njihovu autentičnosti i eventualno opovrgnuti naše zaključke.

Može li se okvirno reći koliko ljudi je kroz njega prošlo?

U ovom trenutku nemoguće je govoriti o bilo kakvim brojkama. Naš stav po pitanju brojki je jasan od početka. Ne bavimo se nikakvim licitacijama ili procjenama jer nam to nije ni cilj. Posebna pažnja u našem radu posvećena je žrtvama i njihovim osobnim podacima.

Naš je stav da bilo kakva laž o stradalima jest poniženje za svaku žrtvu i obitelj. Brojiti se počinje od nula naviše, a ne od 700 000 ili 80 000 naniže.

Sve činjenice o žrtvama moraju biti prezentirane jasno, precizno, dokumentirano, kao i podaci o počiniteljima zločina kada su oni poznati. Ovakav stav temelji se na našem shvaćanju da je navijanje za što većim brojem žrtava u dnevnopolitičke svrhe i za nečije privatne interese jednom riječju degutantno. Radi ovakvog stava veoma smo oprezni u izjašnjavanju o bilo kakvim brojkama, te općenito smatramo da je prvo potrebno ustanoviti okviran broj ljudi koji su doista prošli i kroz ratni i kroz poratni logor Jasenovac, a tek onda ustanoviti i precizniji broj žrtava.

Jedino što se sa sigurnošću može reći jest da je kroz Jasenovac 1945. prošla najmanje jedna kolona Križnog puta od oko 900 hrvatskih vojnika od kojih su barem petorica ubijena nedaleko Jasenovca te da su na prostoru logora Jasenovac i Donje Gradine iskopani ostaci 725 osoba.

Treba reći i to da su tadašnja istraživanja zaustavljena i nikad nisu dovršena. Prema tome ni u kom slučaju ne govorimo o ukupnom broju žrtava ili posmrtnih ostataka, već samo i isključivo o broju žrtava koje su ekshumirane. Također smatramo da su daljnja istraživanja i ekshumacije apsolutno neophodni jer bez njih teško možemo postići daljnji napredak u istraživanju ove problematike. Moj stav je da konačan broj ratnih i poratnih žrtava u Jasenovcu nikada neće biti poznat, no sustavnim interdisciplinarnim istraživanjima moguće je doći do materijalnih i pisanih dokaza za barem veći broj žrtava.

(Nastavak u sljedećem broju)

Marko BARIŠIĆ-Hrvatski vjesnik/Hrvatsko nebo

komentari

komentari

Tags: ,

More Stories From Povijest

About Admin,

Rijeka