Go to ...

Hrvatsko nebo

Dobro došli na portal Hrvatsko nebo! Zajedno možemo promijeniti sve! Ne smijemo zaboraviti Domovinski rat!

Hrvatsko nebo on Google+Hrvatsko nebo on YouTubeRSS Feed

24. listopada 2018.

George Orwell – Što je fašizam?


 

 

Od svih neodgovorenih pitanja našeg vremena, možda je najvažnije: ”Što je fašizam?”

Jedan od američkih instituta za ispitivanje javnog mnijenja nedavno je postavio to pitanje 100 različitih ljudi i dobio je odgovore koji su se protezali od “čiste demokracije” do “čistog dijabolizma”. U ovoj zemlji ako pitaš osobu prosječnih stavova da definira fašizam, ona će obično odgovoriti ciljajući na njemačke i talijanske režime. Ali to je vrlo nezadovoljavajuće jer se čak i najglasovitije fašističke države uvelike međusobno razlikuju u strukturi i ideologiji.

 

358-214x300Nije lako, primjerice, staviti u isti koš Njemačku i Japan, a još je teže s nekim malim državicama koje se meogu opisati kao fašističke. Obično se smatra, primjerice, kako je fašizam u svojoj biti ratoboran, da se razvija u atmosferi ratne histerije te da može riješiti svoje gospodarske probleme samo putem ratnih pohoda i osvajanja drugih zemalja. Ali jasno je kako to nije slučaj, recimo, s Portugalom ili nekim južno – američkim diktaturama. Zatim, antisemitizam bi trebao biti jedan od znakovitih obilježja fašizma, ali neki fašistički pokreti nisu antisemitski. Uobičajena kontroverzna razmišljanja koja godinama odjekuju američkim časopisima nisu čak mogla odrediti je li ili nije li fašizam neki oblik kapitalizma. A ipak, ako primijenimo pojam fašizam na Njemačku ili Japan ili Mussolinijevu Italiju, znamo otprilike na što mislimo. Upravo u unutarnjoj politici ta je riječ izgubila zadnji tračak značenja. Jer ako pregledaš tisak, otkrit ćeš da tamo gotovo nema grupe ljudi – poglavito političkih stranaka ili organiziranog tijela bilo koje vrste – koja nije bila stigmatizirana kao fašistička u posljednjih 10 godina. Ovdje ne govorim o verbalnoj uporabi pojma “fašistički”. Govorim o onome što sam vidio u tisku. Vidio sam riječi “naginje fašizmu” ili “s fašističkim tendencijama” ili jednostavno “fašist” koje su se u svoj ozbiljnosti odnosile na sljedeće strukture ljudi:

 

Konzervativce: Sve konzervativce, u bilo kojoj mjeri konzervatizma, subjektivno se smatra pro-fašistima. Britansku vladavinu u Indiji i drugim kolonijama smatra se neodjeljivim od nacizma. Organizacije koje se mogu nazvati domoljubnim i tradicionalnim su etiketirane kao kriptofašističke ili “da naginju fašizmu”. Primjer su izviđači, Metropolitan Police, M.I.5 i Britanska legija. Ključna fraza: “Privatne škole su plodno tlo fašizma”.

Socijaliste: Zagovornici kapitalizma starog kova (primjerice Sir Ernest Benn) smatraju kako su socijalizam i fašizam zapravo ista stvar. Neki katolički novinari smatraju kako su socijalisti bili glavni suradnici političkog vrha u zemljama koje su okupirali nacisti. Ista optužba, samo iz drugog ugla, stigla i od komunističke partije tijekom svoje ultra lijeve faze. U razdoblju od 1930.-1935. “Daily Worker” se povremeno osvrtao na Laburističku stranku kao laburističke fašiste. Isto to viču i drugi lijevi ekstemisti poput anarhista. Neki indijski nacionalisti britanske sindikate vide kao fašističke organizacije.

Komuniste: Jedna ozbiljna misaona škola (čiji su predstavnici Rauschning, Peter Drucker, James Burnham, F. A. Voigt) odbija uvidjeti razliku između nacističkih i sovjetskih režima te drži da svi fašisti i komunisti imaju isti cilj i u nekoj se mjeri tu čak radi i o istim ljudima. Šefovi u The  Times (prije rata) odnosili su se prema SSSR kao prema “fašističkoj zemlji”. Opet iz različitog kuta isto to zastupaju anarhisti i trockisti.

Trockiste: Komunisti pravim trockistima, dakle Trockijevoj organizaciji, stavljaju na teret etiketu kriptofašističke organizacije na platnoj listi nacista. U to se općenito vjerovalo na ljevici tijekom razdoblja Popularne fronte. U svojim ultra desnim fazama komunisti su skloni primijeniti istu optužbu i na sve frakcije same ljevice, primjerice Common Wealth ili I.L.P.

Katolike: Izvan vlastitih krugova katolička Crkva se gotovo univerzalno doživljava profašističkom, što objektivno što subjektivno.

Protivnike rata: Pacifisti i drugi koji su proturatnog raspoloženja često se optužuju ne samo da olakšavaju situaciju za sile Osovine, nego da su opijeni pro – fašistčkim osjećajem.

Zagovaratelje rata: Protivnici rata obično temelje svoj sud na stavu da je britanski imperijalizam gori od nacizma i skloni su nalijepiti etiketu “fašista” svakome tko priželjkuje vojnu pobjedu. Zagovaratelji Narodne konvencije došli su skoro do toga da tvrde kako je spremnost za odupiranjem nacističkoj invaziji bio zapravo znak simpatija prema fašizmu. Home Guard je bio optužen kao fašistička organizacija čim se pojavio. Također, cijela ljevica sklona je izjednačiti militarizam s fašizmom. Politički osviješteni profesionalni vojnici gotovo uvijek o svojim nadređenima pričaju kao “fašistički nastrojenim” šefovima ili “prirodnim fašistima”. Bojne škole, pedantnost, salutiranje časnika, sve se to smatra zavodništvom prema fašizmu. Prije rata se pridruživanje Teritorijalcima smatralo znakom fašističkih tendencija. Regrutacija i profesionalna vojska su stigmatizirani kao fašistički fenomeni.

Nacionaliste: Nacionalizam se u svome temelju općenito smatra fašističkim, ali se koristi samo kako bi se primjenio na nacionalne pokrete i  kako bi govornik mogao izraziti svoje negodovanje o njima. Arapski nacionalizam, poljski nacionalizam, finski nacionalizam, Indijska kongresna stranka, Muslimanska liga, cionizam te I.R.A., svi su proglašeni fašističkim, ali ne svi od istih ljudi.

 

Vidimo, stoga, iz priloženog kako je riječ “fašizam” totalno besmislena. U razgovoru se naravno rabi još šire nego u tisku. Čuo sam da je koriste za farmere, vlasnike trgovina, socijalne kredite, tjelesno kažnjavanje, lov na lisice, borbe bikova, komitet 1922, komitet 1941, Kiplinga, Gandhija, Chiang Kai – Sheka, homoseksualnost, Priestleyeve nastupe, hostele, astrologiju, žene, pse i ne znam više što.

A ipak, ispod svog tog nereda skriva se neka vrsta zakopanog značenja. Prvo, jasno je kako postoje velike razlike, neke od njih je lako uvidjeti, a teško definirati, napose među režimima koji se nazivaju fašističkim i onih koji se nazivaju demokratskim. Drugo, ako fašistički znači “gajiti simpatije prema Hitleru” neke od gore navedenih optužbi su naravno više opravdane nego druge.  Treće, čak i ljudi koji se bezobzirno razbacuju riječju “fašist” u svakom smjeru neizostavno tome pridodaju i emocionalni značaj. Pod “fašizmom” oni smatraju oštar govor, nešto grubo, beskrupulozno, arogantno, opskurno, antiliberalno i anti – radničko. Osim relativno malog broja fašističkih simpatizera svaki Englez će bilo koju osobu nasilnog ponašanja prihvatiti kao sinonim za fašista. To je gotovo definicija do kuda je došla ta toliko zlostavljana riječ.

 

Ali fašizam je također i politički i ekonomski sustav. Zašto onda mi ne možemo imati jasnu i općenitu definiciju istoga?! Jao, pa ne možemo je niti dobiti – još ne, nikako. Navesti zašto predugo bi trajalo, uglavnom, zato jer je nemoguće definirati fašizam na zadovoljavajući način, a da ne učinimo ustupak koji ni sami fašisti, niti konzervativci, niti socijalisti bilo koje boje ne žele. Sve što svaki od nas danas može napraviti jest upotrijebiti tu riječ s određenom dozom razboritosti, a ne, kako se obično čini, spuštati ga na razinu psovke.

Članak je prvi puta objavljen u časopisu Tribune 1944. godine

http://www.orwell.ru/library/articles/As_I_Please/english/efasc

George Orwell (1903. – 1950.) – Pravim imenom Eric Arthur Blair rodio se u Bengalu 1903., u britanskoj koloniji Indiji, gdje je radio njegov otac. Njegova majkaIda dovela ga je u Englesku kad je bio star godinu dana. Pohađao je anglikansku osnovnu školu, a kao kraljev stipendist studirao je na glasovitom Etonu. Nakon fakulteta odlučio se 1922. pridružiti Indijskoj kraljevskoj policiji u Burmi, a to iskustvo ispunilo ga je nezadovoljstvom i neodobravanjem imperijalizma te se 1928. vratio u Englesku.

Pseudonim je počeo koristiti godine 1933. dok je pisao za New Adelphi. Pomalo začuđujuće za pisca progresivnih, socijalističkih stavova da je izabrao pseudonim koji je naglasio njegovu duboku životnu ljubav prema engleskoj tradiciji (George je svetac zaštitnik Engleske – sv. Juraj, dok je rijeka Orwell jedan od omiljenih dijelova Engleske). Orwell je nekoliko godina živio u besparici, ponekad i kao beskućnik, ponekad radeći kao najamni radnik.

Kao član Nezavisne radničke partije, Orwell je osjećao da se mora boriti u antistaljinističkoj POUM (Radnička partija marksističkog jedinstva) u Španjolskom građanskom ratu. U knjizi Homage to Catalonia/Kataloniji u čast, opisao je ono što je vjerovao da je bila izdaja radničke revolucije u Španjolskoj od strane Španjolske komunističke partije, potpomognuta od Sovjetskog Saveza.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je član organizacijeHome Guard (domovinska zaštita), a 1941. počeo je raditi za BBC Eastern Service, radeći na programima koji su trebali zadobiti podršku Indije i Istočne Azije za britanske ratne potrebe. Bio je svjestan da formira propagandu, te je zapisao da se osjećao kao “naranča koja je zgnječena vrlo prljavom čizmom”. Usprkos dobroj plaći, dao je otkaz 1943. da bi postao književni urednik Tribunea, lijevo orijentiranog časopisa kojeg je sponozirala grupa članova Radničke partije i vojne policije. Godine 1944. Orwell je završio svoju anti-staljinističku alegoriju Animal Farm/Životinjska farma, koja je objavljena sljedeće godine s velikim uspjehom kako kod kritike tako i kod čitatelja. Honorar od Životinjske farme je donio Orwellu solidan dohodak prvi put u životu.

Godine 1949. objavljeno je njegovo najpoznatije djelo, antiutopijski roman Nineteen Eighty-Four (1984.). Roman je napisao za vrijeme boravka na otoku Jura, blizu obale Škotske.

Godine 1949. Orwell se obratio Odjelu se istraživanje informacija, vladinoj organizaciji koja je poticala izdavanje anti-komunističke propagande. Ponudio im je informacije o “kripto-komunističkim naginjanjima” nekih od njegovih kolega pisaca i savjete o tome kako najbolje širiti anti-komunističke poruke. Povod za ovakvu Orwellovu reakciju nije poznat.Umro je u dobi od 47 godina, posljednje tri godine života je proveo u bolnicama. Zatražio je pogreb u skladu s pravilima anglikanske crkve te je pokopan u crkvi Svih Svetih pod svojim pravim imenom, Eric Arthur Blair.

Prevela i priredila  Vesna Šiško /Hrvatsko nebo

 

 

komentari

komentari

  • Omnes Omnibus

    Grad koji tece, a ne mijenja se – svjetski fenomen!

More Stories From Politika

About Zeljko S,